nedjelja, 31.08.2008.

~Južnjačka utjeha
~

Sad bi se ka ono tribalo vratit u realni život ili normalno stanje, ako se pod ovim južnim nebom išta više može smatrat normalnim. Dica se moraju vratit u škole a ona druga, malo starija dica u svoja poduzeća, ako još uvik postoje, naravno…
Ovaj vikend u kolektivnoj psihologiji definitivno označava kraj najraskošnijeg godišnjeg doba, a nama koji ostajemo “na suroj hridi kraj plavoga mora” preostaje samo južnjačka utjeha da ovo stvarno dugo toplo ljeto još ima snage za podarit nam puno lipih dana…
Naravno da će tako i bit, jer ako u nama samima postoji dobra volja, nikakva nam biometeorološka prognoza ne može poremetit planove i snizit razinu pozitivne energije, a kad je tako, onda se mnoge stvari poslože same od sebe da nam olakšaju život.





Eto, čitam u novinama kako se stalno produbljuje razvojni jaz između Zagreba i “slabih” regija Hrvatske. Prema tim podacima, područje “Lijepe naše” podjeljeno je na tri regije – sjeverozapadnu Hrvatsku iliti “Zagreb” u širem smislu, jadransku Hrvatsku te središnju i istočnu Hrvatsku kao treću cjelinu. Dakle, ako je vjerovati podacima, doduše još iz davne 2005. godine, “Zagreb” ima prosječno 9050 eura BDP, “Jadran” 6709, a “Panonija” 4865 eurića po “glavi” stanovnika…

Na žalost, ne znam iz prve ruke kako stoje stvari u središnjoj i istočnoj Hrvatskoj, mogu samo pretpostavljat kako “situacija” nije nimalo bajna, ali eto, barem šta se Jadrana tiče, mogu reć samo dvi-tri riči kao "amandman".



Prvo i prvo – nije u šoldima sve, prema tome - ne mora značit da ćete automatski bolje živit ako imati više eurića u BDP-u, PDV-u ili DŽiTR-u (džepu, takujinu i računu op.p.)

Ka drugo, postoji jedan opći dojam kako smo mi južnjaci lini. Nije to samo tako u nas, tako je manje-više na cilome području sjeverne Zemljine hemisfere. Sjevernjaci su uvik i svugdi ka ono radišniji, a južnjaci su liniji.
Ne, nije istina da smo mi južnjaci liniji, nego smo… kako bi ono reka, malo neefikasniji, pardon - neučinkovitiji i slabije, ma nebi čak reka ni slabije - nego “specifičnije” organizirani.





Jerbo, nas je život naučija da za preživit na ovoj škrtoj ( u prijevodu čitaj – zapuštenoj) zemlji moramo svaštarit. Mi se jednostavno rečeno, ne možemo prisilit da se u životu opredjelimo za jednu profesiju i od početka do kraja radnoga vika, u toj jednoj i jedinoj grani života budemo uspješni, vrhunski i produktivni. Naša filozofija života je takva da smatramo kako jeu raznovrsnosti spas! Najprije, moramo bit “nešto” samo za priživit tokom jeseni i zime. Onda, svako od nas ima bokunić zemlje, e one “škrte” zemlje, razumimo se, za posadit malo zelja, pomidora, kukumara,pa onda imat par stabala maslina, naranči, limuna, po mogućnosti bokunić vinograda onako samo za naše potribe. Pa smo se naučili i bacat tunju ( da ne rečem, bombe, rašpe, dinamite) u more, jer nam je riba na peškariji skupa i nikakva, a dobro se zna da je veća slast šparić kad je frižak , nego li komarča o’ galofaka ili ona šta su jon još prije tri dana pobilile oči. Naposljetku, da bi zaokružili to sveto trojstvo, naučili smo se bavit i turizmom, ako se turizmom smatra to da se liti selimo u garaže, a sobe iznajmljujemo fureštima…

I tako malo-pomalo, skupimo mi još koju svoticu onoga famoznoga BDP- po “glavi” stanovnika koja se nigdi ne zabilježi I koja ostaje u domeni crnih fondova i sive ekonomije.



E i di je sad tu problem?
Problem je u tome da nas ovo prekopirano zakonodavstvo Europske unije tira da se odreknemo svoga neučinkovitog načina života i okrenemo se strogo profitabilnom načinu “razvoja”. A to znači da nećeš više moć imat tridesetak maslina i par stotina loza onako za sebe i prijatelje, nego ćeš morat imat cile plantaže, s time se ozbiljno bavit i ako uspiješ - živit od toga. Isto tako, neš moć ić kaićem “po sviću” i s peškafondom na lignje nego, ili ćeš bit ribar s plovećom tvornicom ili ćeš bit krivolovac! I treće, nema više ZIMMER FREI filozofije, sagradi kume pravi hotel i primaj furešte, drugačije se više ne more!

Gospe moja, lipe li politike?
Ako se ovako nastavi, najbolje da se u ove krajeve umisto nas inficiranima “južnjačkom utjehom” dovedu neki drugi, manje lini ljudi iz ko zna kojih predjela balote zemaljske, a mi ćemo lipo poć u rezervate ka Indijanci u Americi i služit ćemo samo da nas furešti mogu slikavat i gledat neku čudnovato zaostalu, neprilagođenu skupinu ljudi koji nisu mogli opstat u “tržišnim uvjetima”…



petak, 29.08.2008.

~Posljednji ples
~


Sve što je lijepo u pravilu kratko traje, pa ćemo tako svi mi zajedno, i natjecatelji i organizatori ovog svjetskog prvenstva u jedrenju za klasu Laser 4.7, za otprilike sat-dva, posljednji put isploviti iz trogirske luke na regatno polje. Odjedriti ćemo preostala dva plova a nakon toga ćemo saznati sve rezultate, velike i male pobjednike, saznat ćemo tko će svojim domovima nositi pehare a tko medalje, tko će ponijeti radost, a tko tugu i razočarenje. Nadam se da će upravo tužnih i razočaranih biti najmanji broj, ali kvraguc, šta se tu može, tako je to u sportu, ne mogu baš svi biti prvaci.











Ipak, ako već ne mogu svi biti prvaci, pobjednika na ovakvim natjecanjima ima puno više od broja podjeljenih medalja. I to je najveća ljepota ovog sporta, jer uza sve žestoke borbe i nadmetanja na regatnim poljima, kod sviju nas ostaje ono zajedničko jedno i jedino, istinski najvažnije – ljubav prema moru, uživanje u tom fantastičnom osjećaju kad bešumno kliziš nošen vjetrom i valovima prema nekim dalekim obalama…
Jednostavno poželiš da to tako vječno traje…











Napisao je veliki pjesnik Jure Kaštelan - Nigdje toliko algi kao u uvali mog djetinjstva, a ja bih samo dodao - nigdje toliko bijelih jedara kao ovih dana u zaljevu nekih drugih, a opet sličnih djetinjstava. Nikada do sada, a bojim se da se ovakve slike još zadugo neće više ponoviti u Trogirskom zaljevu…











Da, primjetili ste, hvata me nekakva sjeta, neka tuga što svemu ovome lijepom mora doći kraj. Predivno je ovih dana bilo na moru blizu Trogira, ne mogu ni riječima niti slikom opisati taj graciozni ples na valovima, ples u kojemu je prvi koreograf vjetar, režiser val, a glavni dirigent i šef orkestra samo veliko i moćno more…











Ostat će nam samo slike, poneke u digitalnom obliku, a puno više njih u našim sjećanjima i gotovo sam siguran da ću svaki slijedeći put kad isplovim iz Salduna prema punti Čiova pa još malo dalje, u sebi nositi sliku više od četiri stotine bijelih jedara i sjećanje na ove dane…



Ponovilo se…


srijeda, 27.08.2008.

~Plavo ljeto
~

Dok s punte Čiova pogledavam prema tankoj modroj crti prvoga maeštrala na horizontu tamo iza Drvenika Maloga , mislin se, mislin, mislin… pa me uvati straj!
U stvari, nije to baš pravi straj nego me straj iti promislit koliko sam ja u stvari sritan čovik!
Ludo sritan čovik!
Jerbo, kad se ovako zamislin, pa sam sebe preispitujem jesam li se moga slučajno rodit recimo u plemenu Tuarega, tamo negdi daleko u bespućima Sahare? Ili ka Eskim s Grenlanda? Možda sam se recimo moga rodit ka Amerikanac John u ledenoj Minnesoti, a ne želim ni promislit da sam isto tako moga bit sudbine lude ka neki Nikolaj Kuznjecov iz Novosibirska…

Ali ne!
Ja sam se mora rodit baš ovod, na najlipše misto na svitu, u lipu našu Hrvatsku, u srce Dalmacije, uz more naše plavo Jadransko…
Dobro ajde, istina je da mi sami ovi najlipši komad svita koji smo dobili ka sedmicu na lotu stalno i svakodnevno ruvinajemo, činimo dežgracije i makakade, šporkajemo škovacama, itamo se betonom tamo di triba i ne triba. E, ma nismo mi krivi šta smo ka ljudi nako malo grezi, divlji, žestoki, vitreni…Ma za pravo reć, mi vam to činimo namjerno, jer ovi komadić raja čuvamo samo za sebe i ne smimo nikako fureštima pokazat pravu istinu.







