srijeda, 30.07.2008.

~Gotovci i paralelni svjetovi
~


Vrhunac je turističke sezone...
Kako znam?
Pa po ostvarenim vrhuncima!
Oh da, kako da ne...
Pričam ti priču.

Ajmo sad nešto pinkicu ozbiljnije, za ovu ocjenu nije potrebno prebrojavat popunjenost kreveta ili dužinu kolona isprid Male Kapele i Svetog Roka, ali zaista postoje određeni pokazatelji koji su nekima možda bez veze, međutim iz mog dugogodišnjeg iskustva, odgovorno tvrdim kako na prvi pogled nevažne sitnice, često mogu biti dobri putokazi.
Popunjenost kreveta, svakako, he he he...

Naime, idealno vrime za sondiranje terena je rano jutro između 5 45 i 6 00. Upravo u to vrime svakog dana, moje izmučeno i nenaspavano tilo automatizmom izvršava operaciju translacije iz pasivnog u aktivni položaj. Pojednostavljeno rečeno – idem na posal...
I sad se pitate – kakav je to pokazatelj vrhunca turistička sezone, to šta ja idem na posal, neš ti događaja!

Tako je, uopće nije bitno to šta ja idem prema mome dragome škveru, nego je zanimljivo nešto drugo.
Di god prođem, di god stanem – sve je puno svita!
Skoknem u moju malu pekaru uzest kruv za marendu – moram čekat red! Tamo njih sedmero-osmero, lipo obučeni ali svi znojavi i krmeljavi, mumaju burek i jogurt, cerekaju se, a iz parkiranog auta trešti im nika mužika nekontroliranog porijekla...
Prolazim priko mosta – četvero mlađahnih turista kupaju se na puzavici, taman tamo di izlazi kanalizacija u more.
Kupaju se u robi, praćakuju u smrdljivoj kavalini, drpaju se i kriče ka blesavi!
Štekati čiovskih kafića – puni!
U šest uri ujutro!?

Pa se mislim...
Jesu li se ovi ljudi digli još ranije nego ja?
I to samo zato da bi mumali burek, pili jogurt i kupali se u kanalizaciji?
Ma da!

Ovo su oni koji su još jučer izašli vanka , cilu noć lampaju okolo, njima je još traje jučer a nama je već počelo danas!
Smišno mi je to gledat, kako se sudaraju dva skroz različita svita!
S jedne strane, nečujna kolona škverskih radnika, koji šutke zibaju svojim ustaljenim svakodnevnim putima, a neposredno uz njih neki sasvim drugi đir, opušten, nasmijan i razuzdan...
Sudaraju li se?
Ma kakvi!
Gotovo da i ne primjećuju jedni druge ...
Više bi reka da se mimoilaze...
Bez dodirnih točaka

Mimoilazeliduli se?
Oh da i te kako se mimoilaze!

Razilazelidulise?
Oh da i te kako se razilaze!
Oni u postelje, mi na radna mista...



Ma...znate šta, sve je to lipo
Neka ljudi guštaju
I tata bi sine...
I oću, da znaš!



Vengo, mislija sam danas nešto skroz drugo...
Zanimalo me "iskopat" par podataka o Jakovu Gotovcu, našem velikom skladatelju. I naravno, u eri interneta, di ćeš boljega alata za to od našeg premoćnog Google-a.
Kažu neki da je danas najlakši način za provjerit važnost neke face, tako da njegovo ime i prezime "zagooglaš" i vidit koliki će ti broj stranica izbacit....
Naravno, ne odnose se baš sve te stranice isključivo na tu i tu osobu, ali u svakom slučaju, to je kao nekakav realan pokazatelj.

Dobro, samo mi isto nešto malo sumnjivo.
Kad zagooglam svoje ime i prezime, dobijem 1620 stranica...
Hm...ajde, nije nešto, od tih 1620, možda se na mene konretno odnosi niti jedan posto, ali eto – čovika razveseli!
I onda zagooglam «brod u boci blog» a on mi da cifru od jušto 32 400 stranica!
N'ti jarca, vidi vidi...
Trideset i dvi ijade!?
Je li to znači da sam ka bloger puno značajniji nego ka "običan" čovik!?
Đava će ga znat!
Hmm...sumnjivo mi je to...

Nego, vratimo se mi na Jakova Gotovca.
Dakle, ime i prezime skladatelja "Ere s onoga svijeta" spominje se na 25500 stranica.
Lipo!
Nego, kad smo već kod Gotovaca, ajmo vidit Vladu Gotovca!
Tipkam...Vlado Gotovac – 54 800 stranice.
Još lipše!
Ima li još koji Gotovac?
Ima, kako ne, ima oni konceptualni umjetnik Tom Gotovac, šta izvodi performanse.
Da vidimo...
Ima i Tom lipi broj – 60 600 stranica.

Znači, značajnije je radit performance nego li skladat opere ili bit moralan političar.
A ček, ček, ima još jedan Gotovac!
Oni zalizani "ugledni poduzetnik", profesionalni muž izvjesne Simone...
Niko nema pojma šta njih dvoje rade i zašto su uopće bitni, ali puni su ih mediji, ne mo'š pobić od njih, nema šanse. Idealno za sezonu kiselih kukumara...

Kako se ono zove taj kiseli kukumar pardon - zalizani miš, ma da nije Ante, e bravo je – Ante, a dakuće nego Ante...
Da vidimo, Ante Gotovac, ček ček, samo još malo – 126 000 stranica!

Pet puti više od Jakova!?
Dva i po puta više od Vlade!?
Ma daaaaaj....
Ovo je 3.14zdarija!

Nakon ovoga, definitivno odbacujem Google-ovu metodu kao relevantnu za mjerenje nečije relevantnosti!
Uostalom, ako nije baš relevantno, u svakom slučaju - sve je relativno moj Alberte!
Ili moj Ante, svejedno...




ponedjeljak, 28.07.2008.

~Vidova gora, pustinja Blaca, spomenak Brača...
~

Svjestan sam činjenice kako svojim blogo-čitateljima ni u kom slučaju nije uputno otkrivati moje, istina rijetke (sic!) mane i nedostatke, opet s druge računam zašto da se zavaravamo, neke stvari je puno bolje reć prije, nego posli kad bude kasno. Uostalom, netko drugi puno će lakše uočiti naše mane nego li mi sami...
Eto danas priznajem – nisam karakter!
Nisam i gotovo!
Lako se dam nagovorit!
E sad, da ne bi bilo zabune, lako me nagovorit na one stvari koje su mi drage ka šta su...ka šta su...hm...sad mi trenutno ne padaju na pamet (možda i padaju ali ne smin napisat!).
S druge strane, na ono šta neću i znam da neću, neću i gotovo, ne bi me nagovorija ni sam Bog otac...

Iako sam nakon uspona na Vaganski vrh sam sebi da svečano obećanje kako me planine neće vidit najmanje do kraja osmog miseca, opet sam se da isprovocirat i nagovorit na nemoralnu ponudu. Jerbo, ovi moji munjeni «Mosoraši», umisto da konačno odu na kolektivni godišnji, vrag im ne da mira pa i u srid lita organiziraju izlete!?
I kako sam reka da neću nigdi ić pa ma koliko atraktivan plan i program bija, opet sam na kraju i ovoga puta popustija. Ne bi ja, znate da ne bi, ali moja izvršna producentica mi je prije par dana ka ono slučajno natuknila da je Stipi interesantno ić na Brač, na Vidovu goru i pustinju Blaca. E, tako je to, kad njezin Stipe ima volje, onda mora još neko ić s njime da ne bi bidan bija sam i izgubljen.
I šta'š sad, kad Stipe oće (a ja ka ono neću op.p), onda nema druge nego itaj ruksake na leđa i goniiii.
A ti moja Ane, stoj doma i broji dane!
Usput je Stipe uspija nagovorit Nelu Gustirnu i njezinoga Kapetana, a naravno tu je još i cila ekipa već spomenutih munjenih Mosoraša kao i naših sezonskih gostiju...







Kad se na izlet najprije ide trajektom, to je u svakom slučaju - prvi dobar znak. Možda zato šta možemo sidit u salonima u krug i tako lipo ćakulat ka ljudi. A ne ono kad idemo autobusom. Niko nikoga niti vidi niti čuje, svi gledaju hipnotizirano u istome pravcu ka da smo došli gledat film u kino!
Zašto u autobusima malo ne prominu raspored sjedala!?
Onako lipo, po uzoru na brodske salone, e!
Sa stolovima u sredini, za bacit na karte, ili čakod pojist i popit...

Ajmo mi nazad na izlet...
Kao prvo – ovaj izlet je bija skroz naopako!
Da se razumimo, nije bija naopako u smislu da je bija loš, nego nam je raspored skroz bija izvrnut.

Najprije smo za predjelo osvojili najviši vrh otoka i to ne samo otoka Brača nego i najviši vrh svih jadranskih otoka – Vidovu goru, visoku 778 metara.
I to, znate li kako smo je osvojili?
A lipo, doveja nas je autobus sto metri isprid cilja, ostalo nam je samo malo protegnit noge do vrha i to je to! Evo je, osvojena Vidova gora, nisi reka ni ZERP! (Sića li se uopće netko još ZERP-a?)
Nakon toga smo se spustili malo niže pa smo tek tada krenuli na pješačenje dugo šest kilometara do pustinje Blaca pa posli još dva i po kilometra do mora i tek smo se onda, na samom kraju izleta penjali nazad!?

I zato govorim da je sve bilo naopako.
Najprije spuštanje- spuštanje- spuštanje pa tek onda dizanje- dizanje- dizanje.
Pa di to ima!?

Nego, vratimo se mi još malo na vrh Brača. Iako je još bilo rano jutro, uz to poprilično oblačno i maglovito, nismo se ni najmanje dali smesti jer je pogled s najvišeg vidikovca jadranskih otoka fantast... a šta ću vam uopće poć govorit kakav je to pogled...





Naravno, tu su i neizbježne antene, stupovi i repetitori kao i još stotinu drugih čuda...
Na samom vrju nalazi se čak i jedan ugostiteljski objekt čiju ponudu jića i pića na žalost nismo otkrili. Naime, objekt se otvara tek u deset uri ujutro a šta je najsmišnije – isprid navedenog objekta, sasvim nezainteresirano sjedio je službujući djelatnik kojem ni u snu nije padalo na pamet da radno vrime «pomakne» petnajstak minuta ranije pa eventualno ostvari par stotina kuna prometa... A bit će da se čovik pripa, nema li možda među planinarima koji prerušeni djelatnik državnog inspektorata...

No uza sve već navedeno, na samom vrhu nismo propustili pogledat ostatke crkvice svetog Vida a kako naše slavno planinarsko društvo upravo na ovom mjestu ima u vlasništvu parcelu od zamislite čak – tri tisuće, osam stotina i još nešto kvadrata, s punim pravom smo se osjećali kao svoji na svome!



Upravo na ovom mjestu na kojem smo se slikali, nekada davno nalazio se planinarski dom, a eto možemo na nekom od slijedećih izleta zanamisto doma postavit šatore, zašto ne? Neka se zna da je to naše!

