petak, 27.06.2008.

~Prije partence...
~

Potaknut jučerašnjim čudnovatim snom, a uzevši u izbor mnoge čimbenike od krucijalnog značaja za razvoj uzmorske populacije s posebnim naglaskom na rast kukumara, pomidora, a posebno fažoleti, čvrsto sam odlučio barem jedan dio spomenutog sna provesti u djelo.
Vrime je za partencu…



Triba napunit baterije!
Samo…sad se mislim da u zadnje vrime možda i previše punim baterije, a o njihovom trošenju bi se još dalo razgovarat…
A lako je moguće da sam izmiša punjače, pa onda bateriju od mobitela punim na misto digitalca, a onu od onoga na ono drugo ono...
Ma ono ono ne ovo ono, e!

Lipo mi je…
Baš mi je lipo!
Nemam pojma šta se događa u svitu i okolici.
Ima li digod koja dežgracija, je li se dogodija koji škerac, joli batuda…
Ma ima stoposto, bit će da se događa puno toga, samo me apasolutno ne interesira!
I ono europsko u balunu – je li to još uvik traje?
Ko je pobjedija?
Pihhh, otkad nema naših – neš ti događaja!

E da, čuja sam da se u Peručkom jezeru pojavila nika zvir nika koju narod zove Karakonđula!!!
Ajme!
Navodno je zmijolikog oblika, brza ka Schummi, ladna ka Kimmi…
Ne znam, valjalo bi poć na lice mista pa utvrdit činjenice…

Meni se samo učinilo da sam jutros na trogirskoj rivi vidija jednu sličnu zvir.
Nema baš zmijoliki oblik, nego mi više pari ka nika roketa, ali nema šta stvarno izgleda stani-pani.













Pogotovo kad triba ulit bokunić pogonskoga goriva u ovu zvir.
Ali…to neka brine gospodar o’ zviri, meni ne pada na pamet!
Daklen, kako san ono reka, iden ća!
Na jedno lipo misto
Puno lipo misto
Bit ćete izvješćeni, bez brige…
Ali…
Ne ide s bezveze
Samo u znanstvene svrhe!
Idem proučavat uticaj strujanja vjetra maestrala na prosječnog Dalmatinca u trećoj dekadi lipnja mjeseca!









Nisam vam ovih dana od velikih riči.
Ma uostalom, ko ih to može i smišljat na ovu vrućinu!?
Dobri moji ljudi, lito je, guštajte, bacite sve brige ća, nije vrime za njih!



Pa iznova ispit čašu
zapivat za dušu bisnu
sritan zaspat ispod skala
čekat dašak maestrala,
maestrala ...

... čekat dašak maestrala,
maestrala...



četvrtak, 26.06.2008.

~Otovnica
~

Ostala su mi četiri dana starog godišnjeg odmora, a kako ih “po zakonu” moram iskoristit do 30.lipnja tekuće godine, taj mi zakon ujopće i apasolutno ne pada teško, pa sad uživam ka prasac, jer su ti blaženi dani konačno došli na naplatu!
Aaaa, ča mi je lipo!

U stvari tija sam reć – ajme ča mi je lipo, ali kako ne bi ispalo da u istoj rečenici ajmečem i guštam, usvajamo gore navedenu rečenicu kao konačnu, važeću i zakonitu…
Ne triba mi puno toga – lipa ladovima u dvoru ispod odrine, čitam neke zvizdarije, svira mi Radio KL Eurodom, taman sam marenda malo murtadele i kruva pa se samozadovoljno lupkam po trbuju…

E, ma znate li šta je nevolja?
Ma dobro ajde, nije baš nevolja, to je u stvari jedan mali poremećaj, koji se ogleda u tome da, iako se sad mogu naspavat koliko mi duša želi, ovo tilo ima ugrađeni mehanizam koji ga u pet uri ujutro obavezno budi!
Međutim, u tome nema ničeg lošega, upravo suprotno,
jer ovako samo proškiljiš jednim okom prema leroju, okreneš se na drugu bandu i produžiš putovanje carstvom snova…
E!

Ma ima još toga!
Ne znam kako je to kod vas, ali ja kad tako malo produžim to blaženo stanje,obavezno počnem sanjat, šta mi se u “normalnom” stanju spavanja, gotovo nikad ne događa.
I tako, zamislite šta mi se jutros sve izmišalo!

Najprije sam se naša, ne znam ni sam kako, u Pločama, na ušću Neretve, ma razumimo se, znate di su Ploče…
Stoposto sam se mora nać sa ModestiBlejz na jednoj blogerskoj kavi.
I sad, računam ja, neš ti Ploča, nemam se di izgubit, idem doli do Rive, tamo su svi kafići, lako ćemo se nać…
Kad ono…
Ploče ogromne!
Paru ka Newyork!
Kad su se ovoliko izgradile!?
Gledam isprid sebe dva ogromna nebodera.
Gospe moja koliki su, imaju barenko šeždešet katova…
Zautavljam jednoga čovika pa ga pitam: “Ma šta je ovo, kad se ovo sve izgradilo, nema godinu dana da sam zadnji put bija, a sad ne mogu ništa pripoznat”
A čovik mi odgovara: “Je, puno se toga izgradilo, uša vama je kapital iz Saudijske Arabije, ovi neboderi vam se zovu “Ploče towers” i u njima vam ima mista za trideset i dvi ijade ljudi…
Gospemoja…

Inšoma dela šoma, Modesti nisam vidija, a ko će je nać u ovome velegradu, e…
Idem ja dalje.
Evo me najedanput u Beograd.
Ma di u Beograd?
Kako sad Beograd?
Kraj jedne trafikice zaustavija me jedan čovik, sve nešto govori,viče, maše rukama, lampa ušima, ali ga ništa ne razumim. A ja sve izbjegavam razgovor da ovi ne bi skužija da sam ja Hrvat, pa da me ne istambura na licu mesta, nasred Terazija, jebote...
Tek sam ga na kraju nešto razumija:
- Gospodine – kaže on - zašto vi hodate bosi?
- Ma ko je bos!?
- Pa vi, pogledajte..
I stvarno, pogledam ja doli na noge, kad ono stvaaaarno - nemam postola, ni bičava, nema ničega, totalno sam bos!!!
Šta ću sad?
Moram uteć!
Vidim u daljini vlak kako prolazi.

Potrčim prema vlaku onako bos, uskočim na vrata i nastavim put dalje. Sićam se da je vlak (ili je ovo bija “voz”) ogromnom brzinom zalomija onu ćošu di rijeka Sava utiče u Dunav pa smo nastavili pičit dalje prema Adi Ciganliji….
Ne znam ni sam koliko je ta vožnja trajala, a za pravo reć, nisam ni primjetija kad se vlak pretvorija u trajekt!
Nisam se pravo ni snaša, trajekt već pristaje u luku na jednom od dalmatinskih otoka.
Čekam da brod akošta doli u garaži među autima i kamionima koji već pale svoje motore i kroz minut-dva, otvara se ona velika rampa na provi ka ogromna usta.
Izlazim vanka.

Na samoj obali dočeka me neki uniformirani službenik sa ogromnom kapom.
- Dobar dan, molim vas Otovnicu na uvid….
- Molim??? – ja se naša u čudu
- Otovnicu?
- Kakvu Otovnicu, šta vam je to?
- Hm…gospodine, pa naravno da morate imati Otovnicu, kako će te inače doći na naš otok?
Kad putujete u inozemstvo imate Putovnicu, nije li tako, a kad dolazite na otok morate imati Otovnicu! – neumoljiv je uniformirani službenik

-Ali…gospodine dragi, kakve su to zawebancije, pa te Otovnice ne postoje, eto sa mnom je i deset mojih prijatelja, nitko od njih nema Otovnicu!

-Hm…jeste li sigurni – upita me pobjednički uniformirani službenik
Okrećem se iza sebe i čoviče imam šta i vidit – njih deset, svi imaju u ruci spremne Otovnice!!!

U stvari te Otovnice izgledaju ka neki CD, onako su okrugle, a na tom CD-u su nacrtani obrisi otoka.
- Šta ću sad?
- Ništa gospodine, morate se vratiti na kopno, bez Otovnice ne možete na otok!
Uhhh, ovo je bilo previše, probudija sam se u znoju lica, I ne samo lica svog…

Ploče, Beograd, vlak, trajekt, Otovnice, jebate….

Sad je dobro
Šta sam ono još tija reć?
N’da, pala je i prva đita ovega lita vilovita!
U stvari, prije je to bija jedan običan đir nego đita, ali i to se računa.



















BIžim ća opet na more...
Samo nikako ne smin zaboravit Moreplovnicu!


ponedjeljak, 23.06.2008.

