Zrelo ljeto donosi miris sušenih smokava i pomidora u moj dvor, ali i čežnju da se odmaknem od prefrigane obale na neko skrovito mjesto, da pobjegnem od okupacije luftić-divizije i osnujem gerilsku grupu koja će vršiti udare iz dubine teritorija. Nisam još siguran na koje bi točno ciljeve udarali, ali recimo ugostiteljski objekti pomodnog trenda fajn-dajninga u kojima vam podmeću mikro porcijičice za makro cjenurine, zasigurno bi prvi došli na razmatranje. Nekad sirotinjska spiza danas postaje vrhunska delikatesa, ili kako bi ekonomski potkovani rekli - ulazi u viši cjenovni razred. Usporedno se mijenja i terminologija, pa recimo riba iz savura postaje carpaccio, a fureštima neizgovorljivi toponimi kao Krknjaši, postaju Blue lagoon. Ali dobro, svršit će jednom i taj kurbin pir.

Stoga mi se pametnije odmaknut od kurbi i otići na jedno mjesto o kojem dugo već sanjam, i ne samo sanjam već i pokušavam doći, ali mi to iz nekog čudnog razloga do sada nije pošlo za rukom. Ma brate ni za nogom.



Jadransko more nikad ne bi postalo toliko lijepo da na njegov život nisu uticale rijeke, sve jedna ljepša od druge i bome, da je neki antički glavonja s Olimpa još u pradavna vremena poželio zapodjenuti pravu kavgu, bacio bi na svečarski stol još jednu jabuku na kojoj bi pisalo "najljepšoj". Srećom nije, ali i bez obzira na to, mi blesani nastanjeni na obalama ovih rijeka, razloge za kavgu, oduvijek smo lako nalazili.



Zelena Zrmanja mnogima je dobro poznata, opjevana, oslikana, filmična. Međutim tek rijetki znaju da bi Zrmanja bez svoje glavne pritoke Krupe, vjerojatno imala snagu i snalažljivost krškog potočića koji bi se na putu do mora izgubio brat-bratu osamsto puta.

Krupa je, vjerujte mi na riječ, naša najljepša rijeka. Zar bi drugačija i mogla biti kad je u potpunosti dijete Velebita? Od njezinog izvora do ušća u Zrmanju naslagalo se - baš me briga koliko kilometara, koga to zanima? U svakom slučaju, znatno manje od broja slapova, bukova i sastavaka preko kojih se čudesno bistra voda igra s osjećajima onih koji imaju sreću to gledati. Čak i u ovako vrelim danima kad je vodostaj najniži, dojam dok joj se približavaš nije ništa manje opojan.



Do dodira nemira, točke u kojoj se spajaju Krupa i Zrmanja, do tog famoznog ispilona koji dijeli Bukovicu i Velebit, pokušao sam doći preko nekoliko puta. Krenuo bih ambiciozno, razglasio pothvat na sva zvona, okupio ekipu, stigli bi blizu, ali bi se tada u pravilu, kao u nekom predvidljivom filmu, skupili oblaci sa svih strana, počela bi grmljavina, stuštila kišurina, sto čuda bi se svalilo na nas. Istinu govoreći, u tom kršu, po takvim uvjettima, baš i ne raspolažeš s obiljem mjesta za skloniti se od nevremena. Stoga ti jedino preostaje da prirodi skineš kapu, zahvališ na ljepoti kakva god bila i održiš obećanje o ponovnom susretu.



Upravo zato ovoga puta nisam niti sebi smio priznati kamo smjeram, a kamo li oglašavati o svojim namjerama. Intima je posljednje utočište ljepote.
Nije me pokolebalo ni saznanje da se prostor ušća Krupe u Zrmanju zove - Vratolom. Tko god mu je nadjenuo ime, znao je o čemu govori.

Nizpon počinje u selu Golubiću, točnije, u jednom od brojnih zaselaka Golubića, kojem točno - ne tražite od mene da objašnjavam. Dođite mirni, sabrani, parkirajte, udahnute svježi zrak s neodoljivom aromom kozjih brabonjaka pa sami malo lutajte, nije vam valjda zakržljao istraživački duh?



Nakon početnog hoda po goloj visoravni, krivudava staza postaje sve strmija, ali zanimljivo, pogledi postaju ljepši kako se spuštaš u dubinu. Počinješ u tom silnom prostranstvu prepoznavati dva kanjona kako se približavaju jedno drugom, ali usprkos ljepoti ipak ne možeš otkloniti strepnju koja te kopka - ako je silazak ovako zafrkan, kako li se tek misliš uspeti gore? Kako se vratiti s Vratoloma? Ujedno grintaš na foto-opremu jer ono što pokušavaš ugurati u SD karticu niti izbliza ne nalikuje prizorima kakvi se odigravaju pred tvojim očima. Jer osim šuma vode i dozivanja pastira s druge obale s karakterističnim ijjjj - ijjjj, ne postoji ništa više. Ali ni manje.



U iskonskim elementima divljine, osjetiš kako ti tijelo obavija pitomost, kao bršljan oko masline. Sve to kao nije ništa naročito, sastaju se dvije rijeke kao i tisuće inih i bezimenih jer spram ovih dviju na ovom mjestu i u ovom trenutku - sve druge izgledaju bezimeno.

Istodobno već kuješ nove planove o ponovnom susretu, samo nisi načisto koje bi doba godine bilo najponovljivije. Kasna jesen kad se spuštaju bure s planine ili rano proljeće kad se tope snjegovi?



Kako god, znam da ću se ovom mjestu vraćati. A naučio sam i to, da o tome nikom ne smijem zucnuti ni riječ. Možda ovo mjesto a i zapis o njemu zapravo i ne postoji. Procijenite sami.