Pišem sve manje, razmišljam sve više, što priznajem, nije baš presretna kombinacija. Okej, to što pišem manje neće biti naročiti gubitak za čovječanstvo, ali za divno čudo, što više razmišljam, sve mi je manje toga jasno. Razmišljanje je zapravo mazohistička aktivnost, jer nakon seanse razmišljanja sigurna je samo jedna stvar - zabolit će me glava!

Izbjegavam aktualne događaje koliko god mogu. Što uopće imam s njima? Svakog me dana bombardiraju milijunama besmislenih informacija. Prevrnuo se autobus u Dar es Salaamu? Dobro, žao mi je, ali što sad da radim s tim? Centar Kuala Lumpura trideset je minuta bio bez struje. Uf štete! Hoći li uzeti kombinirke i prob-lampu i skoknuti časkom do trafostanice u Maleziji popraviti kvar? Sirijci se kolju. Seljaci prosvjeduju. Seljačine vladaju. Uvijek isto...

Televizor sam stavio u OFF položaj, štoviše, iskopčao sam kabel iz utičnice i podigao visoko u svečani položaj i sad mi sve to zgodno djeluje kao umjetnička instalacija. Ona dva, kako ih nazvati, prsta, koja vire iz utikača, sada su okrenuta prema ekranu i petaju mu roge. Eto ti ga na! Možda bi ekran trebao okrenuti prema zidu? Zanimljivije mi je gledati stražnjicu televizora, nego li sve one budalaštine koje nam prikazuju.



Zapravo, čovjeku ne smijete pružiti previše izbora. Previše mogućnosti izbora čovjeka samo zbune i natjeraju ga digne ruke od svega.
Možda je glupo reći, ali čeznem za vremenima kad smo imali dva ili tri programa. Znao si što te čeka. Četvrtkom kviz, petkom "Sedmorica mladih", subotom film u osam, nedjeljom popodne...

A sad, imamo na raspolaganju stotine kanala, čitavu "kanalizaciju" prepunu ustajale kloake, i što je najblesavije, svjesni smo toga, pa se onda uopće više ne zadržavamo na jednom mjestu nego pritiskom prsta na daljinski upravljač sumanuto skakućemo tamo-amo ne bi li pobjegli od svog tog smrada.
Mobilni operateri isto tako. Sve je za jednu, ma šta jednu, sve je za nula kuna, samo odaberi paket koji ti najviše odgovara i razgovaraj do mile volje. Šipak! Lažete nas! Neću mila volju. Dolje mila volja! Io voglio una donna! Io voglio una dona!!!

Zaključio sam da je problem u kravatama. Znam, napast će me dežurni lovoljubi jer je kravata kao naš autohtoni proizvod, moš mislit k'liko je autohton, ali dobro, nije to sad tema... Problem su - ljudi u kravatama! Zaboga, čemu uopće služi ta kravata? Da visi? Pa dobro, vise nam i druge stvari pa ih ne izlažemo tako javno!

Ne, nije uloga kravate da visi nego da steže. Ozbiljno vam govorim. Uloga kravate je da steže vrat i da vam smanjuje dotok kisika u mozak, što vas potiče da lažete i govorite gluposti. Koje god radno mjesto, koja god dužnost u svoj "dress code" uključuje kravatu, možete biti sto posto sigurni da se iza nje krije - laž! Kravatu nose političari - lažu, kravatu nose urednici dnevnika - lažu, kravatu nose službenici osiguravajućih društava - lažu, kravatu nose bankari - lažu, kravatu nose mladoženje na vjenčanju - lažuuuuuu!

Nikada nemojte vjerovati čovjeku koji nosi kravatu, odnosno, onome što izgovori dok nosi kravatu. Ljudi s kravatom i bez kravate jednostavno nisu istu ljudi.



Lako što sam ja osobno, ali čitavo je naše društvo zalutalo u slijepu ulicu. Ćorsokak. Izgubili smo se u odnosima, ne znamo niti u kakvom društvenom uređenju živimo. Socijalizam smo ismijali, komunizam je ostao u oblacima, kapitalizam preziremo, anarhije se bojimo, prosvijećeni apsolutizam zvuči sumnjivo. Može, ako ćemo mi biti apsoluti. Prosvijećenost, kome je stalo do prosvijećenosti?
Jedna od najvećih zabluda kojima nas truju je da su svi ljudi isti. Pardon - da su svi ljudi jednaki! Šipak su jednaki. Ne želim biti jednak. Želim biti bolji od onog drugog.
Želim biti viši, ljepši, pametniji, želim imati više love od njega! Pa vid'ga kakav je! Ne zna ni nos obrisati? Pa kako da ne budem bolji od njega?

Sva društva na ovome svijetu, pogotovo ona u kojima su svi navodno "jednaki" razvila su klase, podjele, utvrdili hijerarhiju, izabrali poglavice, vračeve...
Jedina zabilježena društvena skupina koja nema utvrđenu hijerarhiju su pripadnici plemena Kung koji žive u pustinji Kalahari u sjeverozapadnoj Bocvani (sjećate se Xia iz fima "Bogovi su pali na tjeme"). Žive kao nomadi, lovci i sakupljači. Naravno, ni oni među sobom nisu svi jednaki. Ali oni primjerice preventivno izvrgavaju ruglu onoga tko je sposobniji, onoga koji je recimo, brži ili snažniji, onoga koji je bolji lovac i to samo zato da se ovaj ne bi uobrazio. Zanimljivo!

Pa sad kad malo bolje promislim, možda i u našim malim mistima žive pripadnici plemena Kung, a da toga nisu ni svjesni.

Mada sam duboko svjestan činjenice da je ova tema već pomalo passe, ispričavam se štovanom čitateljstvu što tek sad izlazim s tim, ali eto priznajem kako punih deset dana nisam mogao doći k sebi, štoviše, ostao sam osupnut i zatečen neodgovornošću pučanstva koje je na perun dočekalo nadasve plemenitu inicijativu naših vlastodržaca kojom se predlaže uvođenje naknade od pedeset lipa za svaku ubranu šparogu.