~VVV Velebit
~

Ne mogu ni sam više biti posve siguran nije li moja fasciniranost Velebitom zapisana negdje u genetskom kodu ili je pak posljedica doživljaja iz najranijeg djetinjstva kad bi naša putovanja starom Jadranskom magistralom prema sjeveru trajala puna “tri dana jahanja” a pogotovo na dionici između Masleničkog mosta i Senja koja je predstavljala pravu epopeju a sve zbog te ogromne, moćne, velebne Planine, koja je je svojim divljim krajobrazima formirala more opasnih zavoja i zastrašujućih prizora, pa sam uvijek strepio neće li se sve te silne gromade, klisure i litice, potpomognute olujnom burom koja čini se, ovdje vječno puše, jednom srušiti na nas…

Pa čak i ako uzmem u obzir činjenicu da je ljudska očaranost nekim ili nečim u pravilu snažnija što se “objekt” obožavanja manje poznaje, zar niije neobično da kroz sve te godine u kojima sam razne načine upoznavao i otkrivao Planinu sa velikim “P”, moje fascinacije, misli i osjećaji prema njoj nisu nestajali već naprotiv – sa svakim novim otkrivenim kutkom postajali su neizmjerno snažniji i bogatiji pa čak i dodatno garnirani neupitnom dozom strahopoštovanja.

Stoga i nije posebno čudno da moja dilema nije trajala niti jedne mikrosekunde kad sam prije nekoliko mjeseci, u Mosorovom planu izleta za ovu godinu, ugledao uspon na Vaganski Vrh. Usprkos činjenici da u svoj svojoj velebnosti, raznolikosti i bogatstvu, najviši vrh možda i nije uvijek najvažniji, a pogotovo kad se uzme u obzir da je poslije Sinjala na Dinari i svetoga Jure na Biokovu, Vaganski vrh “tek treći” na toj ljestvici, mnoge činjenice bilo one racionalne ili emotivne prirode, govore u prilog tezi kako se ovdje ipak radi o svojevrsnom hrvatskom Olimpu.



Iz Splita smo na put krenuli u rano subotnje jutro, gotovo svi još pod dojmom konfuzno prospavane noći u kojoj su nešto ranije, potomci Sulejmana Veličanstvenog, izvjesni Turci palci, srušili naše kolektivne snove u jednoj jedinoj sekundi pa je onda sasvim logično i simbolično izgledalo da naše muke i jade isplačemo upravo na vrhu Svete Planine…
Dva sata vožnje ovaj put iznenađujuće dobrim “Prometovim” autobusom do ulaska u Nacionalni Park “Paklenica” brzo su prošli. Idemo sada u pravu akciju, ruksake na leđa i goni kume uzbrdo Velikom Paklenicom.
Dokle?
A dokle god možeš izdržat…

Šalu na stranu, nevolja je kod ovakvih dvodnevnih izleta što moraš ponijeti masu stvari kako onih neophodnih tako i onih za koje sumnjaš da bi mogle biti potrebne ali ih ipak nosiš za svaku sigurnost.
I tako, taman kad promisliš da je to-to, tek onda uvidiš da još moraš strpat i spizu, vodu i koješta još, tako da te naše naprtnjače postanu tako prokleto teške da to jednostavno rečeno - nije humano, pogotovo zbog toga što je zavrućilo do daske. Spašava nas i umiruje žuborenje potoka uz koji vodi naša staza.







Bez obzira na sve poteškoće, korak po korak, brzo smo svladali taj najlakši dio puta i stigli do našeg baznog logora broj jedan, točnije rečeno do “Borisovog doma” u Paklenici. Nakon (ne)običnog raspoređivanja po apartmanima i zajedničkim spavaonicama, očekivao nas je poslijepodnevni trening – uspon na Crni Vrh!

Crni vrh, sa svojih 1110 metara prava je šala mala za nas nabrijane i poletne planinare. Međutim, ovoga puta nije bilo baš sve tako jednostavno. Iako je put vodio kroz šumu, vrućina i sparina bili su značajni “remetilački” faktori, pa smo vrlo brzo morali uvježbavati tehniku “pij pametno”. Iako te žeđ vuče da nagneš onu bocu vode, spremno otvoriš ralje što je moguće više i saspeš najmanje 0,75 decilitara u svoje pritrujeno tilo, iskustvo i razum govore nešto skroz drugačije – vodu valja piti lagano na gutljaje, kao lijek…

Ipak, za otprilike dva sata uspona s povremenim stankama, dolazak na Crni vrh malo nas je razočarao, u prvom redu zbog bezveznog ružnog stupa ili antene, sam vrag zna čemu to služi, koji je potpuno okupirao sav prostor na vrhu. Dobar ekvivalent svemu tome jest činjenica da je pogled koji se pruža na sve strane – fantastičan. Opet sam u problemu da zbog ograničenih performansi svog aparatića ne mogu sve to vjerno prenijeti u digitalni oblik.



Sa sjeverne strane s blagom nevjericom pogledavamo prema ogromnom planinskom zidu kojeg sutra moramo svladati i na kojem su se smjestili svi najviši velebitski vrhunci.

Slijedi brzopotezni povratak do baznog logora jer nas očekuje večer ispunjena bogatim sadržajima, uostalom kao i uvijek kad se zajedno u društvu nađu ovakva ekipa pustolova.

Nedjelja ujutro – ustajanje u pet!
Ambicioznija skupina kreće na Vaganski vrh za koji će nam trebati otprilike pet i po sati uspona, a oni koji se danas nisu osjećali najspremnijima za takvo nešto, idu sat kasnije na “lakšu” turu do prijevoja Buljme, pa možda i još malo dalje. Ako se po jutru poznaje dan, ovo bi danas mogla biti jako vruća tura…





Put nas prvih sat-dva vodi kroz spasonosnu zelenu šumu dok s lijeve strane, iz dubine osluškujemo brzake potoka bez imena, u stvari zove se upravo tako – Brezimenjača. Za razliku od potoka, kolona planinara prilično bešumno uz tek povremena potiha stenjanja, otpuhivanja i obavezna samopropitkivanja u stilu “ma šta meni ovo triba”, korak po korak grabi sve više i više. Nije lako, nije niti malo lako, a samo nas donekle može utješiti činjenica da će nam kasnije biti čak i teže! U svakom slučaju, eto nas konačno i na tom famoznom prijevoju zvanom Buljma (hm, nije mi baš neko ime…)



Možda jedna od tajni privlačnosti Velebita leži upravo u tome da se na mnogim mjestima naglo mjenjaju krajolici pogledi i prizori tako da sve to planini daje neke nove posebne dimenzije. Tako samo i sada nakon prijevoja naišli na široke zelene livade i pejzaže znatno drugačije od onih koje smo gledali do sada.





U planinarskom skloništu “Struge” uzimamo kratak predah prije završnog udara. Uspon je po ovoj vrućini više nego iscrpljujući pa nam se zalihe vode brzinski troše. Na svu sreću, na nepuna pola sata hoda od Struge nalazi se bunar Marasovac, pun bistre, hladne, izvorske vode. Nikad mi u životu neka voda nije tako prijala! Sad kad malo bolje analiziram, čini mi se kako je ovaj bunar možda bio ključni moment za naš uspon.



Osvježeni i ohrabreni putokazom koji kazuje da do našeg cilja ima još “samo” sat i po, krećemo u nove pobjede. Visinu već imamo u svojim nogama, blagi i nešto strmiji usponi izmjenjuju se s položenijim dionicama. Sunce prži ko ludo, tuče mi u vrat svom žestinom a za nevolju, prati me neki roj mušica koji mi ne da mira. Neću reć šta sam promislija. I bolje je tako…



Kolona planinara se prilično razvukla, nema više “organiziranih” stanki za odmor pa svoj spas svatko nalazi po vlastitom nahođenju i ritmu hodanja. Ipak, sad kad već vidim cilj pred očima, skupljam zadnje atome snage, još samo malo i konačno sam tu!





Vaganski vrh, eto i mene konačno tu!
Osjećaji su zbrčkani i turbulentni pa ih nije lako prenositi u rečenice, jer znam da sam želio doći na ovo posebno mjesto odavno odavno, praktički otkad znam za sebe. Čak i onda kad nisam niti slutio da ću jednog dana biti aktivni “diplomirani” planinar, vrh Velebita je bilo nešto što se pod obavezno “mora” u životu napraviti.



Na vrhu smo bili točno u podne, sunce visoko na nebu sija i prži, definitivno ima više od plus trideset u zraku, a jedan krajnje neodgovoran oblak na nebu nikako se nije htio pomaknuti par stotina nebeskih metara da ga barem malo prekrije.





Stoga se nismo predugo zadržavali, jer koliko god osvajanje vrha predstavlja nekakav emotivni vrhunac, veliki dio puta, ništa manje zahtjevan tek je pred nama. Spuštanje s planine nikako ne spada u kategoriju pukog kotrljanja.
Gojzerice mi na nogama postaju preteške, sto kila je u njima, tabani su mi tako nabijeni da imam osjećaj kako hodam bos, a dobro poznati put se sve nekako produžuje i nikako da stignemo do cilja…
Ipak, upornost se isplati, a također se zna kako sreća prati hrabre, pa konačno nakon više od četiri sata spuštanja stižemo do baznog logora.
Spas!

