I... što sad?

subota , 29.09.2007.

Borio sam se sa sobom da odmah ne okrenem njen broj.
Pokušavao sam u sebi razraditi neku uvodnu taktiku. Nisam htio sve uprskati navaljivanjem. Pošao sam od toga da se imam čemu nadati, a isto tako i da ona ima shemu života.
Zamišljao sam da već kontaktira sa kćerkom, pokušava ju urazumiti u svezi njene odluke, radi i putuje. I nisam htio još u svemu tome da traži mjesto i za mene.
Htio sam ja biti tu, za nju i pored nje. Ali, kako!
Dok sam opet sjedio sa ekipom ispred kafića, bilo je negdje oko pet popodne. Grad je utihnuo u vrelini ljeta i samo su se cvrčci čuli. Ljudi su se povukli, nakon svršetka radnog vremena i gužve kolona automobila na ulicama, u hladovinu svojih domova i dvorišta. Kafić se ispraznio, kladioničari iz susjedne kladionice otpuzali u neki hlad. Odjednom me zasmetala ta tišina. Digao sam se od stola, a mladi dečko koji je radio kao konobar kod mene, reče:
"A ća je, Roko, ode i ti na kupanje?!"
"Mislim da neću. Hajde, bok!" - rekao sam mu i sjeo u auto.
Gledao sam u vreli asfalt ispred sebe koji je treperio kao uljem namazan. Bila je to cesta za Split. Morao sam ju vidjeti.
Znam da nije ravnodušna. Uzvratila je na poljubac, ali umjereno, pod kontrolom. Dala mi je znak. Možda se varam. Možda ne. Vidjet ću.
Krenuo sam da ju iznenadim. Dva dana mi je bilo predugo. Nije mi bilo dovoljo da telefoniram. Vozeći se uz more, svratio sam na jednu plažu i rashladio se. Kad sam se naplivao i došao sebi, legao sam na ručnik i još malo sređivao misli.
Sunce je palo na rub mora i sve je bilo crveno. Romantično. Mogli bi zajedno uživati u toj romantici. Ako ne bude na nekom letu. Nemam pojma kako to ide kod nje.
Kaštel je bio pun ljudi. Neki su se vraćali s plaže, neki su u kostimima već bili na pici.
Stigao sam u njenu ulicu. Nije bilo mjesta za parkirati. Napravio sam jedan krug i našao malo podalje jedno mjestašce. Krenuo sam pješice prema njenoj kući.
"Ništa, reći ću joj otvoreno da bih želio vezu s njom." - govorio sam sa sobom.
Odjednom, dok sam prilazio njenoj kapiji iz dvorišta brzo izjuri čovjek u uniformi. U trenu sam shvatio da je to pilot.
"Što on tu radi?" - pomislio sam ljubomorno, iako sam mogao pretpostaviti stotinu razloga. Ali nije mi se svidjelo kako je njegovo lice bilo zajapureno, bez obzira na vrućinu. Sako od uniforme nosio je u ruci zajedno s torbom, a kravata mu je bila neuredno zakrenuta u stranu. Čak mi se učinilo da je nešto govorio sam sa sobom. Nešto kao psovka.
Pitao sam se da li bih trebao pozvoniti na zvonce koje se nalazilo na kamenom stubiću pored kapije ili samo ući u dvorište.
Odlučio sam koraknuti u to pitomo dvorište, jer mi je bilo glupo stajati na ulici i čekati da se ona pojavi. Njegov nagli izlazak i otvorena kapija govorili su da je ona kući. Veče je bilo sparno i vruće još uvijek.
Dvorište je bilo tiho. Iz kuće se nije ništa čulo.
Prišao sam zelenim drvenim vratima na kući i u trenutku kad sam podigao ruku na zvono, učinilo mi se da nešto čujem. Zastao sam.
Čuo sam nešto kao plač. Instiknt me nagnao da se okanem zvona i da koraknem u kuću.
"Zara!" - tiho sam zazvao njeno ime.
Koračao sam prema dnevnom boravku odakle se nazirala svjetlost TV-a.
Ušao sam unutra i na podu ugledao njeno tijelo.
Pritrčao sam i podigao ju s tepiha. Ona se brecnula kada sam ju dodirnuo i izustila: " Ti?"
Lice joj je bilo krvavo, a rub iznad gornje usne rasječen.
"Ubit ću ga!" - procijedio sam kroz zube i čvrsto joj privinuo glavu uz sebe.

* I... što sad? - dio XI
* Moja Zagora - dio X
* Plaža - dio IX
* A sad o pilotu - dio VIII
* Neočekivano - dio VII
* Sam sa sobom - dio VI
* Kava u Minhenu - dio V
* Tantalove muke - dio IV
* Travel with Croatia airlines - dio III
* Uvod u anatomiju - dio II
* Zbrajanje i oduzimanje - dio I