Nemam baš običaj na ovom blogu objavljivati tuđe tekstove, ali maločas mi je jedan prijatelj koji često duhovito komentira stvari oko nas, poslao na mail simpatično pismo, koje mi se toliko svidjelo, da ga (uz njegovu dozvolu) želim podijeliti i s vama, bez komentara.
Kada smo bili još sasvim mali i išli u dječji vrtić, jedna od najdražih igara nam je bila – Care, care govedare, koliko je sati?
Igra je imala slijedeća pravila. Jedna osoba bi bila leđima okrenuta ostalim sudionicima igre. Ta je osoba bila car Govedar i morala je za vrijeme igre imati dlanovima prekrivene oči. Tako da ništa nije vidjela. Ostali sudionici igre bi kretali s jedne crte dosta dalje od leđiju cara Govedara. Cilj igre je bio stići do cara Govedara. Igrač bi se obraćao caru Govedaru s pitanjem: Care, care Govedare, koliko je sati? Tada bi car Govedar rekao – Dva koraka naprijed. Ili, jedan korak unatrag. Kao što zamijećuješ, komunikacija je bila na visini. Od cara Govedara nisi nikada mogao dobiti odgovor – koliko je sati?, već proizvoljnu zapovijed o kretanju naprijed ili nazad, kako se njemu svidjelo. Usput rečeno, car Govedar nije imao niti sata. A čisto sumnjam da je i znao očitati vrijeme sa sata.
Ovo sigurno nema nikakve veze sa Sanaderom, časna pionirska. I ne znam kako premijer može izdržati taj jutarnji pakao, i prokleto pitanje – koji sat da danas stavim, kojemu i kome da se poklonim? Toliko je lijepih satova. A i pojma nemam otkud mi?
Darac, možeš li ti samo zamisliti kolika odgovornost pada svako jutro na stamena pleća našeg premijera? Ne bih volio biti premijer, a svemira mi, niti car.
Sjetio sam se jedne davne pjesme. Stihovi otprilike idu ovako: Tic-toc said the clock..I saw the wery old sward, and a very old sward was me...Play me my song, her it comes again..Play me my song, here it comes again..Genesis – The musical box.
Vrijeme im ističe. Niti svi satovi ovog svijeta to ne mogu zaustaviti.Pozdrav, Robert