Nakon polusatnog dolaska k sebi i pronalaska osvježenja u potoku Paklenice, opet nemamo vremena na bacanje jer nas očekuje povratak do Starigrada. Iako smo i sad naprćeni ko tovari, spuštamo se lagano, s noge na nogu. Ostvarili smo naš cilj, to je najvažnije…

Velebit…
The Planina…
Svaki put me satare, izmuči,samelje, ubije Boga u meni…
Ali isto tako, svaki put daruje mi dio sebe, neke skrivene kutke namjenjene samo za rijetke sretnike, daruje neopisive osjećaje zadovoljstva, ushićenja, poštovanja i ponosa…
Kad ostarim, možda počnem zaboravljat – zato sad pišem još samo jednu rečenicu
22.lipnja 2008. godine bio sam na Vaganskom Vrhu…



Vrhu Velebita
To je to!


subota, 21.06.2008.

~Stara maslina, mlada grlica i cvit kapara
~

Nakon intenzivno proživljenog stanja osobne i kolektivne eu(ro)forije, koje je na nekim područjima za posljedicu imalo učinak sličan nuklearnom udaru, idealno je vrijeme za lagano opuštanje i otrežnjenje . Uostalom, ne valja predugo biti u euforičnom stanju jer postoji vrlo izgledna mogućnost da se misli, osjećaji i štošta drugo još, iznenada počnu gibati vremenom i prostorom na potpuno turbulentan način…



U neke od mojih omiljenih načina opuštanja, pogotovo u razdoblju velikih vrućina i snenih popodnevnih mamurluka, svakako spada pronalaženje pogodnog mjesta za sveobuhvatno kontempliranje, a pri tome se kao idealna “destinacija” obavezno nameće ugodna atmosfera u sjenama krošnji stoljetnih maslina.

Stare masline zrače nekom posebno dobrom energijom pa se u okružju tog plemenitog drveta osjećam zaštićeno i spokojno, dok iz kvrgavog debla iščitavam mudrost i dugovječnost, a iz mladih vazdazelenih grana crpim snagu i pokušavam dokučiti tajne sastojke eliksira vječnog života…

I tako, upravo dok se se pitam postoji li u toj kategoriji išta bolje od terapeutskog učinka stoljetnih maslina, zaključak se nametnuo sam od sebe – naravno da postoji - terapeutski učinak tisućljetnih maslina!



A takvo čudo prirode, na svu sreću postoji vrlo blizu, na svega nekoliko kilometara udaljenosti, u Kaštel Štafiliću. Za one slabije upućene, to vam je onaj prvi od Kaštela ukoliko se krećete od Trogira prema Splitu, a posve logično – posljednji u nizu, ukoliko se vozite suprotnim smjerom, ahhh kako ovo dobro objašnjavam…





Di smo ono stali…
A – ha, dakle mjesto radnje je Kaštel Štafilić, vrijeme radnje, bilo današnje, bilo ono prije tisuću i pet stotina godina, sasvim je relativno za ovo možda najstarije živo biće na području Lijepe naše!
Maslina kao posebno sretno i sveto drvo, stoji ovdje kao živi spomenik i podsjetnik na neka jako jako davna vremena i prohujala stoljeća. Uvjeren sam kako upravo ova maslina pamti i ima upisano negdje među svojim godovima bezbrojne generacije ljudi kojima je pomogla, koje je othranila i podigla.





Na koji način onda sakriti radost, poštovanje i onaj jedinstveni osjećaj koji te prožme dok svojim dlanovima dodiruješ to staro deblo i pod svojim prstima osjetiš toplinu života kroz više od petnaest stoljeća….





Maslina iz Kaštel Štafilića uvedena je u registar zaštićenih spomenika prirode Hrvatske 1990. godine i na svu sreću danas se nalazi se jako dobrom stanju u prvom redu zahvaljujući ljudima koji se brinu o njoj…

Da, ova maslina je na svoj način istinsko čudo prirode, ali na svu sreću, čudima danas još nije kraj, iako se ovo slijedeće čudo ne može podičiti tolikim stoljećima u svojim žilama.
Dakle, slijedeće čudo u čudnovatim zgodama ekološko-hedonističkog bloga odaziva se na ime - kapari!





Ovaj bujni grm koji raste samo u područjima okupanim morem i suncem, čudo je svoje vrste, jer za razliku od mnogih drugih biljaka, on može rasti doslovce iz kamena. Dobro, ajde da ne pretjerujem, iz golog kamena baš i ne, ali čim se u pukotinama daju naslutiti trunčice zemlje pa čak i same prašine – to je kaparu dovoljno za njegov korijen.
O gastronomskim mogućnostima korištenja kapara za sada ne bih, hvala, ali razlog zašto je to malo čudo upravo danas aktualno je njegov možda najljepši dio – cvijet!



Svaka čast ruži, orhideji, magnoliji i ostalim kraljicama i princezama, ali tek kad kapari cvitaju onda je to prava fešta od…cvitanja!
Mislim da mi ne triba puno palamudit, slike govore puno više…











Sve ča je lipo kratko traje pa eto, taj naš famozni cvit kapara koliko god je ima sriću bit tako raskošan i neodoljiv, s druge strane mora trpit pokoru (pre)kratkoga sjaja…
Za sam kraj ove današnje priče, uletilo je, potpuno neočekivano, još jedno malo čudo.
I to baš uletilo, a di – u moju ostakljenu verandu! A ko – mala grlica!

Iznenada čujem, nešto čudno lepeta u verandi, šta je-di je-kako je, uletila bidna grlica unutra, ali nikako ne može pronać izlaz, pa nasrće izbezumljeno na prozorska stakla, udara u njih pa joj ništa nije jasno.
Znali su u moju verandu ranije često ulijećat i grajaši, ali oni ka stari snalažljivi barufanti najčešće uspiju pronać izlaz prije nego ih spaze mačke.

Nakon kratkotrajnog prijateljskog uvjeravanja i pokušaja dokazivanja određenih fizikalnih zakona, mala grlica se već umorna i izmučena odlučila prepustit sudbini ludoj pa šta bude neka bude.
Oprezno sam je uzeja u ruke da joj slučajno ne slomim krilo, a ona se na svu sriću potpuno primirila.
Da samo znate kako joj je srce lupalo!?
Bum-bum, bum-bum,bum-bum!!!
Sto na sat!
Ma šta sto na sat, sto na minut!

E sad, lipo smo se dogovorili kad je već tako iznenada uletila, da se mora strpit još samo minut-dva, da ovjekovječimo ovaj događaj. Nije bilo baš jednostavno, jer je nisam smija ispuštat iz ruku, ali eto - malo nosom, malo zubima, malo hm…nije sad važno, uglavnom uspija sam uključit digitalac i evo kako vidite- rezultat je tu.



Nakon kratkog i nadasve uspješnog foto-sessiona, grlica je svečano i uz prigodne zvukove fanfara puštena u nebeske visine di joj je i misto. Neka joj je sa srićom…

Toliko za danas!
Stara maslina, mlada grlica i cvit kapara…
Pa…kad malo bolje pogledam...lipo je ovo…










petak, 20.06.2008.

~Za našu Hrvatsku
~




IMAŠ SNAGU ZLATNOG ŽITA



IMAŠ OČI BOJE MORA



IMAŠ SVU NAŠU LJUBAV
I VELIKO SRCE
KOJE KUCA SAMO ZA TEBE



IDEMO SVI ZAJEDNO
KAO JEDNO

TO JE NAŠA ZEMLJA!!!


četvrtak, 19.06.2008.

~Srdela blues
~

Kad god se u našim malim i velim mistima održavaju fešte za široke narodne mase, obavezno se čuju grintanja o ponuđenoj spizi i počnu žestoke rasprave kontra neupitne vladavine jednog, koliko omraženog toliko i obožavanog – njegovog veličanstvena ćevapčića!!!
I uvik su iste priče, klepetanja i ronzanja – e zašto nema ribe, to bi bila prava stvar, i tako dalje i tako bliže. Onda dođu “ribarske noći” na kojima niko ne muma ribu!?

Ima već dosta vrimena otkad je taj bidni ćevapčić pribijen na stup srama, yes little duck bilo bi vrlo poželjno da se distanciramo od tog neuglednog mesnog valjuška, jer to ka ono nije naše, nije autohtono, jer sam njegov spomen nekim pametnjakovićima izaziva asocijacije na balkanske gudure, osmanlijski imperij i svašta nešto još, sa čime mi naravno nikad kroz povijest veze nismo imali.
A zašto!?
Triba priznat da su ćevapčići u lepinji, pa još ako usput uvalimo one razne dodatke ka šta su kapula, ajvar ili kajmak, naprosto neodoljivi, toliko neodoljivi da to nije zdravo!
A upravo činjenica da to nije zdravo, to je ono pravo!
Di ćeš većeg gušta od one mašćurine koja ti se cidi niz obraze, pa onaj vonj zagorenog mesa, ona musava ljepljiva atmosfera ćevabdžinica, koje se barem u Dalmaciji obično zovu “Hajduk” ili “Naprid bili”…
Jer, hebeš ti spizu koja je zdrava a neukusna!
Nema ni šušta ni gušta!
Pari ti se ka da jiš stiropor…

Ćevap kontra srdele.,
Srdela kontra ćevapa..
Nepotrebna dilemma!
Dobro je i jedno i drugo…



Prije par godina, prilično se ambiciozno krenulo u ostvarenje jedne dobre zamisli, sa osnovnom idejom da se diljem obale, otoka pa i kontinenta, ustanovi čitav lanac ribljih brzogriznih zalogajnica s jedinstvenom ponudom i da onda to s vrimenom postane šta bi se po modernome reklo “brand”. E sad, dobra ideja je jedna stvar ali napravit marketinški uspjeh, to je već drugi par postoli
Nakon početnog uzleta, na žalost, brzo je došlo do nesnalaženja i “objektivnih poteškoća” tako da danas od pompoznog projekta nazvanog “Srdela snack” nije ostalo niti jedno “s”.