Zaredali lipi dani..
Ma šta lipi, fantastični dani!
Sunčano, toplo, vedro nebo bez oblačka, a uopće nije više onako vruće ka šta je znalo bit, toliko vruće da ne mo’š ka čovik niti spavat nego se vrtiš cilu noć po postelji, pušeš, proklinješ i stenješ, mašeš rukama da potiraš komarce i druge leteće beštije pa samo brojiš dane kad će više ti pakal završit. Nema sad više ni onih ogromnih gužvi od fureštih koji niti znaju vozit po našim cestama, niti znaju odit po našim ulicama, ne znaju ni šta je riva ni šta pjaca, božemeoslobodi o’ takvih furešti. Morat ćemo ubuduće činit prijemne ispite za strance koji žele litovat u Hrvatskoj. Pa ne možemo mi primat svaku monu? Prijemni iz povijesti, zemljopisa, hrvatskoga, matematike i biologije…
Nema tu labavo, ne ne…







Eto, ovih dana me najčešće pitaju: ”Je li kod vas uvijek ovako lijepo vrijeme?”
I šta ću im sad reć!?
-Ovo vama lipo!? Ma di ovakvo vrime može bit lipo? Temperatura zraka 28 a mora 24, uz lagani do umjereni maeštral... Znate, sad vam se pokvarilo kako zna bit, dobro je ali nije to baš – to…
Dragi moji “naši” ljudi, vi koji ste već morali poć na kontinent, slušajte šta ću vam reć – vraćajte se nazad!
Ostavite i posal i školu i studiranje, ništa vam od tog neće uteć, vratite se na more, sad vam je najlipše!



Lipo je bilo ovo lito.
Plavo, zlatno, sunčano…
Sićam se jedne davne španjolske serije na televiziji, u ono doba se to nazivalo “program za djecu i omladinu” a zvala se “Plavo ljeto” ili u originalu "Verano Azul". Ajme šta je to bilo lipo!
Ma…za pravo reć, radnje se više i ne sićam dobro, sićam se samo jedne kuće u obliku broda u kojoj je živija stari Chanquete. Ali serija je bila prožeta nekom toplinom, lipom atmosferom…
Baš kao i ovo ljeto
Plavo ljeto..







Nego… gledam malo okolo piše li se išta o ovome našem svjetskom prvenstvu u jedrenju.
Sve nešto slabo, bezveze, ne mogu virovat, pari da se to svjetsko prvenstvo održava u Tunguziji a ne u Trogiru…
Eto, od svega lipoga šta se događa, ispada da je važnije da su neki gelipteri, bolje reć budaletine, otele srpsku zastavu iz ruke jednog njihovog jedriličara za vrime mimohoda kod svečanog otvorenja!
Na žalost, ili na sriću, nisam tu večer bija u gradu, pa vam mogu samo prenit ćakule tipa “čula, rekla, kazala”, ali u stvari bolje ne, ne želim, svakom pametnome tu je sve jasno. S onima koji odobravaju takav suludi čin, ionako nemam baš volje raspravljat.







Iako mi je već odavno kjaro kakve se to vijesti danas “prodaju” na tržištu, meni ovih dana neizmjerno više zadovoljstva donosi pogled na ovu mladost, optimizam, lipotu i more jedara isprid staroga grada…







Plavo ljeto, ostani još malo...

P.S. O da, smišno mi je i te kako mi je smišno!


ponedjeljak, 25.08.2008.

~Jedriti se mora...
~

Između mnogih kako konkretnih tako i apstraktnih definicija o moru i jedrenju, meni je svakako jedna od najdražih ona koja kaže da je “jedrenje poezija kretanja”. Iako smo ovih dana usmjereni na sportski i natjecateljski aspekt plesa pod jedrima, ne treba smetnuti s uma da je upravo jedrenje jedna od iskonskih ljudskih aktivnosti, još od onoga dana kad je nepoznat netko na svoje izdubljeno deblo nasadio komad grane i svečano raširio komad lancuna šta mu je žena donila u dotu…
Čisto sumnjam da je bolja polovica drevnog genijalnog nepoznatog netko-a, bila oduševljena umotvorinom hranitelja svoje obitelji, ali uzimajući u obzir sva tehnička postignuća i poboljšanja koja je čovječanstvo ostvarilo u tih tričavih nekoliko tisuća godinica – osnova “poezije kretanja”, u biti je ostala ista.
Jerbo i danas vjetrovi pušu na isti način, i danas podižu valove vrlo sličnim onima iz tih davnih dana…







Iako se u mnogim prilikama volimo dičiti našim morskim genima kao i tisućljetnom tradicijom pomorstva, brodogradnje i brojnih ostalih aktivnosti s okusom soli, jedrenje i kao sport i kao način “provođenja slobodnog vremena” još uvijek nije steklo legitimitet općeprihvaćene aktivnosti. Počevši od, za one neupućene – totalno nerazumljivog jedriličarskog načina govora prepunog čudnovatih pojmova poput škote, lantine, argole, muštramenta, orcavanja, pojavanja, ventama, pojalabande i brojnih ostalih čuda, do bolne činjenice da ovaj sport ipak iziskuje znatan broj šuškavih novčanica u džepovima roditelja koji u svojim mlađim snagama vide buduće šampione, jedrenje je kao takvo ostalo zarobljeno u jednom segmentu društva kojeg je teško općenito opisati i svesti pod zajednički nazivnik.











U svakom slučaju, siguran sam da apsolutno među svima koji se “vrte”u svijetu jedrenja postoji ogromna ljubav prema moru, igri i borbi s vjetrom i valovima u isti mah. Ponekad mi dođe žao kad vidim koliko je jedrenje kao sport napredovalo u tih nekoliko desetljeća koliko je proteklo od mojih prvih dodira s ovim sportom, naravno ne zbog ovih klinaca koje s oduševljenjem promatram na regatnom polju, već zbog činjenice da smo “u naše vrime” u odnosu na njih danas, bili uskraćeni u mnogo čemu. Počevši od brodova, opreme, pa čak i izbora klase, jer je tada bilo jako teško nakon “optimističke” faze, pronaći adekvatan brod, tako da su se naše “karijere” uglavnom prekidale upravo u toj fazi…











Naravno, strast prema “poeziji kretanja” ista je u tom krugu ljudi već desetljećima, pa nije rijetkost prije ili poslije regata vidjeti žustre rasprave između drčnih pubertetlija sa europskom i svjetskom reputacijom te onih nešto manje mladih seniora koji već podosta godina crpe mirovinske fondove…

Prednost ovog prekrasnog sporta svakako je u tome što omogućava potpuno sjedinjavanjem s morem, prirodom i njezinim ćudima. Provodeći svakog dana i desetak sati na moru, u vama su bude neki iskonski ljudski instinkti koji vam pomažu pronaći najbolji način ne bih rekao za borbu, već za suradnju s vjetrom, valovima i svim ostalim što već ide uz to.











Hendikep ovog sporta, svakako je u njegovoj “netelevizičnosti” i to ne zbog toga što regata u jedrenju ne bi bila nikome zanimljiva za gledanje, već prvenstveno u tome što se u jedrenju nikad, apsolutno nikad ne može predvidjeti točno vrijeme starta, duljine trajanja natjecanja i svih ostalih uvjeta koji će vladati na regatnome polju. Za razliku od brojnih drugih sportova u kojima točno znate da igrate utakmicu recimo u pet popodne, pa onda znate da pola sata ranije morate na zagrijavanje i da će utakmica završiti u toliko i toliko sati, u jedrenju je to praktički nemoguće. Uglavnom, od onog trenutka, obično tokom jutra, kad počinjete opremati svoju jedrilicu, pa svo ono vrijeme dok čekate signale regatnog odbora, odlazak na more, natjecanje u nekoliko plovova, do konačnog povratka na obalu, pranja, “kozmetike” i raspremanja , nerijetko prođe više od prosječnog radnog vremena zaposlenika u trgovinama ili sličnim djelatnostima.











Prva dva natjecateljska dana svjetskog prvenstva u jedrenju za klasu Laser 4.7, protekla su u najboljem mogućem redu i u svakom slučaju svi sudionici imaju dosta razloga za zadovoljstvo, u prvom redu jer smo imali odlične vremenske uvjete na regatnom polju. Manje-više stabilan maestral, jačine između deset i dvadeset čvorova, došao je kao naručen, napunio je jedra našim curama i momcima tako da sa četiri do sada “odrađena” plova, svi jedrimo u najboljem mogućem kursu…

Ma pogledajte ih, da mi nisu šesni…












subota, 23.08.2008.

~Prvenstvo svijeta u jedrenju - klasa Laser 4.7
~

Slijedećih će desetak dana, stranice bloga mi moga biti pretežno obojane bijelom bojom, ali naravno ne zbog popularnog Jole, već će preciznije rečeno – postovi biti u znaku jedara. Naime, upravo se u Trogiru, od 22. do 29. kolovoza održava ni više ni manje nego - Svjetsko prvenstvo u jedrenju u klasi Laser 4.7!





Računajući na moje ne tako davne veze s jedrenjem, kako emotivne tako i one racionalne prirode, organizatori iz Jedriličarskog kluba Trogir, pozvali su me da im, kako se ono narodski kaže, malo “dam ruku”. Kako žabu nije teško u vodu utirat, a slično tako i jednog običnog blogerskog Broda pa taman bio on u boci, dovabit na jedriličarsku regatu, slijedećih ću dana biti u samom središtu zbivanja i naravno, koliko bude moguće, izvještavati o tome na malo “neslužbeniji” način.



