Marketing
U tom grmu strši mac
Mada sam duboko svjestan činjenice da je ova tema već pomalo passe, ispričavam se štovanom čitateljstvu što tek sad izlazim s tim, ali eto priznajem kako punih deset dana nisam mogao doći k sebi, štoviše, ostao sam osupnut i zatečen neodgovornošću pučanstva koje je na perun dočekalo nadasve plemenitu inicijativu naših vlastodržaca kojom se predlaže uvođenje naknade od pedeset lipa za svaku ubranu šparogu.
Zahvaljujući svojim prizemnim vezama, stupio sam u kontakt s gospodinom Živkom Novokmetom, pročelnikom ureda za izgubljeno vrijeme, koji me smirenim glasom izvjestio kako se spomenuta naknada neće primjenjvati na one koji će svoje beračke strasti upražnjavati kao članovi športskih šparogarskih društava (ŠŠD). Naime, povjerenstvo koje se bavi ovom problematikom, sasvim je opravdano zaključilo da se branje šparoga može bez problema uvrstiti u ekstremne športske discipline. Poveznica je jasna i lako uočljiva - šparoge i šport počinju sa šp. Samim tim, šparoge i bljušti koji bi bili ubrani za vrijeme športskog nadmetanja bili bi oslobođeni bilo kakvog oporezivanja.
Uostalom, ako se ribolovci-udičari koji vazdan čuče po škrapama mogu smatrati vrhunskim športašima, zašto se takvo što ne bi moglo odnositi i na berače šparoga koji se za uspješan rezultat moraju i te kako potruditi, kombinirati oko sokolovo, žilave gnjate i čvrstu desnicu ruku.
Prošla su vremena kad se u šparoge odlazilo stihijski, kako kome padne na pamet, a ne ne, to neće više ići tako. Brate mili, zar nije bilo ružno vidjeti čitave regimente berača, u pravilu neukusno odjevenih, slabo pripremljenih, izgramfanih podlaktica i zajapurenih lica kako iskaču iz svakog džbuna ko da su gmizavi majuri, a ne čeljadeta sa četiri, pardon - dvije noge.
Ubuduće će sve to biti fino organizirano, točno će se znati vrijeme i mjesto šparogarskih utakmica, a natjecatelji će biti označeni fluorescentnim čarapama, znojnicama i trakicama oko glave, karakterističnim za svako društvo ponaosob.
I tako, u iščekivanju prvih međužupanijskih šparogarskih susreta, morao sam odraditi i poneki trening, razumije se, pa sam sivkasto jutro obojeno mirisom kiše odlučio iskoristiti na najbolji mogući način - pohitati u brdo, ispitati teren i pronaći odgovor na pitanje - u kojem grmu leži mac! Da ne bi bilo zabune ovo "mac" nema veze sa Škotima, već se odnosi na mjeru koja bi se mogla prevesti kao "rukohvat". Znate kako već to ide, ali nije zgorega ponoviti, dakle, mac stisnemo u ruku, dodamo dva jaja u tvrdo i fešta nek traje do zore!
Uglavnom, sad mi je krajnje vrijeme da prestanem šparogariti jer to uopće nije tema današnjeg posta. Šparoge su bile samo povod, ali ne i razlog zašto sam se uputio prema Segetu gornjem, preciznije - zaseoku zvanom Baradići. Svi segetski zaseoci su patronimičkog porijekla, ali neupućenog bi lako mogli dovesti u zabludu. Tako primjerice u Grgićima ne žive Grgići već Grge, u Muštrićima ne stanuju Muštrići već Muštre, a tragom toga, stanovnici Baradića razumljivo, ne nose prezime Baradić već - Barada.