Zahvaljujući svojim prizemnim vezama, stupio sam u kontakt s gospodinom Živkom Novokmetom, pročelnikom ureda za izgubljeno vrijeme, koji me smirenim glasom izvjestio kako se spomenuta naknada neće primjenjvati na one koji će svoje beračke strasti upražnjavati kao članovi športskih šparogarskih društava (ŠŠD). Naime, povjerenstvo koje se bavi ovom problematikom, sasvim je opravdano zaključilo da se branje šparoga može bez problema uvrstiti u ekstremne športske discipline. Poveznica je jasna i lako uočljiva - šparoge i šport počinju sa šp. Samim tim, šparoge i bljušti koji bi bili ubrani za vrijeme športskog nadmetanja bili bi oslobođeni bilo kakvog oporezivanja.
Uostalom, ako se ribolovci-udičari koji vazdan čuče po škrapama mogu smatrati vrhunskim športašima, zašto se takvo što ne bi moglo odnositi i na berače šparoga koji se za uspješan rezultat moraju i te kako potruditi, kombinirati oko sokolovo, žilave gnjate i čvrstu desnicu ruku.

Prošla su vremena kad se u šparoge odlazilo stihijski, kako kome padne na pamet, a ne ne, to neće više ići tako. Brate mili, zar nije bilo ružno vidjeti čitave regimente berača, u pravilu neukusno odjevenih, slabo pripremljenih, izgramfanih podlaktica i zajapurenih lica kako iskaču iz svakog džbuna ko da su gmizavi majuri, a ne čeljadeta sa četiri, pardon - dvije noge.
Ubuduće će sve to biti fino organizirano, točno će se znati vrijeme i mjesto šparogarskih utakmica, a natjecatelji će biti označeni fluorescentnim čarapama, znojnicama i trakicama oko glave, karakterističnim za svako društvo ponaosob.

I tako, u iščekivanju prvih međužupanijskih šparogarskih susreta, morao sam odraditi i poneki trening, razumije se, pa sam sivkasto jutro obojeno mirisom kiše odlučio iskoristiti na najbolji mogući način - pohitati u brdo, ispitati teren i pronaći odgovor na pitanje - u kojem grmu leži mac! Da ne bi bilo zabune ovo "mac" nema veze sa Škotima, već se odnosi na mjeru koja bi se mogla prevesti kao "rukohvat". Znate kako već to ide, ali nije zgorega ponoviti, dakle, mac stisnemo u ruku, dodamo dva jaja u tvrdo i fešta nek traje do zore!





Uglavnom, sad mi je krajnje vrijeme da prestanem šparogariti jer to uopće nije tema današnjeg posta. Šparoge su bile samo povod, ali ne i razlog zašto sam se uputio prema Segetu gornjem, preciznije - zaseoku zvanom Baradići. Svi segetski zaseoci su patronimičkog porijekla, ali neupućenog bi lako mogli dovesti u zabludu. Tako primjerice u Grgićima ne žive Grgići već Grge, u Muštrićima ne stanuju Muštrići već Muštre, a tragom toga, stanovnici Baradića razumljivo, ne nose prezime Baradić već - Barada.



Točnije rečeno, bivši stanovnici, jer u Baradićima već desetljećima nitko više ne živi, mada posljednjih godina raduje povratak "domorodaca", istina za sada samo na vikendaški način, ali bolje njišta nego ništa. Zaista je začuđujuće kako su ova sela opustjela, a nalaze se tek koji kilometar od obale, razasuta na padinama brežuljaka koji omeđuju amfiteatar trogirskog "Malog polja". Možda je tome razlog visoka, vrletna stijena koja se ispriječila na putu do seoca koja će utjerati strah u kosti slučajnim namjernicima. Nekada su se na ovim liticama okupljali slobodni penjači, ali godinama već nitko ne dolazi.



Požar koji je prošlog ljeta prohujao ovim padinama, donekle je očistio krajolik od poludivljeg raslinja i otkrio neke, davno već zaboravljene staze. Većina današnjih stanovnika Segeta i Trogira toga nije ni svjesna, ali upravo između ovih, na prvi pogled neprohodnih stijena vrluda drevni rimski put koji je prije gotovo dva milenija povezivao Tragurium i Scardonu.

Točno iznad najviše stijene nalazi se crkvica svetog Vida, koja datira krajem 12. ili početkom 13. stoljeća.







Današnji oblik, crkvica je dobila prije stotinjak godina kada je obnovljena. Okružena je suhozidom na čiji su najgornji dio položeni ostaci stećaka. Neki od njih su ukrašeni križevima, ženskim likovima, čak i mačevima, hm...

Ranoromanička građevina podignuta je na mjestu na kojoj se neosporno nalazila ljudska naseobina već stoljećima ranije. Pretpostavlja se da su upravo ovdje živjeli kamenoresci i klesari koji su radili u obližnjem kamenolomu na Sutiliji. U svim monografijama o gradu Trogiru pronaći ćete zapis starorimskog povjesničara Plinija koji će ustvrditi kako je "Tragurium civium Romanorum, marmore notum" , grad znamenit po kamenu. Kroz silna stoljeća neprekidnog vađenja, kamenolom je gotovo "pojeo" čitavog Svetog Iliju, a današnji pogled na oskrvnuto brdo od bijelog mramora djeluje gotovo apokaliptično.





Na nekim, istina rijetkim, ali posebnim mjestima, obuzme te jedna vrsta dobrog nemira, jednostavno osjetiš na tabanima, na obrazima, posve neobična strujanja i samo kažeš - to je to! Gotovo da možeš osjetiti duh nekih nepoznatih ljudi koji su tu živjeli stoljećima ranije, možeš osluhnuti zvukove nekih davnih vremena, jer koliko god voljeli sebi utvarati da je naša civilizacija daleko naprednija od njihovih, u osnovi ljudskog življenja, ništa se bitno promjenilo nije. Strepnje i strahovi, nadanja i ljubavi, uvijek su isti bili, kako god se nazivali, gdje god i u koje vrijeme živjeli.



Dok je vjetar s mora donosio prve kapi kiše visoko u brda, a škure napuštenih kuća zlokobno lupale u oronule zidove, pomislio sam kako se to svemoćno vrijeme ponekad gorko našali s nama, prekrije tragove i zavara nas, uvjeri kao da tu nikad ničega nije ni bilo.



Premda se vrijeme kvarilo, popeo sam se do vrha brda sa dva "roga" na kojima gomile rasutog kamenja nedvojbeno pokazuju kako se se upravo tu nekada nalazile utvrđene gradine.



Vjerojatno su u njima živjeli vojnici koji su osiguravali putove, a tko zna, možda su već i u to doba, takve građevine imale ulogu naplatnih kućica na autoputu. Bilo je i onda Dugopolja, Bosiljeva i Žutih lokvi... Danas bi bilo zgodno organizirati pustolovnu utrku starorimskim putevima.

