Nisam htio srljati.
Malo sam se prepustio svojoj svakodnevici.
Rekao sam Dinu da me usrećio kad je doveo svog prijatelja "bezputovnice" i da mi samo javi kad mu što treba. Zaradu sam opet gurnuo "u čarapu", nek' se nađe. Uvijek sam mirnije spavao kad bih se sjetio da imam nešto u rezervi. To sam naučio od moje majke. Nikad nisam mogao shvatiti kako je imala novca, a tako se mučila sa nama troma da nas školuje. Onda sam ju pitao jednoga dana, a ona mi je mudro rekla: "Prvo odvojiš i skriješ sam od sebe. Zaboraviš na to. I s tim i bez toga ti dođe na isto. Najvažnije je skromno svaki dan." I tako je i bilo. Nisam tip koji reagira munjevito. Volim analizirati stvari i ne biti impulsivan. Okasniti ne mogu. A ako i okasnim, znači nije trebalo da se dogodi.
Tako i sa Zarom.
Razmišljao sam i pokušavao se uhvatiti da mi je svejedno. No, nije bilo.
Vraćao sam i vraćao svaki trenutak. Od prvoga susreta. Toga se nisam mogao osloboditi, kako onako sva svoja, sama sa sobom sjedi na pauzi onog sudbonosnoga "predavanja".
Jednoga dana dok sam pio esspreso u svom kafiću, odlučio sam i sjeo u auto. Krenuo sam put Splita do zračne luke.
I u trenutku kad su se klizna vrata otvorila preda mnom i ja koraknuo u unutrašnjost, na mene je naletjela...Zara!
Vukla je svoju torbu na kotače i zabila se u mene. Podigla je oborenu glavu i ugledao sam moje najljepše zelene oči crvene od suza.
"Oprostite!" - rekla je i htjela nastaviti dalje.
Uhvatio sam ju za ruku i rekao:
"Stani, gdje ćeš, što je bilo!"
Ona je stajala i samo zajecala još više.
Jednom rukom sam preuzeo njenu torbu na kotače, a drugom ju uzeo ispod ruke i krenuo vani.
Nije ništa govorila.
Došli smo do moga auta, ubacio sam torbu u prtljažnik, a njoj otvorio vrata. Sjela je i ispuhivala nos u rubac.
Ja sam krenuo, a ni sam nisam znao-gdje!
Najradije bih ju odveo sebi doma, da ju čuvam kao najljepši suvenir.
"Ja nemam ideju gdje da idemo. Reci!" - rekao sam dok sam palio CD i puštao "laganice" uz njeno raspoloženje. Neka se isplače.
"Vozi prema Kaštelima, reći ću ti. Tamo mi je kuća!" - rekla je.
Nisam mogao ni sanjati da će se ovako stvari odvijati.
Ja pošao do zračne luke onako "grlom u jagode" da pokušam saznati nešto o njoj, a ja sad sjedim tu i vozim se ravno u njen dom.
Zaustavio sam auto pred prekrasnom malom kućom, s visokom ogradom, opletenom ružom-puzavicom, tako da se u dvorište nije moglo puno vidjeti. Kuća je bila prizemna i lijepo održavana. Kamen je bio kao izbrušen, grilje svježe obojene, oluci sjajni i bez mrljice hrđe...ma, sve je bilo medeno kao i ona.
Pomislio sam: kakvi me sad susreti očekuju, cijela rodbina će pred mene, a ja želim samo nju.
U dvorištu tišina, a ona otključava i kapiju i vrata na kući.
"Možeš sjesti tu!" - rekla mi je pokazujući na velike stolice od pruća i ljuljašku.
Ona je nestala u unutrašnjosti kuće. Sjeo sam u stolicu i pripalio cigaretu.
Torba na kotače je stajala pored vrata, onako kako sam ju ja i spustio.
Iako je dan bio vreo, ovdje je sve bilo tako blaženo, ugodno i mirno. Nije se čuo ni žamor sa ulice. Mirno mjestašce.
Nakon par trenutaka pojavila se u ljetnoj lepršavoj haljini i donijela nam velike čaše pune soka od naranče. Bio je toliko hladan da su čaše već bile orošene s vanjske strane.
Sjela je u ljuljašku preko puta mene. Onako lagano, kao što pada svilena marama, stavila je nogu preko noge. Crveni lak na njenim nožnim prstima draškao mi je svaku poru. Nakon što se izvukla iz one svoje uniforme, sad mi je djelovala još ženstvenije, bliže meni, ranjivije. Uniforma joj je davala onaj štih distance i poruke "odmakni!", "ohladi!".
"Znam da očekuješ da ti kažem..ali, tako mi je teško.!" - pokušala je započeti priču. I opet joj suze grunuše.
Sjedio sam strpljivo i ni na kraj pameti mi nije bilo da ju požurujem. Čak me nije niti zanimalo. Njena stvar. Bio sam ubijeđen neki poslovni problem sa kolegicom...ili kritika koja joj je teško pala.
"Ah, pa nisam ni primijetila evo, do sada da sam ti rekla "ti". Ne smeta ti?" - upita me kad se opet primirila.
"Naravno da ne! Pa, ja sam to želio od prvoga trenutka.!"
"A od kuda ti na aerodromu.? Jesi li krenuo ili došao? Moraš li ići?" - pitala me, shvativši odjedanput sve mogućnosti.
"Tebe sam došao tražiti. " - rekoh joj kao iz topa. A toliko sam se pripremao za ovaj susret.
"Mene? A zašto?" - pitala je i odjednom joj oči zaiskriše veselije. Kao da je zaboravila na ono maloprije.
"Rekao sam ti onda, da si ti nešto najdivnije što sam u životu sreo i da te ne mogu izbaciti iz glave!" - rekoh i uzeh još jednu cigaretu, nakon što ugasih prethodnu. "Nego, zašto si plakala? Mogu li ti pomoći?"
"Nitko mi ne može pomoći. To je moj križ koji godinama nosim." - reče.
"A s kim živiš? Hoću li očekivati nekoga da se pripremim?" - upitah ju, već nestrpljiv od te besprijekorne tišine u kojoj smo bili samo nas dvoje.
"Neće, nitko. Živim sama." - reče mi, a ja kao da sam čuo da sam osvojio 'bingo'. "Živjela sam s tatom i umro je malo pred odlazak na ono predavanje. Zato sam tamo i išla. Pozvala me jedna prijateljica da to čujem, a zapravo je htjela da malo skrenem misli od gubitka oca.Ne, ne nosim crno. Zakleo me da mu obećam da neću nositi crno. Nikada nije volio taj naš običaj. Znam da me ovdje gledaju ispod oka, ali obećala sam svome papi da neću!" - pričala mi je i otkrivala dio po dio sebe. Iako tužno, sve mi je to išlo uz nju. Još je bila krhkija i krhkija i silno sam želio sjesti pored nje, obgrliti joj ramena, staviti njenu glavu u krilo i milovati joj plavu kosu dok ne zaspe kao nevino dijete.
"A plakala sam zbog bivšeg supruga!" - reče i brecnu me s tom rečenicom.
* Neočekivano - dio VII
* Sam sa sobom - dio VI
* Kava u Minhenu - dio V
* Tantalove muke - dio IV
* Travel with Croatia airlines - dio III
* Uvod u anatomiju - dio II
* Zbrajanje i oduzimanje - dio I
Post je objavljen 25.09.2007. u 00:05 sati.