Ponekad stvarno dosadim sam sebi. Naprosto i jednostavno, ponekad poželim da sam netko potpuno drugi, netko sa neobičnijim i uzbudljivijim životom. Recimo da sam štatigajaznam neki vrhunski sportaš, ekstra klase nogometaš, pa da jednom osjetim taj famozni huk s tribina, navalu adrenalina i džepove velikih dubina....
Ajme šta bi to bilo lipo!
Igraš na najvećim i najlipšim svjetskim stadionima, trčiš za balunom onako radosno ka dite, iz gušta.
I još te plaćaju za to, pa di to ima...
Slavan si, poznat, živiš ka u snu.

Zamislite...
Još je ostalo samo pet minuti do kraja utakmice a rezultat visi, triba nam još jedan gol. Još uvik čekaš ka zapeta puška jer te trener, vjerojatno za dišpet nije stavija u početni sastav.
Đelož neki čovik a šta ćeš...
Navijači su nestrpljivi, skandiraju tvoje ime...

Tek sad i đelož vidi da je vrag odnija šalu, nema mu druge, vadi onega nesposobnog papana Rumunja Smunteanua iz igre i šalje te u grotlo stadiona.
Ulaziš pun force na igralište, već u prvoj akciji izmišaš pola protivničke obrane po livome krilu i dodaš balun cenarforu Pedru Proliveiri ka na pjatu, a on smotani jedan Pedro dabili Pedro jedan puca traljavo i vratar mu brani. Ode balun u korner! Giovanni Nakantini izvodi udarac iz kantuna, buket igrača isprid vratara Gusengrubera skače, balun se nekim čudom odbija do mene i s ruba kaznenog prostora opalim livicom volej u same rašlje. Goool!!!
Publika je u deliriju, suigrači trču za tobom ka da su u Pamploni, sudac uskoro svira kraj, gotovo je, pobjeda!!!

Ma se isto mislim..
Da sam nekim čudom i posta slavan nogometaš, ko zna di bi me život odnija, sigurno ne bi nikad upozna moju Ljubav...
Ne bi ni zna da postoji...
Hebeš huk stadiona...



Ponekad poželim da sam netko skroz treći. Neko kreativan, ko zna stvorit umjetničko djelo ni iz čega, napisat i skladat dobre pisme, posložit takve kombinacije versa i nota, da to bude čisto ludilo za slušat. Mora biti da je fantastičan osjećaj kad sa svojim bendom prašiš po pozornici a stotine, ijade ljudi u publici zanosno plešu u ritmu pivaju zajedno s tobom, primaju tvoju energiju, misli i osjećaje i doživljavaju ih ka svoje...

Samo...ko zna kako bi to izgledalo.
Ganjali bi me novinari iz Story-ja, Glorije, Arene, tražili intervjue, postavljali bezvezna pitanja...Glamour bez pokrića. Oko mene bi sto posto stalno plazile plastične fufice. A ja ovakav zamantan i slab na ženske stoposto bi se oda promiskuitetu, alkoholu, opijatima...

Ne, ipak ne želim svjetla pozornice
Da sam velika zvijezda, ne bi nikako moga pronać svoj Mir...



Ponekad poželim biti netko totalno četvrti. Da sam rođen na nekom drugom mistu i da živim u jednoj razvijenoj, bogatoj, uređenoj demokratskoj zemlji u kojoj nema nepravde, kriminala, korupcije, lopovluka i raznih drugih porođajnih muka vazda neke stabilizacije, privatizacije, tranzicije, ekonomske krize i pitaj dragog Boga čega li još sve ne. Živit mirno u zemlji u kojoj svi imaju prilike za kvalitetno školovanje, u zemlji u kojoj ne moraš podmazivat likare, policjote i državne službenike da bi uopće obratili pažnju na tebe a kamo li još da kvalitetno obave svoj posal za koji su i te kako već plaćeni...

Hm...pa sad kad malo bolje promislim, ko zna je li takve zemlje u stvarnosti uopće postoje, čisto sumnjam da ima država u kojima potocima teku med i mliko, i tamo ljudi vjerojatno žive svoju neveselu svakodnevicu, vode grčevitu borbu za pronać svoje misto pod suncem.

Ne, ipak ne...
Kako bi moga živit u nekoj drugoj zemlji bez moga plavoga Mora Jadranskoga...



Ponekad poželim biti netko sasvim peti.
U petom elementu.
Da sam sve ono šta sam bija nekad ili šta danas jesam.
Da imam svoju kuću i svoj vrtal, mendulu, smokvu, maslinu i lozu...
Da radim posal koji volim.
Da me polupoznat netko iznenada zaustavi na ulici i kaže: «Svaki dan ti pročitam ono šta pišeš, guštam u slikama...Pa to je izvrsno, svaka ti čast!
Da imam prijatelje s kojima ću otkrivat planine, rijeke, potoke i otoke, sve bezbrojne lipote naše zemlje u kojoj nakon rata opet vlada MIR.
Prijatelje s kojima ću podilit pršut i vino, kruv i sol, dobro i zlo, suze i smij..
Da imam sina kojega ću poljubit u čelo svaku večer prije sna.

Imam lipe uspomene na sve one koji više nisu tu...
Imam život
Imam ponovno sebe
Imam Tebe
Imam sve!