Pregled posta

Tjedna doza tišine

Vrućine nad obalama mora Adrianskog, ove su godine nadošle nešto ranije no što je uobičajeno, što je posebno obradovalo one sklone brčkanju, baćkanju i praćakanju u plićaku, dok je s druge strane u pomalo nezgodan položaj gurnulo zanesenjake koji duge proljetne dane vole provoditi tumarajući primorskim planinama. Kako pomiriti te krajnosti - pa zapravo, i nema ih potrebe miriti, najbolje je onako potajice uzeti najbolje i od jedne i od druge (situacije dakako). Stoga je uputno u portapaku imati spremna dva kompleta opreme - morski i planinski.

U posljednje mi se vrijeme učestalo počelo događati da već krenem na izlet, a da blagog pojma nemam kamo zapravo idem. Nisam siguran mogu li tako nešto pripisati vlastitom instinktu, intuiciji ili možda nekom trećom osobinom koja počinje sa "in", ali primijetio sam da kad sebe dovedem u stani-pani situaciju, nakon toga sve krene nekako u dobrom smjeru. Transformacija od stani-pani u kreni-goni. Možda bi sličnu taktiku morao početi primjenjivati i u drugim sferama života.

Dakle, kud ću šta ću? Potrebna mi je mjesečna doza planine, tjedna doza tišine i dnevna doza hladovine. Gdje to mogu naći? Pa naravno - na Kamešnici! Ostala mi je u ugodnom sjećanju jedna odlična staza koja prolazi malo drumom više šumom i tako pet-šest-sedam-osam kilometara sve do planinske udoline zvane Kurtagića dolac. Ponegdje piše i Kurtegića dolac. E sad, jeli ispravno a ili e, ne bih vam točno znao reći. Za sada, držimo se poznatog principa. Sjaši Kurta da uzjaši Murta.

Mada se u kolektivnoj svijesti ovdašnjih ljudi Kamešnica ponajčešće doživljava kao mlađa sestra kraljice Dinare, ona je nema sumnje, veoma ozbiljna planina. Na njezinim vrhovima, snijeg se zadržava do kasnog proljeća, a čak i usred ljeta, promjene vremena na tim visinama, nagle su, nerijetko i opasne.

Ne dajte se zavarati njezinim izgledom, pogotovo ako joj prilazite s dalmatinske strane, jer se od Sinjskog polja kojiim vrluda rijeka Cetina, Kamešnica blago uzdiže i to u zelenim valovima tako da nije jednostavno spoznati njezinu veličinu. S druge, bosanske strane, ona je posve drugačija, tamna, strma, stjenovita, mrgodna. Neobično je da se upravo s te, osojne strane, rubom Livanjskog polja pružio čitav niz sela, dok su južni, osunčani obronci, gotovo pa nenaseljeni. Osim Gljeva, seoca neugljednog imena, ali uglednog rock-festivala zvanog Gljevstock koji će se održati sredinom lipnja, skoro da i nema drugih naselja. Poneki pastirski stanovi pretvoreni u vikendice i to je to.

Osim toga, Livanjsko se polje raspojasalo otprilike četiri stotine metara više u odnosu na Sinjsko, što je posebno zanimljivo u hidrološkom smislu. No, o tome ćemo drugi put.

Sada mi samo preostaje dokotrljati se u Rosni dolac, početnu točku uspona, a da bih mogao tamo doći, legalan, uredan i podšišan, moram prijeći državnu granicu. Srećom, nedavno je otvoren novi granični prijalaz na Vagnju, prijevoju koji spaja i razdvaja Dinaru i Kamešnicu poprečno, a Bosnu i Dalmaciju uzdužno. Kućica amo kućica tamo, a u svakoj od njih ozbiljna, uniformirana, brkata lica. Prirodne granice poštujem, administrativne prezirem. Točnije - gnušam ih se. Donekle me tješi činjenica što se ovdje radi o prirodnoj granici i kad se krećete rubom grebena zaista možete osjetiti kako vam je s jedne strane miriši Mediteran, a s druge kontinent. S jedne strane raste trava i kržljavo grmlje, a tek nekoliko metara dalje, predivne šume bukve i jele.



Priznajem, nisam imao do u detalja razrađen plan jer nisam bio siguran koliko ću uopće izdržati hodati, do Kurtagića svakako, a nakon toga - kako me ponese. Ipak, krećući se u ugodnoj hladovini šume, osjećao sam se lako i poletno, posebno kad sam shvatio kako bez po muke pretječem jumbo-puževe koji su izmilili van kao da žure na koncert klape Rišpet. Sreća njihova što nisam pasionirani pužolovac. A ni Rišpet mi nije baš nešto.