Točnije rečeno, bivši stanovnici, jer u Baradićima već desetljećima nitko više ne živi, mada posljednjih godina raduje povratak "domorodaca", istina za sada samo na vikendaški način, ali bolje njišta nego ništa. Zaista je začuđujuće kako su ova sela opustjela, a nalaze se tek koji kilometar od obale, razasuta na padinama brežuljaka koji omeđuju amfiteatar trogirskog "Malog polja". Možda je tome razlog visoka, vrletna stijena koja se ispriječila na putu do seoca koja će utjerati strah u kosti slučajnim namjernicima. Nekada su se na ovim liticama okupljali slobodni penjači, ali godinama već nitko ne dolazi.
Požar koji je prošlog ljeta prohujao ovim padinama, donekle je očistio krajolik od poludivljeg raslinja i otkrio neke, davno već zaboravljene staze. Većina današnjih stanovnika Segeta i Trogira toga nije ni svjesna, ali upravo između ovih, na prvi pogled neprohodnih stijena vrluda drevni rimski put koji je prije gotovo dva milenija povezivao Tragurium i Scardonu.
Točno iznad najviše stijene nalazi se crkvica svetog Vida, koja datira krajem 12. ili početkom 13. stoljeća.
Današnji oblik, crkvica je dobila prije stotinjak godina kada je obnovljena. Okružena je suhozidom na čiji su najgornji dio položeni ostaci stećaka. Neki od njih su ukrašeni križevima, ženskim likovima, čak i mačevima, hm...
Ranoromanička građevina podignuta je na mjestu na kojoj se neosporno nalazila ljudska naseobina već stoljećima ranije. Pretpostavlja se da su upravo ovdje živjeli kamenoresci i klesari koji su radili u obližnjem kamenolomu na Sutiliji. U svim monografijama o gradu Trogiru pronaći ćete zapis starorimskog povjesničara Plinija koji će ustvrditi kako je "Tragurium civium Romanorum, marmore notum" , grad znamenit po kamenu. Kroz silna stoljeća neprekidnog vađenja, kamenolom je gotovo "pojeo" čitavog Svetog Iliju, a današnji pogled na oskrvnuto brdo od bijelog mramora djeluje gotovo apokaliptično.
Na nekim, istina rijetkim, ali posebnim mjestima, obuzme te jedna vrsta dobrog nemira, jednostavno osjetiš na tabanima, na obrazima, posve neobična strujanja i samo kažeš - to je to! Gotovo da možeš osjetiti duh nekih nepoznatih ljudi koji su tu živjeli stoljećima ranije, možeš osluhnuti zvukove nekih davnih vremena, jer koliko god voljeli sebi utvarati da je naša civilizacija daleko naprednija od njihovih, u osnovi ljudskog življenja, ništa se bitno promjenilo nije. Strepnje i strahovi, nadanja i ljubavi, uvijek su isti bili, kako god se nazivali, gdje god i u koje vrijeme živjeli.
Dok je vjetar s mora donosio prve kapi kiše visoko u brda, a škure napuštenih kuća zlokobno lupale u oronule zidove, pomislio sam kako se to svemoćno vrijeme ponekad gorko našali s nama, prekrije tragove i zavara nas, uvjeri kao da tu nikad ničega nije ni bilo.
Premda se vrijeme kvarilo, popeo sam se do vrha brda sa dva "roga" na kojima gomile rasutog kamenja nedvojbeno pokazuju kako se se upravo tu nekada nalazile utvrđene gradine.
Vjerojatno su u njima živjeli vojnici koji su osiguravali putove, a tko zna, možda su već i u to doba, takve građevine imale ulogu naplatnih kućica na autoputu. Bilo je i onda Dugopolja, Bosiljeva i Žutih lokvi... Danas bi bilo zgodno organizirati pustolovnu utrku starorimskim putevima.
Vraćajući se domu svome, nije mi bilo posve jasno kako sam uspio od običnih šparoga preko slobodnog penjanja doći sve do prapovijesti!? Žutu lokvu bolje mi je i ne spominjati. Čudni li su ti moji puti... 
Post je objavljen 26.03.2013. u 06:40 sati.