Skoro svako naše malo misto, osim šta se već samo po sebi razumi da je u duši uvik čisto jel’, ima u sebi nešto posebno, nešto specifično, neki detalj koji ga izdvaja među stotinama drugih, njemu sličnih. Naravno, to prije svega ovisi o ljudima koji stalno u njemu žive ili su vezani obiteljskim, prijateljskim, ili pak nekim teško dokučivim vezama.





Pa tako upravo u ovim vrućim danima lita vilovita, sve te posebnosti nekako isplivaju na površinu, pa se onda mi dežurni skitnice i vitezovi švedskih stolova nađemo na sto muka di, kako i u kojem pravcu krenit.
Puno mi je drago vidit kako se upravo u tim našim malim mistima zadnjih godina događa svojevrsna “kulturna revolucija” pa se vrlo često dogodi da je u takvim autentičnim ambijentima moguće doživit puno lipše stvari nego li u nekim razvikanim i nazovi etabliranim fensi-šmensi glamuroznim da prostite – eventima…



E sad, da ne dužim previše, ajmo mi konačno na nešto konkretno.
Gata – malo misto u zaleđu Omiša, da se odma ispravim – možda malo po površini ili broju stanovnika, ali u drugu ruku i te kako veliko i značajno, u prvom redu ka centar nekad (a bome i danas) slavne Poljičke Republike koja se prostirala između rijeka Cetine i Žrnovnice. Naravno, u Gatima se radi najbolji soparnik na svitu i okolici, ka i još puno lipih stvari, a kako bi i to misto dalo svoj prilog već spomenutoj kult-revoluciji, u njemu se već treću godinu zaredom održavaju “Dani Ive Marjanovića”, manifestacija u kojoj domaći i furešti svit može uživat u predstavama, izložbama i koncertima.





Zašto baš dani Ive Marjanovića!?
Možda vam na prvi spomen tog imena, moždane vijuge neće odma skopčat o kome se radi, ali ako vam ka ono usput spomenem legendarnu seriju “Naše malo misto” i uz cilu reprezentaciju općepoznatih vječnih likova među koje sigurno spada i “dušobrižnik pri i sad” don Karmelo Ljubetić, sve će vam bit jasno.
I upravo taj “dušobrižnik pri i sad” don Karmelo, u stvarnom životu barba Ivo, dugi je niz godina, desetljeća čak, radija s dramskim amaterima iz Gata ka voditelj i režiser.
Lipo je to kad se nađu pravi ljudi na pravim mistima, sretne se skupina sličnomišljenika pa se neke stvari ka prividno same pokrenu i zakotrljaju, često izazivajući pravu lavinu dobre energije. Pa se tako malo-pomalo, cilo misto okupi oko nekog dobrog “projekta”, svako na svoj način kako zna i umi, doda onaj začin koji možda nedostaje. I dokle god postoji dobra volja – moguća su prava čuda!





Reka mi je sinoć jedan od bivših glumaca – slušaj, u Gatima si se moga bavit ili balotama, moga si eventualno igrat briškulu i trešetu, ili si se moga pridružit glumcima. To ti je bilo to, nisi ima više šta birat!
Sritna je okolnost da balote i karte ne isključuju mogućnost sudjelovanja u pravim pravcatim predstavama pa smo tako sinoć imali prilike uživat u jednom zaista nesvakidašnjem događaju.



Amaterska kazališna skupina, okupljena u okviru “Kulturno umjetničke udruge Gata” sinoć je izvela predstavu “Prodana divojka” autora don Stipe Kaštelana, tragediju pisanu desetercem napisanu još davne 1924. Godine. Priča nas vodi u na početak 17. stoljeća i zasnovana je na legendi o Kati Bobetić, “prodanoj divojci” kojoj u ta teška vrimena jednostavno - nije bilo suđeno da se sritno uda i da živi sa čovikom kojeg voli, već je raznoraznim obiteljsko-seoskim smicalicama za trista dukata prodana zločestom Redžep-begu iz Zadvarja. Kako je priča dalje tekla, danas vam nemam namjeru otkrivat, ne zbog toga šta sam zločest ka oni beg sa Zadvarja, vengo radi toga šta bi bila prava šteta da ovu predstavu i sami ne pogledate i doživite, kad budete u prilici.



Razumljivo, ne možete od glumaca - amatera očekivat spektakularna ostvarenja ili nezaboravne kreacije, ali naši domaćini su uložili toliko dobrih vibracija u predstavu da je to nama u publici bilo gotovo realno i opipljivo. Još mi je nešto sinoć bilo izuzetno zanimljivo. Među publikom je, između možda pet stotinjak gledatelja bilo i jako puno dice, i to od one najmanje, možda dvi-tri godine do onih nešto ozbiljnijih, od pet-šest naravno…
Na početku same predstave ima sam osjećaj da će to dici bit dosadno, da će kmencat, pizdrekat, gnjavit i stalno tit ić ća, ali začudo – dogodilo se skroz suprotno. Dica su širom otvorenih očiju odgledala predstavu do samoga kraja i nije im padalo na pamet bilo kakvo grintanje. Odgledali su sve u jednome dahu. Čak ih nije poremetilo ni to da su se tijekom predstave neki gledatelji iznenada ni krivi ni dužni, našli na podu u sasvim nezavidnom položaju, prije svega zbog upitne kvalitete plastičnih stolica u gledalištu.
Ali, sve je to draž, ma di to možete doživit u pravome teatru!





E da, skoro sam zaboravija, predstavu je režira svestrani glumac splitskog HNK-a Trpimir Jurkić, za vašu informaciju – moj prvi rođak! Moj otac i Trpimirova mater – brat i sestra, e!
Ajde, moram se malo falit, a šta ću sad. Međutim, nisam u Gata doša po “rodijačkoj” vezi, nego nam je to sve lipo omogućija naš Stipe, biolog, ekolog, zmijolog i još puno toga na –og. Stipin stari glumija je Poljičkog Kneza u predstavi, tako da se i to zna!
Kako je sinoć bilo i službeno otvorenje “Gatskog kulturnog ljeta”, imali smo priliku mogli uživat u otvaranju izložbe slika akademske slikarice Ivne Nadračić. Ulja na platnu, sve lipo, šesno, divota…



Naravno, naš Stipe nam je nakon predstave omogućija druženje u Vip-salonu za izvođače, sponzore i uzvanike, u kojem su, vjerojatno već pretpostavljate, tijekom čitave večeri dominirale rasprave o Krleži, Solženjicinu kao i uticaju punog mjeseca na književno stvaralaštvo starih Inka, Maja i Azteka.
To šta su na stolovima u Vip salonu bili poslagani pršut sir i soparnici, pašticade s njokima, rižoti, štrudeli, kolači…ah to vam je nekako bilo u drugom planu…(kad bi se gađali avionima, tz, tz, tz)
Eto, šta reć na kraju, za sve glumce i one koji će to tek postat, za našega Stipu, Trpimira i sve ostale sudionike ove lipe večeri – palac gori!

Samo, isto ću vam šapnit jednu stvar ovako usakrito da niko ne vidi i ne čuje – bacite one plastične stolice ća, nabavite čakod bolje!