Kakav je to osjećaj donirati koštanu srž? - pitaju me. Potom još dodaju malo dramatike - kakav je osjećaj nekome spasiti život? Tada ih ipak ispravim - mislite, kakav je osjećaj pomoći nekome ostvariti pobjedu života? I nakon dvije godine zagrliti tu osobu onako prisno, snažno, ali nježno.

Ne razmišljam o tome često, ali tu i tamo pozovu me na neko ugodno druženje (pretenciozno bi bilo reći - predavanje) pa mi postavljaju ovakva pitanja ili me kao nekadašnjeg blogera koji navodno zna s riječima, novinari privole da im sažmem sve što znam i osjećam u par rečenica, jer znate, vaša priča je tako zanimljiva, ali prilog nam traje toliko i toliko sekundi. Sve u redu majstore.

I zapravo, svakog se puta nađem u svojevrsnom "sukobu interesa" jer mi je hvalisanje i samoreklamerstvo najblaže rečeno - odvratno, ali opet s druge strane, ako moja priča može potaknuti neku drugu, sličnu, zašto ne i bolju, onda čak i vrijedi truda.

Kako nakon vremenskog odmaka od evo već tri godine uobličiti taj famozan osjećaj, dati mu ime, boju i ton? Bilo bi logično pomisliti da je strastan, euforičan, sličan onome kad nogometaš zabije gol pa ponesen hukom tribina skida dres izvlačeći visoki jeeeee iz čepova kopački i svom snagom juriša na korner zastavicu koja uboga onako mršava i treperava, blagog pojma nema što se to oko nje odjednom zbiva.

Daleko od toga. Najbliže istini bi bilo da je to osjećaj tihog zadovoljstva. Upravo tako - tihog zadovoljstva. Ništa više. Ništa manje. Osjećaj koji vas grije polagano, gotovo neprimjetno, ali stalno. Ne-pre-sta-no. Točno mogu osjetiti gdje se nalazi, doslovce je opipljiv - u jednom neobičnom anatomskom labirintu, malo iznad srca i pluća. Peta kljetka. Ili prva petokljetka.
I taj prigušeni izvor topline koji se nastani u tebi, sukus je onog najvrijednijeg što ostaje nakon što utihne priča. Svjestan da si u pravom trenutku učinio pravu stvar. Bez predumišljaja, na mah, čista srca.

Ipak, kad se emocije slegnu, trebaš nastaviti živjeti. Ne zanosi se da ćeš samim činom darivanja zaraditi nekakav imunitet od svakodnevnih briga i problema. Pomislit ćeš u jednom trenutku, nakon ovog iskustva, sve će dalje biti ša-la-la-la. Ha ha ha. Neće. Zapravo hoće ali ne onako kako si ti zamislio. Onaj šaljivdžija gore, već će se pobrinuti za nove ruksake na tvojim leđima. Šteta da lunjaš okolo tek tako, neopterećen.

Ipak, upravo ta tiha vatra u tebi, pomoći će ti prebroditi teške dane čak i kad nahrupe jedan za drugim kao grupa huligana na odmorištu ZIr. Bez puno riječi, bez drame, ustat ćeš i krenuti dalje. Spoznaja da si dobio "sestru po krvi" da se ona sada osjeća dobro, a to je na koncu jedino važno, samo ti dodatno zagrije onu petu kljetku. Ili prvu petokljetku.
Što ti ostaje nakon svega? Iskustvo. Samopouzdanje. Mir.

Nemoj nikada nekom pomagati ako pomisliš da ti je to obaveza, samo zbog toga što bi to "bio red", a pogotovo ne, ako te netko nagovara, dok te u isto vrijeme razdiru sumnje kako to baš i nije to. Ako daruješ, onda daruj punog srca. Jer jedino takav dar ima smisla. I ne žuri. Znat ćeš prepoznati trenutak. Trebaš samo vjerovati svom unutarnjem glasu. Taj ne griješi.