U svakom slučaju, organiziranje ovakvog događaja sa više od četiri stotine natjecatelja iz čak 43 zemlje, nije ni lako niti jednostavno i za sada bi se, po mojoj skromnoj ocjeni, moglo okarakterizirati kao manje-više kaotično. No, vjerujem da će sve to ubrzo doći na svoje. Danas smo održali probnu regatu, večeras je svečano otvorenje, a prava natjecanja počinju sutra, u nedjelju.
Budući da pretpostavljam da najveći broj mojih čitatelja nije pobliže upoznat s jedrenjem kao sportom, a posebno s pravilima, danas ćemo započeti s lekcijom broj jedan. Nije komplicirano, ne morate se bojati…
Dakle – klasa Laser 4.7, što je to u stvari…





Do prije deset-petnaest godina u ovom segmentu “lakog jednosjeda” postojala je samo jedna i jedinstvena klasa Laser koja je vrlo brzo stekla široku popularnost, u prvom redu zbog atraktivnosti i brzine, a nije zanemariva činjenica da za brod ove klase nije bilo potrebno izdvajati ogromnu svotu novaca. Kasnije se iz klase Laser koja je danas olimpijska klasa za muškarce, izdvojila klasa Laser-Radial koja je logično – olimpijska klasa za žene, ali je isto tako voze i muškarci, pretežno u juniorskoj konkurenciji…





U čemu je razlika između Lasera (koji se često spominje i kao Laser-Standard) i Laser-Radiala?
Radi se praktički o istom brodu, točnije rečeno - o istom trupu, samo je površina jedra u Radialu nešto manja. Potrebno je nešto manje snage za borbu s jačim vjetrom, ali vještina u svakom slučaju mora biti na “muškom” nivou…
Dakle, shvatili ste što je Laser-Radial, idemo dalje…



Kako su se godinama jedriličari diljem svijeta mučili s pitanjima “što nakon Optimista”, tako je
svjetska jedriličarska organizacija odlučila dodati i treću “podklasu” u okviru iste obitelji, odnosno klase Laser.
Još su malo smanjili jedro, točnije do 4.7 metara kvadratnih i nazvali ga jednostavnim imenom – Laser 4.7 – e upravo to je taj “naš” Laser!
Princip je opet isti, radi se o istom brodu koji promjenom jarbola, lantine i veličine jedra može biti konkurentan u čak tri klase. Za tatu, mamu, seku ili bracu…
U Laseru 4.7 jedre mahom petnaest ili šesnaestgodišnjaci, dakle jedriličari koji su nedavno “izišli” iz klase Optimist i ovo im je prvi dodir s “pravim” jedrenjem.



U svakom slučaju, more bijelih jedara ispred trogirske luke, zaista je rijetko viđen događaj i svi mi, kako natjecatelji tako i organizatori, jedva čekamo da se označi start prvog “pravog” plova…
Samo nek’ je dobroga vitra…












petak, 22.08.2008.

~Lino - odlazi!!!
~

Konačno jedna dobra stvar!
Naravno, nije dobra stvar ta što smo izgubili polufinale protiv Francuza, ali na žalost, ovakav rasplet događaja, za bolje poznavatelje rukometa, ne predstavlja nikakvo iznenađenje.

Zašto dobra stvar?
Zbog toga što je nažalost tek sada, s najmanje tri godine zakašnjenja sazrelo vrijeme da glavni i najveći krivac zašto ova generacija sjajnih rukometaša nije napravila mnogo više nego što je mogla, konačno odstupi sa mjesta izbornika!

Lino Červar je jednostavno rečeno – blefer, glumatalo i diletant koji baca biserje pred svinje!
Nemoguće je postati svjetski prvak ili olimpijski pobjednik ako na svakom velikom natjecanju ne pokažete nešto novo, ako ne istupite korak naprijed u odnosu na svoje konkurente.

Žalosti me što to moram reći, ali nakon Olimpijade u Ateni, naša reprezentacija igra jedan spor, neatraktivan, dekadentan rukomet. Svi naši uspjesi, ako uspjesima možemo smatrati plasmane u polufinala, ostvareni su isključivo zbog fascinantne individualne kvalitete naših rukometaša.
Jeste li se ikada zapitali zašto su naši igrači vječno ozlijeđeni na velikim natjecanjima?
Upravo zbog sistema igre!

Naša igra je totalna improvizacija u kojoj tri srednja igrača dodaju međusobno loptu i u određenom trenutku kreću u individualni prodor. U najvećem broju slučajeva, takvi prodori završe tako da Balić, Lacković i Metličić dobiju batine. I kad u toku svake utakmice pedesetak puta dobijete “po tikvi” kako nećete biti ozlijeđeni!?

Gdje su u tom sustavu igre naša krila?
Nema ih! Ne dobijaju loptu!
I kad ne dobijaju loptu, protivnička obrana se zgušnjava u sredinu da isporuči novu porciju batina našim vanjskim napadačima…
Kako se igra suvremeni rukomet?
Snažna i čvrsta obrana, kontranapad uvijek kada je moguće i obavezna polukontra, čak i nakon primljenog gola – tako danas igraju najbolji!
Igra li tako naša repka?
Ne igra!

Još jedna stvar koja mi je definitivno otkrila zašto smatram da je Lino diletant – time out!
Što Lino govori igračima za vrijeme time-outa?
Ništa!
Govori gluposti u stilu “svaka lopta je važna” ili “vi ste heroji”!
Ma molim vas???
Nikad konkretnih uputa igračima, nikad!
Imate dvadeset sekundi do kraja utakmice, morate “narediti” igračima koju uvježbanu akciju izvesti, a umjesto toga govorite im “vi ste heroji”!???
Sva je sreća da naši igrači o rukometu znaju puno više od izbornika pa se oni sami dogovaraju!

Nije uopće bitno hoće li naši rukometaši sada smoći snage i osvojiti brončanu medalju, mi smo na uspjehe u sportu kakav je rukomet jednostavno - “genetski” predodređeni.
Bitno je da Lino Červar odstupi s mjesta izbornika te da konačno na to mjesto dođe netko mlađi, naprednijih i modernih rukometnih shvaćanja. Ova Linova prenemaganja pred kamerama, glumatanja, svađanja s novinarima, sucima i svima koji ga apologetski ne podržavaju, postala su i više nego zamorna.

Lino Červaru, diletantu i bleferu jedan – ODLAZI!!!
Uostalom, saborska plaća i mirovina i nisu baš za bacit...


četvrtak, 21.08.2008.

~Usijani Usain
~

Blažo R. zvani Purko iz mjesta Blizna Gornja u trogirskoj zagori ima je u to vrime bespuća, kozjih staza i jarčevih muka- tovara, ka i mnogi njegovi suseljani. Tovar je onda u obitelji ima puno vridniji status nego bilo koje današnje auto sa ABS-om klimom I ostalim čudima. Tovar, kojega su uzgred budi rečeno, svi zvali Mujo bija je vridan, poslušan, dobro odgojen ka i većina dalmatinskih tovari. Prinosija je nas vojim kostima bezbrojna brimena šume, puste vriće grožđa, maslina I svega šta je tribalo.

Ali…tovar ka tovar…
Kad bi njemu došlo trenta uno, zakopa bi se u zemlju i ni makac dalje!
Neće i gotovo!
I onda bi za nevolju, tovar Mujo zaglavija obično onda kad bi bila najveća priša za obavit neku hitnu stvar. Purko se dugo domišlja šta i kako postupit u takvim slučajevima kad mu se Mujo ukopa, pa je dobija od nekih svojih poznatih pouzdanu informaciju da u takvim slučajevima tovaru triba metnit malo ljute crvene paprike u jedno misto šta ga baš i nije najpristojnije spominjat, ali ajde - da prostite - u guzicu!

I tako vraćajući se jedan put iz polja, kad su već bili nadomak prvih kuća, Mujo po običaju stane i ne mrda. Purko slavodobitno izvadi jednu papričicu i u stilu “neš ti mene zawebavat tute” turne je tovaru u da prostite ono misto. Kad je Mujo osjetija kako ga papričica žari i pali, ne da je krenija, nego se zatrča i poletija ka strila nebeska! Bižiiii

- “N’ti issa, uteče mi tovar” – pomisli Purko i u svom svome jadu, na brzinu smisli taktiku kako će ga uvatit
- Ako Mujo vako trči, moga bi I ja – zaključi Purko, skine gaće pa zabije i sebi jednu crvenu papričicu u da prostite, ono misto…

Kad je Purko poletija…
Ajme ljudi kad je Purko poletija…
Ne samo da je stiga Muju, nego ga je i priteka i u onome svome šprintu doletija blizu svoje kuće, ali se od nepoznatog osjećaja u gujci nije moga zaustavit nego je vika vanka iz dvora i doziva svoju ženu:
Staaaaneeeeee, žeeeeno, ujiti Muju, eno ga trče iza mene, a ja otra ćaaaaa!
Bidna Stana, uboga ženica, ništa nije mogla iz prve razumit, ali je eto uspila nikako ujitit i Muju i Purka, koju uru kasnije kad je prošlo djelovanje ljute crvene papričice…

E sad, nisam siguran zašto me jučer Usain Bolt, sprinter s Jamajke, podsjetija na Purka iz Blizne Gornje, ali kako taj čovik trče…hm…
Mora bit neka tajna!