Idemo dalje, u istom stilu. Vozač autobusa bio je čvrst u svojim uvjerenjima kako mu ne pada na pamet da nas vozika vamo-tamo po makadamu, pa smo taj dio puta morali odraditi auto-nogavicom.
No, šta je to za nas vrle planinare, pravi pisofkejk, istina je da sunce tuče u vrat i glavu ka blesavo ali šta se sad tu može...

Dakle, hodali smo, hodali i hodali i konačno stigli pred sama vrata pustinje Blaca, jedinstvenog spomenika i sjajnog primjera simbioze vrhunskih djela prirode i ljudskih ruku.
U ovoj pustinji pjeska naravno - nema, pustinja u ovom slučaju znači – dom pustinjaka glagoljaša, koji su ovdje stigli davne 1551. godine bježeći pred Turcima sa područja Poljica.












Dobrim gospodarenjem, glagoljaši su uspjeli od jedne male špilje u kojoj su se bili sklonili na samom početku, kroz stoljeća uspjeli stvoriti nešto zaista posebno, slikovito i upečatljivo. U doba svoje najveće moći imali su brojne vinograde, preko tri tisuće stabala maslina, brojne pčelinjake, tisuću ovaca, tri broda, kuće u Milni i Nerežišćima...Vino, ulje, med i sir «made in Blaca» - to je bio brand stoljećima ranije nego li je još na kugli zemaljskoj itko znao da brandovi uopće postoje...









A kad smo već kod kugli zemaljskih i svemirskih, ne smijem nikako smetnuti s uma pa zaboraviti napomenuti kako je u pustinji Blaca osnovan i značajni opservatorij tako da je upravo ovo mjesto steklo veliku ugled u području zvjezdoznanstva. Nisu se zanemarivale ni ostale aktivnosti na jačanju duha i tijela pa smo imali prilike vidjeti fitness-opremu iz nekih prohujalih stoljeća kao i veliki klavir kojega su kako saznajemo, iz uvale koja se nalazi nekih dva kilometra ispod Blaca, na užnoj obali Brača, dvanaestorica kršnih momaka nosila na svojim rukama i ramenima punih osam sati! Ostalo je zabilježeno da su njih dvanaestorica tijekom te operacije prenošenja klavira popila zajedno pedeset i šest litara vina!?
Je li im to više pomagalo ili odmagalo u izvršenju junačkog pothvata, vjerojatno nikada nećemo saznati.
Jedino ako ne organiziramo neki novovremeni reality-show pod nazivom «Vinskom stazom do Blaca» pa da vidimo današnje kršne junake kako se natječu u nošenju klavira!









Nekadašnje vinograde i maslinike, danas na žalost više ne vidimo. Ostala su samo sjećanja i ovaj muzej koji iako fascinira bogatstvom svojih eksponata, zahtjeva «pod hitno» financijsku injekciju kako bi se konačno započelo sa obnovom. Navodno se na tome intenzivno radi, živi bili pa vidili...

Nakon razgledavanja muzeja i naravno duhovno-tjelesne okrepe u hladovini, nismo odoljeli zovu i mirisu mora pa smo napravili đir upravo onom spomenutom «vinskom stazom» do Popove vale.
Dok cvrčci cvrče i cvrče na čvorovima crnih smrča, hitamo kroz negdašnje vinograde i nakon kojih pola sata već smo tu, na obali.





Nekoliko jedrilica usidrenih u mirnoj uvali, u okruženju zelenila borove šume, nema šta, prave slike jadranske idile.





Bračka idila za nas nadobudne planinare ipak je trajala prekratko jer su nas najzahtjevnije stvari tek očekivale. Najprije već poznatom stazom uzbrdo do pustinje Blaca pa nakon kratkog predaha još malo uspona do onog famoznog makadamskog puta. Ipak, šta je tu je, iako zvizdan peče, a bave maeštrala nema ni za lik, pičimo uzbrdo ka veliki. Povremeno se susrećemo s turistima koji svojim autićima prolaze ovom cesticom za koju surovi vozač autobusa nije tija ni čut! Iako govore različitim jezicima, iz njihovih začuđenih pogleda, svima se moglo iščitat jedna zajednička misao – «ma vidi ove luđake, u što im je dalo!?»

Opet govorim – ne znaju oni šta su gušti!
A gušti su ogromni kad nakon dvadesetak propješačenih kilometara po vrilome suncu konačno skineš smrdljive patike s nogu i zavitlaš ih u grmlje, gušti su kad dođeš na cilj pa se napiješ vode koja je doduše već u nekom skroz neprepoznatljivom prokuvanom stanju, gušt je kad se izvališ na pod a više uopće ne osjećaš ubode kamenja, drače, pauka, insekata i koječega još...

Sve u svemu – opet odličan izlet.
Nezaboravan nadasve!
Ipak je Stipe ima dobar osjećaj...
A ti Ane moja – stoj doma...






subota, 26.07.2008.

~Pokušaj samoubojstva četkicom za zube
~


Kako se ozlijediti četkicom za zube!?
O da, i to se može!

Dan mi je započeo izuzetno dinamično. Probudivši se iznenada, te shvativši da je već prošlo sedam sati, a usput potpuno smetnuvši s uma da je danas subota i da ne moram na posao, u stanju bunila i krajnje rastresenosti prionuo sam izvanrednim mjerama razbuđivanja. Iznenada, u hipu i potpuno neočekivano, moja četkica za zube je, iz ne znam kojeg razloga otkazala poslušnost, pa umjesto da obavi svoju primarnu zadaću, ubode me bolno žestoko i opako, ravno u obraz!
Ajajajajaj…
Umalo ostadoh bez obraza!
Bezobrazan nadasve!

Nakon tog sasvim nepotrebnog jutarnjeg šoka, usput ostavši zgrožen samom pomisli kako sam mogao izvršiti samoubojstvo četkicom za zube i to bez oproštajnog pisma, odlučio sam ostatak dana provesti u relaksirajućem okruženju.
Osim bez pola obraza, ostao sam i bez riječi!
Stoga će ovo biti post bez puno riječi…
No, dosta je aorista...
Uglavnom..sve je dobro kad se dobro svrši…





Lagano pijuckajući jutarnju nessicu, tek ovlaš pogledavajući prema nebeskim visinama, nisam mogao ne primjetiti izuzetno velik broj aviona, pardon-zrakoplova kako slijeću na obližnji aerodrom, pardon – zračnu luku…
Pa se mislim…baš su dosadni!
Uvik isto!
Leteće grdosije odnekuda dolete, iskrcaju putnike, ukrcaju nove putnike i opet odlete u nepoznatom pravcu…
Sve predvidiljivo!
Nikakvog uzbuđenja!
Zašto se konačno neka agencija ne dosjeti pa unese malo živosti u sve to!?
Recimo, pobacaju im prtljagu iznad Saldundskog zaljeva!
Nakon toga, putnici ne čekaju slijetanje u zračnu luku i ponavljanje svih onih dosadnih procedura već iskaču padobranima iznad Trogira!
Zamislite scene!
Stotine padobrana iznad Unesco-ovog grada!?
Pa to bila atrakcija!
A doli ih na rivi čeka gradonačelnik!
S lentom naravno!
I dogradonačelnik!
S blentom naravno!
A ne ovako…dosadno baš!





Bija sam na moru…
Mislija sam se kupat!
I kupa sam se…
Znate koliko?
Deboto šešnajšt i po sekundi!
Jebate šta je ladno more!
Za popi*dit ladno!





Ovo nije normalno!
Bit će bolje jednog dana
Tako kažu prognostičari
Meni su danas od svega ostali samo brodovi.
Ma znam…nije u brodovima sve!
Ali ipak!
Lipo ih je vidit
Neka brodova…
I ljudi na njima
I mora našega lipoga...












četvrtak, 24.07.2008.

~Krkljanac
~

Priča u kojoj je glavni lik izvjesni D.D.D. svakim novim jutrom dobija sve «veselije» detalje. Eto, izgleda da nam je pet milijuna dolara šetalo isprid nosa, a mi ovakvi nesposobni kakvi već jesmo nismo ih znali «ubrat» A ko nam je kriv!

U stvari, to je sve zbog jednog jednostavnog razloga - mi smo izuzetno gostoljubivi ljudi.
Ne samo gostoljubivi već i nadasve maštoviti.

Toliko smo predani turizmu i našim gostima da ih svake godine nastojimo privući nekim novim, do sada u svijetu nezabilježenim oblicima turističke ponude. Naime za razliku od ostalih ljetnih turističkih velesila koje svojim gostima nude svakojake tričarije poput fitnessa u bazenima, zaranjanja u malim žutim podmornicama oko koraljnih grebena ili pak više-manje razuzdanih zabava s kinky detaljima, mi u svojoj ponudi imamo nešto posve drugačije – atrakciju kojoj tek moramo smisliti neko atraktivno ime, jer ovo koje do sada imamo u opticaju – KRKLJANAC – našim gostima predstavlja veliki problem za izgovarati...



Najbolja stvar u ovoj priči je da ta fantastična atrakcija nastaje sasvim spontano, u zajedničkoj suradnji gostiju i domicilnog stanovništva. Tu svakako ne smijem zaboraviti doprinos organa gonjena kao i vladajućih struktura lokalne samouprave koje se tijekom dugih zimskih mjeseci usrdno trude stvoriti sve moguće pretpostavke kako bi se tijekom ljetnih mjeseci mogli ostvarivati spektakularni rezultati.



Kako nastaju kvalitetni krkljanci?
Jedan od najboljih predznaka dobrog krkljanca jest količina naoblake na nebu. Tu se radi o još jednom, za sada ne posve istraženom fenomenu, ali nedvojbeno je utvrđeno kako postoji direktna veza između gustoće sloja cirusa, stratusa, nimbusa i kumulusa s brojem učesnika ove veličanstvene manifestacije.
Jednostavnim matematičkim jezikom kazano – oblaci i krkljanci su upravo proporcionalni!

Stoga, već od ranih jutarnjih sati pa sve do kasno u noć, čim količina naoblake dostigne kritičnu vrijednost, tisuće i tisuće sudionika krkljanaca svojim motornim prometalima, romobilima, biciklama, rolama, karetima na balinjere i tko zna čime još sve ne, izlaze na široke avenije i trgove primorskih gradića te tako svi zajedno i pojedinačno daju svoj obol ovim veličanstvenim dogadanjima.
Bit dobrog krkljanca jest u tome da se sva ta već navedena prometala kako motorna, tako i ona na alternativne oblike pogona, kreću što manjom brzinom. Najbolji rezultati bez sumnje, od svih destinacija na hrvatskoj obali Jadrana, za sada se postižu na otoku Čiovu.



Doduše, za neupućenog promatrača, sudjelovanje u krkljancima na prvi pogled možda djeluje prilično statično, ali čim se malo pozornije i stručnije uđe u problematiku krkljanaca, taj primjetni manjak dinamike samo daje dodatnu draž. Naime, upravo to je prilika da gosti iz raznih zemalja na različitim jezicima uljudno komuniciraju kad im se vozila mimoilaze na udaljenosti otprilike jednog inch-a. Recimo, ponudite nekom atraktivnom pripadniku suprotnog spola (pa možda i istoga, zašto ne!) da mu preklopite njegov retrovizor. Ili čak da dok čekate u koloni improvizirate neki švedski stol na haubi svog automobila.
Prigodno piće...
Briškula i trešeta, zašto ne!?
Krkljanci su uz to, neicrpni izvor prilika za neformalna druženja, kao i za stvaranje kontakata i novih poznanstava na poslovnom i osobnom nivou.
Nema nervoze, nema psovki, nema neverbalne komunikacije dvojbenog karaktera, svi su sretni, veseli i nasmješeni.