Ako ti se ipak postavi dilema između razuma i srca, poslušaj srce. Pogriješit ćeš stotinu puta. Ali kasnije nećeš osjećati grižnju savjesti. Pogriješio, pa što? Duša će ti biti na mjestu. Na pravom mjestu. U onoj petoj kljetki ili prvoj petokljetki, malo iznad srca i pluća, pedalj ispod brade. Tiho zadovoljstvo. To je to.

Zrelo ljeto donosi miris sušenih smokava i pomidora u moj dvor, ali i čežnju da se odmaknem od prefrigane obale na neko skrovito mjesto, da pobjegnem od okupacije luftić-divizije i osnujem gerilsku grupu koja će vršiti udare iz dubine teritorija. Nisam još siguran na koje bi točno ciljeve udarali, ali recimo ugostiteljski objekti pomodnog trenda fajn-dajninga u kojima vam podmeću mikro porcijičice za makro cjenurine, zasigurno bi prvi došli na razmatranje. Nekad sirotinjska spiza danas postaje vrhunska delikatesa, ili kako bi ekonomski potkovani rekli - ulazi u viši cjenovni razred. Usporedno se mijenja i terminologija, pa recimo riba iz savura postaje carpaccio, a fureštima neizgovorljivi toponimi kao Krknjaši, postaju Blue lagoon. Ali dobro, svršit će jednom i taj kurbin pir.

Stoga mi se pametnije odmaknut od kurbi i otići na jedno mjesto o kojem dugo već sanjam, i ne samo sanjam već i pokušavam doći, ali mi to iz nekog čudnog razloga do sada nije pošlo za rukom. Ma brate ni za nogom.



Jadransko more nikad ne bi postalo toliko lijepo da na njegov život nisu uticale rijeke, sve jedna ljepša od druge i bome, da je neki antički glavonja s Olimpa još u pradavna vremena poželio zapodjenuti pravu kavgu, bacio bi na svečarski stol još jednu jabuku na kojoj bi pisalo "najljepšoj". Srećom nije, ali i bez obzira na to, mi blesani nastanjeni na obalama ovih rijeka, razloge za kavgu, oduvijek smo lako nalazili.



Zelena Zrmanja mnogima je dobro poznata, opjevana, oslikana, filmična. Međutim tek rijetki znaju da bi Zrmanja bez svoje glavne pritoke Krupe, vjerojatno imala snagu i snalažljivost krškog potočića koji bi se na putu do mora izgubio brat-bratu osamsto puta.

Krupa je, vjerujte mi na riječ, naša najljepša rijeka. Zar bi drugačija i mogla biti kad je u potpunosti dijete Velebita? Od njezinog izvora do ušća u Zrmanju naslagalo se - baš me briga koliko kilometara, koga to zanima? U svakom slučaju, znatno manje od broja slapova, bukova i sastavaka preko kojih se čudesno bistra voda igra s osjećajima onih koji imaju sreću to gledati. Čak i u ovako vrelim danima kad je vodostaj najniži, dojam dok joj se približavaš nije ništa manje opojan.



Do dodira nemira, točke u kojoj se spajaju Krupa i Zrmanja, do tog famoznog ispilona koji dijeli Bukovicu i Velebit, pokušao sam doći preko nekoliko puta. Krenuo bih ambiciozno, razglasio pothvat na sva zvona, okupio ekipu, stigli bi blizu, ali bi se tada u pravilu, kao u nekom predvidljivom filmu, skupili oblaci sa svih strana, počela bi grmljavina, stuštila kišurina, sto čuda bi se svalilo na nas. Istinu govoreći, u tom kršu, po takvim uvjettima, baš i ne raspolažeš s obiljem mjesta za skloniti se od nevremena. Stoga ti jedino preostaje da prirodi skineš kapu, zahvališ na ljepoti kakva god bila i održiš obećanje o ponovnom susretu.



Upravo zato ovoga puta nisam niti sebi smio priznati kamo smjeram, a kamo li oglašavati o svojim namjerama. Intima je posljednje utočište ljepote.
Nije me pokolebalo ni saznanje da se prostor ušća Krupe u Zrmanju zove - Vratolom. Tko god mu je nadjenuo ime, znao je o čemu govori.