Srušit na Olimpijadi svjetski rekord na sto, pa još i na dvista metra, čoviče…
I to ne neki bezvezni nego “oni” svjetski rekord Michaela Johnsona iz Atlante, devedeset i šeste…

Ali, mene je jučer, skoro više od šprintanja, zaokupirala jedna druga disciplina i to zamislite – bacanje kladiva.
Za žene, naravno!
Znate kako izgledaju bacačice diska, kugle i kladiva?
Znate, naravno…
A jučer je na opće čudo, kladivo najviše itnila jedna dekapoto manekenka – Bjeloruskinja Aksana Miankova!



Ljudi moji, to je bilo pravo čudo za vidit! Kad se Aksana izvrtila oko svoje osi i katapultirala ono svoje oružje, to je letilo, letilo i pari mi se da još uvik leti…
Ma bravo mala, svaka ti da.., ma čekaj ništo sam pobrka, u svakom slučaju, ovo je, čini mi se, prekretnica u bacanju. Teknika i brzina kontra sirove snage i mišića!



A ti moj Purko, vataj tovare po Blizni Gornjoj!


utorak, 19.08.2008.

~Galebovi umiru laprdajući
~

Kažu da s prvom kišom nakon Vele Gospe litu polako dolazi kraj. Iako priznajem da u ovom narodnom mudroslovlju postoji tračak istine, ovako kad malo bolje promislim, čini mi se da taj famozni „kraj“ dolazi više u psihološkom nego li u klasičnom meteorološkom smislu. Međutim, nije mi ni na kraj pameti dozivati nešto takvo, unatoč već primjetnom zamoru od fešti, furešti, šušura, krkljanaca i koječega još, jer da je u mojoj moći, svako lito bi se produžilo barem na šest miseci.





.











Drago mi je društvo, pogotovo ako je dobro, nije da nije, ali koji put za promjenu dobro dođe i kupanjac u solo verziji. Tražeći neophodnu dnevnu dozu od barem petnaest minuta samoće, odlučija sam razbistrit vlastite misli na jednom od mojih tajnih skrivenih kutaka.



Tako sam jučer doziba do jedne lipe plažice koja se za vašu informaciju, nalazi deboto na kraju svita, ima se do nje šta plovit, šta hodit kroz labirinte suhozida, dobre dvi, možda dvi i po ure vrimena. Između crnih škrapa i oštrih stina, uguralo se malo žalo od sitnih okruglih oblutaka koji me podsjećaju na njoke, samo šta su ovi puno tvrđi. Ovakva mista nikada nećete naći u turističkim prospektima. Za živo čudo, plažica je ovoga puta bila prazna, lipo sam ispružija šugaman, uzeja libar u ruke, slušam more di se meni penje i zagrli me more oko vrata i kako to već ide, sve pet plus, nema šta...







Vruće je, nema ništa bave, tek nekakav slabašan južin sramežljivo pirka. Iza dva škojića, kroz mutnjikavu sumaglicu, naziru se obrisi dalekog Otoka.
Kasno lito, savršeni mir...

Ali naravno, ne može to tako vječno trajat...
Nije prošlo niti deset minuti moje nirvane, a iza punte se pomolila prova neke drvene barčice s karakterističnim tup-tup-tram-tram zvukom pretpotopnog dizelaša.

Usrdno se nadajući kako se iza kašete koja glumi kabinicu, pored hroptavog motorina nalazi tek usamljeni stari ribar s Drvenika koji je odlučija vezat brod za kraj, uranjam svoj pogled u lako štivo nepoznatog autora.

Međutim, tup-tup-tram-tram zvuk postaje sve jači i jači i sad više nema dileme, ovaj je zajunija točno na moj komadić raja. Sad već jasno vidim u rasklapanoj barčici dvojicu iskusnih korisnika mirovinskog fonda, jednu ženu u najboljim godinama i dvoje dičice naoružane drečeće crvenim pojasevima...

Proćelavi «skiper» diletantski baca sidro po krmi niti petnaestak metara od mog nosa.
Aj ća, sad moram Adamov kostim zamjenit nekim čednijim izdanjem, brontulajem u sebi, ali mi to malo pomaže...
Od svih valica i plaža na otoku nije ima di, nego baš na ovu «moju»...
Umilno ga ošinem pogledom, ali skipera to niti malo ne tangira, evo ga već skače s broda u more i pliva ravno do mene...

- Jesmo li vas uznemirili?

A šta ću mu sad reć, oću li bit brutalno iskren pa mu ić reć da odhebe na neko drugo misto, i koji ga je vrag donija i njega i njegov rasklapani kajić, ali eto, stariji je čovik, pa samo pomirljivo procidim:

- Nema veze, svi imamo jednako pravo na more...

On je to izgleda jedva dočeka ka legitimitet svoje okupacije, evo ti ga već na žalo.

- Vruće je...
- Nema maeštrala – prozborim nešto, tek toliko da ne ispadne da sam se ofendija...

- A čuj, evo me zamoliija susid da mu odvedem goste malo na more. Reka sam im može – sto kuna na uru, nije neka lova, ali eto, dobro je...

N'ti jarca, mislim se u sebi, sto kuna na uru njemu nije neka lova..

Ovo su ti Poljaci – nastavlja on priču ničim izazvan - muž i žena, ma je li vidiš ti ovo, on je deboto moj vršnjak, a žena mu je mlađa najmanje trideset godin...
Uuuu, vidiš li je, koja je to makinjeta...
Nije baš elegantna, ali jaka je, gazi li ga gazi...

Nije mi baš od potribe, ali isto dignem pogled s libra i stvarno imam šta i vidit – gospođa Poljakinja prava je žena raskošnih oblina...

- Evo, do malo prije se sunčala gola na provi – opet pila čimavica – ma da si joj vidija cice, majko moja, da se bilo uvalit između njih...

Ajme meni, sad mi je jasno da sam naletija na zakržljalog umirovljenog prestavnika galebarske eskadrile koji su nekad davno pod krinkom organiziranih fish-picnica vrlo stručno zavodili jedre strankinje...
On, prasac jedan stari od sedamdesetih godina, ovde slini nad čičonama tridesetgodišnje Poljakinje...

- Vidi je, opet se skinila, čekaj, zvat ću je da dođe bliže nama pa da i ti vidiš...

O Gospe moje, ma molaj me čoviče, pa na šta ti ja sličim...

Poljakinja stvarno bez gornjeg dila kostima, brčka se u plićaku, zabavljena dicom, kupaju se, guštaju...

- Eno je, ma vidi, neće da dođe, jesi vidija da joj je muž sad ništo reka, bit će joj ne da...
- Mora čovik čuvat svoju ženu, bome...

Stara čimavica se ne da, jaši on i dalje...

- Znaš, ima sam jednu Mađaricu ovo lito, trideset i šest godin, stalno sam je vozija na more, javila mi se jučer da će opet doć...Evo, baš ovde bi je doveja, na ove plaže, stalno je bila gola, hmmm....

Ma sve gledam staroga jarca ispod oka i jedva se suzdržavam da mu ne rečem dvi-tri riči, ali računam – nema smisla, ovaj je uživljen samo tako....
Samo...ma di je mene naša!?
I zašto on meni sve ovo laprda?
Je li misli da će me impresionirat ovim pričama?
Ili mu izgledam ka totalni luzer...

Ma šta sam ja Bogu skrivija da moram trpit ovoga ocvaloga galeba u penziji, benti koji ga je vrag donija na moje žalo...
Značajno kolutajući očima, nastavim čitat, ali ovi me mlatimudan totalno izneredija, nemam više pojma uopće o čemu se ovdi radi, ni koji su glavni likove, ni misto a kamo li vrime radnje...

Vidija je konačno i on da u meni neće nać blagoglagoljivog sugovornika pa se uzvrtija okolo. Konačno se vratija na brod, evo su se konačno i Poljaci iskupali, ajte više ća, jeste li gotovi...
Ali ne, oni se sad sušu, brišu šugamanima, dica grintaju, malo in je mista, izvadili spizu, mumaju...
Kakve sam sriće, ovi nikad neće otplovit...

Evo ti ocvalog skipera opet na provu, zove me da oću li im se pridružit...
- Fala, drugi put – samo odmahujem rukom
- Jesi je vidija, an?

Kimnem glavom samo da potvrdim velebno otkriće staroga čimavice glede ženske anatomije, šta sad s njime...
Kad je konačno nakon desetak minuta počeja dizat sidro, sunce mi se ozarilo, iako je i bez toga sjalo prilično žestoko.
Stara čimavica pali motor i sad mi ono tup-tup-tram-tram zvuči puno bolje od najlipše Bethovenove simfonije. Konačno, spas!



Nisam posli još dugo ni osta, maeštral nije uspija probit uzavrilu ariju, a i ovo me nenadano galebarsko educiranje skroz iscrpllo.
Vraćam se nazad dobro poznatim stazama, ali mi iz glave nikako ne izlazi nadobudni skiper.
Moga bi mi bit otac po godinama, a on se meni uvatija falit ka pubertetlija.
A ne izgleda ka redikul, u nekoj optimističkoj verziji još bi moga djelovat ka pristojan čovik...
Ili se on meni tija ispovidat!?
Sad mi je da mislit!
Ma šta bilo da bilo, nije mi baš drago, satra me totalno...

Dalmatinski Galeb je vrsta u izumiranju.
Ako je suditi po ovom primjerku, to uopće nije tako loše.
Ptice navodno umiru pjevajući.
Galebovi očito umiru laprdajući...




nedjelja, 17.08.2008.