Najprije…ime mi je bezveze… neš ti atrakcije!
Srdela pa “snack”, poala lipe kombinacije!?
Jerbo, bez obzira na sve njezine nutritivne i druge objektivne vrijednosti, čim čuješ rič “srdela”, odma te mislli odvuku na sirotinju, neimaštinu, tašelane kratke gaće i bižanja u Jamerike..
E ali zato, kad rečeš komarča, škarpina oli zubatac… to je već druga pisma!

E sad šta je to, po mom skromnom mišljenju naravno, najveći hendikep ovako zamišljenog ribljeg brzogriza i glavni razlog zašto “srdela snack” nije zaživila a tribala je…
Pa nezgodno je brate!
Nezgodno za jist!
Jerbo, ako je to brzogriz, onako s nogu, onda u jednu ruku moraš držat pjat a u drugoj fitu kruva, pa ako čašu s vinom i uspiješ negdi privremeno odložit, još uvik moraš imat slobodne ruke za odvajat draču, pa ti se onda prsti počnu lipit, a lako se može dogodit da se cili izmaćaš i upropastiš i košuju i gaće i mudante i postole…Benti, šta ti vridi da si lišo proša ako si se cili išporka!

Pa se mislim…
Oli je jedini način spremanja ribe da se baci na gradele ili tavu i posli toga direktno u pjat?
Je priznajem, pečene srdele na gradele pa još ako je na lozje - mmmmm...
Ali...
Ka da se ne može sve, pa i srdela, lipo filetirat, odvojit meso od drače, uredit kako Bog zapovida i posli sve to lipo servirat ne u pjat, nego u lepinju, bublicu, bilo šta!
I nema više zawebancije kako jist! Nema!
A sigurno postoji još mali milijun načini kako se sitna plava riba može spremit a da bude ukusna i atraktivna i zgodna za ne izmaćat se. Oli se ne mogu radit i mali sendviči ili forneti od ribe? Onako za jedan zalogaj. A šta fali!?
Skuše su još bolje od srdele!
Lokarde, palamide, lice!
Pečeni filet od tunja, a di ćeš bolje…
Mogućnosti ka u priči!

I onda mi mudrijamo zašto ljudi vole ćevape a ne vole ribu. Triba samo prominit način serviranja!
Eto, znam da nisam kuvar iako imam prave kuvarske gene e, možda ovo sve zvizdim bezveze, ali sam mora reć.

Ajme, šta sam sad ogladnija...
Dosta je bilo...
U stvari nije još!

Prizori koji sad slijede nemaju direktne veze ni sa srdelom ni sa ćevapima, ali eto budući da se u zadnje vrime malo šlepam sa slikama, a ove su skroz friške, eto mi idealne prilike za popravak ocjene za umjetnički dojam…












Aj sad lipo marendajte...


utorak, 17.06.2008.

~Prosjaci i pinovi
~

…a ponovo počinje kiša kao što već kiši u listopadu na otocima
More od olova i nebo od borova…


N’da, sve bi to bilo lipo i nadasve romantično da je ovo stvarno listopad u pitanju, ali ako me zdrav razum još uvik nije izda, sad bi po nekim simptomima triba bit misec lipanj. Ove štrapave kišice već su dosadile i Bogu i judima, pa uzimajući u obzir okrutnu činjenicu da se još uvik nismo pošteno okusili mora, uzdamo se u onu staru narodnu mudroliju kako nema lipoga litnjeg vrimena dok dan ne počne kratit.

Kako nas od tog famoznog litnjeg solsticija dili još svega tri-četiri dana, a većinu tog razdoblja ćemo provest u iščekivanju još jedne povijesne bitke sa Turcima palcima, onda nam ne bi tribalo bit teško pokazat još samo pinkicu strpljenja. Bit će to sve OuKej, bez brige…

Vengo, ja sam danas tija o nečemu drugome(n)…
Jučer-prikjučer sam, nakon ko zna koliko nedilji provedenih u skitanjima, lutanjima, tumaranjima i sličnim radnjama koje se mogu svest pod zajednički nazivnik “poć bilo di, samo da mi guzica vidi puta”, napokon osta doma… Ma da se razumimo, nisam baš cili dan proveja između četiri zida, ali to se tako reče, je li…

I kad su okolnosti takve kakve već jesu, di ćeš lipše, nego učinit jedan đir do grada, obnovit ritual zvan “kavica na trogirskoj rivi”, pa ka ono usput pogledat je li došlo koliko furešti, ima li šušura ili kako se to već na moderni naš jezik reče – muvinga…



I tako, zauzeja sam strateški povoljan položaj na jednome(n) od štekata, pa skroz zadovoljan pregledom situacije koji je bija više nego dobar, krajem oka sinjanjen i škiciran zanimljive prizore i pojave.
Kad u nika doba, usrid tog šarenog šušura i light ćakulanja, iznenada mi u vidno polje i to u totalu ujezdi neka nepoznata ženska osoba, musavog izraza lica i patničkoga držanja. U ruci drži bokunić karte sa nikim pečatom i potpisom i sve nešto mrmlja sebi u bradu u kukulele stilu. Iako ništa ne razumim šta govori, namjere su jasne – oće pineze!

Ajme šta ne volim ovakve situacije, prvo zbog toga šta se nikad ne znam snać, a drugo nikad ne moš bit siguran je li prid sobom stvarno gledaš osobu koja je doživila neku veliku tragediju i sad nema za koru kruva ili se radi (a najvjerojatnije je da se radi) o još jednom u nizu "profesionalnih prosjaka" koji na ovakav način užicaju u misec dana više nego prosječan radnik koji pošteno radi svoj posal u nekom poduzeću…

I šta ću joj sad reć!?
Glupo mi je reć da nemam, jer ako nemam kako to da sidim u kafiću i pijuckam piće, ne bi tija ispadat drzak i bezobrazan, a opet s druge strane, a zašto bi se ja sad njoj triba opravdavat!? Na svu sriću, samo sam slegnija ramenima, i bez puno riči joj pokaza kako se od mene danas neće baš usrićit…
Prosjakinju to nije puno zbunilo ni omelo, nego je s istim izrazom lica samo odzibala i nastavila dalje, obišla sve stolove okolo, molećivo pokazujući oni komad karte s ko zna čijim potpisom i pečatom.

Brrr…opet govorim, nikako mi nisu drage ove situacije jer me uvik ostave u nedoumicama, nikad ne moš bit siguran, uvik ti u krajičku misli ostaje neki crv sumnje koji te kopka jesi li učinija pravo ili krivo.

Ne znam, ne bi tija grišit dušu, ali moja razmišljanja i takvi bliski susreti s prosjacima po ulicama, uvik me podsjete na jednu scenu šta sam na svoje oči vidija prije desetak godina.
Iza zgrade suda, kod čiovskoga mosta, izašla je iz nekog prilično velikog i luksuznog auta zatamnjenih stakala, jedna Romkinja zajedno s ditetom od možda kojih dvi-tri godine.

Došli su u jednu sporednu uličicu blizu crkve svetoga Ivana Krstitelja. Iznenada, nasrid ulice, dok je mislila da je niko ne gleda, ta žena je na brzinu skinila i odbacila robu koju je do tada imala na sebi, strpala je u torbu koju je nosila priko ramena, razbarušila kosu i ka nekim čudom, u svega nekoliko sekundi preobrazila se u zapuštenu jadnicu i siroticu, odjevenu doslovno u same prnje i dronjke.

Isto tako, to malo dite koje je do tog trenutka bilo skroz živahno i veselo trčkaralo oko nje, popelo se materi u naručaj i u hipu bespomoćno oborilo glavu, nevoljno zaklataralo rukama i nogama, bacilo pinu na usta, zauzelo takav položaj da je sve upućivalo kako božemiprosti može ispustit dušu svakoga trena! Tako su zajedno krenuli prema glavnom gradskom trgu udaljenom svega dvadesetak koraka da započnu još jedan “radni” dan…

Malo je reć da sam osta “paf” i koliko god sam moga razumit transformaciju odrasle osobe, toliko me zapanjilo to dite koje je majstorski odigralo svoju ulogu…

I na kraju, kad tako nešto vidiš, shvatiš da je to posal, zanat ka i svaki drugi, u stvari i nije ka svi drugi, usudija bi se reć da je to uz oni "prvi drugi” možda i najstariji zanat na svitu. Uvik je toga bilo i očito će uvik bit. A ko zna, možda se i taj zanat osuvremeni, pa kako ljudi danas općenito imaju sve manje gotovine u žepovima, možda bi bilo najbolje da se prosjacima milostinja direktno uplaćuje na tekući račun u banku.
Samo onda bi prosjaci dobit i kartice.
I PIN-ove…
E tako je, prosjaci I PIN-ovi
A ko zna…


ponedjeljak, 16.06.2008.

