„Svaka rit dođe na šekret“, rekli bi u Zagrebu i okolici, što bi se moglo tumačiti da sve ipak dolazi na naplatu, pa i laži i obmane, ma kako se i koliko pakirale.Obznana podatka da su mirovine u Hrvatskoj pale su na 39% prosječne plaće, umjesto obećanih 50% u prvoj godini
mandata i čak 70% na kraju mandata, razgolitila je katastrofalnu mirovinsku politiku Sanaderove vlade. Trik sa dodatnim obeštećenjem umirovljenika, kojime su nakratko i jednokratno poboljšani kućni proračuni tek jedne petine (i to „boljestojećih“ umirovljenika), nije mogao zamagliti tvrdokornu činjenicu o sve nižim mirovinama, sve manjoj kupovnoj moći umirovljenika i njihovom sve većem zapadanju u bijedu.
Naime, nakon što je nasljedila katastrofalni pad mirovina na razinu od 37% od prosječne plaće, Vlada Ivice Račana, napravila je snažan napor da se razina mirovina podigne, u čemu se i uspjelo te se prosječna razina mirovina povećala od 1159 kuna s kraja 1999. na 1 721 kunu na kraju 2003. što iznosi povećanje od 562 kune, odnosno gotovo 48%. To je povećanje podiglo udio mirovina u prosječnoj plaći na 45% (veljača 2003) . U mandatu Sanaderove vlade mirovine su se povećale ukupno za 182 kune. Kada se usporedi po godinama i kada se uzme u obzir inflaacija (rast troškova života), onda ispada da su se mirovine u mandatu Račanove vlade, realno povećavale za svaku godinu 8,25%, dok su u Sanaderovu mandatu one rasle prosječno za 0,66% godišnje. Ove brojke govore da je rast mirovina godišnje u Račanovu mandatu bio 12,5 puta veći nego li u Sanaderovi iliti da su mjesečno onda mirovine rasle više no sada godišnje. To su neumoljive brojke, ma koliko se o tome šutjelo! To je dakako imalo odraza i na visinu izdataka za mirovine u društvenom proizvodu. 2001. ti su izdaci bili na visini od gotovo 14% dok su 2005. pali na ispod 12%, pa sada mirovine manje koštaju Hrvatsku državu no što koštaju države Europske unije. Ali zato više koštaju hrvatske umirovljenike!

Zauzeti sami sobom ili onima koje nam mediji dnevno podmeću kao važne i značajne, npr. manekenke, sponzoruše, trećerazredne nogometaše, sitne politikante, tajkune i lopove svih kalibara, narkodilere, narodnjačke zvijezde i slično, bez ikakve ostajemo recepcije o ljudima koji doista u svojim životima nešto rade, stvaraju i time obogaćuju ovu zemlju i ovaj narod. tako se bojim da će bez ikakve reakcije proći jedna mala vijest, negdje u dnu nekih novina, koju sam slučajno primijetio: Umro je dr. Ivo Maroević. Na veliku žalost i veliki ili najveći broj Siščana, pa i onih obrazovanih nemaju pojma o tome ni tko je Ivo Maroević, niti u kakvoj su vezi on i Sisak. Pa eto, ovaj mali post neka bude moj posljednji pozdrav čovjeku koji je došavši u Sisak, prepoznao u njemu vrijednost, kao malo tko prije i poslije njega, koji je o Sisku i njegovoj graditeljskoj baštini napravio svoju doktorsku disertaciju, snimio i obradio gotovo svaku kuću u centru i iz čije objektivne studije izbija i nevjerojatna toplina i privrženost geadu Sisku. Njegova je biografija fascinantna, kao i njegov opus od 12 knjiga, preko četristo radova, brojna članstva...
Poštovanom profesoru kao Siščanin iskazujem poštovanje i skidam kapu.