~Još (samo) malo o požarima...
~


Nije se u petak onaj post, a ni požar niti oladija a javlja mi se moj Stipe i to normalno, ne meni direktno nego priko moje izvršne producentice, a Bože moj, da - nije li to malo preslučajna slučajnost da moja blogerska malenkost stalno nalijeće na nekakve požare!?
To mi ka ono ufino oće reć da imam piromanske sklonosti, i da sam u nedostatku pravih tema za nove postove sposoban i sam stvarat “vatrene” situacije, e moj Stipe, Stipe…

Ništa sad, neću ja to mome Stipi zamirit, opet moram priznat da ima nekoga vraga u tome, očito je kod mene prisutan nekakav poremećaj, po mojoj osobnoj klasifikaciji - “sindrom nosoroga” koji me tira da svaki put izbliza vidim o čemu se radi i naravno – pomognem ako triba, je li…ka ono…e...
I sad, razmišljajući zašto je to tako, vremeplov me odveja daleko daleko…

Tamo, sada već davnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća (ah kako daleko to zvuči), moj je stari bija dopisnik “Slobodne Dalmacije” iz Trogira. Još se sićam one njegove stare makinjete za pisanje, indigo papira i posebnih kartica prilično čudnovatog izgleda na kojima bi se pisali tekstovi. U to vrime prevladavale su vijesti kako bi se reklo – lokalne problematike, sva važna i manje važna zbivanja i događanja u našem malom mistu. S nesrtpljenjenjem bi otvarali svaki novi broj Slobodne da vidimo je Ii “nas objavilo”. Sićam se, i onda je bilo lito, gotovo isto ka i ovo naše današnje, a u tim vrućim srpanjskim i kolovoškim danima, najzastupljenije vijesti, između kojekakvih tričarija vezanih za broj prijavljenih turista, proslave Dana Borca ili Ustanka, bile su vezane upravo za, kakve li slučajnosti – požare!







Vjerovali ili ne, u to vrime, požara je bilo puno više nego danas. Nije tada bilo ni modernih navalnih vozila, čak ni najobičnijih brentača, a o kanaderima ili nekakvim zračnim traktorima, moglo se samo sanjat. Eto, isto onako kako ja danas ka nosorog trčem tamo di vidim vatru pa to brže-bolje objavim na stranicama bloga mi moga, tako je toga lita moj stari skupija lipi honorar izvještavajući sa svih mogućih požarišta.
I sad, kako bolje to "proslavit", nego li odvest cilu familiju na večeru u neki fini restoran. Kad već mogu furešti, nismo bome ni mi ništa slabiji, je li tako…
Sićam se te večere ka i danas, otac je naručija ražnjiće, a mater, sestra i ja po porciju mješanog mesa i prženih kumplirića.
Njamiii…

Sve je to izgledalo prilično dobro, ukusno i atraktivno, ali kad smo došli doma, počeja je show! Ima bit da je iznutrica, da prostite džigerica iz mješanog mesa bila pokvarena, uglavnom da ne duljim, imali smo Rigolleto čitavu noć.

Sve u svemu, od tog dana, spontano ili namjerno kao prvo:
-ne jedem iznutrice, nikakva jetra, mozak, pluća, džigerica, ne dolazi u obzir, nema šanse…
I naravno kao drugo:
- Ne mogu smislit požare

Dobro, ajde priznajem, požare ne mogu vidit iz još mali milijun drugih razloga, ali u svakom slučaju onaj Rigolleto od “požarnih” honorara, bija je značajan “okidač”.

Najgrublje mi je u tim požarima gledat stara stabla kako očekuju plamen koji im se približava. I ljudi, i tice i životinje, opet mogu nekako uteć, potrčat, poletit, a oni... Dođe mi sto puta da tim stoljetnim borovima I maslinama poviknem – bižiiii ća, trči!



A šta će oni bidni, kad su korijenima vezani samo za to svoje jedno i jedino misto, to im je misto rođenja i misto smrti…







U svakom slučaju, od mojih blogerskih honorara danas ne mogu ić niti na jedan burek, a kamo li na večeru s “kombinovanim” mesom… Ko zna, možda to i nije tako loše…
A ne bi uopće bilo loše da kod mene i ne bude novih postova na ove "vatrene" teme.
Ali kad stvarno nije do mene, moji nevjerni Tome!


petak, 15.08.2008.

~Veliki požar iznad Kaštela
~

Nekoliko minuta poslije 14 sati iznad Rudina, u neposrednoj blizine željezničke pruge izbio je požar. Ono što je u samom početku izgledalo ka da je neko potpalija malo žešću vatru za gradele, u svega desetak minuta rasplamsalo se u pravu vatrenu pošast. E sad, kako sam opet naletija na samo požarište, o tome bi se dalo raspravljat, ali izgleda da su kritične ove moje vožnje od Splita prema Trogiru. A nisam kriv, majke mi!







Eto, dok sam zunza po one četiri trake između Solina i Sućurca, dim je bija jedva vidljiv. U Kambelovcu sam već vidija da je vrag odnija šalu, a kad sam doša do skretanja u Rudine, šta mi je još bilo skočit gori dva-tri kilometra za izvidit situaciju!?

Na žalost situacija nije niti malo jednostavna, u stvari jako je brljava, jer požar se širi potpomognut jakim jugom uz padine Trećanice, zapadno od Kozjaka. Na svu sriću, sa svih strana pristižu vatrogasne ekipe pa je u ovom trenutku na požarištu već desetak vozila.









Gore vinogradi, maslinici i borova šuma. Bez pomoći zračnih snaga, gašenje požara bit će jako teško. Na svu sreću, nakon dvadesetak minuta dolazi i ta toliko željena "udarna eskadrila" od dva kanadera i jednog air-traktora.
Pred gasiteljima je pakleno popodne, a vjerojatno i čitava noć...








srijeda, 13.08.2008.

~Što je vaterpolist bez brkova
~


Nisam baš pretjerano oduševljen kad se velika sportska natjecanja a pogotovo Olimpijade, održavaju negdi Bogu iza nogu, preciznije rečeno u nekim dalekim dijelovima zemljine hemisfere do kojih nam triba tri dana jahanja ili barem šest-sedam sati vremenske razlike. Ipak, ovoga puta, uviđam i neke dobre stvari. Eto na primjer, ne moram se uopće nervirat i strepit kako će prolazit naši sportaši. Di ćeš lipše nego kad te ujutro nakon mirnog sna, dočekaju vijesti poput ovih:
„Košarkaši pobijedili Ruse!“
„Rukometaši samlili Brazilce!!“
„Vaterpolisti potopili Srbiju!!!“

I onda lipo, kad sve to znaš, gledaš snimke utakmice bez ikakve napetosti i da prostite - stresnih situacija. A lipe su mi ove naše trostruke pobjede, lipe da teško mogu bit lipše.
Ma to je isto ono ka kad igraš trešetu i kad dobiješ mac od deset karata a već na prvi pogled ti bude jasno kako imaš jaaaako dobre karte.

Pa onda na početku partije slavodobitno izjaviš:
„Akužajem tri asa bez aša kupa!“
Ili recimo:
„Iman akužu - Napolitana dinari!“

Odma lipo spremiš po tri punta u svoj žepić, a nisi za njih njanci prstom mrdnija!

Iz mali milijun razloga, puno mi je drago vidit naše kako pobjeđuju, pogotovo zbog toga šta smo i u ovim momčadskim sportovima s balunom imali dosta kriznih, izgubljenih godina. Ma lako još za loše rezultate, ali od svega mi je najgore bilo gledat kad bi se neki naši sportaši, neću im namjerno napisat imena, izvlačili od nastupa u reprezentaciji.
Em ne mogu, em sam umoran, em imam upalu pupka i proširenje *upka, sto razloga nađu, a sve jedan blesaviji od drugog.

Upravo zato, s velikim guštom ovih dana gledam ljude kojima je čast i ponos igrat za svoju zemlju. Da se razumimo i da nepotrebno ne romantiziramo, svi su oni profesionalci i upravo će oni od svojih dobrih igara imat najviše koristi. Ali s druge strane, pogotovo na Olimpijadama, postoje i mnogi drugi momenti, vrlo često emotivne, čak i iracionalne prirode, koji kad se poslože na najbolje moguće načine, mogu ispričati predivne priče.
Još jedna stvar koja me oduševljeva je ta da naši sportaši dolaze bodrit jedni druge na borilištima. Sjajno je vidit rukometaše i košarkaše na tribinama „naoružane“ vaterpolskim kapicama.

Ali, po mom skromnom mišljenju, prvi i daleko najjači potez čitavih Olimpijskih igara u Pekingu su brkovi naših vaterpolista! Sjajna, genijalna ideja, zdušno prihvaćena doslovno od svih, puna vica i zafrkancije, ali opet na svoj način simbolična zahvala treneru koji je tu ekipu diga sa dna i vratija tamo di prirodno pripadaju, na sam vrh.



To je pravi momčadski duh, koji nastaje spontano, to je uza svu „ozbiljnost“ situacije i borbu za medalje, ono istinsko, esencijalno sportski – mladost, radost, polet...

Možda zvuči paradoksalno, ali unatoč svim našim dosadašnjim pobjedama i „akužama“, osvajanje olimpijskih medalja možda čak i nije najvažnija stvar u ovoj priči. Naši sportaši su, barem za moj pojam - pobjednici već sada, jer nastupaju časno, pošteno i potpuno u skladu s istinskim duhom olimpizma.

A našim vaterpolistima s brkovima zbog kojih se cipamo od smija svaki put kad ih vidimo, još jednom – svaka čast momci!thumbup


utorak, 12.08.2008.

