Kakav je to osjećaj donirati koštanu srž? - pitaju me. Potom još dodaju malo dramatike - kakav je osjećaj nekome spasiti život? Tada ih ipak ispravim - mislite, kakav je osjećaj pomoći nekome ostvariti pobjedu života? I nakon dvije godine zagrliti tu osobu onako prisno, snažno, ali nježno.

Ne razmišljam o tome često, ali tu i tamo pozovu me na neko ugodno druženje (pretenciozno bi bilo reći - predavanje) pa mi postavljaju ovakva pitanja ili me kao nekadašnjeg blogera koji navodno zna s riječima, novinari privole da im sažmem sve što znam i osjećam u par rečenica, jer znate, vaša priča je tako zanimljiva, ali prilog nam traje toliko i toliko sekundi. Sve u redu majstore.

I zapravo, svakog se puta nađem u svojevrsnom "sukobu interesa" jer mi je hvalisanje i samoreklamerstvo najblaže rečeno - odvratno, ali opet s druge strane, ako moja priča može potaknuti neku drugu, sličnu, zašto ne i bolju, onda čak i vrijedi truda.

Kako nakon vremenskog odmaka od evo već tri godine uobličiti taj famozan osjećaj, dati mu ime, boju i ton? Bilo bi logično pomisliti da je strastan, euforičan, sličan onome kad nogometaš zabije gol pa ponesen hukom tribina skida dres izvlačeći visoki jeeeee iz čepova kopački i svom snagom juriša na korner zastavicu koja uboga onako mršava i treperava, blagog pojma nema što se to oko nje odjednom zbiva.

Daleko od toga. Najbliže istini bi bilo da je to osjećaj tihog zadovoljstva. Upravo tako - tihog zadovoljstva. Ništa više. Ništa manje. Osjećaj koji vas grije polagano, gotovo neprimjetno, ali stalno. Ne-pre-sta-no. Točno mogu osjetiti gdje se nalazi, doslovce je opipljiv - u jednom neobičnom anatomskom labirintu, malo iznad srca i pluća. Peta kljetka. Ili prva petokljetka.
I taj prigušeni izvor topline koji se nastani u tebi, sukus je onog najvrijednijeg što ostaje nakon što utihne priča. Svjestan da si u pravom trenutku učinio pravu stvar. Bez predumišljaja, na mah, čista srca.

Ipak, kad se emocije slegnu, trebaš nastaviti živjeti. Ne zanosi se da ćeš samim činom darivanja zaraditi nekakav imunitet od svakodnevnih briga i problema. Pomislit ćeš u jednom trenutku, nakon ovog iskustva, sve će dalje biti ša-la-la-la. Ha ha ha. Neće. Zapravo hoće ali ne onako kako si ti zamislio. Onaj šaljivdžija gore, već će se pobrinuti za nove ruksake na tvojim leđima. Šteta da lunjaš okolo tek tako, neopterećen.

Ipak, upravo ta tiha vatra u tebi, pomoći će ti prebroditi teške dane čak i kad nahrupe jedan za drugim kao grupa huligana na odmorištu ZIr. Bez puno riječi, bez drame, ustat ćeš i krenuti dalje. Spoznaja da si dobio "sestru po krvi" da se ona sada osjeća dobro, a to je na koncu jedino važno, samo ti dodatno zagrije onu petu kljetku. Ili prvu petokljetku.
Što ti ostaje nakon svega? Iskustvo. Samopouzdanje. Mir.

Nemoj nikada nekom pomagati ako pomisliš da ti je to obaveza, samo zbog toga što bi to "bio red", a pogotovo ne, ako te netko nagovara, dok te u isto vrijeme razdiru sumnje kako to baš i nije to. Ako daruješ, onda daruj punog srca. Jer jedino takav dar ima smisla. I ne žuri. Znat ćeš prepoznati trenutak. Trebaš samo vjerovati svom unutarnjem glasu. Taj ne griješi.

Ako ti se ipak postavi dilema između razuma i srca, poslušaj srce. Pogriješit ćeš stotinu puta. Ali kasnije nećeš osjećati grižnju savjesti. Pogriješio, pa što? Duša će ti biti na mjestu. Na pravom mjestu. U onoj petoj kljetki ili prvoj petokljetki, malo iznad srca i pluća, pedalj ispod brade. Tiho zadovoljstvo. To je to.