Marketing
Čovjek koji je nosio sunce
Živio jednom jedan čovjek, u jednom selu u jednoj dolini životom skromnim i mirnim. Živio je sam, u trošnoj kućici, a izdržavao se pomažući susjedima i znancima u raznim poslovima. Ako je kome trebalo nacijepati drva, okopati vinograd ili tek uputiti poneku lijepu riječ, on je uvijek bio tu. Jednom je tako pomogao Velikom Županu na njegovom raskošnom imanju i ovaj mu je tada ponudio stalni posao.
Želiš li nositi sunce?- upitao je.
Kako to mislite, nositi sunce?
Pa jednostavno, tvoj zadatak bi bio da svake zore prije svitanja, dočekaš sunce na prijevoju iznad Rujništa, provedeš ga tokom dana kroz svih deset sela naše doline i u sami sumrak ostaviš na obali jezera. I to je sve. Dobivao bi plaću za taj posao - uvjeravao ga je Veliki Župan.
Pa to bi bilo divno, rekao je jedan čovjek, što se mene tiče, mogao bi početi već sutra!
Tu večer, jedan čovjek od uzbuđenja nije mogao ni spavati. Još je bila tamna noć kad je krenuo prema Rujništu, selu na obroncima Debelog brda pa se potom popeo još malo više, sve do prijevoja s kojeg je pucao pogled na neprekidni niz dalekih planina. Primjetio je veliko užareno kolo kako se izdiže iznad svijeta i putuje pravo prema njemu, a kad je prišlo sasvim blizu, iz sunca se izdvojila jedna zraka, tanka poput konopca i zaustavila se tik pred njegovim licem. Pobojavši se da će se opeći, ispočetka se nije usudio uzeti zlatni konopac u ruke pa ga je oprezno nekoliko puta tek ovlaš dodirnuo dok se nije uvjerio da u svoju šaku zaista može primiti nit koja je vodila gore visoko, sve do sunca.
Nositi sunce uopće nije teško - pomislio je - štoviše, lagano je kao da u ruci držiš balon ispunjen helijem. Ovo će biti izvrstan posao!
Već u prvom selu kroz koje je prošao jedan čovjek, ljudi su počeli izlaziti iz svojih kuća i srdačno ga pozdravljati. U drugom su ga pozvali na doručak, u trećem počastili vrućom prepečenicom. U četvrtom i petom dočekali su ga s oduševljenjem, uz pjesmu, ples i narodno veselje kao da je kralj, kao da je gospodar svijeta. I tako sve do desetog sela u kojeg je dohodio već na kraju tog neobičnog dana. Umoran, ali sretan, došao je do pješčanih sprudova na obali jezera, otpustio zlatnu nit i pozdravio sunce. Do sutra...
Sutradan se ponovilo opet sve isto kao i prethodnog dana. Sada je već kao stari znanac, bez oklijevanja preuzeo toplu zraku sunca i krenuo prema dolini, sav ponosan što će svim žiteljima doline pokloniti još jedan sunčani dan. Svi su bili zadovoljni, i jedan čovjek, i Veliki Župan i stanovnici Sunčane doline.
Jedan čovjek počeo je primati plaću za svoj rad, ne odveć veliku, ali dovoljnu da pokrije njegove skromne potrebe. Želio je popraviti svoju kućicu, zamjeniti vrata koja su škripala i prozore napuklih stakala, preurediti kuhinju i još mali milijun sitnica, ali jednostavno nije imao kada. Odlazio je i vraćao se s posla po mraku, budio se jutrom prije svih i navečer lijegao u hladnu postelju.
Prolazili su mjeseci, jedan čovjek je i dalje, uporno svakog dana nosio sunce kroz dolinu na zlatnoj niti, ali kako je vrijeme odmicalo, oduševljenje njegovih stanovnika kao da je polako jenjavalo. Ljudi su ga i dalje pozdravljali osmijehom, ali ne više onako srdačno, nisu više izlazili iz svojih kuća i nutkali ga voćem i kolačima. No, njemu ništa nije smetalo, obično bi zastao oko podneva kod mostića preko potoka između petog i šestog sela, odmorio se, nešto pojeo i krenuo dalje.
Prošla je već i čitava godina, izmjenila su se sva godišnja doba, često nije bilo jednostavno držati zlatnu nit kad bi naišli oblaci, gromovi, oluje i snažni vjetrovi. Čak i kad bi tamni oblaci potpuno prekrili nebo, samo jedan čovjek je mogao znati da je sunce još uvijek tu, iznad njih.
Jednog zimskog dana, dok je bjeličasta maglica prekrivala čitavu dolinu, nitko, ama baš nitko u deset sela nije ni na trenutak izišao iz svoje kuće, ma niti da je netko i kroz prozor mahnuo jednom čovjeku koji je i dalje ustrajno nosio sunce od prijevoja do sprudova sada već zaleđenog jezera.