U planinarskom skloništu na Kurta-Murta docu sreo sam nekoliko planinara, dvojicu razgovorljivijih, a ovi ostali - onako, trč trč pa riječ.
Pitam ih koliko bi mi trebalo odavde do Burnjače, obližnjeg vrha. Barem na planinarskoj karti izgleda obližnje. Mada, ni tim kartama nije uvijek za vjerovati. Jedan kaže sat, drugi dva, treći - jebaji ga, što ćeš tamo, evo mi taman upalili vatru.



Dooobro, na vatri sam se zahvalio, a od ove prve dvojice uzeo aritmetičku sredinu. Računam, sad je podne i po, gore sam do dva, pola ure na vrhu, dobro je - sve se uklapa.
Svaka velika planina ima svojevrstan prag, stepenicu iznad koje više ništa nije isto kao što je bilo do tad. Zvukovi postaju tiši, koraci usporeniji, otkucaji srca smireniji.
Pomalo sam ostao iznenađen kad sam nakon silnih kilometara kroz prašumu iskoračio na širok, otvoren prostor. I ta Burnjača koja se ukazala ispred mene, podsjetila me u jednom trenutku na Sveto brdo na Velebitu, kao da se ustobočila i rekla - aha, da te sad vidim! Pa dobro, odgovorih joj pomirljivo, jest da si viša i od Velebita i od Biokova, ali ne izgledaš mi nešto naročito strašna. Ne mrdaj, dolazim gore!



Staza vodi po grebenu, onom o kojem sam nešto ranije pričao, po crti koja razdvaja ili spaja, kao vam već drago. Teško se odlučiti s koje su strane vidici ljepši.
Kad mi je preostalo nekih par stotina koraka do vrha, zastao sam, da malo dođem do daha, i odjednom se od litice odvojio veliki orao. Tako je lagano proklizio zrakom i to ne visoko, nego u mojoj razini, čak i nešto niže, a ja sam ga samo gledao i divio mu se. Bio je zaista velik, širokih krila s tri bijele crte na svakom, kao znak Adidasa.
Znao sam da nema smisla laćati se foto-aparata, jer takvi susreti traju izuzetno kratko, možda desetak sekundi, rijetko više. Izgubiti to dragocjeno vrijeme za namještanje postavki - to stvarno ne bi imalo smisla.
Vidjeti životinju u njezinom prirodnom okruženju, promatrati je s kakvom se lakoćom kreće, istinski je doživljaj. Za snimiti je - trebalo bi se primiriti, zamaskirati, čekati... I naravno, imati "top" od objektiva. A zašto? Zbog stotinu lajkova? Ajde brate moj, lajk je precijenjena valuta.

Na vrhu - opet onaj stari dobar osjećaj. Znam, samo na ovoj planini ima najmanje četiri viša vrha od ovog na kojem sad stojim, ali danas mi i ovaj sasvim dobro paše. Burnjača. Hm, nije joj neko melodiozno ime, vjerojatno je dobila ime po oblacima koji se skupljaju iznad nje kad najavljuju buru. Nedaleko je Garjeta, karta kaže da je tri metra viša, ali dobro... to ćemo drugi put.



U sljedećem trenutku primjećujem kišni oblak u obliku zavjese kako putuje sjevernim padinama planine. Čuje se i prepoznatljiv šum. Rijetko kada imaš prilike gledati kišu kako pada ne iznad, nego ispod tebe. Uvrnuti neki osjećaj. U trenu se osjetiš jako važnim kao da si ti sam osobno dirigirao tim nebeskim spektaklom.



To je bilo to, znao sam da za taj dan ne smijem tražiti više. Povratak je trajao satima, hod kroz šumu prepunu ozona, djelovao je iscjeljujuće.

Na graničnom prijelazu, opet ista procedura. Uniforma šapka brk grb žig križ. Još pod dojmom planine, pokušavam zapodjenuti razgovor. Brk ispod šapke ni da trzne. Imate li šta za prijavit?

Za prijavit? Nemam. Otvorite gepek, procijedi nevoljko. A u gepeku gojze, štapovi, smrdljive čarape, nepojedeni sendvič. Brk nije zadovoljan, traži još, prevrće ruksake, rezervnu gumu, sumnjičavo odmahuje glavom.
Sigurno nemate ništa za prijavit?

Aaaaaa, pa zapravo sinulo mi je - htio sam mu reći, prijavljujem šumu, tisuće bukava, jela, stazu u njoj, ptice pjevice i goleme puževe koji žure na koncert, prijavljujem orla u adidasovom dresu, prijavljujem...
..
Dobro je, možete ići.... prekinuo me, a da mu nisam uspio prijaviti kišu koja je tek koji sat ranije padala ispod mojih nogu.
I bolje da nisam. Imam osjećaj da me ne bi razumio.





Post je objavljen 05.06.2018. u 22:20 sati.