Naša priča ponovno počinje u Osoru, savršenom gradu za savršene početke. Na istom smo mjestu, istina ne u isto vrijeme, ali zanimljivo - opet smo se zakačili za "najjaču kariku Apsyrtidesa" doslovce minutu prije otvaranja mosta. Ovog puta onog jutarnjeg, u devet. Kad smo maločas krenuli iz Ćunskog, potpuno smo smetnuli s uma da se i u ovo doba dana otvara prolaz za brodove, ali kad smo toga postali svjesni nije nam bilo žao, naprotiv.
Vjetrovito i prohladno jutro s mirisom toplih sirnica u zraku, nije pokolebalo dvadesetak znatiželjnika da se poredaju u špaliru pored kanala poput smjernih pionira na nekadašnjim dočecima štafete mladosti.

Ovog je puta svečana ceremonija priređena za prolazak samo jednog broda, znakovitog imena - Sanjar. Pioniri su radosno mahnuli posadi broda, a nisu ni oni nama ostali dužni, premda su projurili prema jugu takvom brzinom kao da žele što prije pobjeći od kobaltnih oblaka nad visovima Osorščice.



Možda sam na trenutak poželio biti za kormilom "Sanjara", eh da je bilo sada zaploviti prema Silbi recimo, ali s druge strane, nas sretnike koji smo ostali na terrafirmi nisu morile brige o visini valova, smjeru morskih struja i mogućnosti iznenadnih udara friške bure s Velebita.
Osor, drevni gradić, otok na otoku, nevoljko se budio iz proljetnog sna. Koračajući njegovim kamenim pločnicima, uličicama u pravilnom rasporedu, razgledavajući ostatke nekadašnjih bedema koji su opasali grad, zastajući kod brončanih skulptura, koje, čim prisloniš uho na njih, počinju pjevati, plesati i svirati. A onda opet tišina i samo odjek vlastitih koraka...



Nakon Osora, željeli smo vidjeti Ustrine, mjestašce koje svoju povijest vuče još iz doba starog Rima. Ostaci vile rustike i romanička crkvica sv. Martina, bili su dovoljno snažni magneti za skretanje s glavne otočke magistrale.



Za Ustrine, priznajem, nikada ranije nisam čuo, ali čim smo stigli do malenog proširenja između prvih kuća, osjetio sam da ovo mjesto ima "ono nešto". Ljudi su ovdje živjeli ponajviše od uzgoja ovaca i ribolova, a o njihovoj neustrašivosti svjedoči i fotografija postavljena uz glavnu "štradu" na kojoj piše da su Ustrinjani, 1959- og leta, "ćapali pešekana."



Što jest jest, "pešekan" koji je očito bio veći i snažniji od najveće ustrinjske barke, nije ni slutio da će opako nadrljati zbog svoje proždrljivosti.
Premda smo očekivali da ćemo na crkvicu i vilu rustiku naići negdje blizu sela, dvojica domaćih momaka ljubazno su nam objasnili kako do tih mjesta imamo dobru uru pješačenja. Kažu - pođite ovom cesticom prema moru pa skrenite desno na planinarski put i pratite markacije prema Gradiški. Nedavno smo pročistili i obilježili čitavu stazu tako da ćete je lako naći. A kad već dođete do crkvice, šteta vam se vraćati istim putem natrag, spustite se do mora, do uvale Porat, a zatim puteljkom uz obalu pa opet asfaltiranom cestom uzbrdo do sela.



Zahvalili smo im i obećali da ćemo tako i napraviti premda ni sami nismo vjerovali u to. Već nam je taj sat hoda do svetog Martina izgledao jedva dostižan. Hm, ako je sat nizbrdo, koliko će nam tek trebati za natrag... Šumskom stazom, hodajući ugodno zasjenjenjim šumarcima, susrećući plahe ovčice i ovnove papkare koji umjesto da brane pripadnice nježnijeg spola, bježe glavom bez obzira čim osjete da netko dolazi, brzo smo stigli do skladno građene crkvice. Nedaleko od nje, ostaci rimske vile. Možda danas nije u najboljem stanju, ali čim mislima otputuješ osamnaest stoljeća unatrag, shvatiš da je upravo ovo mjesto bilo sasvim zgodno za sagraditi vikendicu.



