Vijesti u 10

ponedjeljak , 10.09.2007.

Vlatko je javio da moraju ostati duže i bez ulaženja u detalje, formalno upitao kako napreduje Irena. Rekla sam mu da će već sutra vaditi tampone iz nosa i vjerojatno ćemo krenuti nakon toga.
Irena se ponašala kao da ništa ne vidi. Predala se svojoj slabosti i borbi da diše na usta. Osjećala se grozno, rekla mi je. Opisivala je osjećaj da ne može žvakati jer nema zraka. Ja sam joj iz susjednoga restorana donosila juhu i kupovala sladoled.
"Daviddof" je svaki slobodan trenutak koristio da mi pošalje poruku da dođem u njegov stan. S vrata smo se bacali u zagrljaj i vodili ljubav. Bili smo nezasiti oboje. Pustili smo se tom trenutku, a već o sljedećem nismo htjeli razmišljati.
Trećega dana kada je obavio pregled, rekao je da bi sada najbolje bilo što više plivati i roniti da se to čisti.
Naravno, Irena nije mogla dobiti slobodne dane na poslu i morsku rehabilitaciju je odgodila. Morale smo krenuti nazad.
Uplašila sam se kada sam osjetila malo olakšanje umjesto tuge što odlazim. Previše vremena smo provodili zajedno. Previše toga mi je bilo u glavi. Trebala sam malo svoj stan, svoj narančasti mir.
Pozdravili smo se s njim i obećala sam mu se javiti.
" Sada sve prepuštam tebi" - rekao je dok me grlio u svom dnevnom boravku. " Neću te zvati. Ako se ne javiš do njene kontrole, očekujem te. Ja sad odlazim u Zagreb, imam tamo večeras jednu operaciju. Neću te ispuštati iz mojih misli." - govorio je ljubeći me po licu.
***
Približavale smo se našem gradu i osjetila sam blago olakšanje što Vlatko stiže tek sutra. Imala sam dovoljno vremena da sredim misli i pripremim se na nova osjećanja.
Nisam bila sigurna da li želim ovo više ponoviti. A isto tako stisnula sam ovo malo uspomena čvrsto u svojim mislima, kao da će mi pobjeći. Tješilo me što je to nešto samo moje i što mogu odlučiti što dalje.
Irenu sam ispratila kod zgrade do lifta, gdje ju je sačekao suprug i kćerka. Na rastanku ona je zaplakala i rekla kroz suze :'hvala ti'.
Tu noć nisam dobro spavala. Ustajala sam, palila kompjutor i gasila, palila Tv, tuširala se nekoliko puta,pokušavala nastaviti s čitanjem omiljene knjige, pila sok i stajala na balkonu.
Smišljala sam što reći Vlatku. Uz tog čovjeka osjećala sam sigurnost. I voljela sam ga. Sad je to zrela i sigurna ljubav. I ja sam definitivno bila sigurna u ta osjećanja. Ali me razdirala potreba za "Daviddofom". Nakon njegove ispovijedi gonilo me nešto k tom čovjeku da ga tješim i uzvratim osjećanja. Pitala sam se da li ja to želim glumiti tješitelja i odagnati onu tugu iz njegovoga pogleda. Ili želim piti vodu s izvora prijevare dok ne utolim žeđ.
Razmišljala sam treba li išta reći Vlatku.
Nikada se ne mora sve reći.
Tko zna što on može uraditi na ovakvim putovanjima. Možda je i on ovaj put Dragana uzeo za ispriku. Možda je i on u nekom hotelu obljubio neku ženu i zaljubio se. A ja to nikada neću znati. Žena zadnja sazna.
Zato sam bila čvrsta u odluci da Vlatku ništa neću reći.
A na Gloria sam skroz zaboravila. Pa, on bi najviše patio u tome. I bio bi na strani Vlatka, kada bih rekla da se razilazimo. Ali, pomisao da se raziđemo razdirala mi je dušu. Zašto bih se rastajala od njega?
Uvijek sam u životu bila iskrena i puritanka. Na ovakve stvari sam se zgražala. Nisam nikada mogla zamisliti niti jednu ženu oko sebe da može podnijeti dodir drugoga muškarca, osim svoga.
I koja je razlika?
Ono što nije izrečeno, ono što se prešuti, može ostati kao zakopano blago.
Biti iskren do kraja ?
Uznemiriti harmoniju života?
Ne biti iskren i progutati prijevaru?
Na kraju krajeva to je bila samo fizička igra dva tijela. Bez ožiljaka. Bez tragova.
Odlučila sam ništa ne reći. ( A što dalje s Irenom...o tomu ću misliti sutra. )
Tek pred zoru umor me svladao i zaspala sam.
Trgnula sam se i osjetila znoj svuda po tijelu. Osjećala sam se loše. Nešto me, kao zvijer, uznemiravalo. Uzela sam mobitel i nazvala Vlatka:
" Oprosti, ako sam te probudila. Je li sve OK?" - pitala sam ga zabrinuto.
"Da, nisi me probudila. Upravo smo zaključili onaj ugovor i odmah krećemo u zračnu luku. Trebali bi biti do tri doma. Čekaj me u krevetu." - šalio se Vlatko.
A mene nemir nije napuštao.
Ušla sam u Gloriovu sobu i pipnula mu rukom čelo. Nije imao temperaturu.
"Ma, koji me vrag muči!" - pomislila sam i otišla do kuhinje, napraviti 'nesicu'.
Upalila sam TV. Upravo su počinjale vijesti u 10.

"Jučer popodne oko osamnaest sati dogodila se teška nesreća na odmorištu auto- ceste Rijeka - Zagreb. U pokušaju da spriječi pljačku mladoga bračnoga para od zasada nepoznatih napadača, stradao je od tri hica naš poznati liječnik Tihomir Blaum. Iz njegovog uredno registriranoga pištolja također su ispaljena dva hica i ekipa za očevid traga za ranjenim napadačima...." - zujale su riječi voditeljke vijesti.

Iz ruke mi je ispala šalica sa kavom i razbila se u stotinu komadića.



THE END

* Vijesti u 10 - dio XX
* Ispovijed - dio XIX
* Just do it ! - dio XVIII
* Pula-opet ! - dio XVII
* Konačan potez - dio XVI
* Četvrta dimenzija - dio XV
* Dječak i djevojčica - dio XIV
* Izazov - dio XIII
* Irena - dio XII
* Face to face - dio XI
* Posljednja noć - dio X
* Ponedjeljak - dio IX
* Noć - dio VIII
* Poljubac - dio VII
* Pula - dio VI
* Brige oko škole - dio V
* Povratak - dio IV
* Ordinacija - dio III
* Pohota - dio II
* Prijevara bez imena - dio I