Sad bi se ka ono tribalo vratit u realni život ili normalno stanje, ako se pod ovim južnim nebom išta više može smatrat normalnim. Dica se moraju vratit u škole a ona druga, malo starija dica u svoja poduzeća, ako još uvik postoje, naravno…
Ovaj vikend u kolektivnoj psihologiji definitivno označava kraj najraskošnijeg godišnjeg doba, a nama koji ostajemo “na suroj hridi kraj plavoga mora” preostaje samo južnjačka utjeha da ovo stvarno dugo toplo ljeto još ima snage za podarit nam puno lipih dana…
Naravno da će tako i bit, jer ako u nama samima postoji dobra volja, nikakva nam biometeorološka prognoza ne može poremetit planove i snizit razinu pozitivne energije, a kad je tako, onda se mnoge stvari poslože same od sebe da nam olakšaju život.





Eto, čitam u novinama kako se stalno produbljuje razvojni jaz između Zagreba i “slabih” regija Hrvatske. Prema tim podacima, područje “Lijepe naše” podjeljeno je na tri regije – sjeverozapadnu Hrvatsku iliti “Zagreb” u širem smislu, jadransku Hrvatsku te središnju i istočnu Hrvatsku kao treću cjelinu. Dakle, ako je vjerovati podacima, doduše još iz davne 2005. godine, “Zagreb” ima prosječno 9050 eura BDP, “Jadran” 6709, a “Panonija” 4865 eurića po “glavi” stanovnika…

Na žalost, ne znam iz prve ruke kako stoje stvari u središnjoj i istočnoj Hrvatskoj, mogu samo pretpostavljat kako “situacija” nije nimalo bajna, ali eto, barem šta se Jadrana tiče, mogu reć samo dvi-tri riči kao "amandman".



Prvo i prvo – nije u šoldima sve, prema tome - ne mora značit da ćete automatski bolje živit ako imati više eurića u BDP-u, PDV-u ili DŽiTR-u (džepu, takujinu i računu op.p.)

Ka drugo, postoji jedan opći dojam kako smo mi južnjaci lini. Nije to samo tako u nas, tako je manje-više na cilome području sjeverne Zemljine hemisfere. Sjevernjaci su uvik i svugdi ka ono radišniji, a južnjaci su liniji.
Ne, nije istina da smo mi južnjaci liniji, nego smo… kako bi ono reka, malo neefikasniji, pardon - neučinkovitiji i slabije, ma nebi čak reka ni slabije - nego “specifičnije” organizirani.





Jerbo, nas je život naučija da za preživit na ovoj škrtoj ( u prijevodu čitaj – zapuštenoj) zemlji moramo svaštarit. Mi se jednostavno rečeno, ne možemo prisilit da se u životu opredjelimo za jednu profesiju i od početka do kraja radnoga vika, u toj jednoj i jedinoj grani života budemo uspješni, vrhunski i produktivni. Naša filozofija života je takva da smatramo kako jeu raznovrsnosti spas! Najprije, moramo bit “nešto” samo za priživit tokom jeseni i zime. Onda, svako od nas ima bokunić zemlje, e one “škrte” zemlje, razumimo se, za posadit malo zelja, pomidora, kukumara,pa onda imat par stabala maslina, naranči, limuna, po mogućnosti bokunić vinograda onako samo za naše potribe. Pa smo se naučili i bacat tunju ( da ne rečem, bombe, rašpe, dinamite) u more, jer nam je riba na peškariji skupa i nikakva, a dobro se zna da je veća slast šparić kad je frižak , nego li komarča o’ galofaka ili ona šta su jon još prije tri dana pobilile oči. Naposljetku, da bi zaokružili to sveto trojstvo, naučili smo se bavit i turizmom, ako se turizmom smatra to da se liti selimo u garaže, a sobe iznajmljujemo fureštima…

I tako malo-pomalo, skupimo mi još koju svoticu onoga famoznoga BDP- po “glavi” stanovnika koja se nigdi ne zabilježi I koja ostaje u domeni crnih fondova i sive ekonomije.



E i di je sad tu problem?
Problem je u tome da nas ovo prekopirano zakonodavstvo Europske unije tira da se odreknemo svoga neučinkovitog načina života i okrenemo se strogo profitabilnom načinu “razvoja”. A to znači da nećeš više moć imat tridesetak maslina i par stotina loza onako za sebe i prijatelje, nego ćeš morat imat cile plantaže, s time se ozbiljno bavit i ako uspiješ - živit od toga. Isto tako, neš moć ić kaićem “po sviću” i s peškafondom na lignje nego, ili ćeš bit ribar s plovećom tvornicom ili ćeš bit krivolovac! I treće, nema više ZIMMER FREI filozofije, sagradi kume pravi hotel i primaj furešte, drugačije se više ne more!

Gospe moja, lipe li politike?
Ako se ovako nastavi, najbolje da se u ove krajeve umisto nas inficiranima “južnjačkom utjehom” dovedu neki drugi, manje lini ljudi iz ko zna kojih predjela balote zemaljske, a mi ćemo lipo poć u rezervate ka Indijanci u Americi i služit ćemo samo da nas furešti mogu slikavat i gledat neku čudnovato zaostalu, neprilagođenu skupinu ljudi koji nisu mogli opstat u “tržišnim uvjetima”…