~Glava u balunu
~

Ah da, nikad ne reci nikad!
Koliko god sam u proteklom razdoblju odolijevao sveprisutnoj kolektivnoj kuglasto-kockastoj euforiji pa onako s relativne visine i apsolutne veličine s popriličnom dozom sprdnje promatrao sav taj šareni svijet oko sebe, bila su dovoljna sam dva blitz-krieg udara srne i vuka u protivničku mrežu i dok si rekao «Mertesacker», nekoć smireni, ugledni građanin pače lucidni bloger kojeg je karakterizirao blago ironični odmak od bilo kakvih masovnih pokreta, pretvorio se u gotovo neprepoznatljivog, razularenog pripadnika krda u sveopćem stampedu prašnjavim prerijama i pustopoljinama starog kontinenta.

Naoružan kolekcijom dresova hrvatske nacionalne vrste na čijim se etiketama doduše vješto skriveno ali ipak izdajnički kočoperi «made in Vietnam» i zastavicama na maloj «Plavoj Ptici» koja je uzgred budi rečeno, proizvedena u... ček ček malo da vidim, dakle proizvedena je u...ček ček još malo (upravo tražim onu kesicu u kojoj je bila zapakirana)... a bemti ne mogu je sad nigdi nać, bit će da sam je već bacija u smeće...
Kesicu sam bacija u smeće heeeej, ne zastavicu!!!
Eno mi zastavice žive i zdrave na autu, joooj da vidite kako samo lipo leprša na hrvatskom povjetarcu!

Šta sam ono tija reć...sad me smantalo ovo traženje...ah da, zastavica!
Ma ne znam di je zastavica proizvedena, ali sad za ovu priču i nije više važno...

Dakle, može svatko mislit i govorit šta god oće, ali meni je draga ova atmosfera koja je zavladala nakon još jedne «povijesne» pobjede. Pa zar u tome i nije sva veličina sporta, jer kako god uzeli, čisto sumnjam da postoji iti jedan sličan razlog koji je u stanju trenutno ( neki bi rekli – sekundarno, tz...tz...) potaknuti takvu lavinu radosti, bujicu ushita i kišu patriotskih igara.



Ma znam ja dobro da mi običnjaci i bezveznjaci nećemo živit bolje njanci za «dz», da ni struja, ni benzin, ni spiza neće pojeftinit samo zbog toga šta je tamo neka slavonska lola zabila pogodak na pravo misto ili šta naša dalmatinska gracija moćno leti priko one letvice pa izgleda ne da skače, nego ka da je nekom čudnovatom silom katapultirana s tleja...

Ali...šta oću reć...
Taj osjećaj radosti koji nas preplavi svaki put kad zabijemo je li... tako je realan i opipljiv, pa iako smo svjesni da je to u jednu ruku budalasto, naivno i blesavo, jer božemoj šta se sad tu tribamo kreveljit, mavat bandirama i arlaukat, a sa druge strane opet razmišljam – pa zašto se tome jednostavno ne prepustit i uživat dok traje!?

Uostalom, pa čemu recimo služe umjetnička djela? Neka lipa pisma, simfonija, opera, vrhunska slika ili skulptura...
Pa služe upravo zato, da u nama probude nekakve emocije, da nas jednostavno ispune iznutra, da nas potaknu da prepoznamo lipotu u nečemu o čemu ranije nismo ni razmišljali. Stoga isto tako, ako nas sportski uspjeh nekog «našeg» toliko razveseli da sutradan idemo orni i čili na svoje radno misto, da smo svi nasmijani i dobro raspoloženi – u čemu je problem?

Možda zvuči paradoksalno, ali mislim da je ona čuvena izjava barona de Coubertina «važno je sudjelovati», sasvim neočekivano svoju potvrdu pronašla upravo u okvirima vrhunskog sportskog profesionalizma, cirkusu koje je puno više show-business nego li ima veze sa iskonskim sportom i «fiskulturom». Jer, i te kako je važno biti tu!

Lipo je, puno je lipo, barem na ovakav način bit dio tog velikog svita. Lipo je osjetit tu atmosferu kad se pobjednici raduju a «poraženi» ipak samo kratko tuguju, jer se bez obzira na sve, vrlo brzo dođe do zaključka kako nije u balunu sve!
Sve je u glavi!
Osim kada glava nije u balunu...

Prema tome, ako me netko večeras ili u petak navečer slučajno prepozna golog i euforičnog u nekakvoj fontani ili na rivi kako se nakon utakmice derem i promuklim glasom arlaučem «samo je jedno u mom životu vrijedno da suzu s oka pustim...», neka se pravi da ništa nije ni čuja ni vidija. Ta osoba nema nikakve veze sa mnom, to je neki sasvim drugi tip...
Ne bi ja e ka ono e...




četvrtak, 12.06.2008.

~Intermezzo
~

Dogode mi se prečesto tako neki blesavi dani u kojima mnoge stvari krenu naopako, gotovo sve šta dotaknem katapultira se u bespuća povjesne neozbiljnosti i ništa, baš ništa mi ne polazi za rukom, ni za nogom, niti za vijugastim ćelijama cerebralnog labirinta. I naravno, kao uzrok i posljedica istovremeno, zahvati me vrtlog tmurnih misli i turbulentnih osjećaja, pa mazohistički i kvazimelanholički perverzno uživam u vlastitom koktelu samosažaljenja, neshvaćenosti, zdvajanja i prenemaganja...

I tako...navučem na sebe odoru, štit i koplje a preko očiju i lica masku viteza tužnog lika, pa opet nalazim onog drugog sebe kako jurišam na imaginarne vjetrenjače na čijim je krilima velikim slovima ispisano dobro i zlo, pravda i nepravda...

Postajem kivan, bjesan i ljut na ovaj svoj "pijani brod" i počnem doživljavati taj blog kao stranca, kao neprijatelja, kao izdajicu...
Ma tko si ti, obični blože jedan, da ti se povjeravam, da ti otkrivam sve svoje tajne, tko si ti...
Ne želim te više, ne želim više pred svojim očima gledati krunski dokaz svog duhovnog egzibicionizma! I zar itko uopće mari za te tvoje nesuvisle komplicirane rečenice, za nekakve kvaziumjetničke prizore mora, brodova, rijeka i planina...
Koga to zanima?
Da to išta vridi, već bi se uspija prodat...





Odluka je donešena!
Dosta je bilo...
I dok grozničavo po blog-editoru tražim onu spasonosnu ikonicu na kojoj piše "izbriši blog", ali baš ko za vraga sad je nigdi ne nalazim, krajičkom oka spazim rečenicu:

Naposljetku, iz dana u dan i bez nekih velikih pretenzija, ovaj moj "niskoprofi(tabi)lni" kutak virtualnog svemira, naučio me je kako se ljepota, ljubav, prijateljstvo i još mali milijun najboljih stvari u životu u pravilu nalaze jako jako blizu...

Ko je to napisa?
Ja?
Ma nije moguće…



A onda se film malo zavrti unatrag…
Prepoznam neke znakove.
SMS poruku
Iznenadni poziv
Pogled pravo u oči
Osmijeh
Dodir...
I mnoge stvari postaju jasnije!



Sinoć mi se dogodilo nešto lipo
Puno lipo...
Neočekivano lipo
Ne, nije ništa spektakularno
Nije ni “to”
Ni “ono”
Tek nekoliko sitnica koje su me “vratile”…
O tome ću neki drugi put…
A možda i neću…



Ane naša, ne daj se!
Danice, sritan ti rođendan!
Svim mojim remorkerima i ljudima-dupinima…hvala!

La vita e bella


srijeda, 11.06.2008.

~Haračenje nad džepovima vozača
~

Američki film “Samci” (Singles), zasigurno pripada među one čije me reprize na TV-u uopće ne smetaju i koje mogu s guštom odgledati više puta, ne samo zbog toga što se žanrovski može svrstati u moje omiljene “romantične komedije”, već i zbog ugodne, neobavezne atmosfere, koju uz sjajne glumce upotpunjuje glazbena podloga izvrsno dočaravajući atmosferu devedesetih godina prošlog stoljeća u američkoj grunge-prijestolnici, “kišnom” gradu Seattlu. U biti, priča je dosta jednostavna i nimalo pretenciozna – film prati šestero mladih ljudi na pragu “ozbiljnog” života koji stanuju u istoj zgradi i čije se priče i svakodnevne životne situacije isprepliću i nadopunjuju.