Nizpon počinje u selu Golubiću, točnije, u jednom od brojnih zaselaka Golubića, kojem točno - ne tražite od mene da objašnjavam. Dođite mirni, sabrani, parkirajte, udahnute svježi zrak s neodoljivom aromom kozjih brabonjaka pa sami malo lutajte, nije vam valjda zakržljao istraživački duh?



Nakon početnog hoda po goloj visoravni, krivudava staza postaje sve strmija, ali zanimljivo, pogledi postaju ljepši kako se spuštaš u dubinu. Počinješ u tom silnom prostranstvu prepoznavati dva kanjona kako se približavaju jedno drugom, ali usprkos ljepoti ipak ne možeš otkloniti strepnju koja te kopka - ako je silazak ovako zafrkan, kako li se tek misliš uspeti gore? Kako se vratiti s Vratoloma? Ujedno grintaš na foto-opremu jer ono što pokušavaš ugurati u SD karticu niti izbliza ne nalikuje prizorima kakvi se odigravaju pred tvojim očima. Jer osim šuma vode i dozivanja pastira s druge obale s karakterističnim ijjjj - ijjjj, ne postoji ništa više. Ali ni manje.



U iskonskim elementima divljine, osjetiš kako ti tijelo obavija pitomost, kao bršljan oko masline. Sve to kao nije ništa naročito, sastaju se dvije rijeke kao i tisuće inih i bezimenih jer spram ovih dviju na ovom mjestu i u ovom trenutku - sve druge izgledaju bezimeno.

Istodobno već kuješ nove planove o ponovnom susretu, samo nisi načisto koje bi doba godine bilo najponovljivije. Kasna jesen kad se spuštaju bure s planine ili rano proljeće kad se tope snjegovi?



Kako god, znam da ću se ovom mjestu vraćati. A naučio sam i to, da o tome nikom ne smijem zucnuti ni riječ. Možda ovo mjesto a i zapis o njemu zapravo i ne postoji. Procijenite sami.

Prije par dana porinuli smo ili kako mi to više volimo reć "bacili u more" najzahtjevniji brod ikad sagrađen na trogirskim navozima. "Arktički tanker", kako smo ga spontano prozvali tokom gradnje, predviđen je za prijevoz tereta Sjevernim ledenim morem, od Nordkappa preko Beringovog prolaza sve do obala Aljaske. Dobio je ime po Yuriju Kuchievu, ruskom kapetanu koji je 1977. godine, nuklearnim ledolomcem "Arctica" doplovio do samog Sjevernog pola.

Da budem sasvim iskren, mi smo izgradili samo pramčanu polovicu broda, ali onako, obilatu polovicu, koja više stremi prema dvjema trećinama tako da se nemamo čega sramiti. Krmeni se dio gradio u Latviji, a čitav brod će konačnu konturu dobiti spajanjem dvaju mega-dijelova u jednom finskom brodogradilištu. Naravno, vijest je u našim medijima zauzela rang sličan onima kojima se prati turistička sezona na Guamu ili se lamentira o podbačaju uroda šečerne trske u Mozambiku. Tako nam i treba kad smo odlučili završiti brod u jeku nogometne euforije. Nećemo drugi put, to je sigurno.



Moram priznati da je skroz čudan osjećaj porinuti polov... pardon - dvotrećinsku većinu broda. Pogotovo stoga jer je u more krenuo - pramcem, skokom na glavu, što je u svijetu brodogradnje raritet.

Raritet je i u tome što je ovoga puta u Saldunski zaljev pristao gigantski brodonosac koji će ovo naše čedo primiti na svoja pleća i odnijeti daleko, preko Mediterana, Gibraltara i Biskaja, sve do hladnih voda Baltika.