Vraćajući se domu svome, nije mi bilo posve jasno kako sam uspio od običnih šparoga preko slobodnog penjanja doći sve do prapovijesti!? Žutu lokvu bolje mi je i ne spominjati. Čudni li su ti moji puti...

Plovili smo velikim putničkim brodom Velebitskim kanalom, negdje ispod Senja prema Karlobagu. Zapovjednik broda kao da je htio pobjeći od mjesečevih pejzaža otoga Raba i Paga pa se potpuno približio kopnu i skrivenim uvalama, tamo gdje su Ribarica, Cesarica...



U nakom trenutku pomislih, neće nas valjda i ovaj nasukati kao onaj dripac špagetar s Obale Sloge pa uzeh foto aparat u ruke da ovjekovječim te nezamislive prizore. Lijevim bokom samo što ne proparasmo neki od nazubljenih podvelebitskih rtova.
Usmjerih objektiv prema obali kad mi odjednom, aparat eksplodira u rukama i raspe se u milijun komadića! Zaglušujući BUUUUMMM i nakon toga zlokobni muk... Samo se neki okrugli plastični dio pijano vrtio ispod mojih nogu onako kao kad se poklopac lonca prospe po podu od kužine pa zvrndulja do besvjesti.

Ostao sam šokiran, ne mogavši vjerovati da foto aparat može tek tako eksplodirati i rasuti se poput Kraš-expressa. Nikad nisam čuo za tako nešto, a kamo li doživio...



Na razmeđi jave i sna, ležao sam u krevetu kao mumija, oduzet od stvarnosti, ne mogavši se pokrenuti ni za jedan centimetar. Misli su mi bile totalno zbrčkane. S jedne strane, želio sam da je sve to bio samo ružan san i da moj ljubljeni foto aparat i sada leži živ i zdrav, u jednom komadu tamo na polici u dnevnom boravku, a s druge me proganjao taj užasni prasak i spoznaja da je sa SD karticom u nepovrat otišlo na tisuće zabilježenih motiva koje nisam prenio u kompjuter.



Srećom, jutro je donijelo olakšanje. Nije bio ni utorak, a ni petak, tako da se san najvjerojatnije neće ostvariti. U sanjaricama nisam pronašao ni spomen o tome što bi trebalo značiti ili predskazati eksplozivno rasprsnuće foto aparata. Pih, neš ti sanjarica...



Za svaku sigurnost, torbicu u kojoj se nalazi moje treće oko, obložio sam bumbakom.



Hm, kakva li su to noćna mora preko kojih plovim...

Znanost ponekad zna biti veoma šašava stvar. Činjenice koje su nam logične i na prvi pogled samorazumljive odjednom zakomplicira, rastavi na proste faktore, potom integrira i neočekivano nas odvede u samo srce labirinta punog zakučastih formula. Eto, mjerenje vremena primjerice. Jedna godina, mjerena svemirskim urama, prilično je egzaktna, period u kojemu majčica Zemlja dosegne isti položaj u odnosu spram dide Sunca, to bi bilo to. Jedan dan, isto tako. To je vrijeme koje je potrebno da se svi zajedno izvrtimo oko vlastite osi, a da nam se pri tom ne zamanta u glavi.

Onda su na temelju egzaktnih i nepromjenljivih mjerenja, neki ljudi odlučili taj jedan dan razlučiti na 24 sata pa svakog od njih na 60 minuta a potom i svaku minutu na 60 sekundi. I do čega samo na koncu došli?
Do jedne sekunde. Logičkog dijelića egzaktnog dana. A što je jedna sekunda po definiciji? Učili ste nekada, ali ste zaboravili, jel tako? Ajmo se prisjetit...

Sekunda je trajanje od 9 192 631 770 perioda zračenja koje odgovara prijelazu između dviju hiperfinih razina osnovnog stanja atoma cezija-133 na temperaturi od 0 K.

Moooooolim???? Ponovite, nisam dobro čuo!

Sekunda je trajanje od 9 192 631 770 perioda zračenja koje odgovara prijelazu između dviju hiperfinih razina osnovnog stanja atoma cezija-133 na temperaturi od 0 K.

Mislim, ljudi heeeeej, kako smo od egzaktnih vremenskih jedinica odjednom došli do pustih milijardi perioda nekakvog hiperfinog cezija na apsolutnoj nuli?

Tko tu koga? Hiperfini cezij ti tvoj, znaš...

Pa dobro, ako ćemo se već praviti znanstvenicima, onda bi mogao reći da ću upravo danas navršiti jednu milijardu, četiri sto osamdeset i dva milijuna, i devet sto dvadeset tisuća sekundi! Wow!

Ako u neumoljivu i hladnu formulu ubacim recimo otkucaje vlastitog srca, tada bi taj broj mogao zaokružiti na otprilike dvije milijarde otkucaja. Ih, kad bi ljudski vijek trajao po jedan otkucaj srca za svakog čovjeka na ovoj planeti, bome bi to potrajalo...

Uostalom, rekao je davno veliki Albert - ales ist relativiše, pa je tako veoma relativno da svaki naš dan traje 24 sata, a gledajući globalno, on zapravo traje dvostruko duže.

No, ostavimo se mozgoslovlja i vratimo se u naš predivni glupavi, svakodnevni svijet.

Kad sam imao pet, otac me jedne subote odveo u malu, tada jedinu dvoranu na Gripama gdje sam prvi put u životu gledao košarkaše Jugoplastike u pravoj utakmici. Ne znam je li zbog sjaja reflektora ili one jarko žute boje njihovih dresova, možda zbog publike koja je skandirala na sav glas, ali meni se tada učinilo kao da sam ušao u čarobnu pećinu punu neprocjenjivog blaga.

Na prvi doživljaj sam se zaljubio u tu igru. Već sam sutradan izludio starog da i ja hoću igrati tu košarku i neka mi obavezno kupi balun i sklepa bilo kakav koš, makar od kola od bicikle, samo da mogu trenirati. Tada smo još živjeli u staroj kući na Čiovu, zbijeni među susjedima, jedva da smo imali prostora za okrenut se oko sebe a kamo li igrati košarku. Srećom, taraca između naše i kuće barba Ace, premda ne veća od tri puta tri pokazala se idealnom površinom za napraviti "pravo" košarkaško igralište.

Na toj sam taraci proveo nekoliko slijedećih godina. Igrao sam i igrao, pogađao i skakao, a bio sam uvjeren kako je upravo zbog mene Jugoplastika postala prvak Jugoslavije, a Jugoslavija prvak svijeta. Kako bi rekao Duple - bili smo zakon, bili smo hit, bili smo 58 000 Split!