Te večeri legao je u krevet potišten i turoban. Dugo nije mogao zaspati. Razmišljao je o svemu što mu se dogodilo u posljednje vrijeme. Ne, nije mu bilo potrebno, niti je želio da ga u svakom selu baš svakog dana dočekuju s bubnjevima, poskočicama i kolačima, ali eto da je danas čuo makar jednu riječ, da je vidio barem jedan osmijeh, ne bi mu trebalo ništa više od toga.
Nije uspio oka sklopiti sve do tri - četiri sata iza ponoći. Onda, ni sam ne znajući kako, oborio ga dubok san. Sanjao je lavove, mada ih nikad u životu nije vidio, sanjao je nepregledne savane Afrike prekrivene žuto-zlatnom travom, antilope u trku i reske krikove nepoznatih ptica u letu.
U neko doba jutra probudilo ga je snažno lupanje na vratima. Susjed Marko, visok i koščat čovjek nešto je nerazumljivo vikao. Sav bunovan i u groznici, jedan čovjek uspio je tek razumjeti da je već prošlo devet sati, a da je vani još uvijek mrkli mrak. Pred kuću jednog čovjeka počeli su pristizati i drugi seljani, svi odreda bijesni i mrgodni. Iznemogao od visoke temperature koja ga je lomila čitave noći, nije smogao snage niti za pristaviti čaj u vlastitoj kuhinji, a kamo li još u ovom stanju hodati do prijevoja iznad Rujništa i preuzeti sunce. Uostalom, što će im sunce kad za njega ionako nitko više ne mari?
Vratio se u postelju i prespavao još jedan čitavi dan i čitavu noć. Mrak je okovao dolinu, tek je led na površini jezera davao slabašan odbljesak bjeline.
Sutradan ga je probudila neka snažna dreka i cika u susjedstvu. Vidio je razuzdanu svjetinu u mahnitom slavlju i nasred ulice nekog bljedunjavog momka, velikog nosa, velikih ušiju i mutnih očiju kako se, ne shvaćajući zapravo što se oko njega zbiva, kiselo smiješi dok nevješto u ruci držu zlatnu nit i baulja glavnom ulicom bez određenog cilja.
Zaboga, zar su ovome tipu dali da nosi sunce umjesto mene, zar su me tako brzo mogli zaboraviti kao da me nikada nije ni bilo? Pogledaj kako sada kliču ovom klipanu koji ne zna ni kako se zove, a kamo li da zna kako provesti sunce od Rujništa do jezera...
U nevjerici je otrčao do dvorca Velikog Župana. Osjećao je veliku nepravdu. Još slab od pretpljene bolesti nije mogao doći ni do pravog daha kad se susreo oči u oči s gospodarom doline.
Zašto, o zašto ste dali onome... onome da nosi sunce preko doline? Zar to nije moj posao?
Budaletino jedna, prezrivo je odgovorio Veliki Župan, zar ti zaista misliš da si ti, upravo ti zaslužan za sunce na nebu? Pa ono bi izlazilo i zalazilo i bez tebe i bez mene i bez sviju nas. Zar ti glupane, nisi svo ovo vrijeme mogao shvatiti da je ovo sve jedna velika sprdnja na tvoj račun?
Jednom čovjeku, u trenu se srušio čitav svijet. Stajao je malen, bespomoćan i nevoljan ispred ovog, ne zna ni sam kako bi ga nazvao, beskrupuloznog čovjeka, koji se čitavu godinu igrao s njime kao da je običan lutak od krpe a ne...
Izišao je pokunjen iz dvorca, slomljen i na rubu plača. Do svoje kuće morao je prijeći najmanje sedam sela, onih istih sela kroz koja je svakodnevno prolazio, ali sad nije nosio u ruci zlatnu nit nego samo svoju sramotu. A svjetina, ona ista svjetina koja mu je donedavno klicala, sada je izašla iz svojih kuća i rugala mu se. Gađali su ga papirićima, smijali mu se u lice i dovikivali svakakvih prostota.
Činilo mu se da hoda čitavu vječnost dok nije došao do svoje kuće. Čvrsto je zaključao vrata, ubacio nekoliko komada drva u peć i sjeo za prazan stol u kuhinji. Buljio je dugo u prazno, nemoćan razaznati što je stvarnost, a što tek ružan san.
Vani je počinjala oluja. Nebo se namrgodilo, a sa zapada se začula potmula grmljavina. Krupne kapi kiše bijesno su bubnjale po krovu kao da ga žele uništiti i satrti u komadiće.
Oblaci su pritisnuli zemlju kao da su orijaške čizme pregazile sela, pljuštalo je s neba i izviralo iz tla, nabujali potoci odnosili su sve pred sobom. Tri oceana kiše izlila su se tog dana na dolinu.
Vrijeme se smirilo tek kasno popodne. Kiše su stale, a tek u jednom trenutku, jedna zraka sunca uspjela je probiti sloj oblaka, zakucati na prozor i obasjati kuću jednog čovjeka koji je nosio sunce.
Ali u toj kući više nije bilo nikoga...
Post je objavljen 04.03.2013. u 09:39 sati.