Ono što posebno veseli je entuzijazam svih sudionika krkljanaca koji izuzetno rado sudjeluju u ovim masovnim okupljanjima. Jer, većina njih koje smo do sada kontaktirali, upravo zbog svih ovih navedenih razloga iz godine u godine vraćaju se u malena mjesta srca svoga, upravo zboga toga što mogu biti sigurni da će najveći dio svojih godišnjih odmora provesti u ovakvim ili sličnim manifestacijama.





Posebnu pohvalu treba uputiti i domaćem, lokalnom stanovništvu. Njihova dragovoljna uloga u ovim događanjima upravo je onaj ključni moment, koji ovakve događaje pretvaraju, od neke obične veselice u zaista prave spektakle. Jerbo, kad domaćini ulete svojim motorbičikletama, vespama i skuterima u onaj uski prostor između dviju kolona automobila, svo to šarenilo boja, mirisi ispušnih plinova stvaraju jedinstvenu i neponovljivu atmosferu.

Stoga vas sve pozivam da što je moguće prije pohitate prema ovom našem pitoresknom gradiću na obali Jadranskog mora kako bi i Vi osobno, zajedno s Vašim obiteljima, postali aktivni sudionici ovakvih neviđenih spektakala. Ovih dana, vremenske prilike su i više nego idealne.
Zanemarite kupanje, zanemarite sve one prevladane tričarije tipa «ljeto, more, sunce»!
Krkljanci su definitvno «in»
Potpuno sam siguran da će te takvo nešto pamtiti jako dugo dugo i da će te jednoga dana imati što ispričati svojim unucima....






srijeda, 23.07.2008.

~Potencijalno sumnjivi tipovi
~

Noć s ponedjeljka na utorak bila je toliko neobična da bi je neobičniju teško mogao zamisliti čak i netko s bujicama mašte u zavojitim cerebralnim labirintima.
Cijena motornog benzina pala je za sedamnaest lipa, temperatura zraka pala je za sedamnaest stupnjeva po Celzijus-Drpićevoj skali, a saznali smo da je u Beogradu, sa sedamnaest godina zakašnjenja konačno pao, to jest uhapšen (ili uhićen kako vam drago!) izvjestan kosmati lik poznatiji kao balkanski krvnik.
Sve po sedamnaest!

Međutim, ono što nas je posebno šokiralo tijekom jučerašnjeg dana svakako je otkriće izvjesnog Dragana Davida Dabića, alternativog medicinara, velikog opsjenara i kvazi-gurua neobičnog izgleda...
Nema šta, izvrsna tema za neki novi holivudski blockbuster...

Međutim...
Znate li šta sad željno očekujem?
Uhićenje Ratka Mladića!
Budući da je sezona maškara očito produžena, mene sada živo zanima, čak i više od samog spektakularnog uhićenja, u kojeg se vraga svih ovih godina maskirao već spomenuti Warko Youngich.
Jerbo, nakon otkrića njegovog kompanjona, ništa više neće biti isto.
Slutim nešto intrigantno.
Slutim nešto senzacionalno...
Danas sumnjam u sve i svakoga!
Zamislite da se jednog dana sazna kako je izvjesni Živojin Pantelić, nastavnik fiskulture u osnovnoj školi na Petlovom Brdu u stvari upravo taj traženi haški bjegunac!?
Tko bi reko???
Ili, ne daj Bože, da se otkrije kako je Warko u stvari onaj ljubazni i srdačni čičica Dobrivoje Opandrčić, koji je svih ovih godina radio kao tetak u vrtiću, pardon teča u obdaništu, tamo negde na Dorćolu?
Sve je moguće...

Širom otvorite oči...

Možda Warko danas izgleda ovako...



Ili čak ovako...



Potencijalno sumnjivih tipova ima na sve strane!

Ipak, ovo su dobre vijesti
Sve to dođe na svoje
Kad-tad
Eppur si muove...


ponedjeljak, 21.07.2008.

~Murvica C DBl 8s 15m 7M
~


Draga moja publiko - danas nešto komplitli difrnt!!!

Ne, nije mi se pobrkala tipkovnica, niti sam u stanju sezonske rastrojenosti, kombinacija brojki i slova u naslovu nije nabacana bezveze lopatama, već vjerovali ili ne, sa svrhom i dobrim razlogom.
Stoga idemo na malu kratku školu navigacije.

U našem slučaju Murvica ne predstavlja malu murvu oliti dud, nije u pitanju ni ona bračka blizu Bola, a bome ni zadarska Murvica. Da ne duljim previše – danas idemo na svjetionik koji se zove upravo tako – Murvica!





Murvica je jedan od bisera u jadranskoj perli kamenih svjetala bez kojih bi naše more izgledalo znatno siromašnije i bezličnije, iz naše današnje perspektive gotovo nezamislivo.
E sad, da se konačno vratim na hijeroglife iz naslova, dakle ovo C DBl 8s 15m 7M znači da svjetionik Murvica ima crveni dugi bljesak perioda osam sekundi (dvije sekunde svjetla, šest sekundi tame), fokus lanterne nalazi se 15 metara iznad mora a domet mu je sedam nautičkih milja.

Sad kad vam je sve jasno (ima li koga komu još nije!?) možemo dalje s pričom.
Zahvaljujući prilično kompliciranim prijateljsko-kumovskim-obiteljskim yes little duck chuck i blogerskim vezama, danas sam se zatekao (hmm, i ne samo zatekao) na ovom mjestu čiji vam posjet na žalost ne mogu preporučiti. Naravno, ne zbog toga što je to mjesto nikakvo, nelijepo i odbojno, već zbog jednog mnogo prozaičnijeg razloga – pristup svjetioniku, pa i samo iskrcavanje na otočić nije dopušteno. Osim naravno ako razlozi posjeta nisu humanitarne naravi i nadasve opravdani kao i ovaj moj današnji.



Delegacija na vrlo visokom nivou zaplovila je iz trogirske luke, tek dvadesetak minuta nakon planiranog vremena polaska. To se u svakom slučaju može smatarati izvrsnim rezultatom, pogotovo uzimajući u obzir sve tehničke zavrzlame koje su nas zadesile. Neki zagubljeni ključevi, krkljanac u gradu i slične tričarije nisu nas uspjele omesti ni za dzc!



Putovanje dugo dva sata prošlo je uglavnom u prosipanju već stotine puta ispričanih dogodovština, pothvata i avantura iz nekih davnih vrimena. Ključna karika u ovom «projektu», kum Blaki, po profesiji strastveni ljubitelj pomidora, kukumara, afrike i paprike, inače u slobodno vrijeme neki diplomirani bezveznjak (ne smim vam reć šta stvarno radi op.p) moj je, ne samo dugogodišnji, već višedesetljetni prijatelj. Eeeeee, di smo mi sve bili, šta smo radili tijekom svoje jebivjetarske karijere – to vas vjerujem ne zanima, pa vas neću danas više gnjaviti s navedenom problematikom.

Tu je naravno i Kate, Blakijeva bolje polovica, mali junior Marin i njegov Rođer...
Uz izvršnu producenticu i moju malenkost, lista posade i putnika time je zaključena...

Na Murvici nas dočekuje svjetioničar Nenad koji danas uživa ne samo u našem, već u društvu svoje obitelji koja mu je došla u vižite. Svjetioničari na Murvici najveći dio vremena provode sami, a sretna okolnost u ovom slučaju jest činjenica da se otok nalazi u kanalu između Drvenika Maloga i obale, pa veza s kopnom nije tek sanak pusti.
Nakon iskrcavanje otprilike 16 tona bagaja, na mulu nas je dočekao dražesan prizor – sić pun netom ulovljene ribe, živih i veselih boja...
U trenu se razvila živa polemika – di kud, kad i zašto...
Ipak, do pravih zaključaka, došli smo nevjerojatnom brzinom
Dio će u brujet, dio na gradele, a obotnice pravac ispo' peke!



Od mula do zgrade svjetionika vodi stazica obrubljena bujnim i raskošnim grmovima kapara.
Kapare na svakom koraku...






Kako je Murvica mali otočić, izložen svim mogućim vjetrovima i djelovanjima mora «s okusom soli», raslinje se uglavnom sastoji od aromatičnih trava, po kojeg grmička, dvaju stabala masline i nekoliko borova. Ipak, da bude po onoj «Nomen est omen», prije godinu dana posađena je i mala murva i to zamislite u dalmatinsko-slavonskoj kombinaciji!

Sadnicu murve na otok Murvicu, donio je Vukovarac Tomislav Šulentić i to čak iz Tovarnika – rodnog mjesta velikog Antuna Gustava Matoša.
Mala murva na Murvici dobro napreduje u ovim, za nju ne baš idealnim klimatskim prilikama, ali eto – kako je dobra volja najvažnija, tako se svi nadamo da će ova «Matoševa murva» jednog dana izrasti u veliko i snažno stablo.

Nakon opsežne turneje po čitavom otoku za koju nam je uzgred budi rečeno, tribalo punih dvadeset minuti (zajedno s pauzama), toliko smo se umorili i pritrudili, ali za odmor vrimena nima, jer se moramo šta prije uvatit konkretnih poslova.







Kako su se odvijali ti konkre(ve)tni poslovi i koje su rezultate polučili – hmmm.... dalo bi se o tome raspravljat i napisat cili gastronomski brevijar. Uživanje u friškoj ribi u sjeni svjetionika...pa to vam je u stvari nešto slično ka ono kad u tvorničkoj menzi mumate gumaste panirane osliće iz Patagonije.
E, to vam je tu negdi... otprilike...



Svjetioničar Nenad u ovome je poslu već više od dvadeset godina: Sad mu je kako kaže - dobro!

- Kad sam počeja radit, u prve dvi godine bija sam doma kad se sve zbroji - niti tri miseca...
- A danas?
- Sad je odlično! Misec dana na Murvici, isto toliko doma. Minjamo se jedan kolega i ja...
- Baš ti je lipo tu na svjetioniku...
- Je, mo'š mislit. Sad kad je lito, sve izgleda puno bolje. Znaš, ljudi misle da mi svjetioničari po cile dane samo sidimo, odmaramo i gledamo u more. A vidiš – ja imam toliko posla da doslovno cili dan ne stajem. A nije moja samo Murvica, Imam okolo još pet lanterni za koje sam zadužen...Da vidiš samo kako je kad je zima...



- Kako je zimi?
- Aaaa. Ima lipih dana...Ali ima i onih kad pritisne grubo vrime, kad je sve mračno, jadno, nikakvo, ne mo'š ništa radit...

- I kako onda prođe dan?
- A čuj – onda ti je Bermudski trokut!
- Bermudski trokut?
- E, pravi Bermudski trokut – stol, postelja, zahod! I tako stalno u krug...