Naravno, na mojoj taraci nije bilo mjesta za druge igrače, ali meni to nije odviše smetalo. Izmaštao sam svoje suigrače, protivnike, suce i publiku, izmaštao sam atmosferu, semafor i sirenu, izmaštao sam komentatore i novinare koji su slavili svaki moj potez. Živio sam u nekom svom svijetu u kojem sam naravno bio najbolji igrač, onaj o kome je sve ovisilo, vodio sve moguće napade i pogađao pobjedonosne koševe. Onaj trenutak kad pogodiš obruč pa se mrežica onako fino podigne ko suknjica neke curice na čiovskom mostu kad zapuše maeštral, uf kako je to dobro bilo...



Godinama kasnije, shvatiš kako nećeš dovoljno izrasti da možeš postati pravi košarkaš, da je realni život nešto sasvim drugo, ali božemoj, prioriteti se mjenjaju jel... Ali u onoj tvojoj mašti još uvijek možeš proživjeti paralelnu stvarnost, kreirati svoj vrlo vlastiti svijet u kojem će sve, baš sve biti po tvom....



Eto, slučajno ili ne, ovih su mi dana dospjele pod ruke fotografije s te moje tarace, tamo na početku sedamdesetih. I u nekom trenutku mi se učinilo kako se zapravo ništa nije promjenilo. Još uvijek mi je taj isti osmijeh na licu, još uvijek mi mašta radi sto na sat, ponekad se čak i živciram zbog njezinog bujanja, ali opet s druge strane, što bi uopće bio bez nje... Istina, danas su košarku u mojim mislima zamjenile druge, možda čak i ljepše pojave i to je sjajna stvar, da svako vrijeme nosi nešto novo, nešto svoje, koliko trajno, toliko i neponovljivo.

I dok danas, na prvi dan proljeća, slavim dvije milijarde otkucaja svoga srca, mogu samo reći - dobro je!

Ova me zima podsjeća na nekog, ne odveć talentiranog kandidata za upis na akademiju dramskih umjetnosti. Već se tri mjeseca prenemaže na pozornici, nastoji šarmirati strogi profesorski žiri, ispucala je sve monol'ge i rec'tacije, čak je i počela ponavljati ono već izvedeno misleći da može bolje, a nikako joj ne pada ne pamet kako je došlo vrijeme - da ode!

No, ako je vjerovati onoj davnoj uzrečici o brdu i Muhamedu, nema mi druge, nego otići u samo srce zime, zavitlati planinarskim štapovima i poćerati je halabukom preko datumske granice.

Na Svilaji nisam bio, ček malo, čoeče, evo ima već pet godina!? Nemreš bilivit... Uglavnom, nakon prošlonedjeljnih, istina Vilinskih, ali ipak mršavih i koščatih kukova, zaželio sam se nečeg blago valovitog i fino zaobljenog poput svilenog bedra. Eh da, sjećate se te pjesme?

Hladno, ali sunčano jutro nije nam pružilo previše dilema - put Svil(aj)e je blizu, udaljen možda sat truckanja po asfaltnim drumovima Dalmatinske zagore, a onda rode pod noge, valjat će izgazit malko makadama prije stupanja na krvrgave planinarske staze.



Uglavnom, ostavio sam auto na početku "biloga" puta, na odvojku ceste koja vodi od Zelova prema O'gorju (oujes, ipak je dan Svetog Patrika op.p), premda bi se bez problema moglo ukrasti još kojih tri-četiri kilometra vožnje do planinarskog doma na Orlovim stinama pa tek onda navući gojzerice na noge i zagonjati uzbrdo. Neposredno iza doma počinje manje-više kružna tura koja će nas do vrha dovesti s južne strane, potom vratiti dijelom istom stazom, a onda spustiti strmijom, sjevernijom padinom do puteljka koji izohipsno sječe planinu i bez greške nas vraća do polazišno-odredišne točke.



Staza je na početku prilično blaga i pogodna za šetnju, a da ne bi bila dosadnjikava, pobrinule su se brojne krške ponikve tako da reljef zapravo sliči loptici za golf. Požar koji je ovim predjelima prohujao, tko zna koje već davne godine, ostavio je iza sebe mnoštvo mrtvih stabala koja sada nevoljno leže porazbacana okolo.
Šuma je prošarana krpicama snijega koji se na pojedinim mjestima pošteno zaledio, rek'o bi čoek da si u up'o u hladnjaču Mesoprometa.

No, žena svilenog bedra i ja nismo se dali obeshrabriti. Nakon nekoliko blagih posrtanja bez težih posljedica ostavili smo iza sebe jame i ponikve i konačno izbili na najviši dio planine prepun oštrih, nazubljenih, negostoljubivih stijena.



U daljini spazih troje planinara koji se vraćaju s vrha i već kroče onom sjevernom rutom. U nekom trenutku primjete i oni mene, mašu i nešto mi dovikuju. Pozdravljam ih i poručujem da je sve u redu, a oni kao da i nisu potpuno sigurni, onaj prvi me promatra dalekozorom, nastojeći odgonetnuti kakav se to čudan svat kreće aparatom za sladoled.



Ostajem sam. Žena svilenog bedra odlučila me sačekati u kolibici, zapaliti vatru, razvaljati tijesto...

Vjetar pojačava, Svilaja se izbočila, namrgodila i počela izmicati ramenima, kao da joj nije previše drago što mora trpjeti uljeze u ove samotne ure. Snijeg pod nogama škripucka kao sir. Koraci postaju sporiji i odmjereniji. Na nekim mjestima je sklisko. Nastojim se pritajiti i ne izazivati zlu sudbinu. Srećom, nema velikih strmina. Ili mi se to samo tako čini, s obzirom da je nestvarna bijelina izravnala krajolik. Okružuje me tišina.



Još samo par koraka i eto me na vrhu. Vjetar mi je sve sasuo u lice i ono što treba i ono što ne treba. Ne ljutim se. Uživam u pogledu. Sa sjevera se ispriječio golemi zid sazdan od Kamešnice, Troglava i Dinare. Između nas ljeska se Peručko jezero. Oko njega sela načičkana kućicama kao da je netko zabio pribadačice po zelenim dolinama. Pogled prema jugu traži more i otoke. Svi su tu na broju. Niti jedan nije još otplovio.

Sa zapada dolaze oblaci. Sunce neće još dugo sjati, valja se vratiti...