I eto, gledam jutros s vrha doka ovu čudnovatu instalaciju koja više sliči na dječju maštariju nego li na nešto stvarno i opipljivo i čiju veličinu je veoma teško i pojmiti, pa mi u nekom trenutku sine misao kako se uopće nisam emotivno vezao za ovaj brod. Po prvi put, nakon više od dvadeset i jedne godine rada u škveru, gledam "svoj" brod, koji je po mnogočemu izuzetan, ali ne osjećam pod prstima ni njegovu formu ni strukturu, ne prožima me ni ponos ni zadovoljstvo već iznad svega lebdi samo - praznina. Kažu - ovo je zadnji. I vjerojatno su u pravu.

Vrućine nad obalama mora Adrianskog, ove su godine nadošle nešto ranije no što je uobičajeno, što je posebno obradovalo one sklone brčkanju, baćkanju i praćakanju u plićaku, dok je s druge strane u pomalo nezgodan položaj gurnulo zanesenjake koji duge proljetne dane vole provoditi tumarajući primorskim planinama. Kako pomiriti te krajnosti - pa zapravo, i nema ih potrebe miriti, najbolje je onako potajice uzeti najbolje i od jedne i od druge (situacije dakako). Stoga je uputno u portapaku imati spremna dva kompleta opreme - morski i planinski.

U posljednje mi se vrijeme učestalo počelo događati da već krenem na izlet, a da blagog pojma nemam kamo zapravo idem. Nisam siguran mogu li tako nešto pripisati vlastitom instinktu, intuiciji ili možda nekom trećom osobinom koja počinje sa "in", ali primijetio sam da kad sebe dovedem u stani-pani situaciju, nakon toga sve krene nekako u dobrom smjeru. Transformacija od stani-pani u kreni-goni. Možda bi sličnu taktiku morao početi primjenjivati i u drugim sferama života.

Dakle, kud ću šta ću? Potrebna mi je mjesečna doza planine, tjedna doza tišine i dnevna doza hladovine. Gdje to mogu naći? Pa naravno - na Kamešnici! Ostala mi je u ugodnom sjećanju jedna odlična staza koja prolazi malo drumom više šumom i tako pet-šest-sedam-osam kilometara sve do planinske udoline zvane Kurtagića dolac. Ponegdje piše i Kurtegića dolac. E sad, jeli ispravno a ili e, ne bih vam točno znao reći. Za sada, držimo se poznatog principa. Sjaši Kurta da uzjaši Murta.

Mada se u kolektivnoj svijesti ovdašnjih ljudi Kamešnica ponajčešće doživljava kao mlađa sestra kraljice Dinare, ona je nema sumnje, veoma ozbiljna planina. Na njezinim vrhovima, snijeg se zadržava do kasnog proljeća, a čak i usred ljeta, promjene vremena na tim visinama, nagle su, nerijetko i opasne.

Ne dajte se zavarati njezinim izgledom, pogotovo ako joj prilazite s dalmatinske strane, jer se od Sinjskog polja kojiim vrluda rijeka Cetina, Kamešnica blago uzdiže i to u zelenim valovima tako da nije jednostavno spoznati njezinu veličinu. S druge, bosanske strane, ona je posve drugačija, tamna, strma, stjenovita, mrgodna. Neobično je da se upravo s te, osojne strane, rubom Livanjskog polja pružio čitav niz sela, dok su južni, osunčani obronci, gotovo pa nenaseljeni. Osim Gljeva, seoca neugljednog imena, ali uglednog rock-festivala zvanog Gljevstock koji će se održati sredinom lipnja, skoro da i nema drugih naselja. Poneki pastirski stanovi pretvoreni u vikendice i to je to.

Osim toga, Livanjsko se polje raspojasalo otprilike četiri stotine metara više u odnosu na Sinjsko, što je posebno zanimljivo u hidrološkom smislu. No, o tome ćemo drugi put.