Pa konačno! Rečenica predsjednika Mesića, naoko banalna i samorazumljiva da je „vlada tu radi građana a ne radi izbora na kojima dobiva ili gubi mandat, a izbori postoje radi građana a ne radi stranaka koje se na izborima natječu“ vrijedi biti ponovljena onoliko puta koliko je potrebno da se tzv. politička elita prizove elementarnoj svijesti o odgovornosti za građane ove zemlje. U cijelom mandatu ove vlade, nije ključno pitanje kako riješiti neki od gorućih problema zemlje i njenih građana već je ključno pitanje, kako navabiti glasače. Legitimno pitanje, želja i napor. No, dokle i gdje ta legitimnost prestaje i postaje beskrupulozna, surova i društveno neodgovorna pojava, a akteri se pretvaraju menagere opsjenarstva, proizvodnje laži, iluzija. Promoviranje izborne pobjede u pragmatični cilj, nije nerazumno, no društveno je opasno i neodgovorno pretvoriti taj cilj i u svrhu političkog djelovanja.Zadržavanje vlasti jedini je djelatni imperativ aktualne političke pozicije. Cijeli je mandat aktualne Vlade zapravo bio niz marketinških akcija, kampanja, predstava, dodvoravanja, uljepšavanja i najobičnijeg laganja. Sitne su profite u obliku neke povlastice ili jednokratnih davanja imali samo oni koji su se našli u nekoj od tih kampanja. I cijeli je mandat pretvoren u izbornu kampanju u kojoj se, kao u tzv. akciji povrata duga umirovljenicima, koju su financirali porezni obveznici, umjesto upaljača, šibica, balona ili kišobrana, umirovljenicima podijeljeni neki novci, a da nitko nikada nije saznao po kojem ključu, kojem zakonu, u okviru koje to politike. A mirovine i plaće su realno manje, nedovoljan je gospodarski rast, nezaposlenost se ne smanjuje, korupcija raste… Iako je manji problem, nije utješno da je i opozicija prihvatila zdušno nametnuta pravila igre i gotovo se isključivo posvetila temama koje bombastično zvuče, aferama (koje su posao medija), uljepšavanju vlastitog lika i djela, estradizaciji politike, eliminiranju sdaržaja pred dojmom i slično.
U Hrvatskoj je do apsurda dovedena priča o tome tko ima ljepšeg, višeg, plavijeg ili odlučnijeg lidera, a da se te iste lidere ne pita kako oni vide budućnost ove zemlje, kakve vizije imaju, iza kojih vrijednosti stoje, kako će rješavati konkretne probleme i izazove pred kojima stojimo. Samo, slike, dojmovi, predstave i prikazanja. Kažu da je tako i drugdje. Ali tamo se nešta i čuje, a ovdje vlada muk - pa bi građanski zahtjev moga biti "Dajte da čujemo!".

P.S.
One koje to zanima obaviještavam da ću sutra gostovati u talk showu na OTV-u u 20 sati. Vjerojatne teme razgovora će biti promjene u svijetu rada, fleksibilizacija i prekarizacija rada, položaj radništva, moje viđenje rješenja, mirovine, dug prema umirovljenicima, rješenja za izjednačavanje mirovina, osobe bez mirovina, ocjena političke scene ...

