Plovili smo velikim putničkim brodom Velebitskim kanalom, negdje ispod Senja prema Karlobagu. Zapovjednik broda kao da je htio pobjeći od mjesečevih pejzaža otoga Raba i Paga pa se potpuno približio kopnu i skrivenim uvalama, tamo gdje su Ribarica, Cesarica...



U nakom trenutku pomislih, neće nas valjda i ovaj nasukati kao onaj dripac špagetar s Obale Sloge pa uzeh foto aparat u ruke da ovjekovječim te nezamislive prizore. Lijevim bokom samo što ne proparasmo neki od nazubljenih podvelebitskih rtova.
Usmjerih objektiv prema obali kad mi odjednom, aparat eksplodira u rukama i raspe se u milijun komadića! Zaglušujući BUUUUMMM i nakon toga zlokobni muk... Samo se neki okrugli plastični dio pijano vrtio ispod mojih nogu onako kao kad se poklopac lonca prospe po podu od kužine pa zvrndulja do besvjesti.

Ostao sam šokiran, ne mogavši vjerovati da foto aparat može tek tako eksplodirati i rasuti se poput Kraš-expressa. Nikad nisam čuo za tako nešto, a kamo li doživio...



Na razmeđi jave i sna, ležao sam u krevetu kao mumija, oduzet od stvarnosti, ne mogavši se pokrenuti ni za jedan centimetar. Misli su mi bile totalno zbrčkane. S jedne strane, želio sam da je sve to bio samo ružan san i da moj ljubljeni foto aparat i sada leži živ i zdrav, u jednom komadu tamo na polici u dnevnom boravku, a s druge me proganjao taj užasni prasak i spoznaja da je sa SD karticom u nepovrat otišlo na tisuće zabilježenih motiva koje nisam prenio u kompjuter.



Srećom, jutro je donijelo olakšanje. Nije bio ni utorak, a ni petak, tako da se san najvjerojatnije neće ostvariti. U sanjaricama nisam pronašao ni spomen o tome što bi trebalo značiti ili predskazati eksplozivno rasprsnuće foto aparata. Pih, neš ti sanjarica...



Za svaku sigurnost, torbicu u kojoj se nalazi moje treće oko, obložio sam bumbakom.



Hm, kakva li su to noćna mora preko kojih plovim...