Prije par dana porinuli smo ili kako mi to više volimo reć "bacili u more" najzahtjevniji brod ikad sagrađen na trogirskim navozima. "Arktički tanker", kako smo ga spontano prozvali tokom gradnje, predviđen je za prijevoz tereta Sjevernim ledenim morem, od Nordkappa preko Beringovog prolaza sve do obala Aljaske. Dobio je ime po Yuriju Kuchievu, ruskom kapetanu koji je 1977. godine, nuklearnim ledolomcem "Arctica" doplovio do samog Sjevernog pola.

Da budem sasvim iskren, mi smo izgradili samo pramčanu polovicu broda, ali onako, obilatu polovicu, koja više stremi prema dvjema trećinama tako da se nemamo čega sramiti. Krmeni se dio gradio u Latviji, a čitav brod će konačnu konturu dobiti spajanjem dvaju mega-dijelova u jednom finskom brodogradilištu. Naravno, vijest je u našim medijima zauzela rang sličan onima kojima se prati turistička sezona na Guamu ili se lamentira o podbačaju uroda šečerne trske u Mozambiku. Tako nam i treba kad smo odlučili završiti brod u jeku nogometne euforije. Nećemo drugi put, to je sigurno.



Moram priznati da je skroz čudan osjećaj porinuti polov... pardon - dvotrećinsku većinu broda. Pogotovo stoga jer je u more krenuo - pramcem, skokom na glavu, što je u svijetu brodogradnje raritet.

Raritet je i u tome što je ovoga puta u Saldunski zaljev pristao gigantski brodonosac koji će ovo naše čedo primiti na svoja pleća i odnijeti daleko, preko Mediterana, Gibraltara i Biskaja, sve do hladnih voda Baltika.



I eto, gledam jutros s vrha doka ovu čudnovatu instalaciju koja više sliči na dječju maštariju nego li na nešto stvarno i opipljivo i čiju veličinu je veoma teško i pojmiti, pa mi u nekom trenutku sine misao kako se uopće nisam emotivno vezao za ovaj brod. Po prvi put, nakon više od dvadeset i jedne godine rada u škveru, gledam "svoj" brod, koji je po mnogočemu izuzetan, ali ne osjećam pod prstima ni njegovu formu ni strukturu, ne prožima me ni ponos ni zadovoljstvo već iznad svega lebdi samo - praznina. Kažu - ovo je zadnji. I vjerojatno su u pravu.