Kamena zgrada svjetionika podignuta je 1896 godine. U prizemlju je stan za svjetioničare a s južne strane se penje na toranj u kojem se nalazi lanterna. Osim svjetlosnih signala, Murvica je opremljena i zvučnim, za slučajeve magle. Tad se koristi sirena, svakih trideset sekundi. Četiri sekunde zvuka, dvadeset i šest sekundi tišine.
Pa opet tako...





Debeli zidovi štite bolje od bilo kojeg klima-uređaja. Jedini problem je šta nema hlada. Zato stol pomičemo okolo kuće kako nam ladovina «biži»...Imamo i povremene goste...



More oko nas, prepuno je brodova. Dolaze sa svih strana i nestaju u trenu. Veliki trgovački, mali ribarski, putnički, jedrilice, katamarani, topovnjače, gliseri...







U ugodnom društvu i ovakvom ambijentu, vrime proleti brzinom svjetlosti...
Nismo se okrenili niti dva đira oko sebe, a već nam je valjalo otplovit prema civilizaciji.
A da je bilo ostat još koji dan...







Na kraju, ne znam ni sam šta reć...
Uvik mi je bila želja osjetit tu posebnu atmosferu svjetionika. Postoji nešto mistično i magično privlačno u njima. I zaista je tako, na svjetioniku se osjećate ka u nekom začudnom bezvremenskm vakuumu, ka da vrime ide nekim sasvim drugim brzinama..
More, kopno i mornari, brodovi, pučina i svjetionici.
Kameno svjetlo
Kao znak nade
Kao putokaz da si na dobrom putu
Kao sigurnost
Kao mir...



Murvica
Crveni dugi bljesak svakih osam sekundi
Dvi sekunde svitla, šest sekundi tame.
Dvi sekunde svitla, šest sekundi tame.
Dvi sekunde svitla, šest sekundi tame...

Isto ka i u životu...
Samo neka traje
Samo neka svitli...






petak, 18.07.2008.

~Ponekad poželim...
~


Ponekad stvarno dosadim sam sebi. Naprosto i jednostavno, ponekad poželim da sam netko potpuno drugi, netko sa neobičnijim i uzbudljivijim životom. Recimo da sam štatigajaznam neki vrhunski sportaš, ekstra klase nogometaš, pa da jednom osjetim taj famozni huk s tribina, navalu adrenalina i džepove velikih dubina....
Ajme šta bi to bilo lipo!
Igraš na najvećim i najlipšim svjetskim stadionima, trčiš za balunom onako radosno ka dite, iz gušta.
I još te plaćaju za to, pa di to ima...
Slavan si, poznat, živiš ka u snu.

Zamislite...
Još je ostalo samo pet minuti do kraja utakmice a rezultat visi, triba nam još jedan gol. Još uvik čekaš ka zapeta puška jer te trener, vjerojatno za dišpet nije stavija u početni sastav.
Đelož neki čovik a šta ćeš...
Navijači su nestrpljivi, skandiraju tvoje ime...

Tek sad i đelož vidi da je vrag odnija šalu, nema mu druge, vadi onega nesposobnog papana Rumunja Smunteanua iz igre i šalje te u grotlo stadiona.
Ulaziš pun force na igralište, već u prvoj akciji izmišaš pola protivničke obrane po livome krilu i dodaš balun cenarforu Pedru Proliveiri ka na pjatu, a on smotani jedan Pedro dabili Pedro jedan puca traljavo i vratar mu brani. Ode balun u korner! Giovanni Nakantini izvodi udarac iz kantuna, buket igrača isprid vratara Gusengrubera skače, balun se nekim čudom odbija do mene i s ruba kaznenog prostora opalim livicom volej u same rašlje. Goool!!!
Publika je u deliriju, suigrači trču za tobom ka da su u Pamploni, sudac uskoro svira kraj, gotovo je, pobjeda!!!

Ma se isto mislim..
Da sam nekim čudom i posta slavan nogometaš, ko zna di bi me život odnija, sigurno ne bi nikad upozna moju Ljubav...
Ne bi ni zna da postoji...
Hebeš huk stadiona...



Ponekad poželim da sam netko skroz treći. Neko kreativan, ko zna stvorit umjetničko djelo ni iz čega, napisat i skladat dobre pisme, posložit takve kombinacije versa i nota, da to bude čisto ludilo za slušat. Mora biti da je fantastičan osjećaj kad sa svojim bendom prašiš po pozornici a stotine, ijade ljudi u publici zanosno plešu u ritmu pivaju zajedno s tobom, primaju tvoju energiju, misli i osjećaje i doživljavaju ih ka svoje...

Samo...ko zna kako bi to izgledalo.
Ganjali bi me novinari iz Story-ja, Glorije, Arene, tražili intervjue, postavljali bezvezna pitanja...Glamour bez pokrića. Oko mene bi sto posto stalno plazile plastične fufice. A ja ovakav zamantan i slab na ženske stoposto bi se oda promiskuitetu, alkoholu, opijatima...

Ne, ipak ne želim svjetla pozornice
Da sam velika zvijezda, ne bi nikako moga pronać svoj Mir...



Ponekad poželim biti netko totalno četvrti. Da sam rođen na nekom drugom mistu i da živim u jednoj razvijenoj, bogatoj, uređenoj demokratskoj zemlji u kojoj nema nepravde, kriminala, korupcije, lopovluka i raznih drugih porođajnih muka vazda neke stabilizacije, privatizacije, tranzicije, ekonomske krize i pitaj dragog Boga čega li još sve ne. Živit mirno u zemlji u kojoj svi imaju prilike za kvalitetno školovanje, u zemlji u kojoj ne moraš podmazivat likare, policjote i državne službenike da bi uopće obratili pažnju na tebe a kamo li još da kvalitetno obave svoj posal za koji su i te kako već plaćeni...

Hm...pa sad kad malo bolje promislim, ko zna je li takve zemlje u stvarnosti uopće postoje, čisto sumnjam da ima država u kojima potocima teku med i mliko, i tamo ljudi vjerojatno žive svoju neveselu svakodnevicu, vode grčevitu borbu za pronać svoje misto pod suncem.

Ne, ipak ne...
Kako bi moga živit u nekoj drugoj zemlji bez moga plavoga Mora Jadranskoga...



Ponekad poželim biti netko sasvim peti.
U petom elementu.
Da sam sve ono šta sam bija nekad ili šta danas jesam.
Da imam svoju kuću i svoj vrtal, mendulu, smokvu, maslinu i lozu...
Da radim posal koji volim.
Da me polupoznat netko iznenada zaustavi na ulici i kaže: «Svaki dan ti pročitam ono šta pišeš, guštam u slikama...Pa to je izvrsno, svaka ti čast!
Da imam prijatelje s kojima ću otkrivat planine, rijeke, potoke i otoke, sve bezbrojne lipote naše zemlje u kojoj nakon rata opet vlada MIR.
Prijatelje s kojima ću podilit pršut i vino, kruv i sol, dobro i zlo, suze i smij..
Da imam sina kojega ću poljubit u čelo svaku večer prije sna.

Imam lipe uspomene na sve one koji više nisu tu...
Imam život
Imam ponovno sebe
Imam Tebe
Imam sve!




srijeda, 16.07.2008.

~Munjevita akcija vatrogasaca
~

Kako bi se reklo u vicu – imam jednu dobru i jednu lošu vijest.
Koju ćete prvo?
Ma, ne morate se plašit, nije ništa strašno, iako je zaista moglo bit veoma brljavo.
Imam, štono bi se reklo – Slomljenu novost!
Breaking news!

Vraćajući se prije kojih uru vrimena onom cestom još uvijek zvanom Jadranskom magistralom, za koju su nam davno već obećali da će je proširit na četiri trake, ali eto nekim čudom još uvijek nešto zapinje, dakle da budem jasniji, od Splita prema Trogiru, nekoliko minuta prije 22 sata, iznenadila me ogromna svjetlost koja je trenutno jako bljesnula nad, po slobodnoj procjeni otprilike 65,7 posto Kaštelanskog zaljeva.
Moguće i više…
U prvi tren mi je prostrujalo kroz glavu – pa nije valjda da je na splitsko-kaštelansko-trogirski aerodrom sletila neka od bjelosvjetskih fufica tipa Paris Texas Hilton, pa su smjesta svi reporteri pohitali da ovjekovječe taj povijesni prizor.
Ne, ipak je bilo nešto drugo.
Mnogo prizemnije i opasnije.
Iznad Stanice za tehnički pregled vozila blizu raskrsnice u Planom kod Trogira, netom nakon eksplozije, buknula je vatra. Očito je bila neka frka sa električnim kabelima, ne vidim drugog objašnjenja, barem za sada…



Vjetar puše prilično jako, vatra se brzo širi, situacija ne izgleda niti malo bezazlena.



Kako mi moj blogerski živac ne da mira, smjesta hitam na mjesto događaja gdje susrećem vrlo smirenog i razboritog noćnog čuvara koji je u međuvremenu pozvao vatrogasce. I zaista, nije prošlo dva-tri minuta, prva vatrogasna kola već su bila tu.





Skaču momci spremni poput lavova, rastežu gumu, penju se uz strminu, za tren oka pumpa radi svom snagom, leva-leva, gasi se požar. Za tili čas, sve jedan za drugim, pristiže još nekoliko vatrogasnih vozila iz Kaštela, Trogira, Seget Vranjica…
Hita se u samo srce požara...



Nije proteklo niti deset-petnaest minuta, a vatrogasci su potpuno ovladali požarištem. Usprkos noćnom burinu koji je dobro razbuktao plamen, zahvaljujući brzoj i majstorski izvedenoj akciji, spriječena je moguća katastrofa.



Vatreni momci, svaka vam čast!
Još jednom...


utorak, 15.07.2008.

~Mentalitet ili nešto drugo...
~


Živjeti život u našim svakodnevnim pojedinačnim mikrosvemirima ili mikronemirima pak, zadovoljavati i razvijati svoje želje, potrebe, misli i osjećaje, dijeliti ih s drugima, nekad sličnim a češće različitim mikrosvijetovima, izazov je, putovanje i avantura bez premca...

Kako je svatko od nas otok za sebe, a istovremeno nitko nije otok, na neki način smo prisiljeni svakodnevno plesati na tankoj žici i pronaći onu spasonosnu letvicu koja će nam davati ravnotežu kao sposobnost kako bi uvijek bili spremni odvagati koliko je bitno čuvati ono svoje jedinstveno i individualno, a opet s druge strane pronaći najbolji način kako uklopiti svoju individualnost u nekakav oblik zajednice.

Pri tome, naravno volimo razmišljati na način kako smo upravo mi sami u takvom rasporedu snaga najvrijedniji, najvažniji i kako se upravo od nas očekuje neka posebna uloga u čitavoj toj priči.

Eh da, ne bi bilo dobro da sad odlutam u neke duboke kontemplacije na zadanu temu, namjera današnjega posta je sasvim različita, u principu vrlo jednostavna a ono što želim reći i pokazati moglo bi se ukratko opisati pitanjem kojeg gotovo svakodnevno postavljamo a pojednostavljeno glasi - «pa kakvi smo to mi ljudi?»