No, danas mi nije namjera baviti se filmskim recenzijama, ali dobro se sjećam lika kojeg je glumio Campbell Scott, mladog ambicioznog stručnjaka koji je radio u nekakvom urbanističkom birou i sjajno razradio ideju uvođenja vlakova u gradski promet koji bi u tom slučaju omogućili bolji protok i značajno smanjili gužve u centru grada. Sve je to bilo divno i krasno zamišljeno, ali gotovo svi prijatelji kojima je on izložio svoju ideju imali su isti spreman odgovor:

- Zašto bi odlazio na posao vlakom?
- Bilo bi brže, jeftinije i jednostavnije. I naravno - ne trebao voziti auto…
- Ali ja volim svoj auto!

Da, imam osjećaj kako definitivno postoji neka tajna veza, možebitno i sirove strasti, čak žešće od onih nogometnih, u tom famoznom odnosu između ljudi, to jest vozača i automobila. Ljudi naprosto obožavaju svoje aute!

Zašto?
Prvenstveno zbog toga što nam automobili daju osjećaj slobode, komocije, mobilnosti i sigurnosti u isti mah, pa je onda sasvim logično očekivati kako će se u ovim svakodnevnim poskupljenjima i divljanjima cijena prosječan, ne samo Hrvat već i “običan” građanin ostatka svijeta, najteže odricati upravo udobnosti svojih limenih ljubimaca.

Naravno, nećemo smetnuti s uma kako nam automobili ne služe za bezvezno vozikanje okolo-naokolo, već je automobil u današnjim vremenima postao više nego nasušna potreba.
E sad, zašto ja ovo uopće pišem?
Nisam siguran kako stvari stoje u drugim zemljama ali pretpostavljam da nisu bitno različite od situacije u Hrvatskoj. Naime, naši vrli vlastodršci mudro su zaključili kako se ta začudna čovjekova strast prema automobilima može i te kako dobro naplatiti, pa su upravo među populacijom “vozača motornih vozila” našli idealnu kravu muzaru za punjenje državnog i ne samo državnog proračuna.

Jer naravno, puno je teže otkrivati i procesuirati utajivače poreza, po njihovim sposobnostima gotovo je nemoguće suzbiti crnu i sivu ekonomiju pa naposljetku ostaje najelegantnije rješenje – opandrčiti financijskom toljagom po vozačima!
Kupiti vozilo danas je postala gotovo najlakša stvar u svoj ovoj priči, bez obzira na sve namete, zamete, trošarine i grošarine koje opterećuju njegovu cijenu. A gdje su još radosti oko osiguranja, tehničkog pregleda, naplate cestarina, naknade za okoliš,brokoliš I kiseliš, troškova za ovo i ono, kao i onih iritantno glupavih naljepnica. O cijenama goriva, a pogotovo o udjelu poreza, poreza na porez, dodatnih nameta i trošarina na porez na porez na porez, cvrkuću već i vrapci na grani.

A što reći o novom pompozno najavljivanom zakonu o “Sigurnosti na cestama” koji ovih dana čeka svoju primjenu? Od silne i velike “sigurnosti” najsigurnija činjenica jest upravo ta da će nas kažnjavati i besramno oderati ne samo zbog prekoračenja brzine već i zbog nepropisne frizure, loše vezane kravate, smrdljivih nogu i tko zna zbog kakvih još sve ne razloga…
Daleko od toga da nisam za to da se divljaci u prometu najstrože kažnjavaju!

Ali – nemojmo biti naivni, svima nam je i više nego dobro poznato kako oni mangupi koji rade najviše problema i prekršaja, vrlo lako pronalaze poznanike, rođake i prijatelje upravo u “institucijama sistema”, koji će vrlo rado priskočiti u pomoć ovim nadasve “nepravedno” osumnjičenim mamlazima i na koncu priče, od svih tih silnih kazni od njih neće dobiti niti jedne lipe.

Ako ste već promislili da auto najviše košta dok je u pogonu, opet vas moram brutalno razočarati!
Zar ste smetnuli s uma sve one muke, nerviranja i troškove oko parkiranja i garažiranja!? Upravo taj famozan “parking”, omiljena je zanimacija i izvor crnih fondova lokalnih moćnika kao i mračni predmet želja koji nerijetko nastoje zabarikadirati sve moguće prometnice i mahnito naplaćivati zauzimanje svakog centimetra kvadratnog prostora gradskih površina od nasrtljivih građana. Takva politika iznjedrila je čitavu novu kastu koja ogromnim koracima hita prema najcjenjenijim i najuglednijim društvenim krugovima. To su pogađate oni “djelatnici” odjeveni u fluorescentne prsluke koji naplaćuju parkiranje, a pogotovo oni koji neprestano pogledavaju na kazaljke sata potajno se nadajući da ćete upravo vi biti onaj nesretnik koji će za minutu-dvije zakašnjenja po isteku “carskog” vremena ostati prilično osiromašeni
Naravno – u prvom redu zbog drskog građanskog neposluha!



Na žalost, ovoj tužnoj priči o haračenju džepova vozača još se ne nazire kraj.
Svake godine, i to u pravilu s nailaskom toplijih dana, kao neizostavni dio kolorita “male zemlje za veliki odmor” započinju bezbrojna prekopavanja, rušenja, premještanja i ostale raznorazne građevinske perverzije, kojima je izgleda osnovni cilj unošenje totalnog kaosa i zbrke među vozače koji su i tako već na samom rubu živčanog sloma, a kao usput i na sve ostale neupućene građane. Vjerojatno su vam i previše dobro poznati prizori kada se jedna traka ceste zatvara za sav promet koji se onda preusmjerava naizmjenično na ovu drugu, bolje reći jedinu preostalu traku s priručnim semaforima. Na žalost ili na sreću - ne znam tko programira te famozne idiotske semafore, ali sam milijun posto uvjeren da bi taj posao neizmjerno bolje obavio prosječni Bušman s ruba pustinje Kalahari unatoč činjenici da u svome životu nikada semafora vidio nije.

Izvođači radova su tek posebna priča. Brzina puža golaća supersonična je fantastika za naše “rovokopače”. S priličnom dozom sigurnosti mogu iznijeti pretpostavku da brzina izvođenja takvih radova nije veća od jednog metra rupe/rova/ kanala po danu! Pa sad vi računajte!
I što je najgore – nikad, apsolutno nikad nisam vidio da su “odgovorni” predvidjeli neke alternativne pravce, privremene zaobilaznice za vrijeme izvođenja takvih “neizbježnih” radova. Jer što se sad događa? Formiraju se ogromne kolone automobila jer naravno – promet jednom trakom naizmjenice uzrokuje neopisive gužve i krkljance. Deseci, nerijetko i stotine automobila rade na minimumu i pomiču se mic po mic. I sad, možete li zamisliti koliko se tu ultraturbo skupog goriva nepotrebno troši!? Koliko tona ispušnih plinova odlazi u zrak? I koga je briga za to? Nikoga! Vrag odnija i prišu! Lako ćemo!
Najvažnije je da se troši. Trošarine naše svagdašnje!

Znam da će se mnogi pomisliti kao ovo sve i nije tako loše i da je bolje ako se već mora, da taj danak u zlatu, bolje reći harač u kunama, plaćaju ponajviše oni koji imaju! A oni koji imaju, po toj nakaradnoj logici - to su upravo oni koji voze automobile!?

Okanimo se takvih i sličnih kvazi-soc-realističnih klepetanja. Svi znamo da je automobil odavno prestao biti luksuz, suvremeni način života bez njega, jednostavno je nezamisliv, sviđalo se to nama ili ne. Daleko od toga da ne bi bilo poželjno da ljudi općenito manje voze svoje automobile, da više pješače, bolje koriste gradski prijevoz, voze bicikle… Apsolutno to podržavam!
Ali…nije li znakovito što takve ideje i inicijative nikada nećete čuti od “haračlija”!?
Oni se i tako vozikaju u svojim službenim crnim limuzinama, ne mareći previše za naše muke i u svakom slučaju - zna se na čiji trošak!


ponedjeljak, 09.06.2008.

~Zrmanja (ipak) postoji!
~

Unatoč mnogim atraktivnim događanjima kojima smo izbombardirani ovih dana, a za koje nema sumnje da su od krucijalne važnosti za budućnost starog kontinenta, posljedično čak i šire, naša mala ali hrabra i odabrana ekipa odlučila je donekle prilagoditi svoje aktivnosti novonastalim okolnostima ali u svakom slučaju ostala odlučna da s našeg puta ne skrećemo.

Kako se približavaju dani vikenda, tako je sve prisutnija koncetracija SMS poruka u stilu «di se ide u nedilju?». Ne znam ni sam čime sam zaslužio takvo povjerenje, ali u zadnje vrijeme ta pitanja se najčešće adresiraju na moju malenkost. A kad je već tako, onda mi nema druge nego pokušati opravdati povjerenje svojih vjernih sljedbenika.

