Ova me zima podsjeća na nekog, ne odveć talentiranog kandidata za upis na akademiju dramskih umjetnosti. Već se tri mjeseca prenemaže na pozornici, nastoji šarmirati strogi profesorski žiri, ispucala je sve monol'ge i rec'tacije, čak je i počela ponavljati ono već izvedeno misleći da može bolje, a nikako joj ne pada ne pamet kako je došlo vrijeme - da ode!

No, ako je vjerovati onoj davnoj uzrečici o brdu i Muhamedu, nema mi druge, nego otići u samo srce zime, zavitlati planinarskim štapovima i poćerati je halabukom preko datumske granice.

Na Svilaji nisam bio, ček malo, čoeče, evo ima već pet godina!? Nemreš bilivit... Uglavnom, nakon prošlonedjeljnih, istina Vilinskih, ali ipak mršavih i koščatih kukova, zaželio sam se nečeg blago valovitog i fino zaobljenog poput svilenog bedra. Eh da, sjećate se te pjesme?

Hladno, ali sunčano jutro nije nam pružilo previše dilema - put Svil(aj)e je blizu, udaljen možda sat truckanja po asfaltnim drumovima Dalmatinske zagore, a onda rode pod noge, valjat će izgazit malko makadama prije stupanja na krvrgave planinarske staze.



Uglavnom, ostavio sam auto na početku "biloga" puta, na odvojku ceste koja vodi od Zelova prema O'gorju (oujes, ipak je dan Svetog Patrika op.p), premda bi se bez problema moglo ukrasti još kojih tri-četiri kilometra vožnje do planinarskog doma na Orlovim stinama pa tek onda navući gojzerice na noge i zagonjati uzbrdo. Neposredno iza doma počinje manje-više kružna tura koja će nas do vrha dovesti s južne strane, potom vratiti dijelom istom stazom, a onda spustiti strmijom, sjevernijom padinom do puteljka koji izohipsno sječe planinu i bez greške nas vraća do polazišno-odredišne točke.



Staza je na početku prilično blaga i pogodna za šetnju, a da ne bi bila dosadnjikava, pobrinule su se brojne krške ponikve tako da reljef zapravo sliči loptici za golf. Požar koji je ovim predjelima prohujao, tko zna koje već davne godine, ostavio je iza sebe mnoštvo mrtvih stabala koja sada nevoljno leže porazbacana okolo.
Šuma je prošarana krpicama snijega koji se na pojedinim mjestima pošteno zaledio, rek'o bi čoek da si u up'o u hladnjaču Mesoprometa.

No, žena svilenog bedra i ja nismo se dali obeshrabriti. Nakon nekoliko blagih posrtanja bez težih posljedica ostavili smo iza sebe jame i ponikve i konačno izbili na najviši dio planine prepun oštrih, nazubljenih, negostoljubivih stijena.



U daljini spazih troje planinara koji se vraćaju s vrha i već kroče onom sjevernom rutom. U nekom trenutku primjete i oni mene, mašu i nešto mi dovikuju. Pozdravljam ih i poručujem da je sve u redu, a oni kao da i nisu potpuno sigurni, onaj prvi me promatra dalekozorom, nastojeći odgonetnuti kakav se to čudan svat kreće aparatom za sladoled.



Ostajem sam. Žena svilenog bedra odlučila me sačekati u kolibici, zapaliti vatru, razvaljati tijesto...

Vjetar pojačava, Svilaja se izbočila, namrgodila i počela izmicati ramenima, kao da joj nije previše drago što mora trpjeti uljeze u ove samotne ure. Snijeg pod nogama škripucka kao sir. Koraci postaju sporiji i odmjereniji. Na nekim mjestima je sklisko. Nastojim se pritajiti i ne izazivati zlu sudbinu. Srećom, nema velikih strmina. Ili mi se to samo tako čini, s obzirom da je nestvarna bijelina izravnala krajolik. Okružuje me tišina.



Još samo par koraka i eto me na vrhu. Vjetar mi je sve sasuo u lice i ono što treba i ono što ne treba. Ne ljutim se. Uživam u pogledu. Sa sjevera se ispriječio golemi zid sazdan od Kamešnice, Troglava i Dinare. Između nas ljeska se Peručko jezero. Oko njega sela načičkana kućicama kao da je netko zabio pribadačice po zelenim dolinama. Pogled prema jugu traži more i otoke. Svi su tu na broju. Niti jedan nije još otplovio.

Sa zapada dolaze oblaci. Sunce neće još dugo sjati, valja se vratiti...





U domu pod Orlovim stinama, ljubazne domaćice časte me čajem od planinskih trava. Toplo je i ugodno. Zima na pozornici još uvijek skakuće, zamuckuje i blamira se. Hoće li joj konačno netko reći - hvala, to bi bilo to!