Noćna (a sve više i dnevna) mora nas vozača motornih prometala, između mnogih ostalih novoustanovljenih mora, svakako je i pronalaženje spasonosnog mjesta za parkiranje.
Kako troškovi parkinga nisu uključeni u našu mjesečnu «sindikalnu košaricu», tako ih u pravilu nastojimo izbjegavati koliko god je više moguće. Pa tako svatko od nas ima neke svoje posebne uličice i stranputice, vlastite «male tajne velikih majstora parkiranja» koje nam više ili manje pomažu u kretanju i snalaženju među našim betonskim džunglama.

I sada dolazimo do «sukoba interesa»!
Mnogo je pretendenata na tron «njegovog veličanstva parking mjesta».
Sistem je uglavnom poznat – «ko prije divojci, njegova...»

Neki od nas, probleme s parking prostorom, posljednjih su godina počeli rješavati na veoma osebujne načine. Eto, u jednom malom gradu na obali Jadranskog mora, stanari nekoliko stambenih zgrada koje se nalaze vrlo blizu centra grada, iznervirani sve čećim neovlaštenim upadima raznoraznih «stranaca», odlučili su dio javne površine rezervirati samo za sebe.





Tako su fino među sobom podijelili parking-mjesta, omeđili ih stupićima, žicama i lancima, praktički proglasili suverenost na navedenom teritoriju. Da se razumijemo, ne radi se ovdje o novim zgradama koje «po pozitivnim propisima» moraju osigurati parking mjesta u privatnom vlasništvu, ovdje se jednostavno riječ o korištenju javne površine na koju svatko ima pravo pristupa, ali eto, stanari koji žive u obližnjim zgradama očito smatraju kako imaju veće pravo nego neki tamo «bezveznjaci».

U principu, shvaćam te ljude, to je s jedne strane razumljivo, ali opet se pitam – tko im je dao za pravo?
Nitko!
To jednostavno tako prođe neopaženo, onako «u tiho» a politika nezamjeranja i međusobne tolerancije među «ugroženim stanarima» rezultira s takvim divljim i uzurpiranim parking-prostorima...

No...meni je svoj ovoj priči, u oči upalo nešto sasvim drugo....
Naime, između ovih uredno ograđenih i omeđenih privatiziranih parking mjesta nalazi se nešto što bi se u idealnom slučaju moglo definirati kao «zelena površina».



Dakle, to je isti prostor, opet se razumijemo – javni prostor koji je dostupan svima...
Ove zelene površine, danas su miljama daleko od bilo kakvog zelenila, to je sasušena travurina, zapuštena površina koja nikome ne služi na čast.
Ali, što je posebno zanimljivo u ovoj priči!
Dakle, prostor za parking ćemo onako «u fino» privatizirati a održavanje zelenih površina na istom mjestu, e to nas već ne zanima – to nije naš posal!
Ma vidi vidi koja lipa filozofija!

I sad se pitam - kako to da se nitko od tih stanara koji su tako fino i spretno prisvojili dio javne površine za svoje potrebe nije osjetio pozvanim pa da i tu «zelenu» površinu «privatiziraju» na način da posiju travu, posade koji grm ružmarina, lavande, lovora, bilo čega, samo da to na nešto sliči...
Ali ne!
To nije naše!
Pa nisam lud da sam tu nešto kopam, sadim, zalijevam je li tako, kakve veze imam ja s time, pa to je zadatak komunalaca, zar nije tako...

A-ha!
Dakle, kao i u svemu, uzet ćemo ono što nama odgovara, a ono drugo ćemo izbjegavati na sve moguće načine.
Građani navodno imaju prava i obaveze.
Pravo, e to je ono pravo!
Obaveze!?
Hm....možemo li to malo...onako..nekako...znaš...

Možda ovaj primjer nije reprezentativan ali je indikativan i čini mi se da izvrsno pokazuje mentalitet «naših ljudi». Zašto je to tako, kako ga mjenjati i uopće – je li ga moguće mjenjati!?
To su već teme za neke mudrije glave od moje...

A ovim mojim sugrađanima samo jedna poruka – dajte, pokosite konačno ovu travurinu, posadite malo cvića, uredite to – osjećat ćete se bolje, virujte mi...


ponedjeljak, 14.07.2008.

~Noći punog Sunca
~

Omamljen čašom-dvi viška ugodno rashlađenog Pošipa primjereno odjeven u naturale izdanju i to bez smokvina lista, zauzeo sam položaj broj pet u sjeni zelene lanterne jedva odolijevajući da me ne savlada popodnevni san. Dok razmišljam o smislu svega postojećeg, angažirano pogledavam prema nebeskom svodu te uočavam raznolike oblike i kretanje cirusa, stratusa kao i čitav spektar letjelica zemaljskog porijekla.



Nema sumnje, uvatila me fjaka, ma ke fjaka, ovo je turbo fjaka...
Lipo naše lito dalmatinsko...
Opća situacija bi mi bila vrlo blizu idealne samo da ovi redikulasti ići mići brodići ne lome ćošu upravo kod «moje» lanterne i ne daju mi mira. N'ti jarca, kojega vraga sad po moru radite – ajte ća!

Može bit da sam bija zaspa, a lako može bit i da nisam, ali kako mi je sjena lanterne postajala sve manja i uža, tako je konačno došlo vrime za promjenu lokacije. Najprije malo u more, a ako uspijem isplivat u jednom komadu, onda ćemo razmišljat o slijedećim koracima...







Nisam siguran kakav mi je horoskop zapisan ovih dana ali pretpostavljam da je bija otprilike slijedećeg sadržaja – "Očekuje vas razdoblje intenzivnog druženja, prijateljevanja, ljubovanja, noćarenja, lumperajki, tulumarki i drugih sličnih arki. Nikako se nemojte opirati, opustite se i uživajte..."

Zbog ovakvog intenzivnog perioda, propustija sam čak planinarski izlet na Risnjak i Snježnik, ali ljudi moji, svaka čast i planinarenju i šumaranju, ali lito je heeeej, sredina sedmog miseca, ne mili mi se po ovim vrućinama pentrat na bilo koji vrhunac viši od Venerina brijega...

Istine radi, ovih dana sam imao izvjesnih problema u špartanju i bordižavanju od mista do mista, da ne kažem od destinacije do destinacije. U prvom redu, to se odnosi na probleme u prometu.
Ljudi moji, očito je da je nepoznat netko toliko da straja u kosti ovim inšempjanim blesavim strancima vezano za najnovije odredbe Zakona o sigurnosti u prometu ili kako li se već ne zove ta kaznena inkvizicija...

Toliko se striktno pridržavaju znakova o ograničenju brzine da to nije humano.
I da ne bi prikoračili kilometra više!?
Ma kakvi!
Uvik voze pet do deset kilometri na uru sporije nego šta je dozvoljeno.
Ma koji tukci dabili tukci!
A ne moš ih nikako proć!
Ako jednoga i uspiješ, evo ti slijedećega...
I nema ti druge nego vozit po prav'lima....
Aj dobro, nije to ni loše, jer bez obzira na vožnju puževim koracima, ipak sam uspija stić na vrime na sva mista.

Mislim da nema smisla sad nabrajat di sam sve bija, s kim s ija, s kim sam pija, jer naposljetku to i nije toliko bitno, a nije čak ni zanimljivo, hm...
Noći punog sunca u svakom slučaju...
Lipe li su takve noći...

Ipak, ako ni zbog koga drugog, onda zbog uvažene kolegice blogerice Suncokrete2 moram obavezno podnit i kratak izvještaj sa desetih Večeri dalmatinske pisme u Kaštel Kambelovcu.
Zahvaljujući mome Ivanu, ove godine sam moga guštat čak u tri večeri ove manifestacije koja je u proteklih desetak godina i te kako našla svoje misto pod suncem.
Ako mogu ovako ka laik komentirat, ova vrsta glazbenog izričaja bi se najbolje mogla opisat ka neki "dalmatinski fussion". (poaala brale kako sam ovo dobro reka...)

Koliko god najstariji i najpriznatiji festival klapa u Omišu njeguje izvornu dalmatinsku pismu (to je dobro, to je u stvari – izvrsno) toliko i ovaj kaštelanski donosi nešto novo, nešto drugačije, a opet opet sve lipo uklopljeno u standarde a cappella pivanja.









Da takva pisma nije eksluzivno vlasništvo dalmatinskih klapa pokazala je i vokalna skupina Cantemus iz Žaleca u Sloveniji koji su me baš oduševili svojim neobičnim izvedbama...
Čoviče, pari ka da svira orkestar!
A samo sedam glasova!?
Ne mogu virovat...



Ovu našu standardnu lokalnu klapašku ekipu ekipu a'la Cambi, Neverin, Tragos i ne moram posebno spominjat, to je već garancija kvalitete s oznakom "izvorno hrvatsko".
Odlične su mi bile i Riječanke iz "Luke"...



Čuvaj mi škoju kućicu rodnu
čuvaj mi polje maslinu plodnu
čuvaj ono ča si mi zel
čuvaj mi moga srca del...

Preeeeedivno!

A di su još Bračani s Gegovim pismama?
Judi moji, henjueke ke...



A di su...
Ma reka sam da neću, ko bi ih sad sve može nabrojit..

Ma lipo je bilo, puno lipo...
Sad moram još malo doć k sebi, pa će se virujem vrlo brzo, nastavit noći punog Sunca
A još vam i ne smim sve reć šta mi se lipoga događalo...
A stvaaaaarno ne smim, šta ću sad, kad sam obeća, e!
Ko ovo more platit...
Ko ovo more pratit...





P.S. Vidim da je post objavljen na foto-naslovnici (što mi je naravno drago sretan) ali nije vezan za festival klapa u Omišu ( nije do mene, he he)


petak, 11.07.2008.

~Nema seksa u naslovu
~

Iskreno govoreći, najveći problem sa današnjim postom bilo mi je smišljanje naslova.
Osokoljen začudnim ali vrlo logičnim uspjehom i navalom na post od ponedjeljka jednostavnog naziva «Sex on the beach», promislio sam na trenutak kako bi bilo zgodno i češće upražnjavati seks kao takav.
Na naslove mislim, naravno...
Međutim, istodobno sam primio i nekoliko ogorčenih primjedbi sa zajedničkim nazivnikom, narogušenim stavom i istim pitanjem – kako to da seksa ima u naslovu a nema u tekstu!?
A šta ću vam ja, bit će da se izgubija po putu, pa ovo je još samo jedan dokaz kako seks prodaje sve!
Stoga, da ne bi bio izložen možebitnim tužbama za nanošenje duševnih boli, odlučio sam da u današnjem postu nema seksa u naslovu. Nema i gotovo!
Iako moram priznati da je i ovo paradoksalna situacija, jerbo - kako ga nema u naslovu kada ga opet ima!?

Tako je to sa seksom – ima ga čak i kad se čini da ga nema...

Idemo dalje...

Kao prvo i trenutno najvažnije – preživio sam jučerašnju utakmicu!
Ha ha ha... i ne samo preživio...
Little Duck - pobjedio!
Tri naprema nula za trbušaste Veterane Domovinskog rata, možete li vi to zamislit!?
Da niste slučajno pomislili na to kako naši protivnici nisu imali pojma!
O da, kako da ne, bio je to junački boj.
Epskih razmjera čak!