I da, kad smo već ovdje, zaista bi bilo šteta vraćati se istim putem natrag. Istina, prva uvala na koju smo naišli, Porat, nije nas posebno impresionirala, ali zato slijedeće dvije - huuuuuuu.



Plaže od bisernih oblutaka, uz nevjerovatno čisto more koje miriše rajski, snažne boje, a uz sve to, nismo naišli na niti jedan plastični čep a kamo li bocu ili kantu, ma da smo primjetili bilo kakav, makar i najmanji komadić smeća kojeg je nanijelo more... Kako je to ovdje moguće, a dolje kod nas nije? Bome, Ustrinjani, ne samo da znaju ćapati pešekana, već se i te kako znaju pobrinuti za besprijekorno čist okoliš.



Nakon ovog pozitivnog šoka, nije bilo jednostavno vratiti se najstrmijom asfaltiranom cesticom koju sam ikada vidio, gore do sela, ali opet, ta ljepota koja te okružuje na svakom koraku, uvijek donese ono neophodno zrnce dodatne snage. Na samom početku nisam nikako mogao zapamtiti ime ovog mjesta, stalno sam ponavljao, Usta, usti, ma kako ono, jel Ustiprača, ma kakva prača pobogu, Utete, Uujne, aaaaa- Ustrine!

U strine svega biše, Ustrinjanima palac gore!



Kamo dalje?
U Orlec potražiti bjeloglave supove? Kod Vrane gađati vrane, ovaj htio sam reći - baciti pogled na Vransko jezero, o Creše, Creše, kuda ćeš nas odvući...



Ipak, kod putokaza na kojemu piše - VALUN pa još i LUBENICE, nije bilo nikakve dileme.

Zastali smo na jednom mjestu, nedugo nakon skretanja s glavne ceste, zasjeli na travu i nismo mogli vjerovati je li pred nama filmska kulisa, ili modri zaljev u zelenoj potkovi otoka.
Ali to još nije bilo ništa... Nakon par kilometara lagane vožnje za vrijeme koje nas je umalo strefila upala vratnih mišića, morali smo zapjevati - stojim na kantunu, glava u Valunu, aaaaaaa, di si ti!

Kako opisati Valun? Kao mušku valu, pa još veeeeliku možda? Ma ne, vala ne može biti muško. A da nije Valun kao veliki val? Opet ne, Valun nije velik, Valun je grandiozan u svojoj minijaturi. Pedesetak kuća tvori mjestašce okupljeno oko lučice zaštićene lukobranom. Sve pristalo, skladno, pitomo, čisto, bistro, mirisno... A nigdje divlje gradnje???
Jedino ti mirisi koji dopiru iz restorana, heeeeej, to stvarno nije fer! Da ti glava zauvijek ostane u Valunu!





Sreća što smo i ovdje morali "planinariti" do mjesta na kojem smo parkirali, pa smo napredujući kolafjaka s noge na nogu uspjeli izjednačiti tlak i uspješno se aklimatizirati.
Kad "pojedemo" Lubenice, stvari će već doći na svoje...

Put prema Lubenicama, uzak je, pa uži, pa još malo uži, omeđen suhozidima s obje strane.
Ipak, pri susretu automobila nema nikakve drame. Jedan će malo u rikverc, drugi će polako mic po mic, pa ćemo se mimoići bez problema. Svi vozači koje susrećemo su prijazni i nasmiješeni. Nema nervoze, nema beštimji, svi su dobre volje. Iz kojeg svijeta ovi dolaze?
Nakon desetak minuta vožnje izišli smo iz magičnog tunela, a onda su se pojavile one - Lubenice!



Zastali smo na proširenju, stotinjak metara prije ulaza u mjesto. Vjetar s mora donosio je blagost na lice, a odnekud je dopirala pjesma. Nisam prepoznao ni riječi ni melodiju, ali bila je pjevana na nekom savršenom jeziku.
Pogledao sam prema moru i ponovno posumnjao u sposobnost vlastitog prosuđivanja. Preda mnom je stajao grad koji nije izgrađen, već uklesan u stijenje, preda mnom je stajao grad sa četiri milenija kontinuiteta života, preda mnom je stajao nukleus ljepote i sklada kojeg rijetko, izuzetno rijetko, može stvoriti čovjek kad osluhne što govori priroda oko njega.