U domu pod Orlovim stinama, ljubazne domaćice časte me čajem od planinskih trava. Toplo je i ugodno. Zima na pozornici još uvijek skakuće, zamuckuje i blamira se. Hoće li joj konačno netko reći - hvala, to bi bilo to!

Tjedan na izmaku obilovao je uzbudljivim događajima. Tako je primjerice Dow Jones zabilježio najveći pozitivni niz u posljednjih sedamnaest godina, naša Hrvatska je, vjerovali li ne, ušla u skupinu zemalja "vrlo visokog društvenog razvoja" , cijena škampi na splitskoj peškariji stabilizirala se na sto i pedeset kuna, a ćer Joke Medvida dobila je četvorku iz likovnoga.

Osim toga, još jednom se obistinila teza po kojoj je sportska igra u kojoj dvadesetak manekena brižljivo njegovanih frizura naganja bubamaru po livadama obilno našpricanim pesticidima, prevladala status "najvažnije sporedne stvari" na svijetu i postala praktički djelatnost od enormnog društvenog pa i političkog značaja.

Ako je vjerovati pojedinim, vrlo uglednima analitičarima događanja u prolitici koji su zaključili kako je neočekivana pobjeda Milana nad Barcelonom prije petnaestak dana uvelike pomogla Silviju Bescrupuloniju ostvariti iznenađujuće dobar izborni rezultat, tako mi se čini da je fantastična igra malog vanzemaljca sa argentinskom putovnicom u uzvratnoj utakmici istih rivala, imala za logičnu posljedicu pobjedu sunarodnjaka Jorgea Maria Bergoglia u izboru za novog najvećeg prijatelja hrvatskog naroda.
Istina, hrvatski se narod, inšempjan kakav već zna biti, odmah po objavi sretne vijesti podijelio na žestoke pristaše Franje s jedne i Frane s druge strane, što je priznat ćete, izuzetno bitno u razumjevanju i jačanju međusobne snošljivosti hrvatskog sjevera i juga.

No lako ćemo za to. Mene su recimo tog trinaestog u mjesecu izuzetno dojmile TV emisije na našim televizijama u kojima su eminentni vatikanolozi komentirali sam tijek izbora i pri tom minuciozno i nadasve precizno objašnjavali svoje pogrešne procjene zbunjenom gledateljstvu.

Istina, onim slabije upućenim u zakučasta pravila izbora vrhovnog poglavara katoličke crkve, ponekad je teško bilo dokučiti razliku između papabila i papamobila, kao i to zašto na biračkim mjestima nisu uočeni predstavnici GONG-a, ali stvari su srećom posložile na svoje mjesto kad je završio koncert francuske limene glazbe na trgu Svetog Petra.

Oduševljeno mnoštvo očito zadovoljno odsviranim koncertom srdačno je pozdravilo novog Papu, koji se u prvom nastupu pred zahtjevnom rimskom publikom pokazao u najboljem mogućem svjetlu.
Naravno da takvo što nije promaklo stručnjacima u našim studijima, štoviše, iz minute u minutu pljuštali su kolosalni zaključci. Tako su, između ostalog, primjetili kako je znakovito što novi Papa dolazi iz Latinske Amerike. Premda potječe iz reda isusovaca, odabir imena Franjo također je ocjenjen izuzetno znakovitim. Znakovito je bilo i to što je čitavo popodne padala kiša. Turbo znakovito je ispalo je i to što je kiša u nekom trenutku, zamislite čuda - stala. No znakovitostima tu ni izdaleka nije bio kraj. Trenutak u kojem je novoizabrani Papa pozdravio okupljene s buona sera dao je tek naslutiti, ali način kako je spustio svoj pogled izazvao je pravu erupciju znakovitosti.

Te noći, priznajem, od uzbuđenja nisam mogao zaspati. Iz čisto sebičnih razloga. Priznajem, bilo mi je krivo što i sam nisam sposoban razabrati sve te znakovitosti. Istina, uočio sam da je možda znakovito što je u ovom tjednu ponedjeljak pao točno jedanaestog u mjesecu, a što je frapantno znakovito, ista stvar se dogodila i u veljači! No, trenutak kasnije, zaključio sam da mi je ta znakovitost bezvezna. Nikad od mene znakovitologa!

Sutradan su sve dnevne novine donijele more novih, senzacionalnih znakovitosti, a ja sam vrludao kojekuda grozničavo tražeći događaje koje bi se mogle okarakaterizirati znakovitima. Tako mi se recimo učinilo da su ovi kajaci usred tmurnog dana znakovito formirali oblik cvijeta.



A more, more je predvečer krenulo prema istočnoj obali Jadrana i znakovito preplavilo dalmatinske rive.



Oprostite, ali to zaista ne može biti puka slučajnost...

Pitali su me je li daleko. Nije rekoh, tu je, odmah iza ugla. Pitali su me je li naporno. Ma kakvi naporno, bit će to ugodna šetnja. Nešto makadama, pinku makškrapama. Možda uru vrimena. Uru i kvarat, u vrh glave.
Nisam im lagao. Barem nisam svjesno. Lagao sam na mah. Iz nehata. Zaboga, kako objektivno govoriti o onome što voliš? O onome koga voliš? Sve i da hoćeš, ne možeš. Jer gledaš drugačijim očima. Voliš ono što ti je lijepo. Lijepo je ono što voliš. Začaran krug...



Želio sam im pokazati Mamet. Jamu u koju je skočio Srećko Svemirac. Ma ne, to nije obična jama. To je jametina. MAMETINA.
Istina, skočio je Srećko u Mamet davno, još dok nije postao Svemirac. Ali, potpuno ga razmijem, to je taj put. Logičan. Jedini mogući. Moraš se suočiti s Kiklopom ako želiš Odiseju završiti na Itaci. Moraš se suočiti s Mametom, ako se jednog dana misliš baciti na glavu s ruba svemira.

Netko će reći - to baš i nema nekog smisla. Mislim, to bacanje padobranom, jel. Pa dobro, možda i nema, ali najbolje stvari u životu i tako se dogode kad ne dajemo ni pet para za bilo kakav smisao.
Ima li uopće smisla voziti se dva sata, zaglaviti oko i u samom Benkovcu na sajmu, po starom dobrom običaju desetog u mjesecu, pa onda još toliko hodati onom mojom "ugodnom" stazom pa svo to vrijeme strepiti hoće li se obistiniti prognoza koja je predviđala kišu, kišu i nakon kiše opet kišu, i sve to samo za vidjeti neku Mametinu na Velebitu?