I naravno, zabija sam ga!
Prvi gol namistija, drugi zabija, kod trećeg sam isto nekog vraga činija, ali sad sam već zaboravija šta! U svakom slučaju – bilo je nešto od krucijalnog značaja, moš mislit...

Dakle, skraćeni izvještaj za jučerašnji dan glasi - dođoh, igrah, zabih, pobjedih!
I točka.
U stvari - uskličnik!
Samo...sad opet imam problem.
Kakav problem!?
Pa večeras opet moram igrat utakmicu!
Polufinale!
Novi protivnik
Nova iskušenja
Nove opasnosti...

Osebujan dan je preda mnom...

Iskreno, nemam pojma kako ću i hoću li uopće biti sposoban izdržati današnji, točnije rečeno popodnevno-večernji, nadasve sadržajni program koji je otprilike slijedećeg sadržaja:

- Blogerska kava (hmm...zar se to još tako zove) s tajanstvenom mega cool blogericom u nepoznato vrijeme i na nepoznatoj lokaciji
- Blogerska kava (još jedna heeeej) sa Shelly Kelly i njegovom Hanumom, Gustirnom i Odmaknutom na poznatoj lokaciji u poznato vrijeme.
- Polufinalna utakmica maloga baluna u Medenoj.
- Brzinski jurim u Kaštel Kambelovac na Večeri dalmatinske pisme, točnije rečeno, na Večer pobjednika dosadašnjih deset "Kaštelanskih đireva"...

Nakon toga – druženje, neobavezno čavrljanje i manje-više kulersko pijuckanje do sitnih sati...
Seksa kao što već rekoh – nema!
Ni u naslovu ni u postu ni u planovima... (zlobna primjedba autora na ovom mjestu je cenzurirana!)

Današnja slikovna pozadina – boje jutra u Trogiru – jedanaestog dana mjeseca srpnja godine dvi ijade i osme…
Ovako je izgledalo jutros u pet sati i pedeset pet minuta...










četvrtak, 10.07.2008.

~Proces i preobražaj
~


Dok sam po podnevnom fatamorganičnom zvizdanu grozničavo pokušavao pronaći najhladovitiji mogući prečac između užarenog škverskog navoza broj jedan i oronule soc-realistične zgrade u kojoj se nalazi moj ured, iznebuha začuh iza svojih leđa dobro poznat glas...

Ko je šta je - Žak Mek viče: «Ček ček ček ček!»

- Šta je bilo Žak Mek!?
- Slušaj - otpuhne iz dubine duše vrsni bravar, pače virtuoz na pantografu Mek - u četvrtak...pffff, ček ček, pffff...kup Škvera u malom balunu!
- E..i?
- Prijavili smo ekipu!
- Ko je prijavija?
- Mi bome, Veterani...
- A webate, ko će igrat?
- Kako ko – ti ćeš igrat!
- Ma di ću ja igrat, nisam dvi godine zaigra na balun...a nisam se njanci zatrča, ko zna otkad već...
- Ma ajde, šta ima veze, nisi zaboravija igrat balun. Idemo posli utakmice na domjenak!

E domjenak, tu me uvatija...
I kako sad odbit Žak Meka i cilu ekipu Udruge Veterana Domovinslog Rata?
Ne moš nikako, di bi mi bila svijest!?
A još sam tamo, čini mi se čak i nekakav dopredsjednik...



To je bilo prije dva-tri dana i od trenutka kad sam podlegnuo pritiscima, čvrsto sam odlučio napraviti mini-pripreme za današnji ljuti boj. Da, imao sam najbolje namjere, ali nekim čudom – moji su se svijetli planovi izjalovili i nestali u vremenu i prostoru pa tako današnju utakmicu dočekujem s nula istrčanih kilometara, zebnjom u srcu i općim stanjem u ..*rcu...

Ako me večeras s terena ne iznesu kola hitne pomoći – to će biti jedan od najvećih uspjeha moje malonogometne karijere.
Hm...a kad se sitim, nekad čak i nisam bija loš!
Čak sam jedne godine bija prvi i najbolji strijelac Druge trogirske lige malog baluna!
Ček ček...ili sam ono bija drugi najbolji strijelac Prve lige!?
N'ti jarca, već sam zaboravija, ali sigurno je bilo nešto od toga.
Znam da je bila nekakva kombinacija jedan-dva!
Jen-dva, jen-dva, sad na scenu stupam ja, jen-dva, jen-dva...

U svakom slučaju, bija sam rasni napadač.
Kralj propuštenih stopostotnih prilika!
Da, ali zato sam ima fascinantni broj iskorištenih skoro-pa-ništa-postotnih prilika!

To je bila moja taktika.
Taktika uspavljivanja.
Protivnička obrana bi taman pomislila kako nemam blagog pojma o balunu.
Pa bi me ostavili slabo pokrivenog.
A onda bi ja...cap!
Ko udar kobre, zum zum, eto ti ga na!

Uvik bi nešto zabija!
Koji put jedan, koji put dva puta, a nemali broj puta i tri pogotka!
Jednom sam zabija čak šest komada u toku jednog meča!

Ej hej hej heeeeeej, šta sam se razmava nešto danas...
Lako mi je sad ovde prosipat priče!
Ali sad ozbiljno, večeras me očekuje pravi meč.
Psihički se pripremam.
Intenzivno!
Iako ne znam čak ni protiv koga igramo.

Uh, možda protiv zavarivača?
Ili brodomontera, ti su gadni...
O blože, samo ne protiv antikorozivne zaštite, oni mogu trčat ko blesavi...



U stvari...sad kad malo bolje promislim, zaista je čudno kako sam se i zašto, od uvjerenog sportaša pretvorija u totalno pasiviziranog ljenjivca iz podreda krezubica povezanih uskim rodbinskim vezama s mravojedima i pasancima...

Nisam ja kriv!
A ne ne, to nikako!
Nije ni kriv moj hedonistički način života.
Niti moje škrabuckanje po blogu.

Jednostavno...moje tijelo je u procesu preobražaja, metamorfoze...
Isto ka oni Kafkin Gregor Samsa.
Samo šta se neću ja pretvorit u kukca.
Kukac, bljak!
Upravo suprotno!
Jerbo...
Negdašnje pločice u trbušnnom zidu pretvorile su se u okolopojasni zaštitni omotač...
Kosa mi strelovitom brzinom napušta tjeme tako da mi glava postupno dobija hidrodinamičan oblik!
Umjesto plivanja, omiljena zabava mi postaje brčkanje u plićaku...
Nema sumnje – pretvaram se u Sredozemnog Medvjeda!!!

Monachus monachus, Adriana...
Ko je ono reka da je ta vrsta izumrla u Jadranu!?
Šipak izumrla!

A zašto ja tukac jedan dabilitukac obilazim pučinske škoje s digitalcem u ruci ne bi li slučajno uslika negdi «morskoga covika». Ajmeeee, šta bi to bilo lipo!
I sad mi ovo ispada ka najbolja moguća taktika.
Preobrazit ću se u sredozemnog medvjeda, kupat se blizu neke podmorske špilje, glasat se sa tulj-tulj-tulj ili tako nešto slično i vabit ću ženke....
Tulj-tulj-tulj...

I onda kad se konačno pojavi ženka Sredozemne medvjedice,već spomenuta Adriana, samo ću izvatit svoj aparatić i cap – moja si!
Prodat ću slike Najšional Điografiku, Meridijanima ili Drvu Znanja...

Ma pogledaj di sam danas završija, od maloga baluna do Drva Znanja...
Ma ke proces, ke preobražaj...
Ništa, morat ću večeras, na igralištu hotelskog kompleksa «Medena» izvuć stodeset posto svojih snaga i mogućnosti, ne mogu obećati pobjedu, ali da ću se borirt junački – u to možete biti potpuno sigurni!

Ukoliko ne daj Blože, na Brodu u boci više ne bude novih postova, znači da su stvari krenule nekim neželjenim stranputicama, ali imam ja utakmica u nogama...bit će to dobro!
Naprid naši!
Ma ček ček, moram igrat a ne navijat...
Aj živili!!!




utorak, 08.07.2008.

~Ostani uz mene...
~

Moj autić Fiat puntić «azzuro astrale» boje, godine proizvodnje dvijetisuće i prve (ne prodajem ga još, hvala na pitanju), osim što se ističe iznimnim voznim performansama manje-više tipičnim za klasu malih gradskih automobila, ima u sebi ugrađen nadasve sofisticiran sustav klimatizacije.

Taj, samo na prvi pogled komplicirani sustav, sastoji se od četiri prozorska stakla koja je moguće otvarati, pritvarati i zatvarati u bezbroj kombinacija pa se finom regulacijom položaja A,B,C i D uz malo truda, iskustva i umijeća, u relativno kratkom roku može doći do zavidnih ostvarenja, a sve u cilju stvaranja povoljne mikroklime u ovim ili nekim drugim nepovoljnim, pače i zastrašujućim vremenskim uvjetima.
Jedna od dobitnih kombinacija je recimo ona kad je moj, to jest-vozačev prozor podignut do vrha, (zbog prevencije upale vratnih mišića), suvozačev spušten do 80 posto a stražnja stakla su tek otškrinuta, lijevo 2.3 centimetra a desno, u raponu između 2.7 i 4.2 centimetara. Od vrha naravno...

Ključ uspjeha je u regulaciji položaja suvozačevog prozora, a upravljanje njime zahtjeva već posebnu tehniku. No, možebitno detaljnije obrazlaganje bi nam na ovom mjesto zauzelo i suviše prostora, pa mislim ono, fakat, koga to detaljnije zanima, slobodno mi se može obratiti emajlom pa ćemo se sve fino dogovoriti...

Eh sad, čemu ovakav dramatičan uvod!?
Pa, ni zbog čega osobitog, možda tek kao usputna priprema za prelazak od tehnike do romantike.

Daklem...
Vrijeme radnje: Sparni vrući ljetni dan, plus pedeset u zraku, cirka negdi otprilike oko osamdeset na asfaltu...
Topi se...
Na asfalt mislim...
Mjesto radnje: Vazdacrveni semafor na onom debilnom dvostrukom križanju u Solinu...

Radnja:

Omamljen vrelinom tipičnog srpanjskog popodneva vozim lagano ( a kako bi drugačije!?) od Splita prema Trogiru, prolazim onaj nenormalni lijevo-pa-desno zavoj kod Mercatora, preko semafora koji me redovito propušta, ali već iz dugogodišnjeg vozačkog iskustva znam da će me onaj slijedeći na solinskom križopuću obavezno dočekati sa upaljenim crvenim svjetlom
Naravno, tako i bi!
Lagano se zaustavljam, prvi sam u redu, nema gužve, niti ne podižem ručnu, ionako ću za dvadeset i jednu sekundu opet krenuti...
Na radiju mi lagano svira – «Stand by me»
Ben E. King...
Bam-bam, bam-bam-bam....u-u-u- bam bam...

When the night has come
And the land is dark
And the moon is the only light we'll see


Otvaram suvozačev prozor maksimalno (reguliram klima-sustav!), neka mi prostruji malo zraka, uffff, ovo nije za izdržat.
Još malo pojačam radio, baš mi je draga ova pisma...

