Travel with Croatia Airlines

petak , 21.09.2007.

Vratio sam se u svoj jednolični život i nisam se mogao osloboditi sjećanja na tu ženu.
Stalno sam u mislima premotavao sliku kako stoji za šankom i nešto piše.
Iako je svatko od nas imao nekoga tko ga je pozvao za svoga gosta, ona je bila sama. I što sam se više raspitivao, sve sam više tonuo u razoačaranje da nikada neću saznati tko je tajanstvena Zara.
Raspitivao sam se kada je sljedeći susret gdje uče ljude 'kako brzo zgrnuti lovu', ali to još nitko nije mogao znati. Naravno da su "učitelji" morali svesti račune o naivnim ovčicama pa tek onda tražiti nove termine.

Jednoga dana Dino me pozvao na mobitel i pitao da li mu mogu učiniti jednu uslugu.
Došao je u moj kafić sa svojim prijateljem Jurom.
Objasnio mi je da Jure nema putovnicu, a pronašao je super jeftino na internetu nekakav auto. I trebao bi mu netko dovesti taj auto. On bi platio sve troškove.
Nisam više bio u tom filmu i nisam znao da li da prihvatim.
Vremena sam imao. Ali kada bih se sjetio kako je to naporno i nema realnu cijenu, htio sam odmah reći - ne mogu. Ipak sam odgovorio da trebam provjeriti da li uopće moja putovnica vrijedi ili ju moram produžavati.
Za kraj tog razgovora rekao sam da ću se javiti.

Kroz dva dana odlučio sam prihvatiti, pod uvjetom da odem avionom i da se želim odmah vratiti.
Rekao sam da me papiri od auta trebaju čekati gotovi. Nije mi bilo niti na kraj pameti da ja skačem i obavljam papirologiju, jer tko to nije radio, ne zna koji je to krvav posao. A Jurin brat živi gore.
Čovjeku je toliko bilo važno da mu auto stigne što prije. Rekao je da samo kažem cijenu.

Avion je polazio u devet i četrdeset pet. Vrijeme je bilo vjetrovito, mračno i kiša se spuštala s neba kao Krkini slapovi. Nije nas bilo mnogo. Tek kojih desetak ljudi.
"Samo da ne bude djece!" - pomislio sam, jer nisam mogao podnijeti rasplakanu i cendravu djecu. Znao sam da je to bio znak da starim.
Zgodna crnka stjuardesa dočekivala je putnike na vratima i pokazivala sjedište koje pripada po karti. Izvadio sam "Slobodnu" koju sam kupio u zračnoj luci i prelistavao odzada. Za divno čudo, već je bio dat znak za vezanje i pripreme za polijetanje. Naravno, sada je slijedilo gestikuliranje stjuardese rukama uz glas s razglasa i uputstva o prinudnom slijetanju.
Odložio sam novine na prazno sjedište pored sebe i podigao glavu.
Tamo je stajala žena sa najljepšim zelenim očima : Zara!

* Travel with Croatia airlines - dio III
* Uvod u anatomiju - dio II
* Zbrajanje i oduzimanje - dio I