Sada mi samo preostaje dokotrljati se u Rosni dolac, početnu točku uspona, a da bih mogao tamo doći, legalan, uredan i podšišan, moram prijeći državnu granicu. Srećom, nedavno je otvoren novi granični prijalaz na Vagnju, prijevoju koji spaja i razdvaja Dinaru i Kamešnicu poprečno, a Bosnu i Dalmaciju uzdužno. Kućica amo kućica tamo, a u svakoj od njih ozbiljna, uniformirana, brkata lica. Prirodne granice poštujem, administrativne prezirem. Točnije - gnušam ih se. Donekle me tješi činjenica što se ovdje radi o prirodnoj granici i kad se krećete rubom grebena zaista možete osjetiti kako vam je s jedne strane miriši Mediteran, a s druge kontinent. S jedne strane raste trava i kržljavo grmlje, a tek nekoliko metara dalje, predivne šume bukve i jele.



Priznajem, nisam imao do u detalja razrađen plan jer nisam bio siguran koliko ću uopće izdržati hodati, do Kurtagića svakako, a nakon toga - kako me ponese. Ipak, krećući se u ugodnoj hladovini šume, osjećao sam se lako i poletno, posebno kad sam shvatio kako bez po muke pretječem jumbo-puževe koji su izmilili van kao da žure na koncert klape Rišpet. Sreća njihova što nisam pasionirani pužolovac. A ni Rišpet mi nije baš nešto.

U planinarskom skloništu na Kurta-Murta docu sreo sam nekoliko planinara, dvojicu razgovorljivijih, a ovi ostali - onako, trč trč pa riječ.
Pitam ih koliko bi mi trebalo odavde do Burnjače, obližnjeg vrha. Barem na planinarskoj karti izgleda obližnje. Mada, ni tim kartama nije uvijek za vjerovati. Jedan kaže sat, drugi dva, treći - jebaji ga, što ćeš tamo, evo mi taman upalili vatru.



Dooobro, na vatri sam se zahvalio, a od ove prve dvojice uzeo aritmetičku sredinu. Računam, sad je podne i po, gore sam do dva, pola ure na vrhu, dobro je - sve se uklapa.
Svaka velika planina ima svojevrstan prag, stepenicu iznad koje više ništa nije isto kao što je bilo do tad. Zvukovi postaju tiši, koraci usporeniji, otkucaji srca smireniji.
Pomalo sam ostao iznenađen kad sam nakon silnih kilometara kroz prašumu iskoračio na širok, otvoren prostor. I ta Burnjača koja se ukazala ispred mene, podsjetila me u jednom trenutku na Sveto brdo na Velebitu, kao da se ustobočila i rekla - aha, da te sad vidim! Pa dobro, odgovorih joj pomirljivo, jest da si viša i od Velebita i od Biokova, ali ne izgledaš mi nešto naročito strašna. Ne mrdaj, dolazim gore!



Staza vodi po grebenu, onom o kojem sam nešto ranije pričao, po crti koja razdvaja ili spaja, kao vam već drago. Teško se odlučiti s koje su strane vidici ljepši.
Kad mi je preostalo nekih par stotina koraka do vrha, zastao sam, da malo dođem do daha, i odjednom se od litice odvojio veliki orao. Tako je lagano proklizio zrakom i to ne visoko, nego u mojoj razini, čak i nešto niže, a ja sam ga samo gledao i divio mu se. Bio je zaista velik, širokih krila s tri bijele crte na svakom, kao znak Adidasa.
Znao sam da nema smisla laćati se foto-aparata, jer takvi susreti traju izuzetno kratko, možda desetak sekundi, rijetko više. Izgubiti to dragocjeno vrijeme za namještanje postavki - to stvarno ne bi imalo smisla.
Vidjeti životinju u njezinom prirodnom okruženju, promatrati je s kakvom se lakoćom kreće, istinski je doživljaj. Za snimiti je - trebalo bi se primiriti, zamaskirati, čekati... I naravno, imati "top" od objektiva. A zašto? Zbog stotinu lajkova? Ajde brate moj, lajk je precijenjena valuta.

Na vrhu - opet onaj stari dobar osjećaj. Znam, samo na ovoj planini ima najmanje četiri viša vrha od ovog na kojem sad stojim, ali danas mi i ovaj sasvim dobro paše. Burnjača. Hm, nije joj neko melodiozno ime, vjerojatno je dobila ime po oblacima koji se skupljaju iznad nje kad najavljuju buru. Nedaleko je Garjeta, karta kaže da je tri metra viša, ali dobro... to ćemo drugi put.