Duboko svjestan činjenice da nam u životu ne mogu baš sve stvari uspit iz prvoga puta, a dodatno potaknut prošlojesenskim neuspješnim traženjem rijeke Zrmanje kad sam zgranut do bola i u stanju krajnje nevjerice zavapio kako «Zrmanja ne postoji», ideja za ovonedjeljni izlet nametnula se praktički sama. Danas ponovno tražimo zelenu Zrmanju...
Oliti "Dzrmanđu" kako bi je nazvali pojedini nadobudni loši govornici broken-englisha...

Naime, prošlog puta sam uvidio kako se ponekad, držeći slijepo neospornih činjenica, začudo može doći do sasvim pogrešnih zaključaka. Stoga sam ovog puta odlučio da ne tražim rijeku od njezinog izvora pa dalje i dolje prema ušću, već sam za prvo odredište odredio gradić za koji smo dobili više nego pouzdane informacije da rijeka Zrmanja gotovo svakodnevno prolazi kroz njega – Obrovac.

Doduše, i ovog puta mi je dodatnu ali sasvim nepotrebnu zbunjozu donijela činjenica da je na benkovačkom raskrižju, putokaz prema Obrovcu usmjeravao na suprotnu stranu!?
Slijepo vjerujući vertikalnoj signalizaciji unio sam dodatnu nervozu među ekipu koja je već počela prilično glasno negodovati, a u jednom trenutku sam čak posumnjao u vlastitu moć zapažanja i rasuđivanja. Već su mi se u glavi počele vrtjeti zlosretne misli kako Zrmanju ni ovog puta neću naći. Na svu sreću, vrlo brzo smo uvidjeli da je moj odabir rute bio i više nego ispravan jer je ona «normalna» i najkraća dionica od Bankovca do Karina bila zatvorena zbog radova. Moj autoritet vođe puta i vodiča u nepoznato, ipak je ostao nenarušen unatoč ne baš jednostavnim iskušenjima!



Ubrzo stižemo iznad kanjona u kojem se udobno smjestio Obrovac, spuštajući se serpentinama i već nakon prvog značajnog pogleda konačno možemo odahnuti – evo je, znači istina je, Zrmanja zaista postoji!

Super, sad nam samo preostaje da na licu mjesta smislimo plan kako dalje. Vrimena nemamo za bacanje jer nam je termin povratka strogo zadan – najkasnije u 17 i 55, a razlog, vjerujem da nije potrebno posebno obrazlagati. Dodatno nas je zaintrigirao i izletnički brodić vezan uz rivu. Malo okom više skokom eto nas za tili čas u jednoj agenciji.
- Dobar dan dobar dan
- Je li ono tamo brodić vaše agencije?
- Da da kako ne?
- Eeee pa mi smo zainteresirani!
- Za što?
- Pa za vožnju kanjonom...
- Koliko vas ima
- Hebote koliko nas ima...Evo nas pet...
- Samo pet?
- Pet?
- Hmmm....u tom slučaju ne bi išli tim brodom nego jednim manjim
- Ma nema problema, evo mogu ga i ja sam vozit..
- He he, vjerujem vam, ali ne može to tako, imamo mi našeg «kapetana»

A "kapetan", zbunjeni rmpalija u drečećo žutoj majici sidi stisnut do nje ka drvena Marija i moli Boga da odustanemo od našrg nauma jer ko je vidija da ga sad uznemiravamo i zawebajemo tamo nekakvom vožnjom po Zrmanji a utakmica počinje za samo pet-šest uri...

- Pa dobro, koliko bi nas to došlo? – ne odustajem
- Osamdeset i pet kuna po osobi...
- Poasti miša, osamdeset i puta kuna, ništa sad, odustajemo od broda, možemo mi i pješice. Imate li kakvu preporuku?
- Možete recimo do starog grada i prvog slapa na kojeg naiđete – Jankovića buka!
- Odlično!

Osokoljeni (ne)uspješnim pregovorima i slijedeći uputstva ljubazne djelatnice turističke agencije, ostavljamo Plavu Pticu kod starog napuštenog autobusnog kolodvora i krećemo pješice uzvodno rubom rijeke. Staza koje je prilično ambiciozno krenula, sa svakim novim korakom postaje sve uža i neprepoznatljivija. Možda se čak i ne bi mogla okarakterizirati pravom pješačkom stazom, ali u svakom slučaju, moja ekipa sazdana je od prilično čvrstih elemenata.
Uostalom, ako ovim stazama može koračati Winetou, nismo ni mi ništa slabiji!







Čim smo se odmaknuli malo dalje od blagodati civilizacije, kao da smo ušli u poseban mikrosvijet.
Zelenilo rijeke i surova ljepota kanjona kao vizualna kulisa, pjev ptica i krikovi nekih nepoznatih stvorenja kao zvučna podloga i naposljetku – bujna i mirisna vegetacija kao aromatični dašak "divljine"...







Osjećaji su slični kao i na onom famoznom kanjoningu na Cetini, ali ovog puta ipak ne glumimo komandose u neoprenskim odjelima već mirno ali ustrajno preskačući mnogobrojne zapreke napredujemo prema našem cilju. Koliko je udaljen i kako točno izgleda naš cilj – nemamo blagog pojma! Uviđamo da nam karta Parka Prirode Velebit koju smo jedino uspjeli nabaviti i nije od velike pomoći, ali u krajnjem slučaju – ko to more platit...
Na osjećaj avanture mislim dakako, ne na dobro označenu kartu...





Nakon dobre ure pješačenja, naš Duje već pomalo grinta i izražava sumnju da ćemo se uspit vratiti do početka utakmice, a za nevolju, našeg cilja još uvik nema. Hrabrim i sebe i ekipu "ma evo, to mora bit tu negdi, odma iza ove okuke"

A baš za nevolju, iza takve tipične riječne okuke, u pravilu se nalazi još jedna okuka, pa još jedna, pa još...
Ipak, nebrojeno smo se puta do sada uvjerili kako sreća prati hrabre, tako da mi je osluškivanje huka buka iz daljine i pogled uzvodno samo tren nakon toga, konačno donio veliko olakšanje...evo nas!!!



Jankovića buk, posljednji je u nizu slapova na Zrmanji, ali eto, budući da mi danas idemo suprotnim smjerom, mi ga smatramo prvim, jednim i jedinim. Barem za ovaj put...

Ruševine starog grada Obrovca i ostaci vodenica još uvijek stoje kao prisjećanje na «bolju prošlost», a kao trn u oku, gotovo na samoj sredini toka stoji nakaradna betonska kašeta koja je nekoć vjerojatno služila za kaptažu vode
Ipak, nepotrebno se obazirati na takve tričarije jer su ljepota krajolika i huk slapova više nego dominantni i debelo zasjenjuju sve ostalo. Danas ćemo se ipak ovdje zaustaviti jer nema sumnje da Zrmanju treba uzimati kao lijek – brižljivo dozirano i u pravilnim vremenskim razmacima ofkors.













Pogledavajući uzvodno prema začudnim kombinacijama sivila krševitih litica kanjona kao i stalnog prelamanja plavetnila i zelenila rijeke, ne mogu se oteti osjećaju da se tamo kriju još mnoge i veće ljepote, ali...



Iako je rijeka ispod slapova bila prilično hladna, 'amletovska dilema tipa «bućnuti se ili ne», sasvim se logično nadvila se nad naša krhka bića kao Damoklov mač, ali dajući prednost razumu pred osjećajima i uzimajući u obzir kako nam egzibicije takvog tipa danas nisu odveć potrebne, mudro smo zaključili kako ćemo proritet dati aktivnostima ponešto drugačijeg karaktera.

Stoga se hitro i poletno vraćamo istim putem natrag, a pogled na sat nam drsko pokazuje kako sad više nema nikakve šanse da se vratimo doma prije početka velikog meča. No čak ni to ne predstavlja razlog za nezadovoljstvo jer smo promptno i odlučno prešli na plan B kojeg smo naravno i realizirali pa smo svoje urlike, zvižduke, strepnje i strahove podijelilli zajedno sa brojnom publikom u obrovačkom hotelu «Kanjon Zrmanje». Ostatak ove priče znate...

Na samom kraju dana, ostalo mi je još samo toliko koncentracije i snage da sve svoje "indijance" počastim mojim najnovijim kulinarskim specijalitetom – toplim sendvičima od tunjevine...mmmm....

Oćete recept?
Mmmmm...ožda vam i odam tajnu...jednog dana...ali ne još!




subota, 07.06.2008.