Simetrija označava prema izvornom grčkom, mjeru, sklad, pravilan razmjer.U temelju je harmonije, pa i ljepote, a kada se koristi u graditeljstvu, matematici, kemiji ili fizici simetrija je uvijek vezana uz nekakav red, poredak i opet u konačnici sklad. U gradu je Sisku prije gotovo trideset godina postojala jedna od najznačajnijih likovnih institucija ondašnje države Likovna kolonija Željezare, koja je okupljala najuglednije skulptore, kipare, vajare…,i koja je svake godine ostavljala golemu umjetničku vrijednost gradu Sisku, njegovim stanovnicima i posjetiteljima. Dobar dio izrađenih skulptura iz razumljivih je razloga bio izrađen u željezu, doniranom od Željezare i svojom su formom sjajno obogaćivali tadašnji image grada kao grada čelika i nafte. Iako je čelika u Sisku sve manje, a bogami i sa naftom stvari ne stoje ponajbolje, neporecivo je da će novija povijest Siska biti još dugo obilježena i čelikom i naftom, kao i činjenica da su upravo čelik i nafta omogućili Sisku neslućeni razvojni impuls i grad učinili jednom od najprosperitetnijih u čitavoj ondašnjoj državi. Ta su dva pojma u 20. stoljeću činili osnovni supstrat snage.moći, rasta i razvoja i ne samo Siska i logično su bili i ideološki konotirani kao izraz napretka socijalizma. Zašto? Pa zato što su na čeliku i nafti izrastali i kapitalistički industrijski divovi svijeta, a Sisak je bio naš priključak tom svjetskom trendu snage i ekonomske moći. industrijski jak i moćan Sisak trebao je svoju snagu pokazati i u području umjetničkog stvaralaštva, pa je uz spomenutu Likovnu koloniju, upravo u Sisku ustanovljena i jedna od najvažnijih književnih nagrada koju je također dodjeljivala Željezara Sisak i čiji su dobitnici bili sve odreda najjača pera bivše Jugoslavije.
Toliko o prošlosti. U kakvoj je vezi spomenuta simetrija, likovna kolonija, čelik i Sisak? Naime, ispred sisačkog je Hotela „Panonija“ tridesetak godina stajala čelična skulptura kiparice Vere Fišer (možda Fisher) pod nazivom „Simetrija“. A onda je jednoga kišnoga dana 2006. došao veliki kamion sa dizalicom i „Simetriju“ simetrično rasporedio po kamionu, odvezao u Željezaru da tamo skonča u peći po kilogramu staroga željeza. Trgovinu su obavili ljudi kojima je skulptura smetala dok su uređivali, zamislite, parking na mjestu zelene površine na kojoj je „simetrija“ stajala za, pogodite, novu trgovinu kozmetike i pomada. I eto nas na početku priče! Doista je nevjerojatan sklad, razmjer i harmonija uspostavljen u aktu jedne vandalske devastacije kulturnog dobra i kulturnog identiteta Siska i političke devastacije grada, čiji čelnici nisu pisnuli na činjenicu toga nekulturnoga čina, koji ju nisu niti registrirali, kao što je nažalost sve to prešućeno i u našim, sisačkim medijima.Ista je ta gradska vlast prošle godine kopala po Šetnici uz Kupu, ne očekujući iskopine starih rimskih termi, na mjestu na kojemu ih svaki iole obrazovaniji Siščanin očekuje, jer su tamo otkopane prije 50 godina, potrošila naših milijun kuna i ponovno zatrpala iskopine, pa sada Siščani nemaju ni iskopina niti šetnice. O tempora, o mores! zavapili bi stari Siscijani na barbare koji u svojoj sitnoj pljačkaškoj pohlepi uzimaju kositrenu siću, a zlato bacaju u Kupu! Eto, kako se skladno, simetrično i harmonično izmjenjuju povijesna razdoblja na prostorima ovoga neuništivoga grada!

Nemam baš običaj na ovom blogu objavljivati tuđe tekstove, ali maločas mi je jedan prijatelj koji često duhovito komentira stvari oko nas, poslao na mail simpatično pismo, koje mi se toliko svidjelo, da ga (uz njegovu dozvolu) želim podijeliti i s vama, bez komentara.

Jutros se nije probudio Željko Malević. Okorjeli SDP-ovac.Ne prestajem misliti o tome od kako su me nazvali danas poslije podne.Nije ni lako ni jednostavno povjerovati da Željka zaista nema. Zaboga, nije vrijeme!Ostaju supruga i dvoje malodobne djece!Ostaje slavonski SDP kojega je tako strasno podizao i gradio kroz sve ove godine! Nakon Snježane, odlazi još jedan premladi iz grupe nas tridesetak što smo davne 92. po povratku iz rata počeli sanjati solidarniju, pravedniju i sretniju Hrvatsku. Svi mladi, svi nepoznati, a tako gorljivo zauzeti za projekt stvaranja socijaldemokracije u tek propupaloj državi. Dok oko nas još stoje UNPROFOR-ske straže i traže „puska-pistol“, dok do njegova Đakova obilazimo pola Hrvatske, dok pod granatama osnivamo ogranke po Slavoniji, dok u nekoj zaboravljenoj slavonskoj krčmi uz krvavice i kiseli kupus razvijamo snove, dok ogorčeno komentiramo one što počinju stjecati imetke na muci, dok obilazimo prognanička naselja, dogovaramo humanitarnu pomoć. Ili kad 94. zajedno odlazimo po prvi puta pozdraviti u ime SDP-a kongres mađarskih kolega u Budimpeštu. A sjećam se stalno tih jeseni i zima i vatrogasnih domova i magle i pustih njiva. A kakav je entuzijazam nosio tog čovjeka i kako je neograničeno vjerovao da će bolji pobijediti! A znali smo da ponekad i nije tako.Snovi su valjani i dalje dragi druže! Pozdravljam te!