U sljedećem trenutku primjećujem kišni oblak u obliku zavjese kako putuje sjevernim padinama planine. Čuje se i prepoznatljiv šum. Rijetko kada imaš prilike gledati kišu kako pada ne iznad, nego ispod tebe. Uvrnuti neki osjećaj. U trenu se osjetiš jako važnim kao da si ti sam osobno dirigirao tim nebeskim spektaklom.



To je bilo to, znao sam da za taj dan ne smijem tražiti više. Povratak je trajao satima, hod kroz šumu prepunu ozona, djelovao je iscjeljujuće.

Na graničnom prijelazu, opet ista procedura. Uniforma šapka brk grb žig križ. Još pod dojmom planine, pokušavam zapodjenuti razgovor. Brk ispod šapke ni da trzne. Imate li šta za prijavit?

Za prijavit? Nemam. Otvorite gepek, procijedi nevoljko. A u gepeku gojze, štapovi, smrdljive čarape, nepojedeni sendvič. Brk nije zadovoljan, traži još, prevrće ruksake, rezervnu gumu, sumnjičavo odmahuje glavom.
Sigurno nemate ništa za prijavit?

Aaaaaa, pa zapravo sinulo mi je - htio sam mu reći, prijavljujem šumu, tisuće bukava, jela, stazu u njoj, ptice pjevice i goleme puževe koji žure na koncert, prijavljujem orla u adidasovom dresu, prijavljujem...
..
Dobro je, možete ići.... prekinuo me, a da mu nisam uspio prijaviti kišu koja je tek koji sat ranije padala ispod mojih nogu.
I bolje da nisam. Imam osjećaj da me ne bi razumio.

Bol se ušulja ispod pokrivača po ustaljenom rasporedu - u četiri i dvadeset. Točna kao teretni vlak iz Čeljabinska. Ponekad pet minuta ranije, rijetko kad deset minuta kasnije. Četiri i dvadeset ujutro nije idealno vrijeme za randevouz s bilo kim, a pogotovo ne s boli. Bude prerano da je se otreseš i kreneš u novi dan kao da je sve u redu, a prekasno da ponovo povežeš pokidane niti sna. Niti si vamo niti si tamo.

Prevrćeš se na bok, na leđa, na trbuh, sklupčaš se kao puž pa se potom raširiš kao onaj Leonardov maneken, i nakon sat, sat i po, odlučiš potpisati predaju. Otvaraš škafetin, pokušavaš u mraku napipati kutiju s onim odvratnim tabletama, već uvježbanim pokretima cakneš jednom, cakneš dvaput, uredno se nakljukaš i kao nov kreneš u još jedan dan.

Nije ta bol toliko intenzivna, ali je tupa i uporna. Taman kad pomisliš da si je se riješio, eto ti nje natrag. Kao kad te grancigula iz plićaka ščepa za petu i ne pušća. Ili hlap. Ili rarog. Uglavnom neka babaroga. Nagomilani stres posljednjih mjeseci rasturio me znalački, petkom mi udara u glavu, a utorkom u petu. Ne znaš što je gore.

A onda mi u jednom od tih magnovenja padne na um sjajna zamisao - moram iz ovih stopa, dok ih još imam, otići do neke rijeke, izuti se bos, koračati s jedne obale na drugu i pustiti da mi rijeka, ma koliko hladna bila protiče oko nogu, pa neka bude što biti mora!

I trenutak nakon toga, kao odgovor na pitanje " a koja rijeka", dođe mi refleksan odgovor - Zrmanja! Ona i nijedna druga!

Naravno, kad je već tako, nije mi bilo druge nego uskočiti u auto pa preko Unešića, Drniša i Knina, potražiti seoce zvano Zrmanja Vrelo. Bio sam već ovdje i ne samo jednom, a siguran sam i u to da ću se ponovno vraćati, jer dolina kojom teče mlada Zrmanja, čudesno je lijepa. I taj ogromni, fascinantni krater koji je tko zna kakvim čudom nastao kao da govori - evo, tu je izvor, ja ga čuvam.