O da, imalo je smisla. I sad smo tu. Nisam ih imao srca, onako zadihane, rumene u licu i nasmijane "gonjati" dalje, kad su se tako slatko ispružili nakon doručka u travi.



Odlučio sam poći sam. Totalno "neplaninarski", izvan planinarske etike i logike. Ali sam znao, ma možda i nisam znao ali sam osjećao da jednostavno moram pronaći samo srce Vilinskih kukova, predjela Velebita koji je nekim, gotovo nadnaravnim čudom ostao nepoznat. Slutio sam kako se iza zaključanih vrata carstva vrletnih kukova, masivnih greda, opasnih procjepa i dubokih jama kriju odgovori na mnoga moja pitanja.
Odgovori, koji mi zasigurno neće donijeti milijune kuna na nekom dosadnom kvizu, ali odgovori koji će se u ponešto drugačijoj valuti pokazati neizmjerno vrijednijima.

Na trenutak sam zastao gledajući u Vilenski vrh. Smije mi se. Kaže planinarska karta da je visok 922 metra. Kako mi se neće smijati kad je petstodvadeset i pet puta veći od mene. A ja ga pitam - čime si zaslužio tako prekrasno ime? I zašto mi se tu šepuriš i praviš važan, kao da si Kangchenjunga, kao da si Ama Dablam? Ama, čuješ li me?



On se pravio da me ne čuje. I dalje se smijao. S južne strane mi je iskezio zube, pokazao okomite litice koje ću teško moći svladati bez prave opreme. He he, stari moj, pa nisam ni ja od jučer. Odlučio sam ga "napasti" s boka. Hodam polako, uživajući u tišini planine. Zastanem svakih nekoliko koraka. Sa stijena me gledaju lavovi, zmajevi, bradati starci, bez jednog oka, bez pola nosa, vukopasi, bića iz bajki i noćnih priča oko vatre komina.



Planinu je zapravo izgradila - voda! Slično kao što kipar na početku stvaranja dobije "sirovi" blok od kamena pa ga onda gleda, dodiruje, propitkuje, potom kleše, najprije s jedne pa s druge, treće strane, brusi, gladi, sve dok ne dobije željeni oblik. Ovdje je kipar vrijeme, a umjesto čekića i puntariola, voda postaje glavno oruđe u njegovim rukama.



U jednom trenutku ugledah zeca. Pravog zekonju, s ušima i snažnim nogama. Sivkasto bijel, gotovo se stopio s okolnim kamenom. Bio je brži od mog objektiva. Skrio se u neku rupu, pa me sad gleda i smije mi se. Smije mi se Vilenski, smije mi se Zekonja. Gubim nula dva. Za sada...



Kao da miriše kiša. Hvatam se za stijene sa sjeverne strane, tražim pouzdan oslonac. U svakom trenutku moraš imati četiri uporišne točke. Barem dvije noge i jednu ruku. Barem dvije ruke i jednu nogu. Četvrta točka je konstanta, a zove se - strah.



Penjem se na vrh. Vilenski. Jesam li sad Vilenjak ili ipak nisam još? Vidim moju ekipu dole, još su kod jame, čujem smijeh i dovikivanje. Vide i oni mene, mašu, viču nešto, ne razumijem ih...
Iznad Novigradskog mora pleše jedan oblak prepun kiše. Ispočetka sam sa sobom pa zatim zamoli Zrmanju za ples. Ona pristaje. Plešući skladno i zajedno, penju se prema nama.





Donose prve kapi. Možda bi se trebao spustiti s vrha, stijene će uskoro postati mokre i skliske? Ne, ipak odlučujem ostati još malo. Sunce se probija iznad oblaka, kao i da ono želi sudjelovati u tom spektaklu. Širim ruke i zatvaram oči. Osjećam kišu na obrazima. Toplu, ugodnu, iscjeljujuću...







Ne znam ni sam koliko sam dugo ostao gore. Dvije duge su prošle iznad mene. Nisam osjetio nikakve nus-pojave zbog kojih bi se trebao obratiti svom liječniku ili ljekarniku. Priznat ću vam, imam ja taj neki ugovor s Planinom, ovjeren kod tajnog bilježnika. Ma razumijemo se mi i bez toga. Ali ipak, neka ostane neki pisani trag iza nas. Za svaki slučaj...



U nekom trenutku, Vile su mi rekle da je dosta. Tulum je gotov, vraćaj se dole, rekle su mi britko i jasno, bez suvišnog sentimenta. Prijatelji su ti i tako već krenuli prema podnožju.
Nisam kanio proturječiti. One su vladarice planine. Ja sam, još uvijek samo gost.



Već je pala noć kad smo zastali kod novog-starog Masleničkog mosta. U Ždrilu je, čudna mi čuda, vladala bonaca.



I tišina...

Posljednjih dana koračam svijetom s pojačanom dozom opreza. O da, hodam toliko često i ustrajno da bi netko mogao pomisliti kako smo pojačana doza opreza i ja u romantičnoj vezi. Hm, nikad ne reci nikad. A za sve su krive - rupe! Rupe koje se posljednjih mjesec-dva iznebuha otvaraju diljem slijepe naše, otvaraju se neplanirano, na čudnovatim mjestima, u pravilu bez prethodne najave, izazivajući šok i nevjericu među stanovništvom.

Priznajem, nisam mnogo mario za te priče sve do jučer kad mi se na jutarnjem bauljanju do radnog mjesta, pridružio kolega Sapunko iz Remonta. Susreli smo se kod autobusnog kolodvora pa užurbanim korakom krenuli preko grada i već do Pjace izrazili svekoliko divljenje Modrićevoj golčini na Starom trafordu. Preko čiovskog mosta, jugo nam je propuvalo glave pa smo se samo kratko osvrnuli na situaciju u Maliju, a teme iz ribarstva, šumarstva i poljoprivrede, spontano su nam se nametnule čim smo zavrnuli okuku prema škveru.
Tko zna do kakvih bi kolosalnih rješenja došli da me u jednom trenutku nije prenuo zvuk sličan podrigivanju. Osvrnuh se oko sebe za tristo šezdeset, a Sapunka nigdje!? Pa kako, sad je bio tu?
Već sam pomislio da je skoknuo u pekaru po kruvasan od marmelade kad odjednom iz neke šahte za EKO Kaštelanski zaljev proviri Sapunkova glava. Gornja dakako.