~Patimenti i godimenti
~

Vridilo bi, barem s vrimena na vrime i napisat dvi-tri riči. Bolno svjestan činjenice da se već duže vrime švercam kroz blogosferu puntima "u ništa", tek mi se digod zalomi "u jedan", čvrsto sam odlučija kako konačno moram napisat jedan ozbiljniji post. E, ma lako je odlučit, samo je malo teže ostvarit, tako da taj moj eventualno ozbiljniji post još uvik čeka u formi razbacanih natuknica po žutim post-it naljepnicama. Ne ide, pa ne ide i gotovo!

Uostalom, kako će me i ić kad se stalno skitam po nekim ubavim, zabačenim i bajkovitim predjelima iz kojih mi se nimalo ne mili vraćat u blagodati civilizacije. Nemam pojma šta se događa u svitu, po meni je moga počet i treći svjetski rat, ja o tome ne bi zna ništa. Samo znam da je Olimpijada u điru i da naši uglavnom dobro napreduju. To je lipo, to je puno dobro. Samo najnevolim šta mi svako malo vrimena na ekranima osvane faca Huana Antonia Vrdoljaka. Ajmeee, bolje mi je ništa ne govorit. ne mogu ga progucat...ma nikako!

E, ali zato mi je puno draga streljačica Snježana Pejčić. Ako ću bit iskren, za nju nikad nisam ni čuja do prije dva-tri dana. A šta ću, priznajem, u streljaštvo se razumim ka Mare Joškičina u ekspres lonac. I onda najedanput - boom, boom, boom i evo ti olimpijske medalje! N'ti jarca, ka da je to lako? Svaka čast mala!

Znate li šta mi je još puno drago gledat na teveju? Poljoprivredne emisije!
Ma, opet ni sam ne znam zašto, ali nekako mi puno lipo dođe gledat slike onih nepreglednih lipih žitnih polja, pa sve one traktore, kombajne, farme pune krava, steonih junica i ostale raznorazne prasadi, one bačve pune mlika... A di su još vinogradi, voćnjaci, maslinici...
Budu tu često i prilozi o ribarstvu, pa kad vidiš onu mrižu punu srdele, dođe ti neka milina oko srca...
Poala lipote, poala bogatstva!
A onda, kad čuješ te ljude koji se bave poljoprivredom i ribarstvom, ništa ti više nije jasno. Svi plaču, kukaju, ajmeču!

Ne može se živit od ovega!
Skup nam je plavi dizel!
Zawebavaju nas sa poticajima!
Prodat ću kombajne, sve drljače, tanjurače i narikače, zaorat ću repu, satrat ću sav ječam, zob i kukuruz!
Čak i proso!
Ribari viču: “Prodat ćemo koće, sve mriže, vrše i parangale, ovo je robija, a ne život, ne možemo više ovako!

Ma…uvik se mislim, šta je je, težak je to život, nije niti malo jednostavno, ali meni se čini ka da postoji neki tajni kodeks koji im zabranjuje da ikad kažu kako im je dobro.
Kad ste čuli da je neko reka: “ Odlična mi je bila žetva, ambari su puni žita!”
Ili ovako:”Ulovili smo ovoga puta izvrsno, deboto puna tri vaguna ribe!”

Nego uvik udru po kuknjavi, cvilenju, jaukanju…
Kažu: “Danas je grozno, prije je bilo puno bolje!”
A ja se mislim: “ Pa kad to prije, gledam vas već trideset godina i uvik govorite kako sad ništa ne valja a da je prije bilo puno bolje!”
Kad je to prije bilo bolje ako ste i onda stalno kukali i ajmekali?
Oćete li možda i za pet-šest godin govorit kako je prije, oću reć-danas, bilo bolje?



Dobro ajde, da sad ne ispadne kako sam se uvatija bidnih poljoprivrednika i ribara, nemam stvarno ništa protiv tih ljudi, oni pošteno zarađuju svoj kruv. Tija sam samo reć kako naši ljudi nikad neće priznat da im je dobro. Niko to neće priznat. Jerbo, ka da postoji strah da ako to famozno “dobro mi je” privališ priko usta, da će se u jednome trenu sve okrenit naopako, da će te neko ureć, proklet, privuć lošu energiju, štatigajaznam…

E, ma zašto ja ovo sad pišem?

Ma zato šta ni ja sam ne smin, isto ka ovi moji ribari i težaci, govorit da mi je dobro.
Kome je to zanimljivo slušat da je meni dobro?
Ko će mi više dolazit na blog gledat i čitat kako samo okolo skitam i uživam Boga svoga!?





Zato, uza sve to šta guštam ka prasac u ovim danima lita vilovita, poželjno je nać neku stvar koja će kvarit tu opću idilu.
Samo da malo razmislim…
Eh da!
Evo ima nešto.
Probija mi se auspuh na auto.
Puka ka cvrčak!
Sad, di god prođem, grmi mi Fiat Puntić azzuro astrale ka da je formula jedan!
Ma…mislija sam ja to popravit.
Ali meštri!?
Ajme majko s tim meštrima!
Pa ne mogu sad, pa dođi popodne, pa ne mogu popodne, dođi pridvečer, dođi ujutro janje moje…
Nikako na zelenu granu s tim meštrima.
A auspuh i dalje grmi!
Zamislite kako mi je?
I kako ću ja u tim strašnim okolnostima još uspješno pisat blog!?





Prodat ću i digitalac i brod i bocu i blog!
Ne more se više vako stvarat!
Prije je bilo puno bolje!
Iden se ća kupat.
Nu, eno me gologa u plićaku…




subota, 09.08.2008.

~Tamo di sunce uvik sja...
~

Vratija sam joj se opet ovoga lita, brže nego ikad ranije isto onako kako se lupeški nevjernik, ljubavnik i razvratnik nakon putenih skitnja i lutanja, pun osjećaja krivnje i kajanja vraća svojoj jedinoj, onoj koju najviše voli… Začudna je to tajna kad se sam pitaš kako to da ponovno i iznova sve izgleda isto onako, toplo, prisno i dobro poznato, a opet s druge strane baš svaki novi put bude ka da je onaj prvi i jedini…









Nema veće lipote nego kad se već prohodanim i proplakanim "deja vu" stazama unese neki novi, sasvim neočekivani timbar, kad dobro poznati tragovi stopa na toj crvenoj prašnjavoj zemlji pod ludo vrućim kolovoškim suncem ostavljaju sasvim nove oblike...

Tamo di sunce uvik sja…
Da, stvarno mi izgleda ka da sunce na tom mistu uvik puno jače sja, makar ga i ne bilo, makar tukli gromi i škerci od nevere ili se oblaci razvukli ka paučina po cilome nebu, makar bura divljala ka bisna beštija…

U skrivenim uvalama njezinih južnih dalekih obala, ćutija sam neke skoro zaboravljene gušte, mirise i okuse koje je Ona namjenila samo rijetkima, odabranima, sretnicima koje je pustila u svoje carstvo lipote. I kad postaneš takav munjen, cili zamantan opojnim mirisima murtile, smokve, bora, masline, planike i česmine kako se onda drukčije ponašat nego odbacit sa sebe i zadnju nepotrebnu poliestersku krpicu “made in ko zna di”, zaboravit u jednome trenu kako ti u tom trenutku baš ništa ne fali u toj zeleno-modroj oazi bez, ma kakve tričarije tipa novina, radija, televizije, interneta i ostalih čuda modernoga doba



Jer tu pored mene, upravo u tom jednom i još jednom, pa opet u narednom trenutku produženom u vječnost, postoji samo to jedno duboko plavo more, veliko, čisto, bistro i mirisno, moćnije i trajnije od bilo čijeg života.









Naravno, da baš sve ne bi izgledalo tako beskrajno romantično, moćno i famozno i ah da, tak mi je fakat nekak lepo hoch zavodljivo i fenomenalno, odjednom se, nakon mora zagrljaja punih strasti i upijanja opojnih ženskih sokova, ničim izazvana iznebuha pojavi nakakva glupa agresorska osa i ubode me pravo u … ma pravo u strateško mjesto!!!

Na svu sriću, nađe se u takvim prilikama uvik u ruci nešto žarko crveno, nekakva krpa, šugaman ili u krajnjem slučaju stara dobra pomidora da ublaži bol. Ah da, mora da je ta scena bila izuzetno atraktivna za gledanje, mislim ono ka… to moje općenje sa strasnom crvenom pomidoricom… Moj grijeh, moj preveliki grijeh…ko zna šta se još može izrodit iz te nesretne veze, nekakva genetski modifcirana poma, vrag će ga znat…
Mutant poma!

Oli sam ja kriv šta me osa ubola u strateško misto!?
Eeee, baš u to, oli vam triba sto puti govorit!
I da, šapnit ću samo muškom dijelu čitalačke populacije još jednu sitnicu – takvi ubodi u..hm… strateška mista, sasvim neočekivamo donesu mnoge pozitivne reakcije, doduše, uz one poželjne koje djeluju bolje od bilo kakve viagre, naglo ti se i potpuno neočekivano pojačava želja za pojačanim dozama friške, čak i blago mrzle bile bevande po mogućnosti sljubljivanja okusa istarske Malvasije berba dvi ijade i šeste ( a može i koja druga!) ka naravno i vode iz, da kuće drugačije nego baš iz gorskih velebitskih izvora… Kako uspješno pomirit i iskombinirat sve te strasti – to je već drugi par postoli, za to otkrit morat će te još malo sami pomučit… U svakom slučaju, nema vam druge nego pustit ose da obave svoj dio posla…
Ali kad počne fešta…to vam je onda prava fešta od fešte, virujte mi…







Di sam ono bija?
Tamo di sunce uvik sja…
Ma šta tamo!?
Di to tamo?
Ovdi sunce sja!
I ne pitaj se nikad više kome to sunce uvik sja...
Tebi sja!
Čak i kad je noć!
E!










utorak, 05.08.2008.

