Nije se u petak onaj post, a ni požar niti oladija a javlja mi se moj Stipe i to normalno, ne meni direktno nego priko moje izvršne producentice, a Bože moj, da - nije li to malo preslučajna slučajnost da moja blogerska malenkost stalno nalijeće na nekakve požare!?
To mi ka ono ufino oće reć da imam piromanske sklonosti, i da sam u nedostatku pravih tema za nove postove sposoban i sam stvarat “vatrene” situacije, e moj Stipe, Stipe…

Ništa sad, neću ja to mome Stipi zamirit, opet moram priznat da ima nekoga vraga u tome, očito je kod mene prisutan nekakav poremećaj, po mojoj osobnoj klasifikaciji - “sindrom nosoroga” koji me tira da svaki put izbliza vidim o čemu se radi i naravno – pomognem ako triba, je li…ka ono…e...
I sad, razmišljajući zašto je to tako, vremeplov me odveja daleko daleko…

Tamo, sada već davnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća (ah kako daleko to zvuči), moj je stari bija dopisnik “Slobodne Dalmacije” iz Trogira. Još se sićam one njegove stare makinjete za pisanje, indigo papira i posebnih kartica prilično čudnovatog izgleda na kojima bi se pisali tekstovi. U to vrime prevladavale su vijesti kako bi se reklo – lokalne problematike, sva važna i manje važna zbivanja i događanja u našem malom mistu. S nesrtpljenjenjem bi otvarali svaki novi broj Slobodne da vidimo je Ii “nas objavilo”. Sićam se, i onda je bilo lito, gotovo isto ka i ovo naše današnje, a u tim vrućim srpanjskim i kolovoškim danima, najzastupljenije vijesti, između kojekakvih tričarija vezanih za broj prijavljenih turista, proslave Dana Borca ili Ustanka, bile su vezane upravo za, kakve li slučajnosti – požare!







Vjerovali ili ne, u to vrime, požara je bilo puno više nego danas. Nije tada bilo ni modernih navalnih vozila, čak ni najobičnijih brentača, a o kanaderima ili nekakvim zračnim traktorima, moglo se samo sanjat. Eto, isto onako kako ja danas ka nosorog trčem tamo di vidim vatru pa to brže-bolje objavim na stranicama bloga mi moga, tako je toga lita moj stari skupija lipi honorar izvještavajući sa svih mogućih požarišta.
I sad, kako bolje to "proslavit", nego li odvest cilu familiju na večeru u neki fini restoran. Kad već mogu furešti, nismo bome ni mi ništa slabiji, je li tako…
Sićam se te večere ka i danas, otac je naručija ražnjiće, a mater, sestra i ja po porciju mješanog mesa i prženih kumplirića.
Njamiii…

Sve je to izgledalo prilično dobro, ukusno i atraktivno, ali kad smo došli doma, počeja je show! Ima bit da je iznutrica, da prostite džigerica iz mješanog mesa bila pokvarena, uglavnom da ne duljim, imali smo Rigolleto čitavu noć.

Sve u svemu, od tog dana, spontano ili namjerno kao prvo:
-ne jedem iznutrice, nikakva jetra, mozak, pluća, džigerica, ne dolazi u obzir, nema šanse…
I naravno kao drugo:
- Ne mogu smislit požare

Dobro, ajde priznajem, požare ne mogu vidit iz još mali milijun drugih razloga, ali u svakom slučaju onaj Rigolleto od “požarnih” honorara, bija je značajan “okidač”.

Najgrublje mi je u tim požarima gledat stara stabla kako očekuju plamen koji im se približava. I ljudi, i tice i životinje, opet mogu nekako uteć, potrčat, poletit, a oni... Dođe mi sto puta da tim stoljetnim borovima I maslinama poviknem – bižiiii ća, trči!



A šta će oni bidni, kad su korijenima vezani samo za to svoje jedno i jedino misto, to im je misto rođenja i misto smrti…







U svakom slučaju, od mojih blogerskih honorara danas ne mogu ić niti na jedan burek, a kamo li na večeru s “kombinovanim” mesom… Ko zna, možda to i nije tako loše…
A ne bi uopće bilo loše da kod mene i ne bude novih postova na ove "vatrene" teme.
Ali kad stvarno nije do mene, moji nevjerni Tome!