No I won't be afraid, no I won't be afraid
Just as long as you stand, stand by me


Kad...nešto čudno...iznenađujuće dobar zvuk, kao da je dobija neku quadro dimenziju...
Ma pogledaj ti ovo, kako mi se radio ničim izazvano u trenu poboljšalo!?
Hmmm....
Pogledam udesno i klik-klik!
Ha ha, srića je kratko trajala, ipak se nije se poboljšalo samo od sebe.
U desnoj traci, tik do mene zaustavija se jedan Twingo sličnog sustava klimatizacije...
I baš iz tog Twinga isto tako trešti «Stand by me!»

And darlin', darlin', stand by me, oh now now stand by me
Stand by me, stand by me

Slušamo isti radio!
Radio KL Eurodom, naravno...

I...neznam je li uopće potrebno spominjati, slučajno ili ne, ali Twinga vozi dražesna pre-pre-zgodna crnka
Ah ta karma..

Skužila je i ona!
Pogledamo se istovremeno
Osmijeh se razvuče preko njezinog lica...
Sekundarno, rekli bi neki vrsni gramatičari...



Stand by me...

Šta je bilo dalje?
Ništa nije bilo!

Za par sekundi, upalilo se zeleno svjetlo.
Fiat Punto odjurio je prema zapadu.
Renault Twingo izgubio se negdje u bespućima retrovizora...

Kao zvijezda padalica
Tko zna...ah nitko nitko ništa ne zna...

Ponekad sitnice razvedre dan
Čak i ako je dan već bio vedar!

Ma ne, nije to bilo upucavanje
Tek jedan neobičan trenutak
I jedan osmijeh
Puta dva!
Kao u ogledalu...

Pa eto, mislim se nešto kasnije, zašto ne barem na ovaj način uputit jedan veeeeeliki pozdrav nepoznatoj vozačici žutog Renault Twinga, neutvrđenih registarskih oznaka, koja je jučer oko tri i po ure popodne, na prvom solinskom semaforu slušala «Stand by me» i nekoliko trenutaka imala najčarobniji osmijeh u ovom dijelu svemira...

Vozimo dalje!
Keep on smilin'...

If the sky that we look upon
Should tumble and fall
And the mountains should crumble to the sea
I won't cry, I won't cry, no I won't shed a tear
Just as long as you stand, stand by me…

P.S. Ne, ovo na slici nije ona, ali nije ni daleko...
P.S.2. A vi i dalje kupujte aute s klimama!


ponedjeljak, 07.07.2008.

~Sex on the beach
~

Među stotinama razigranih sitnica, igara bez granica, boja, veduta i vinjeta, koje u poentilističkoj maniri sačinjavaju sliku zvanu "ljeto u Dalmaciji", zasigurno pripada i ne tako davno ustanovljena medijska igra čiji se glavni smisao može komotno izraziti natjecateljskim motom "čiji je veći"...

I ovoga ljeta su nas veseli šareni magazini u tiskanom ili tješnjenom obliku svejedno, počastili s brojnim sličicama naših dominantnih mužjaka kako se samozadovoljno smiješe pored svojih ponosnica.



Ako ste slučajno promislili da su glavni razlozi i uzroci njihovih ponosa i postrasuda vezani za hm... kako da se izrazim...hm...vezani uz organe gonjenja dičnih vele-uspješnika hm... ne, nije to!

No, da ne kompliciram bezveze, o čemu se radi?
Eto na primjer, jučerašnji "Jutarnji list" donosi jednu novost, bolje reći laganu modifikaciju popisa naših top tajkuna i onih koji bi to tek željeli postati, a sve naravno vezano za njihove, više plutajuće, a manje ploveće ljubimce. Mislim ono fakat, već smo mnogi podanici u našoj maloj zemlji za velika pranja manje-više dobro upoznati s kakvom moćnom flotom raspolažu naši vještiji i promućurniji sunarodnjaci. Kako ne bi bili izgubljeni u tami neznanja, nadobudni novinari i urednici širom otvorenih očiju i ustreptalih srdaca, zdušno se trude da nama, pripadnicima običnog puka izlože barem mali dio pikanterija kakvima se odlikuju životi onih koji su prije nas ostvarili svoj hrvatski san.

Ipak moram priznati, ovog puta u Jutarnjem su bili prilično inventivni, pa to nije bilo samo suhoparno nabrajanje plovećih beštija, već su se ljudi potrudili pa nam donijeli fino i konkretno sve po spisku, koliko košta plovidba takvim krasoticama.

Na prvom je mjestu i ovoga puta neizostavni i nezamjenjivi Željko Kerum koji navodno sat vremena vožnje svojom Maiorom plaća 7000 kuna iz svog džepića.
Naravno, poslije našeg megapopularnog Željka slijede drugi Kerumići poput izvjesnih Zubaka, Grgića, Todorića, Mamića i njima sličnih, čiji su troškovi plovidbe nešto manjji, ali još uvijek na zavidnom nivou.

Ako ste promislili da je ovo vrhunsko razmetanje osobina tek uskog kruga ljudi iz poslovne "elite", moram vas upozoriti kako i niste potpuno u pravu.
Brzi gliseri s jakim motorima posljednjih godina postaju osobito popularni među sve brže rastućom skupinom mladih poduzetničkih lavova. Samo na prvi pogled paradoksalno, astronomske cijene nafte, nisu na našem moru donijele smanjenje broja "gutača goriva". Naprotiv, čini mi se da glisera s hrvatskom trobojnicom na krmi nikad nije bilo više.
Neka se vidi da se ima.
Neka se vidi da se može!



Ne, nisam ljubomoran ni jalan, neka se ljudi voze, zašto ne, sigurno su to zaradili svojim poštenim radom i sposobnostima. U svakom slučaju, ovakvi članci u tiskovinama su na neki istina – perverzan, ali uspješan način, ipak dobri promotori našeg mora i nautičkog turizma...
Samo, problem je u tome što su mnogi kriteriji i u ovom slučaju iskrivljeni, pa će nemali broj neupućenih čitatelja ili tek ovlaš- pogledatelja steći dojam kako je količina potrošenog goriva značajan i relevantan podatak o nečijim maritimnim vještinama i pomorskoj kulturi.





Zanimljivo, kako se urednici nikada ne sjete pa priupitaju za potrošnju goriva velikog barbu Jožu Horvata ili pak Mladena Šuteja, Ozrena Bakrača, Tonku i Alena, ribara s Matejuške...
Baš čudno!





Ha, ha, naravno da u svijetu u kojem danas živimo ništa više nije čudno, ali iz mog skromnog višedesetljetnog iskustva u plovidbi najmodrijim morem na Plavom Planetu, pouzdano mogu izreći tvrdnju kako se pomorska čast, ugled i mnogo još najboljih osobina vezanih uz plovidbu, očuvanje tradicije, poštovanje i ljubav prema moru u pravilu nalaze među ljudima kojima su "troškovi pogonskog goriva po jedinici vremena" obrnuto proporcionalni od naših veleuvaženih novopečenih morskih vukodlaka.







No, dosta je bilo o janjcima, vukovima i vukodlacima...
Bez obzira na to šta su moji troškovi plovidbe otprilike 350 puta niži od prosjeka elitnjaka, a za pravo reć, volija bi da su još i manji, to me ni najmanje nije omelo da jučerašnji vreli ljetni dan na moru provedem na najbolji mogući način...

Salbun u najdražoj vali još je uvik tirkizne boje, more opijajuće mirisno, čisto i bistro, a čaša ladne bevande nakon brodskog ručka najboljeg mogućeg okusa...











Zanimljivo, od jutra je zapuva neki musavi južinić i bilo je normalno za očekivat da vitar ka i obično krene "za suncem", ali eto, ka za vraga, jučer maeštral nikako nije uspija «probit» uzavrilu magličastu atmosferu.

U svakom slučaju, s maestralom ili bez njega, plovidba labirintom jadranskim škojića, zaljeva, prolaza i kanala, bila je prava i potpuno sam uvjeren da je meni i još mnogima «običnim» ljudima od soli, jučer donila puno više nego zadovoljstva nego li možebitno sudjelovanje u skorojevićkom preseransu, u carstvu zlatnih špina, sile elektroničkih uređaja i iljadama konja u makinjama...

Gušti su gušti.
I za "velike" i za "male", na koncu - uvik dođu na isto.
Samo triba znat!










petak, 04.07.2008.

~O tebi već odavno nisam čuo niti riječ
~

Ekola, finila je i ova!
Ma, za pravo reć i na svu sriću, nije finila nego je tek počela...
A šta to?
Di je počelo?
Kako?
Zašto?

E pa ljudi moji, konačno je počela sezona, ali pri tome ne mislim na onu turističku već na jednu nama domorocima puno dražu – sezonu događanja! Iako naravno – te dvi sezone su blisko povezane ka prst i nokat, korzet i brokat, žderat i lokat...
Koncerti, festivali, izložbe, fešte, ribarske noći, težačke zore, dokoličarska jutra...svega ima doistina i stvarno je šteta dok traje lito vilovito gubit vrime na takve tričarije ka šta je recimo – spavanje...



Ajmo mi na konkrevetno...

Sinoć su u Kaštel Kambelovcu započele već desete po redu Večeri dalmatinske pisme, a kako neupućeni ne bi slučajno promislili da se tu radi o nekakvoj mizernoj manifestaciji od "šete kolpi", imamo u pričuvi i jedan svjecki naziv za tu stvar – Dalmatia World Music...Wow!



Eh da, nije počelo sa nekakvim ciguli-miguli jaukanjima u stilu "ako ti Mare ja na more pojden, a natrag ne dojden", već je odma prva večer donila žestoka potentna rokerska ostvarenja s jednim zajedničkim nazivnikom koji se očitova u liku i djelu Zlatana Gibe Stipišića...

Program "Čovik od soli", zamišljen kao svojevrstan hommage umjetnicima koji su ostavili neizbrisiv trag na svekoliku dalmatinsku glazbenu baštinu. Prethodnih je godina bija posvećen razbarušenim velikanima Tomi Bebiću i Momčilu Popadiću, ljudima o kojima i nije potriba trošit puno riči, dviju legendi koje su nas prerano napustile, a eto na svu sriću, ove godine smo imali čast uživat u najnovijem izdanju "slanog čovika" sa jednom istinskom živućom legendom.

Gibonni u izvedbama rock glazbenika – to je bila prilika koja se nije smila olako propustit.
Koncert su otvorile mlade domaće snage - "pantagane heroja a ne huligana" iz banda Zinedine Zidan, pa posli njih Čuvari svirala, Indigo i Dioniz koji su me osobno oduševili hard-rock verzijom "Cesarice".

Zlatni konci litnje zore
Došli su u njene dvore
Da bi moju jubav budili...





Grupa Cubismo, su svojoj već poznatoj izvedbi "Tempere" ovoga puta pridodali i "Oprosti", a zanimljivo je da su te iste skladbe nakon njih izveli Matija Dedić i Black Coffe u jazz izvedbi.
Toplo, lipo, nenametljivo, plemenito...