Šta radiš tu? - javio sam mu se osupnuto, čak s blagom dozom zabezeknutosti.
Uf, ugruvah se ko Zoka s tenka. Pa ebostrinu damustrinumaterinu onome koji je ostavio ovu šahtu otvorenu! Iz ovih stopa idem u upravu vodovoda da se žalim!
Imaš potpuno pravo - rekoh - samo mi se čini da u ovu ranu uru ne rade sa strankama.

Eto čujem kako je prije par dana negdje u Zagori, jedna krava imenom Šarenka propala u zemlju na sličan način kao i Sapunko.
S obzirom da krave svojom konstitucijom nisu prilagođene za alpinističke, a nekmoli speleološke pothvate, u pomoć su priskočili pripadnici GSS-a koji su promptnom akcijom spasili život nespretnom grlu.



Premda su Šarenki preporučili neka šuti ovom događaju, u kravljim kuloarima počele su kolati raznorazne priče, koje su od uha do uha nabujale na entu potenciju, što je logično imalo za posljedicu porast razine aflatoksina u mlijeku. Eto do jučer, nikad nitko nije ni čuo za taj afla..., kakolisevećzove, a već danas sastaju se stručne glavice iz vascijelog regiona ne bi li odgonetnuli tajnu. Neki kažu zbog prehrane, neki zbog ovog i onog, a rješenje je vrlo jednostavno - potrebno je samo malo popričati s kravama. Brižno ih pomaziti po butinama i vimenu. Uvjeriti ih da je incident sa Šarenkom bio izolirani slučaj, gotovo beznačajan i kako je vjerojatnost da se isti takav događaj ponovi, praktički zanemariva. Ih, posla je toliko da bi se bez problema mogli angažirati svi šaptači kravama s ovih prostora.

I tako, dok mljekari muku muče s mužnjom, država nema tih problema. Muze građane svakodnevno bez obzira na razinu tog aflađavla. A da su pravi, mogli bi ponuditi akcije - uz svaki izdani račun, izmjerit ćemo vam kolesterol! Sutradan sedimentaciju. Prekosutra hemoglobin. Tko ima viška hemoglobina, odmah ga globiti. Nema mrdanja bato!
Ti'š meni imat neprijavljeni hemoglobin...

A rupe se i dalje otvaraju. Ako se ovako nastavi, rupofobija će poprimiti razmjere molekularne nepogode.



Neki kažu da treba osluškivati što zemlja želi poručiti. Hm kako ja vidim situaciju, majčica zemlja poručuje da je Hrvatska idealna golf-destinacija. Rupa ko u bajci!

Srećom, sinoć se na malim ekranima pojavio prof. dr.sc. Zdenko Utrobičić, stručnjak svjetskog glasa za rupe u zakonu. Visok, odmjeren i potpuno siguran u svoje riječi, izjavio je da su rupe naše najveće bogatstvo. Štoviše, poručio da čuvamo rupe kao zjenicu oka svoga. Objasnio razliku između rupe i buže. Rupa ima jedan, a buža dva. Kraja. I još je dodao da razloga za paniku nema.

Eto ti ga na! Čim neki stručnjak ispali da razloga za paniku nema, znači da je sve već otišlo uprdec.
Samo čekamo da nam kažu - zadržite dostojanstvo i uputite se prema izlazu. Bez panike molim. Jedino još ostaje nejasno - prema kojem izlazu?

Živio jednom jedan čovjek, u jednom selu u jednoj dolini životom skromnim i mirnim. Živio je sam, u trošnoj kućici, a izdržavao se pomažući susjedima i znancima u raznim poslovima. Ako je kome trebalo nacijepati drva, okopati vinograd ili tek uputiti poneku lijepu riječ, on je uvijek bio tu. Jednom je tako pomogao Velikom Županu na njegovom raskošnom imanju i ovaj mu je tada ponudio stalni posao.

Želiš li nositi sunce?- upitao je.
Kako to mislite, nositi sunce?
Pa jednostavno, tvoj zadatak bi bio da svake zore prije svitanja, dočekaš sunce na prijevoju iznad Rujništa, provedeš ga tokom dana kroz svih deset sela naše doline i u sami sumrak ostaviš na obali jezera. I to je sve. Dobivao bi plaću za taj posao - uvjeravao ga je Veliki Župan.

Pa to bi bilo divno, rekao je jedan čovjek, što se mene tiče, mogao bi početi već sutra!

Tu večer, jedan čovjek od uzbuđenja nije mogao ni spavati. Još je bila tamna noć kad je krenuo prema Rujništu, selu na obroncima Debelog brda pa se potom popeo još malo više, sve do prijevoja s kojeg je pucao pogled na neprekidni niz dalekih planina. Primjetio je veliko užareno kolo kako se izdiže iznad svijeta i putuje pravo prema njemu, a kad je prišlo sasvim blizu, iz sunca se izdvojila jedna zraka, tanka poput konopca i zaustavila se tik pred njegovim licem. Pobojavši se da će se opeći, ispočetka se nije usudio uzeti zlatni konopac u ruke pa ga je oprezno nekoliko puta tek ovlaš dodirnuo dok se nije uvjerio da u svoju šaku zaista može primiti nit koja je vodila gore visoko, sve do sunca.

Nositi sunce uopće nije teško - pomislio je - štoviše, lagano je kao da u ruci držiš balon ispunjen helijem. Ovo će biti izvrstan posao!

Već u prvom selu kroz koje je prošao jedan čovjek, ljudi su počeli izlaziti iz svojih kuća i srdačno ga pozdravljati. U drugom su ga pozvali na doručak, u trećem počastili vrućom prepečenicom. U četvrtom i petom dočekali su ga s oduševljenjem, uz pjesmu, ples i narodno veselje kao da je kralj, kao da je gospodar svijeta. I tako sve do desetog sela u kojeg je dohodio već na kraju tog neobičnog dana. Umoran, ali sretan, došao je do pješčanih sprudova na obali jezera, otpustio zlatnu nit i pozdravio sunce. Do sutra...




Sutradan se ponovilo opet sve isto kao i prethodnog dana. Sada je već kao stari znanac, bez oklijevanja preuzeo toplu zraku sunca i krenuo prema dolini, sav ponosan što će svim žiteljima doline pokloniti još jedan sunčani dan. Svi su bili zadovoljni, i jedan čovjek, i Veliki Župan i stanovnici Sunčane doline.

Jedan čovjek počeo je primati plaću za svoj rad, ne odveć veliku, ali dovoljnu da pokrije njegove skromne potrebe. Želio je popraviti svoju kućicu, zamjeniti vrata koja su škripala i prozore napuklih stakala, preurediti kuhinju i još mali milijun sitnica, ali jednostavno nije imao kada. Odlazio je i vraćao se s posla po mraku, budio se jutrom prije svih i navečer lijegao u hladnu postelju.