~Istočno od Brača
~

Ekološko edukativna akcija Hrvatske hedonističke zajednice koja se odvija pod motom “više šušta, a ponajviše gušta”, iz tjedna u tjedan nastavlja sa raznovrsnim akcijama nesmanjenom snagom a bome ni intenzitetom. Ma znate ono kad se za neku loše pripremljenu spizu reče da nema ni šušta ni gušta, a isto se tako može reć i za kojega čovika šta nit’ prdi nit smrdi, štono bi se na standardnom književnom jeziku kazalo – bezličan…

A eto kad smo već kod šušti i gušti, pravo da vam rečem, čak ni meni nije najjasnija ta narodna mudrolija jerbo svi mi manje-više dobro znamo šta su gušti ali kaj su šušti – morti bude znal sam vragec… Ajde, sad kad sam se već uvatija da vidimo. Šušta znači opruga ili da prostite feder, a opet imamo slićno i šuštinu, ali šuština nije kako bi najprije pomislili – mali feder oliti federić, nego je šuština – pribadača… I šta sad imaju federi i pripadače s guštima, a ko će to znat…

A ček, ček, sad sam se sitija!
Ono “šušta” se manje odnosi na federe ka federe, razumite šta oću reć, nego je šušta u stvari madrac s federima. A – haaaaaa!!!!
Znači, tot smo!
E sad je ipak malo jasnije – di ima šušti, he he, ima I gušti!
Živili gušti!
Ajmo mi dalje…

Ekola, nisam bija na otoku Braču dobrih tri-četiri godine, a sad zamislite – dva puta u dvi nedilje zaredom! Ali, da ne bi uvik bilo isto i monotono, ovoga puta nismo išli priko Supetra nego smo se najprije magistralom spustili do Makarske pa onda priko kanala do Sumartina u kojem nas je čeka naš virni Bože i šćeto-neto vodi put Povlja.
Eto, nikad ni u Povlja nisam bija, pa je li to sramota!?
Nego čekajte malo ja već u Povlja svršija a još se nismo njanci zaputili iz Makarske…

A šta ću vam poć posebno govorit o Makarskoj? Lipa, šesna, uređena, cvitna, puna svita…







Samo, deboto nam je više vrimena tribalo za uvatit misto za parkiranje u samoj Makarskoj, nego šta nam je tribalo putovat od Splita. A čuj stari, ne znam baš kako vi stojite s tom “problematikom”, evo došli smo oko devet ujutro, imamo trajekt nazad u šest i po, dok se vratimo uvatit će nas sigurno osam uri uvečer, a to ti je brat bratu sedamdeset i sedam kuna parkinga ako si malo dalje, a osamdeset i osam ako si malo bliže centru. E! Pa oli onda nije bolje parkirat digod gori u pola Biokova i prošetat se po ure do grada.
Do Sumartima danas vozi “škovacera” I to da vidimo koja…a –ha – “Lošinjanka”! da ne bi bilo zabune i sumnje u moju političku korektnost, ni u kom slučaju ne smatram da su lošinjanke škovacere, već je to u prvom redu omiljeni sinonim za specifičnu vrstu trajekata koje još uvik odolijevaju mladim snagama.
Ukrcali smo se dvadesetak minuti ranije, ispod tende vitar lagano pušika, a pogleda puca na sve strane makarske luke. Šarenilo u svakom slučaju…



Čim smo isplovili iz luke, mislija sam da ću opalit sliku-dvi-tri za vjerne čitatelje bloga mi moga, a kad ono, ne da nisam bija jedini, nego navalili blogeri-reporteri iz cile ujedinjene Europe!



Čoviče koje monstrume od aparata imaju! Gledam jednoga Francuza, priprema mu je trajala skoro pola ure, izvadija iz torbe puste pumpice, krpice, ogledala, objektive, specijalne tekućine, pa se uvatija čistit, glancat, polirat aparat da se ne bi slučajno uselilo koje zrnce prašine. Koliko je ljubavi i pacijence uložija u ti foto-aparat, a s druge strane, cura do njega mu se dosađuje, puše, okriće se, ne bi li je nadobudni francuski bloger primjetija. Ma kakvi! On je samo nastavija dalje pucat iz svoga da prostite kaluna. Očito su već dugo u vezi pa je cura odlučila ne prkosit foto-manijaku, nego je naposlijetku odlučila malo ubit oko. Nije lako bit blogerska cura, očito..



Naravno, mene kao vrsnog brodograditelja, zanimali su neki specifični detalji na ovom trajektu, pa sam se potrudio zabilježiti i neke osnovne konstrukcijske elemente…





More oko nas prepuno je brodova svake vrste pa smo se tako mimoilazili i s ponekim živopisnim plovilima… Posada ove ribarice, maksimalno je koncentrirana za dobar ulov.







Nije prošlo ni tri kvarta od ure, eto nas već i na punti Brača, na ulazu u sumartinsku luku. Da ne bi bilo zabune, ono u pozadini su Selca molim lipo, a koliko je meni poznato, Sumartinajni i Selčani nisu baš u dobre…
A di su to u nas susidi u dobre...



Sumartin i njegov škver…



Nakon desetak minuta vožnje autom, evo nas konačno i u Povljima. Izvršna producentica mora za svojim poslom, a ja ću malo u skitnju. Najprije skalinama do rive pa nogu prid nogu sve do punte.

















Sa punte puca fantastičan pogled na Vrulju.
Uhhh, ovdi mora da je veselo kad se s Vrulje stumba bura...



Nakon obavljenog posla kako stručnog tako i blogerskog, ostalo nam je vrimena za kulturno udizanje. Mjesna crkva posvećena svetom Ivanu Krstitelju izgrađena je u simbiozi i na temeljima ranokršćanske bazilike iz šestog stoljeća kao i benediktinskog samostana s kaštelom...







Tu se čuva i replika glasovite Povaljske listine iz 1184. godine, najstarije sačuvane listine pisane hrvatskim jezikom...



Ono šta me svakog puta fascinira na Braču, to je iskonska tradicija graditeljstva koja je vidljiva gotovo na svakom koraku. Na svu sriću, čak i ovi najnoviji ovomilenijski udari na zdravu pamet, nisu na Braču ostavili znatnijih posljedica, barem za sada. Nadajmo se i da neće...

Ovoga puta nismo mogli dočekati djelovanje otočnog bluesa jer nam zadnji trajekt kreće iz Sumartina već u šest i po popodne. Nakon toga, mo'š jedino u Supetar. Šta baš i nije zgodno ako ti je auto ostalo u Makarskoj...
U daljini, na kopnu, sneveralo, tuku gromi, sivaju munje, pada kiša...



Sad bi nam super došla jedna buretina pa da nas zarobi na otoku.
Ipak, ništa od toga. Ljetne nevere brzo dođu i još brže prođu. Otoci gotovo i ne osjete ništa od svega toga. Tamo di je zemlja najžednija, padnu doslovno dvi-tri kapi kiše i to je to...

Na povratku na trajektu susrećemo poneko isto lice, pa uz more novih i različitih, naša škovacera neumorno brunda na putu prema Makarskoj...



Tek smo odškrinuli vrata istočno od Brača, a već nas vuče natrag...
Triba se opet vratit, ali tek kad zajeseni, bez gužve i šušura...

A di ću ja...
Razgoropađeni i odmetnuti Brod u boci plovi dalje, kurs sjeverozapad...
Punom forcom naprid!


subota, 02.08.2008.

~Gata - Dani Ive Marjanovića
~


Skoro svako naše malo misto, osim šta se već samo po sebi razumi da je u duši uvik čisto jel’, ima u sebi nešto posebno, nešto specifično, neki detalj koji ga izdvaja među stotinama drugih, njemu sličnih. Naravno, to prije svega ovisi o ljudima koji stalno u njemu žive ili su vezani obiteljskim, prijateljskim, ili pak nekim teško dokučivim vezama.





Pa tako upravo u ovim vrućim danima lita vilovita, sve te posebnosti nekako isplivaju na površinu, pa se onda mi dežurni skitnice i vitezovi švedskih stolova nađemo na sto muka di, kako i u kojem pravcu krenit.
Puno mi je drago vidit kako se upravo u tim našim malim mistima zadnjih godina događa svojevrsna “kulturna revolucija” pa se vrlo često dogodi da je u takvim autentičnim ambijentima moguće doživit puno lipše stvari nego li u nekim razvikanim i nazovi etabliranim fensi-šmensi glamuroznim da prostite – eventima…



E sad, da ne dužim previše, ajmo mi konačno na nešto konkretno.
Gata – malo misto u zaleđu Omiša, da se odma ispravim – možda malo po površini ili broju stanovnika, ali u drugu ruku i te kako veliko i značajno, u prvom redu ka centar nekad (a bome i danas) slavne Poljičke Republike koja se prostirala između rijeka Cetine i Žrnovnice. Naravno, u Gatima se radi najbolji soparnik na svitu i okolici, ka i još puno lipih stvari, a kako bi i to misto dalo svoj prilog već spomenutoj kult-revoluciji, u njemu se već treću godinu zaredom održavaju “Dani Ive Marjanovića”, manifestacija u kojoj domaći i furešti svit može uživat u predstavama, izložbama i koncertima.





