Marketing
Ostani uz mene...
Moj autić Fiat puntić «azzuro astrale» boje, godine proizvodnje dvijetisuće i prve (ne prodajem ga još, hvala na pitanju), osim što se ističe iznimnim voznim performansama manje-više tipičnim za klasu malih gradskih automobila, ima u sebi ugrađen nadasve sofisticiran sustav klimatizacije.
Taj, samo na prvi pogled komplicirani sustav, sastoji se od četiri prozorska stakla koja je moguće otvarati, pritvarati i zatvarati u bezbroj kombinacija pa se finom regulacijom položaja A,B,C i D uz malo truda, iskustva i umijeća, u relativno kratkom roku može doći do zavidnih ostvarenja, a sve u cilju stvaranja povoljne mikroklime u ovim ili nekim drugim nepovoljnim, pače i zastrašujućim vremenskim uvjetima.
Jedna od dobitnih kombinacija je recimo ona kad je moj, to jest-vozačev prozor podignut do vrha, (zbog prevencije upale vratnih mišića), suvozačev spušten do 80 posto a stražnja stakla su tek otškrinuta, lijevo 2.3 centimetra a desno, u raponu između 2.7 i 4.2 centimetara. Od vrha naravno...
Ključ uspjeha je u regulaciji položaja suvozačevog prozora, a upravljanje njime zahtjeva već posebnu tehniku. No, možebitno detaljnije obrazlaganje bi nam na ovom mjesto zauzelo i suviše prostora, pa mislim ono, fakat, koga to detaljnije zanima, slobodno mi se može obratiti emajlom pa ćemo se sve fino dogovoriti...
Eh sad, čemu ovakav dramatičan uvod!?
Pa, ni zbog čega osobitog, možda tek kao usputna priprema za prelazak od tehnike do romantike.
Daklem...
Vrijeme radnje: Sparni vrući ljetni dan, plus pedeset u zraku, cirka negdi otprilike oko osamdeset na asfaltu...
Topi se...
Na asfalt mislim...
Mjesto radnje: Vazdacrveni semafor na onom debilnom dvostrukom križanju u Solinu...
Radnja:
Omamljen vrelinom tipičnog srpanjskog popodneva vozim lagano ( a kako bi drugačije!?) od Splita prema Trogiru, prolazim onaj nenormalni lijevo-pa-desno zavoj kod Mercatora, preko semafora koji me redovito propušta, ali već iz dugogodišnjeg vozačkog iskustva znam da će me onaj slijedeći na solinskom križopuću obavezno dočekati sa upaljenim crvenim svjetlom
Naravno, tako i bi!
Lagano se zaustavljam, prvi sam u redu, nema gužve, niti ne podižem ručnu, ionako ću za dvadeset i jednu sekundu opet krenuti...
Na radiju mi lagano svira – «Stand by me»
Ben E. King...
Bam-bam, bam-bam-bam....u-u-u- bam bam...
When the night has come
And the land is dark
And the moon is the only light we'll see
Otvaram suvozačev prozor maksimalno (reguliram klima-sustav!), neka mi prostruji malo zraka, uffff, ovo nije za izdržat.
Još malo pojačam radio, baš mi je draga ova pisma...
No I won't be afraid, no I won't be afraid
Just as long as you stand, stand by me
Kad...nešto čudno...iznenađujuće dobar zvuk, kao da je dobija neku quadro dimenziju...
Ma pogledaj ti ovo, kako mi se radio ničim izazvano u trenu poboljšalo!?
Hmmm....
Pogledam udesno i klik-klik!
Ha ha, srića je kratko trajala, ipak se nije se poboljšalo samo od sebe.
U desnoj traci, tik do mene zaustavija se jedan Twingo sličnog sustava klimatizacije...
I baš iz tog Twinga isto tako trešti «Stand by me!»
And darlin', darlin', stand by me, oh now now stand by me
Stand by me, stand by me
Slušamo isti radio!
Radio KL Eurodom, naravno...
I...neznam je li uopće potrebno spominjati, slučajno ili ne, ali Twinga vozi dražesna pre-pre-zgodna crnka
Ah ta karma..
Skužila je i ona!
Pogledamo se istovremeno
Osmijeh se razvuče preko njezinog lica...
Sekundarno, rekli bi neki vrsni gramatičari...
Stand by me...
Šta je bilo dalje?
Ništa nije bilo!
Za par sekundi, upalilo se zeleno svjetlo.
Fiat Punto odjurio je prema zapadu.
Renault Twingo izgubio se negdje u bespućima retrovizora...
Kao zvijezda padalica
Tko zna...ah nitko nitko ništa ne zna...
Ponekad sitnice razvedre dan
Čak i ako je dan već bio vedar!
Ma ne, nije to bilo upucavanje
Tek jedan neobičan trenutak
I jedan osmijeh
Puta dva!
Kao u ogledalu...
Pa eto, mislim se nešto kasnije, zašto ne barem na ovaj način uputit jedan veeeeeliki pozdrav nepoznatoj vozačici žutog Renault Twinga, neutvrđenih registarskih oznaka, koja je jučer oko tri i po ure popodne, na prvom solinskom semaforu slušala «Stand by me» i nekoliko trenutaka imala najčarobniji osmijeh u ovom dijelu svemira...
Vozimo dalje!
Keep on smilin'...
If the sky that we look upon
Should tumble and fall
And the mountains should crumble to the sea
I won't cry, I won't cry, no I won't shed a tear
Just as long as you stand, stand by me…
P.S. Ne, ovo na slici nije ona, ali nije ni daleko...
P.S.2. A vi i dalje kupujte aute s klimama!
Post je objavljen 08.07.2008. u 13:30 sati.