Prolazili su mjeseci, jedan čovjek je i dalje, uporno svakog dana nosio sunce kroz dolinu na zlatnoj niti, ali kako je vrijeme odmicalo, oduševljenje njegovih stanovnika kao da je polako jenjavalo. Ljudi su ga i dalje pozdravljali osmijehom, ali ne više onako srdačno, nisu više izlazili iz svojih kuća i nutkali ga voćem i kolačima. No, njemu ništa nije smetalo, obično bi zastao oko podneva kod mostića preko potoka između petog i šestog sela, odmorio se, nešto pojeo i krenuo dalje.

Prošla je već i čitava godina, izmjenila su se sva godišnja doba, često nije bilo jednostavno držati zlatnu nit kad bi naišli oblaci, gromovi, oluje i snažni vjetrovi. Čak i kad bi tamni oblaci potpuno prekrili nebo, samo jedan čovjek je mogao znati da je sunce još uvijek tu, iznad njih.



Jednog zimskog dana, dok je bjeličasta maglica prekrivala čitavu dolinu, nitko, ama baš nitko u deset sela nije ni na trenutak izišao iz svoje kuće, ma niti da je netko i kroz prozor mahnuo jednom čovjeku koji je i dalje ustrajno nosio sunce od prijevoja do sprudova sada već zaleđenog jezera.

Te večeri legao je u krevet potišten i turoban. Dugo nije mogao zaspati. Razmišljao je o svemu što mu se dogodilo u posljednje vrijeme. Ne, nije mu bilo potrebno, niti je želio da ga u svakom selu baš svakog dana dočekuju s bubnjevima, poskočicama i kolačima, ali eto da je danas čuo makar jednu riječ, da je vidio barem jedan osmijeh, ne bi mu trebalo ništa više od toga.

Nije uspio oka sklopiti sve do tri - četiri sata iza ponoći. Onda, ni sam ne znajući kako, oborio ga dubok san. Sanjao je lavove, mada ih nikad u životu nije vidio, sanjao je nepregledne savane Afrike prekrivene žuto-zlatnom travom, antilope u trku i reske krikove nepoznatih ptica u letu.

U neko doba jutra probudilo ga je snažno lupanje na vratima. Susjed Marko, visok i koščat čovjek nešto je nerazumljivo vikao. Sav bunovan i u groznici, jedan čovjek uspio je tek razumjeti da je već prošlo devet sati, a da je vani još uvijek mrkli mrak. Pred kuću jednog čovjeka počeli su pristizati i drugi seljani, svi odreda bijesni i mrgodni. Iznemogao od visoke temperature koja ga je lomila čitave noći, nije smogao snage niti za pristaviti čaj u vlastitoj kuhinji, a kamo li još u ovom stanju hodati do prijevoja iznad Rujništa i preuzeti sunce. Uostalom, što će im sunce kad za njega ionako nitko više ne mari?

Vratio se u postelju i prespavao još jedan čitavi dan i čitavu noć. Mrak je okovao dolinu, tek je led na površini jezera davao slabašan odbljesak bjeline.

Sutradan ga je probudila neka snažna dreka i cika u susjedstvu. Vidio je razuzdanu svjetinu u mahnitom slavlju i nasred ulice nekog bljedunjavog momka, velikog nosa, velikih ušiju i mutnih očiju kako se, ne shvaćajući zapravo što se oko njega zbiva, kiselo smiješi dok nevješto u ruci držu zlatnu nit i baulja glavnom ulicom bez određenog cilja.

Zaboga, zar su ovome tipu dali da nosi sunce umjesto mene, zar su me tako brzo mogli zaboraviti kao da me nikada nije ni bilo? Pogledaj kako sada kliču ovom klipanu koji ne zna ni kako se zove, a kamo li da zna kako provesti sunce od Rujništa do jezera...

U nevjerici je otrčao do dvorca Velikog Župana. Osjećao je veliku nepravdu. Još slab od pretpljene bolesti nije mogao doći ni do pravog daha kad se susreo oči u oči s gospodarom doline.

Zašto, o zašto ste dali onome... onome da nosi sunce preko doline? Zar to nije moj posao?

Budaletino jedna, prezrivo je odgovorio Veliki Župan, zar ti zaista misliš da si ti, upravo ti zaslužan za sunce na nebu? Pa ono bi izlazilo i zalazilo i bez tebe i bez mene i bez sviju nas. Zar ti glupane, nisi svo ovo vrijeme mogao shvatiti da je ovo sve jedna velika sprdnja na tvoj račun?

Jednom čovjeku, u trenu se srušio čitav svijet. Stajao je malen, bespomoćan i nevoljan ispred ovog, ne zna ni sam kako bi ga nazvao, beskrupuloznog čovjeka, koji se čitavu godinu igrao s njime kao da je običan lutak od krpe a ne...

Izišao je pokunjen iz dvorca, slomljen i na rubu plača. Do svoje kuće morao je prijeći najmanje sedam sela, onih istih sela kroz koja je svakodnevno prolazio, ali sad nije nosio u ruci zlatnu nit nego samo svoju sramotu. A svjetina, ona ista svjetina koja mu je donedavno klicala, sada je izašla iz svojih kuća i rugala mu se. Gađali su ga papirićima, smijali mu se u lice i dovikivali svakakvih prostota.

Činilo mu se da hoda čitavu vječnost dok nije došao do svoje kuće. Čvrsto je zaključao vrata, ubacio nekoliko komada drva u peć i sjeo za prazan stol u kuhinji. Buljio je dugo u prazno, nemoćan razaznati što je stvarnost, a što tek ružan san.

Vani je počinjala oluja. Nebo se namrgodilo, a sa zapada se začula potmula grmljavina. Krupne kapi kiše bijesno su bubnjale po krovu kao da ga žele uništiti i satrti u komadiće.

Oblaci su pritisnuli zemlju kao da su orijaške čizme pregazile sela, pljuštalo je s neba i izviralo iz tla, nabujali potoci odnosili su sve pred sobom. Tri oceana kiše izlila su se tog dana na dolinu.

Vrijeme se smirilo tek kasno popodne. Kiše su stale, a tek u jednom trenutku, jedna zraka sunca uspjela je probiti sloj oblaka, zakucati na prozor i obasjati kuću jednog čovjeka koji je nosio sunce.

Ali u toj kući više nije bilo nikoga...