Zašto baš dani Ive Marjanovića!?
Možda vam na prvi spomen tog imena, moždane vijuge neće odma skopčat o kome se radi, ali ako vam ka ono usput spomenem legendarnu seriju “Naše malo misto” i uz cilu reprezentaciju općepoznatih vječnih likova među koje sigurno spada i “dušobrižnik pri i sad” don Karmelo Ljubetić, sve će vam bit jasno.
I upravo taj “dušobrižnik pri i sad” don Karmelo, u stvarnom životu barba Ivo, dugi je niz godina, desetljeća čak, radija s dramskim amaterima iz Gata ka voditelj i režiser.
Lipo je to kad se nađu pravi ljudi na pravim mistima, sretne se skupina sličnomišljenika pa se neke stvari ka prividno same pokrenu i zakotrljaju, često izazivajući pravu lavinu dobre energije. Pa se tako malo-pomalo, cilo misto okupi oko nekog dobrog “projekta”, svako na svoj način kako zna i umi, doda onaj začin koji možda nedostaje. I dokle god postoji dobra volja – moguća su prava čuda!





Reka mi je sinoć jedan od bivših glumaca – slušaj, u Gatima si se moga bavit ili balotama, moga si eventualno igrat briškulu i trešetu, ili si se moga pridružit glumcima. To ti je bilo to, nisi ima više šta birat!
Sritna je okolnost da balote i karte ne isključuju mogućnost sudjelovanja u pravim pravcatim predstavama pa smo tako sinoć imali prilike uživat u jednom zaista nesvakidašnjem događaju.



Amaterska kazališna skupina, okupljena u okviru “Kulturno umjetničke udruge Gata” sinoć je izvela predstavu “Prodana divojka” autora don Stipe Kaštelana, tragediju pisanu desetercem napisanu još davne 1924. Godine. Priča nas vodi u na početak 17. stoljeća i zasnovana je na legendi o Kati Bobetić, “prodanoj divojci” kojoj u ta teška vrimena jednostavno - nije bilo suđeno da se sritno uda i da živi sa čovikom kojeg voli, već je raznoraznim obiteljsko-seoskim smicalicama za trista dukata prodana zločestom Redžep-begu iz Zadvarja. Kako je priča dalje tekla, danas vam nemam namjeru otkrivat, ne zbog toga šta sam zločest ka oni beg sa Zadvarja, vengo radi toga šta bi bila prava šteta da ovu predstavu i sami ne pogledate i doživite, kad budete u prilici.



Razumljivo, ne možete od glumaca - amatera očekivat spektakularna ostvarenja ili nezaboravne kreacije, ali naši domaćini su uložili toliko dobrih vibracija u predstavu da je to nama u publici bilo gotovo realno i opipljivo. Još mi je nešto sinoć bilo izuzetno zanimljivo. Među publikom je, između možda pet stotinjak gledatelja bilo i jako puno dice, i to od one najmanje, možda dvi-tri godine do onih nešto ozbiljnijih, od pet-šest naravno…
Na početku same predstave ima sam osjećaj da će to dici bit dosadno, da će kmencat, pizdrekat, gnjavit i stalno tit ić ća, ali začudo – dogodilo se skroz suprotno. Dica su širom otvorenih očiju odgledala predstavu do samoga kraja i nije im padalo na pamet bilo kakvo grintanje. Odgledali su sve u jednome dahu. Čak ih nije poremetilo ni to da su se tijekom predstave neki gledatelji iznenada ni krivi ni dužni, našli na podu u sasvim nezavidnom položaju, prije svega zbog upitne kvalitete plastičnih stolica u gledalištu.
Ali, sve je to draž, ma di to možete doživit u pravome teatru!





E da, skoro sam zaboravija, predstavu je režira svestrani glumac splitskog HNK-a Trpimir Jurkić, za vašu informaciju – moj prvi rođak! Moj otac i Trpimirova mater – brat i sestra, e!
Ajde, moram se malo falit, a šta ću sad. Međutim, nisam u Gata doša po “rodijačkoj” vezi, nego nam je to sve lipo omogućija naš Stipe, biolog, ekolog, zmijolog i još puno toga na –og. Stipin stari glumija je Poljičkog Kneza u predstavi, tako da se i to zna!
Kako je sinoć bilo i službeno otvorenje “Gatskog kulturnog ljeta”, imali smo priliku mogli uživat u otvaranju izložbe slika akademske slikarice Ivne Nadračić. Ulja na platnu, sve lipo, šesno, divota…



Naravno, naš Stipe nam je nakon predstave omogućija druženje u Vip-salonu za izvođače, sponzore i uzvanike, u kojem su, vjerojatno već pretpostavljate, tijekom čitave večeri dominirale rasprave o Krleži, Solženjicinu kao i uticaju punog mjeseca na književno stvaralaštvo starih Inka, Maja i Azteka.
To šta su na stolovima u Vip salonu bili poslagani pršut sir i soparnici, pašticade s njokima, rižoti, štrudeli, kolači…ah to vam je nekako bilo u drugom planu…(kad bi se gađali avionima, tz, tz, tz)
Eto, šta reć na kraju, za sve glumce i one koji će to tek postat, za našega Stipu, Trpimira i sve ostale sudionike ove lipe večeri – palac gori!

Samo, isto ću vam šapnit jednu stvar ovako usakrito da niko ne vidi i ne čuje – bacite one plastične stolice ća, nabavite čakod bolje!


petak, 01.08.2008.

~Emocionalni promiskuitet
~

Lito je...
Lipo naše lito dalmatinsko
Najlipše na svitu.









Vrilo popodne, zadnji dan srpnja miseca...
Sve žeže
Grije
Peče

Tri ure su, a ova kurba od maeštrala, nikako da se digne kako triba!
Evo ga, sad će, znam da oće
Zatvorija sam škure
Zamračija kamaru
Šipak!
Ma kako ću zamračit na ovakvu svitlost izvanka!
Tija sam malo ubit oko
A-ha... ka da je to lako

Suside klapaju
Dica okolo grintaju, kmencaju...
Cvrčak cvrči
Jako
Žestoko
Moćno
Ma ne samo da cvrči
Kriči
Viče
Ima u tome zvuku da bi osamdeset decibeli!
Ne čuju se više ni reoplani od ovi cvrčaka!
Oj ti cvrčče jedan, aj pliiiz cvrči malo tiše, pusti me da spavam...

Da barem uvatim polusan.
Uvik govorim kako mi je liti šteta spavat. Lito nije za spavanje. Bilo bi najbolje da godišnju količinu sna odradimo zimi, onako ka medvidi, zavučeš se u lipo svoj brlog i spavaš...
Skupljaš energiju za slijedeće lito

A ne ovako!
Ubije me lito!
Uvečer ne mo'š nikako zaspat prije ponoća, jedne ure...
U pet se već moram dizat!
Dođem doma u dva i po umoran ka pas.
Ma da je barem od rada!?
Nego sam umoran od...ni od čega!
Posli ručka – ako nisam pobiga na more, ako sam samo pinkicu sija – gotovo je!
Najprije se lipo uvalim pa gledam «Jelovnike izgubljenog vremena» Veljka Barbierija.
Hmmmm...koje delicije
Guštam!
Sva srića da sam upravo obidva.
Onda se spustim malo dublje u fotelju.
Pa posli toga još malo
Onda me obično zaboli škina od neudobnog položaja pa se moram pribacit na kauč
Oni jastozi, škarpine, grdobine na pjatima...hipnotiziraju me!
Samo utonem u san
E da je to barem san!
U najboljem slučaju – tri kvarta sna!

I onda naravno – kad je tri kvarta sna, onda se obično nešto sanja...
Nešto lipo...
Hmmm...
Dođu mi iznenada one lipe Danijeline oči plave i duboke ka more, sanjam kako ljubim topla Adrianina bedra, sanjam kako lagano grickam Brankin graciozni vrat, pa...

Trgnem se.
Jebate!
Odakle mi više dolazite!?
Pa ja sam posta skroz promiskuitetan!
Emocionalno promiskuitetan!
A – ha...
Da nije kriza srednjih godina?
Uvik je u mene neka kriza...





Znam dijagnozu.
Sve je to od kroničnog nedostatka sna!
Ne mogu više...
Godišnji umor je na vrhuncu.
Triba mi pravoga sna
Ne mogu više ovako spavat na pecibokune
Malo po noći, malo po danu...
U međuvremenu bauljam kroz vrime i prostor.
Jerbo, kad se probudim iz ovakvog popodnevnog košmara, (hmm, jesam li odabra pravu rič...), znojan, satrven, pribijen, tek onda ne znam di sam.
Je li jutro, je li večer, je li ponediljak, utorak, petak... di se ja uopće nalazim....







Ako ste promislili da mi je teško, ma ne virujte mi baš svaku!
Bit će sve dobro!
O najboljim stvarima koje mi se događaju i tako vam ne smin reć ni zuc!
A šta ću kad ne smin!
Obeća sam
E!
Evo, sad imam isprid sebe najmanje četiri dana
I četiri noći
A možda i još više.
Ala gušta!!!

Lito je ljudi!
Lipo naše lito dalmatinsko!
Ma ko ovo more platit...










<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>