Protivnici EU integracija, lako će naći stotine argumenata o licemjernom, gramzljivom, bešćutnom, sebičnom i td. ponašanju pojedinih EU institucija, država, pojedinaca,vlada, skandaloznih odluka…I naravno, da će biti u pravu, jer u Europi ne žive bolji ljudi od nas, niti su pametniji, niti marljiviji, niti odgovorniji, niti humaniji, niti pravedniji, nisu im niti političari moralniji od ovdašnjih, bazično manje korumpirani ili lažljivi! Pa šta onda jest razlika?!
Slikoviti i na primjeru: U Europi definitivno ne bi bilo moguće da bez ikakvih posljedica jedna ministrica, potpredsjednica Vlade i zamjenica predsjednika vladajuće stranke ostane i jedan dan na svom mjestu, nakon što bi sud neke EU države presudio da su njene odluke bile protivne ustavu dotične zemlje. Dakle, Jadranka Kosor suludom, nepoštenom, nepravednom, diskriminirajućom odlukom, na što su mnogi upozoravali, o direktnom upisu na fakultete djece branitelja, nanese stvarnu, a ne imaginarnu štetu ogromnom broju ljudi, grubo i bolno zasječe u moralno biće nacije, izazove nesagledive i brojne kolateralne štete (npr. učini nas branitelje dodatno odioznima kao borce za privilegije) i NIKOME NIŠTA! I sad kad me pitate šta ćemo mi u Europi?: Tamo bi trebalo biti da ne bude tako, da ne bude moguće da bude NIKOME NIŠTA! To je ona željena vrsta odgovornosti koja bi onemogućila da nekome uopće padne napamet divljati po pravima i jednakostima građana, a kamoli ozakoniti nepravo. Zato se tamo nekakva „jadranka kosor“ sa svojim mentalnim horizontom uopće ne bi mogla naći na mjestu na kojemu bi mogla napraviti takvu štetu. I zato je „jadranka kosor“ pojava, stanje i devijacija, sve dotle dok ne postane osoba s odgovornošću.

Dabogda imao pa ne imao! Gadna kletva! Gledajući jučer sofijsko i bukureštansko slavlje prigodom ulaska u EU osjetio sam, priznajem, mali grč zavisti, ne zato što će oni tamo gdje im je valjda i mjesto, nego zato što su oni do tog mjesta došli a mi koji smo mu bili svjetlosnu godinu bliže na to mjesto došli nismo. Oni malo stariji će se sjetiti kako smo prije dvadesetak ili tridesetak godina ne samo za Rumunje i Bugare, već i za «stare» Europejce Slovake i Mađare, Poljake ili Latvijce bili debeli Zapad. I dok su tamo putovanja u inozemstvo bili privilegija političke elite i vrhunskih sportaša, naši su laufali po planeti; dok su tamo znanstvenici radili pod paskom policije i agenata u zatvorenim logorima, naši su zaposijedali institute i katedre najviđenijih svjetskih sveučilišta; dok je tamo sve osim okućnice bilo samo sanjano vlasništvo, naši su se što legalno što ilegalno su vozali u skupim autima i baškarili po vilama, a svatko iz tzv. srednje klase tko je držao do sebe imao je i nekakvu vikendicu, dok su oni sanjali o trabantu. Ma kako da nismo bili nikakva uzorna demokratska država, ali se ovdje brbljuckalo i piskaralo o čemu hoćete u usporedbi sa onim što su oni smjeli. Bogami smo mogli čitati što hoćemo (pa čak i zabranjeno) i gledati filmove koje smo htjeli i td. Dakle, iako smo i sami bili miljama od demokracije, tržišne ekonomije i potrošačkog društva, još smo dalje bili od rigidnih i tvrdih sustava koji su pritiskali istok Europe. Pa ipak, oni su se pokrenuli a u nas se «pokreću» samo parole.
Ne spadam u nekritične eurofile niti idealiziram to što Europa danas jest, ali biti tamo znači uzeti pod gotovo i samorazumljivo ono što je civilizacijski postament. Ne biti tamo, jer nismo mi ni Švicarska ni Norveška, koji imaju davno taj postament, znači biti u civilizacijskom provizoriju i arhaičnoj povjesnoj niši, u rezignirajućoj rupi.
Ali tu smo gdje smo! Valja nama preko rijeke!

Ljudi, sretna vam 2007!