Ušao sam u čudesne Lubenice s onim gropom u grudima kakvog sam osjetio prije nekoliko godina kad sam se penjao na Svetog Iliju, najviši vrh poluotoka Pelješca. Osjećaj je bio gotovo isti. Može li čovjek zaplakati od ljepote? Vjerujte mi, može...





Nisam obraćao pažnju na svu silu Talijana u roza majičicama i jarko žutim hlačičicama koji su zujali oko mene i neprestance izgovarali - Che bella vista, mamma mia, meraviglioso, fantastico...
Možda im pomalo i zavidim, imaju predivan jezik i besramno ga koriste u svakoj prilici, parlaju li ga parlaju do besvijesti. Neka ih, kad im može bit.
Ja, pred ovakvim čudom, kakve su male Lubenice, jednostavno šutim.

Ipak, od sada pa nadalje, siguran sam da ću znati odgovor na jedno pitanje - koje je najljepše mjesto na svijetu?
Znam da ću reći - najljepše mjesto na svijetu su Lubenice na otoku Cresu! I pazite na naglasak. Lu-be-ni-ce!!!

I još jedno znam - ovdje ću se vraćati. A kad se vratim, spustit ću se do one plaže dolje, tek toliko da se uvjerim da nije fatamorgana.



Potpuno ispunjeni, emotivno i u svakom drugom pogledu, odlučili smo se do kraja dana prepustiti, pa kud nas put odnese. Već smo bili sigurni da bilo gdje da se na Cresu zaputimo - nećemo pogriješiti.

Kasno popodne stigli smo u grad Cres, na otoku Cresu. Slično kao i proteklih dana u Malom i Velom Lošinju, i ovdje su nas dočekale kuće veselih fasada. Kolorit ovih otoka, sasvim je poseban i upečatljiv.





Čuveni slikar Mate Solis, jednom je prilkom rekao - "Najviše volim slikati svoj Otok. Cijeli Cres je u mom bloku. Ali zapravo, ja ne slikam Cres, ja slikam Cresom u sebi"
A slikati Otokom u sebi, osjećati, ljubiti, sanjati, voljeti istinski i bezuvjetno, zar to nije ideal kojem svi težimo, ideal koji je već bio usađen u nama dok smo bili djeca, a onda smo ga u nekim, navodno zrelim godinama izgubili. Nadam se ne i nepovratno, nadam se...



Posljednjeg dana našeg boravka na Cresu, nahrupili su teški oblaci, spojili nebo i zemlju, izbrisali granice, donijeli kiše...
Ostao nam je Beli za kraj. Još od prošlog ljeta, kad sam ga gledao s Glavotoka na otoku Krku, rekao sam sebi - moram doći do tog mjesta. A danas? Oblaci, kiša, hladnoća - ma tko mari za to...
Beli nas je dočekao Črn.



Skoro Črn, više siv, sačekao nas je na prepad, s tri bačve kiše po glavi posjetitelja. Ali nismo mu zamjerili. Donekle sličan Lubenicama, ali opet svoj, pun neke unutarnje topline.



Prošli smo sve uličice nekoliko puta, gacali po lokvama, dopuštali da nas kiša miluje. Bližio se trenutak rastanka...



Pet minuta nakon što smo otplovili sa otoka Apsyrtides, gusti oblaci su ga potpuno prekrili, kao da su htjeli reći - predstavi je kraj.
A ja više nisam imao snage ni za pljesak, ni za poziv na bis, ni za slične teatralne cake...

Dojmio me se ovaj otok. Zaista jest. I drmnuo me baš onako muški. Vraćajući se prema Dalmaciji, magistralom ispod Velebita, cestom koje sam se nekada silno bojao, a sad se tako lako stapam s njenim zavojima, osjetio sam svoj unutarnji nemir kako se zadovoljno smješka.

>