Moja Zagora

petak , 28.09.2007.

U jutro sam došao prije svih u svoj kafić.
Želio sam biti sam. Kad sam već ispio pola šalice esspresa pojavio se moj brat. Obvezno je prije prve vožnje s polaznikom auto škole dolazio na kavicu kod mene. A onda bi stizali redom ostali moji sjedokosi.
"Gdje si ti nestao jučer? Jesi li to opet do Njemačke?" - upita me brat više onako da nešto kaže.
"A nešto si mi se danas i sredio. Koje je to izdanje?" - zezao me.
"Mali, šuti i pij tu kavu. Previše pričaš zorom." - rekao sam u šali i okrenuo drugi list "Slobodne".
Takvoj lijenčini kao što je moj mlađi brat, bilo je teško izreći još koju riječ. Dohvatio je druge novine i zabio glavu u njih. Još su mu oči bile otečene od spavanja.
Onda je stigao Mladen i odmah ispalio:
"Vidi, vidi! Tko nam se to sredio. Friško obrijan..ma, vidi ti momka!" - zezao me. Moj brat mu je preko novina dobacio:
"Bolje ti je da jutros manje pričaš. Mogao bi ostati bez kave. Danas se netko pravi važan. Polako, saznat ćemo mi što se iza brda valja."- nisu me htjeli ostaviti na miru.
Pustio sam ih da melju bez veze, a ja sam najmanje znao što sam pročitao. Još sam cjelivao moje prekrasne usne u mislima.

Bilo je sve na poljupcu. Uzvratila i odmakla se od mene.
Osjetio sam da su joj se obrazi blago zarumenjeli i oborila je pogled.

A onda je nakon kojih pola sata ostala na parkingu pored svoga auta i mahnula mi. Ipak mi je dala broj mobitela. To mi je bilo vrlo važno.

Vozeći se kroz svoju uzavrelu Zagoru, milovao sam u mislima svaki trenutak proveden s njom.
Imao sam sreće sa ženama, ali da su se stvari ovako same od sebe odvijale, nisam mogao niti zamisliti.
Ostavio sam ju samu u njenoj maloj kući, s hrpom problema.
Malo sam bio ljut sam na sebe. Nekako sam se sav raznježio i postao kao tetkica. Je li moguće da prvi put u životu osjećam pravu ljubav. To mi je bio nepoznat osjećaj, a osjećao sam se tako dobro. Bio sam ranjiv, želio sam biti sam i nikomu ne pričati o toj ženi. A prije!
Pa svi bi fakini znali jedan o drugomu, kladili smo se, donosili vijesti na koga je neka ženska trznula. Sad bih ruku otkinuo onomu tko bi mi pokušao ući u misli, a kamo li riječ izgovoriti o njoj.
Gledao sam ove moje kako sjede tu kraj mene. Na što su sličili!
Na hrpu debelih, nezadovoljnih ljudi koje lovi kriza i grintaju jedni na druge.
Ja nisam bio sam.
Nosio sam Zaru u toplom zagrljaju misli. Cjelivao sam u mislima njene usne.
Sad sam imao samo jednu misao: kako stopiti naša dva života? Kako joj biti pri ruci kada joj netko treba.
Nisam smio razmišljati o njenom poslu. Letjela je kao ptica s kraja na kraj Europe i nikada nisam znao: hoće li naletjeti na nekog novog pilota.
A ja sam sjedio ispred svog kafića u sred uzavrelog ljeta.

* Moja Zagora - dio X
* Plaža - dio IX
* A sad o pilotu - dio VIII
* Neočekivano - dio VII
* Sam sa sobom - dio VI
* Kava u Minhenu - dio V
* Tantalove muke - dio IV
* Travel with Croatia airlines - dio III
* Uvod u anatomiju - dio II
* Zbrajanje i oduzimanje - dio I