Englezi imaju lijepo ime za izvor - spring. Ista riječ označava i izvor i proljeće. Slovenci također imaju lijepu riječ za proljeće - pomlad. A ja sam već odavno, i ne znajući za sve ovo što danas znam, uzeo sebi za pravo da rijeke u početnim dijelovima njihova toka nazivam - mladima.

U selu Zrmanja Vrelu, najbolje je ostaviti auto kod stare zgrade, danas nažalost razrušene škole i propješačiti nekih dvadesetak minuta do izvora. Ovo proljeće je nadošlo naglo kao nikad prije, nakon preduge zime kao da si otvorio kišobran i paf - sve je prozelenilo! Ovdje Zrmanja zapravo teče u zelenom tunelu, krošnje stabala s dviju obala dodiruju se i prepliću.



Ponegdje iz gustiša dopire blejanje ovčica, pokušavam im odzdraviti na isti način, jedan čiča iskoči na put, gleda me ovako šepavog, s foto-aparatom oko vrata kako blejim i malo toga mu je jasno. Da mu sad pokušam dodatno objašnjavati kako idem na izvor izlječiti umorna stopala - mislim da to ne bi imalo smisla. Ovako dobar dan njemu dobar dan meni i sve smo izgladili.

Zadnjih nekoliko stotina metara prije izvora, potpuno je zaraslo u travu, tek tragovi nekad ugažene staze pokazuju da nismo zalutali, da smo na dobrom putu. I naposljetku, kao nagrada, čujemo šum prvog slapa koji se ruši preko brane od kamenih gromada.



Izvor Zrmanje ne djeluje tako spektakularno i filmično kao recimo nedaleki izvor Cetine ili još bolje - izvor Krke, ali je sav nekako intiman, skroman, samozatajan i samim tim ne manje lijep.
Naravno da nisam zaboravio zašto sam ovdje došao, izuo sam patike, zavrnuo nogavice i napravio nekoliko đireva po brani. Ala gušta! Izvor je u ovo doba godine prebogat, bujan i raskošan, voda otiče preko vrha i pada nekoliko metara niže u ritmu tam-tama i sa intonacijom u D-duru.



Jedino mi nije posve jasno zašto kažu da je ovo - vrelo, kad je zapravo mrzlo! I to ohoho mrzlo. Imam osjećaj da temperatura vode nije viša od desetak Niveskih Celzijusovih, ali čak i tako studena djeluje iscjeljujuće. Ovo mi je baš bilo potrebno. Bol u peti otišla je kao vodom odnešena. Ozdravljenje intuitivnom metodom.

Sljedećeg jutra, prenem se iz sna u pet i trideset dva. Ništa me ne boli. Kako neobičan osjećaj... Da možda ne sanjam? Štipkam se za uši, štipkam se za nos, štipkam se za.... sve je na svom mjestu. Dobro je.



U sedam i pet, već sam na svom radnom mjestu. Kolega Vice iz remonta donosi mi na stol hrpu nekakvih skica i moli me za pomoć - kaže, doša nam je jedan brod, malo je striša po dnu, oću reć, zapara je za neku siku, morat ćemo mu prominit oplatu i bokun rebrenica.

A dobro, odgovorim mu ja, kako neću pomoć brodu kad patimo od istih boljki.

I još mi nešto ne da mira pa pitam kolegu - kako se zove taj brod?

Zrmanja!

Zrmanja?

E Zrmanja, nemoj mi reć da nikad nisi čuja za Zrmanju.

A meni Zrmanja, još u prstima bridi...
..
Čudo jedno, kako se ponekad poslože stvari. A kao slučajno!? Zrmanja rijeka i Zrmanja brod. Znamo se odavno, s naših otoka.
Koliko ih je puta žedne vodom napojila, jer gle čuda koje to nije - Zrmanja je vodonosac!



Zrmanja i ja, liječimo se međusobno.