Na istom tragu bila je i Lea Dekleva sa "ženskom" verzijom "Kad sam nasamo s njom" i "Noine arke" kao i Zorana Balov koje je dodala dašak francuske šansone.



Stari dobri rokeri "Zvijezde" sa Renatom Metessijem prašili su ka veliki, a ležerni i otkačeni "Kopitari" nakon (pre)dugog uštimavanja instrumenata (kriva je navodno Croatia Airlines!?) otpivali su "Nije vrime o nedije" i... šta ono još... a bemu nikako se ne mogu sitit!
(javit ću vam nešto kasnije!)

Nakon Kopita – grupa Vatra!
Samo jedna rič – WOW!
Koja snaga, koja potentnost, koja moćna izvedba uffffff...
Samo... odma se vidilo da nisu Dalmatinci!
Kako?
Zamislite, frontmen grupe se na kraju izvinjava publici jer da pismu i nisu baš najbolje izveli!?
Ma šta niste, kako niste!?
Nemojte zawebavat, bili ste odlični!
Vatra!
Samo još pinkicu samouvjerenosti i neće vam bit ravnih...

A na samom kraju – Damir Urban.
Čovječe, kako moćan glas!
Nakon "Šta će meni moja dica reć", Urban je pozva Gibu na pozornicu koji do tada samozatajno sidija u drugom redu publike pa su zajedno izveli "Posoljeni zrak i razlivenu tintu".
Genijalna pisma, po mom skromnom mišljenju vrhunsko glazbeno ostvarenje koje sjajno dočarava atmosferu grada Splita devedesetih godina prošlog stoljeća.

Krenem obalom koju dobro znam...





Sve u svemu, odličan koncert, lipa atmosfera, doduše s nekim sitnim tehničkim propustima ali nećemo cjepidlačit, pripisat ćemo to objektivnim okolnostima...

Fešta se na kraju nastavila do dugo u noć koncertom Cubisma, ali na žalost bez mog skromnog sudjelovanja (u publici naravno, ne na pozornici!).
U dvi ure lega, u pet se diga, aaaaaala šta sam se naspava, zijev, zijeeev, zijeeeeeev......
Izdržat ću već nekako...


četvrtak, 03.07.2008.

~Otočni rhythm & blues
~

Još nas u osnovnoj školi vrijedne učiteljice nauče da je otok dio kopna koji je sa sve četiri strane okružen morem.
U trenucima poetskog nadahnuća ili proznog posrnuća svejedno, moglo bi se reć kako je svaki čovik dio stvarnosti koji je sa sve četiri strane okružen snovima.
Da, sa sve četiri strane…
Samo…tokom vrimena spoznamo da naš svit nije tako jednostavno omeđen samo sa četiri strane pa se počnemo pitat di je peta?
A tek šesta?
Sedma!?

Peta strana otoka je njegovo sidro, njegov korijen, koje ga drži čvrsto na svojemu mistu
Šesta strana je nebo iznad otoka.
Sedma strana je vrime…koje nikad ne posustaje.
Rijeka vrimena uvik teče samo prividno jednako, a u stvarnosti nekad brže, nekad sporije.
Ili se barem to tako nama čini…
Optička varka…
Ili vremenska, svejedno...





Kažu da nitko nije otok, dostatan sam sebi, svaki je čovjek dio kontinenta, dio cjeline…
Tako je rekao jedan mudar čovjek
Budući da sumnjam u svoju mudrost, onda se mogu malo i zaletit pa reć hmm…ne znam je li to baš tako…
Pogotovo ako uzmemo u obzir onu petu stranu otoka, onda možemo isto tako reć da je i svaki otok dio kontinenta, samo je ta famozna peta strana oku nevidljiva jer se nalazi ispod površine velikog plavetnila.

Opet optička varka!

Nitko nije otok, a svi smo opet na svoj poseban način otoci.
Povezani nekim nevidljivim ali ipak čvrstim vezama.
I to je dobro!

Otoci su usidreni brodovi.
Oh da!

Iako ne bi uopće bilo loše da naši otoci ponekad i dignu ta svoja sidra pa da malo plove na sve četiri strane. Ajme kako bi to bilo veselo!
Zamislite da recimo Korčula odluči jednog dana otplovit malo prema Puli, ili da Hvar ode godinu-dvi do Dubrovnika pa se posli opet vrati na svoje misto.
Pa ono kad se Splićani jednog jutra probude, protrljaju oči, a kad tamo di bi triba bit - nigdi Brača!
Di je?
Uteka Brač!
A je li barem Šolta na svome mistu?
Nije ni ona!
Išla malo u vižite oko Dugog Otoka!
Šta ćemo sad?
A nu šta bi vi tili!?
Evo vama umisto Brača malo Zmajana i Kakana!
Možete dobit još Prdušu, Piškeru i Babinu guzicu ka za žuntu...

Iako u svemu tome moramo pazit da nam naši škoji ni slučajno ne prelaze granicu ZERP-a.pa da u svojim vrludanjima slučajno ne otplove na neke druge strane
Ne damo naše škoje!¨
Samo onima koji bi ih mogli platit – pomislit će zlobnici!



O da, pogodili ste, još mi se uvik u glavi vrti škojarski ritam i bluz.
Osjetija sam da me počeja vatat tamo drugog-trećeg dana boravka na The Otoku i još me uvik drži. Ujopće i apasolutno mu se nemam namjeru odupirat, uostalom po ovakvim vrućinama uputno je kloniti se nepotrebnih napora...

Vidim da je Gustirna još pod dubokim dojmom škojarskih krvoločnih beštija uprizorenih u liku zunzavih komaraca. I sad, možete li vi zamislit da me ti isti komarci koji me inače grizu ka maniti di god stignu i u svakoj prilici, na Silbi nisu ni takli!?
Doduše, čuja sam kako zuje, ali me za divno čudo grizli – nisu!
Čudnovato, nema šta!

A još mi je posebno drago da se moj prethodni post o čarobnoj Silbi nekim ljudima izuzetno svidija pa su me počastili s puno lipih riči, želja i pozdrava. Lipo je to, baš lipo
I da naravno, moram se pohvalit – kliknite samo na www.silba.net..
Ahhhh nisam ni zna kako sam si dobar zujo







Bemu miša potopira, mislija sam danas napisat post o nečem sasvim drugom, ali sam putem izgubija ideju. Nema veze, doći će ona opet, barem se nadam.
Čuja sam da se negdi u Čakovcu masovno potukli izvjesni pripadnici navijačkih skupina!
Hrvatski san je očito (pre)kratko trajao
Back to life, back to reality..
Uvalite ih sve zajedno u novu sezonu Velikog Brace ili Svinjogojske Farme!
Pa ko voli – nek izvoli...

Mi "normalni" imamo pametnijeg posla...








utorak, 01.07.2008.

~Silba
~

Ima jedan otok
Između Zadra i Pule
Oliba i Premude
Na dodiru Dalmacije i Kvarnera
Između moje sreće i nesreće
Radosti i tuge
Silba...











Silbe se od najranijeg djetinjstva sjećam po pravim Odisejama, najprije automobilskim do Zadra, pa zatim brodom preko Molata, Zapuntela, Ista, Škarde, Premude... sto godina bi trajalo to putovanje...
A kad bi konačno ugledali Grebene i zelene obrise pitomog otoka, znali smo da se dida Šime već spustija do porta na Žaliću ili Sotorišću i da nas čeka. Ugledali bi mi njega već s broda kako stoji na mulu, dok bi on nas zabrinuto pogledom tražija među stotinama putnika i brinija jesmo li se uopće uspili ukrcat u Zadru...
I kad bi nas konačno usvitilija onako umorne, istramakane, ruku punih kufera, valiža, boršetina, kesetina, osmijeh bi mu se razvuka priko ciloga lica...

Za desetak minuta hoda došli bi do kuće u kojoj bi nas čekala baba Marija i vesela družina mojih rođaka kojima je Silba bila ljetna rezidencija.

Postoji mali milijun razloga zašto i kako nisam do Otoka dolazija puno češće nego li je to bilo "normalno". O, kad bi sad uronija u to, ispala bi prava saga o Budenbrookovima.
Ili možda Karamazovima..
Ili nekim drugim "ovima"...
Razlozi, uzroci i posljedice ostajali bi među šaputanjima, kao u povjerenju, nikad glasno i jasno izrečeni...
Sad to nije više važno...
Puno je godina prošlo.

Dida Šime umra je točno na moj osamnaesti rođendan.
Baba Marija ga je nadživila skoro dvadeset godina...
Silba je otok udovica.
Muškarci rano odlaze.
Ko zna zašto je to tako...



Otok Silba...
Čudesan otok...
Zeleni otok
Selva, silva, selba... znači "šuma"
Za Silbu se općenito jako malo čuje i zna.
Oni koji su bili na njoj, makar i jednom, dobro znaju o čemu govorim.
Oni koji nisu, uglavnom i ne znaju da postoji
Je li to Susak?
Ili Sušac!?
Ah ne, to je nešto drugo...kako ste rekli...Silba!?

Kao da postoji tajna zavjera šutnje.
Postoji jedan otok da, zaista postoji, pravi raj na zemlji, ali pssst...nemoj da se širi previše, znaš, kuiš, fakat ono, ne..

Otok kapetana
Kapetanskih dvora
Omeđenim visokim zidovima
Otok neuzvraćenih ljubavi.
Čudesan otok...





Ništa više nije kao prije
Dida i baba su pod čempresima kod svetog Marka
Ostala je kuća na Otoku
Sama
Tužna
Prazna
Žalosna
Matematički precizno razdjeljena među baštinicima
Svačija
I ničija

Neobično mi je ovog puta bilo na Silbi
Totalno drugačije nego ikad prije
Sa mnom su bili moji prijatelji
Otvorenog srca
S osmijehom na licu
Bilo im je drago
Znam da je
Osjećam to
Reka sam im prije polaska: "Ne očekujte puno"
To je samo Otok
I jedna kuća u kojoj nitko više ne živi
Rekli su mi: Ma ne brini!

Bili su to predivni dani
Ništa spektakularno
Ali...baš onako kako triba bit!

Na Silbi žive neki mudri ljudi
Rekli su mi ovog puta: "Vi MORATE dolaziti!"
Znam da niste do sada
Ma da, u stvari jeste, ali rijetko, previše rijetko
Znamo i zašto
Nije više važno
Ali sad MORATE...

Ima nešto posebno magično u dolasku i odlasku Broda s Otoka
Neka svečana tišina
Ili tek potihi žamor
Oni koje odlaze
I oni koji ostaju
Na mulu
I mašu
Za sretan put
Dobro Vam More...









Kad smo odlazili, osta sam zadnji u kući
Zaključa vrata, ugasija svitla, pokupija sve stvari...
Lagano zatvorija već ruzinava vrata od dvora...
Kuća je opet bila tužna
Prozori sa zatvorenim škurama
Ka sklopljenim očima...

Ali...sad mi je izgledala drukčije tužna nego par dana ranije, kad smo tek bili došli
Još je uvik to bila tuga, ali neka druga tuga...
Unili smo život
I smij
Zamirisala je kuća po ljudima
Barem na tri dana

Lipo nam je bilo
Baš lipo...
Mislim da ću se vratit...
Osjećam to






















<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>