~Samo pozitiva...
~

Gospe moja kakvi su ovo ludi dani zaredali…
Kiše, nevere, poplave, gromovi, krupe, remonti bloga, ajme majko čega sve nije bilo. Sve je prošvikalo, poludilo, strah te otvorit novine, pogledat televiziju, pršti na sve strane sve gore od gorega…

Oni ludi francuski likari i profešuri plove u konvoju po Jadranu od otoka do otoka ka kažnjenička bojna. Di god dođu samo pravu barufe, nerede, škerce. Ugledni poduzetnici pritu “nevinim” poglavarima, ugledni zločinci, pardon ratni "heroji" pucaju pištoljima po susidstvu jer im se ne sviđa mužika, pa ljudi moji šta je ovo došlo na svit, pari mi se da cila država puca po šavovima…

Da, i sad bi valjalo ka ono o tome nešto napisat, dat svoje mišljenje, po mogućnosti dobro ih izgadit, izvriđat sve po redu kako je god ko šta zaslužija. Moga bi, ali eto neću!
Meni je palo na pamet nešto dugo.
Za istinu reć, palo mi je to dosad na pamet barem mali milijun puti…
I opet se pitam...
Di su dobre vijesti?
Di su dobri ljudi?
Nije vrag da ih nema!?
Ima ih, ima, samo navodno takve stvari nikoga ne zanimaju…
Navodno…

Evo danas je već petnajst godina prošlo od onega nesriknjega dana kad smo izgubili jednoga velikoga čovika. Kolosalnog čovika – Dražena Petrovića…

...Život leti, kapetane
mladost biži, a na srcu friži
dok nas s našeg kampanela
i sad bude od Boga batude

Svoju si dobrotu ostavija svima
Šibeniku svome zlato s Baldekina...


E moj kapetane…bija si sportaš i radnik i vođa i sve najbolje šta je uopće u jednoga čovika moglo stat…
Pa se mislim i beštiman…kako je život okrutan.
Dok čovik živi, ma kako bija uspješan, dobar, pametan, uvik ćemo mu pronalazit neke mane, falinge, potajno se nadat kako će kad-tad upast u koju trapulu, kad će pokazat svoje pravo lice.
Ako mu baš ništa ne uspijemo nać , onda ćemo ga lagano ignorirat, ka ono – neš ti njega i tako to…
I onda iznenada dođu takvi dani, dobri ljudi nam odu ća, a iza njih ostane ogromna praznina. Cila jama, bezdan, kanjon, ugasli vulkan praznine…
Ali danas ne mislim pisat o praznim prostorima i ugaslim vulkanima.
Oću reć nešto drugo.

Želim danas spomenit neke ljude koji su na sriću svi živi i nadam se koliko-toliko zdravi i koje po mom osobnom izboru, komodno mogu uvrstit u kategoriju “dobrih” ljudi. I to ću spomenit samo desetak njih koji su mi prvi pali na pamet, jerbo kad sam malo dublje uronija u ovu problematiku vidija sam da ih na svu sriću ima puno puno više. Nije ovo nikakva top-lista, niti sad tvrdim da su ovo hodajući sveci Bože moj, svi mi imamo dobrih i loših strana, ali eto, zašto opet i iznova ne spomenit ljude za koje mislimo da su pozitivci, da dobro rade svoj posal i da nas svih njihovo umjeće i prisutnost na neki način oplemenjuju…

Evo ka prvi mi pada na pamet legendarni barba Joža Horvat. Književnik, moreplovac, autor antologijske “Bese”, riba iz Kotoribe, idealist, sanjar koji je većinu svojih snova ostvarija, čovik koji je na najbolji način pokaza kako more nije privilegija samo onih koji su uz njega rođeni i odrasli već da more teče čovikovim žilama di god se on nalazija. Joža Horvat ima devedeset i tri godine i ovom prilikom mu samo mogu skinit kapu i reć:"Barba Joža, evala vam bilo!"

Postoji jedna cura koja me svaki put fascinira snagom života, pozitivnim razmišljanjima I nevjerovatnim postignućima, a ona se zove Ana Sršen. Djevojka koja je na najbolji način pokazala kako je “invaliditet” relativnan pojam. Između svih ostalih zadivljujućih stvari koje je napravila u životu, naša Ana vodi na bazenima zagrebačke “Mladosti”, školu plivanja za dicu s tjelesnim i mentalnim oštećenjem.
Volonterski a kako drugo...
Ana, ti si moja heroina!



Don Ivan Grubišić, svećenik je kojemu je istovremeno najveća i vrlina i mana, činjenica da je čovik isprid svoga vrimena. Čak i ja kao “praktični nevjernik” u ričima Ivana Grubišića uvik nalazim istinu i mir.
Don Ivan je pravo oličenje svećenika ne samo za 21. već i za 22. stoljeće i to mu je više nego dovoljno da bude “sumnjiv” za mnoge sumnjičavce.
Virujem da ga ništa neće pokolebat...

Neki misle da je Danijela Trbović zločesta. I to samo zato šta suvereno vodi kviz “Najslabiju kariku” i tamo ka ono nešto vriđa ljude. E sad, ja mislim skroz drugačije i to ne samo zbog toga šta mi Danijela nije dospila reć – “vi ste najslabija karika”. Danijelu smatram voditeljicom broj jedan na svim “dalekovidnicama". Bistra, snalažljiva, elokventna, duhovita, masu puta i na svoj račun… Go Dani, go…

Željko Mavrović, "šaka sa Srednjaka"…Uza sve ono šta je napravija u svojoj sportskoj karijeri, samo mu je pinkica falila da onoga Lenoxa Lewisa opandrči po nosu kako je zaslužija I složi ga sa zemljom.
Kad bi ga čovik vidija onako jakoga (Željka, ne Lenoxa!), sa onom ludastom frizurom pomislija bi – o đizs koji je ovo grubijan!?

A kad ono – ljudina samo takva!
Željko je čovik koji je uvik zna imat miru u svemu i u pravom trenutku zaključit kad je dosta. Zarađene šolde nije baca uludo na sve strane ka najveći dio drugih bivših boksačkih bombardera. Život na selu, proizvodnja ekološki uzgojene hrane, aktivnosti u humanitarnim akcijama, više vride nego deset titula svjetskog prvaka u svim mogućim verzijama…

Priznajem, na Leonu Paraminski slab sam za pozvizdit, pa moga bi reć da mi je ona jedna od najdražih glumica nove generacije. Lipa, talentirana, bjonda, šesna, sputna, ne znaš di je bolja, u teatru ili na filmu…
Samo je jedna… Leona…
Da je negdi blizu Hollywooda, siguran sam da bi vrlo skoro postala popularnija od Anđe, Scarlett i Gwinete zajedno.
A ovako je samo naša. I neka je!
Leona, Leona…



Znate li ko je Ivica Badurina?
Ne znate!?
Niste nikad čuli? E, nije ni čudo…
Ako pažljivo pogledate snimke sa onog znamenitog koncerta dalmatinskih klapa na Poljudu iz devetog miseca dvi ijade i šeste, onda možete zapazit kako kamera pritajeno vata jednog čovika suznih očiju i to za vrime dok Crikveničani pivaju “Vilo moja” a malo kasnije i Šibenčani “Da te mogu pismom zvati”. E, ako niste znali, upravo taj čovik suznih očiju vam se zove Ivica Badurina i baš on je autor ove dvi prilipe, božanstvene, fenomenalne pisme…
I sad mi još recite…ma koji se to junak ne bi uzdrća i zaplaka od sriće kad bi čuja kako cili stadion piva pisme koje su izašle iz “tvoje glave”…



Iako se već dobro zna da sam slab na plavuše, daleko od toga da imam predrasuda i prema crnkama. Eto za primjer – Nina mi je jedna od najdražih i najzgodnijih naših pjevačica.
Nina Badrić ofkors!
Cura lipo izgleda, lipo piva, lipo se smije,duhovita je, simpatična skroz, ne izvodi bjesne gliste po pozornici na kojoj se uzgred budi rečeno, osjeća ka riba u vodi, ma jeste li ikad vidili oni mot kako pribacuje mikrofon iz ruke u ruku… nema šta, svako jutro uz Ninu je čarobno!

Puno sportova volim i poznajem, ali eto - u rukomet se nekoga vraga čak i razumim. Ne kažem da Igor Vori nije dobar igrač, ali za moj pojam, daleko najbolji pivot na svitu je Renato Sulić. E, ali kako neki ljudi imaju sudbinu takvu kakvu imaju, tako se obično dogodi ono šta se nikako nije smilo dogodit. Na vrhuncu svoje karijere Renato je nastrada ni kriv ni dužan ka pješak u prometnoj nesrići. Na svu sriću osta je živ, ali je oporavak bija težak i dugotrajan. Danas je opet vrhunski rukometaš, unatoč brojnim ozljedama i nevoljama koje ga i dalje prate. I umisto da ovome momku svi izlaze u susret, sad su ga se uvatili zawebavat kako se nije “propisno” javija likarima reprezentacije i ne daju mu igrat…Svašta!



Ajmo se opet vratit na morske staze. O Tonki Alujević, već sam pisa u ono vrime kad je bila promocija njezne knjige “Samo moru virujem”. Sve šta sam onda reka, moga bi i sad ponovit. Tonka Alujević – jedriličarka, svjetska putnica, poliglota, meštrica o’ mozaika, spisateljica, umjetnica, prava žena od mota (uz moju M. naravno). Najnoviji Tonkin pothvat (zajedno s njezinim Alenom) je put i sudjelovanje na velikoj smotri brodova u Brestu sa malim gucom koji se zove “Pol oriha”…

I pogledajte vi sad ovo!
Nisam njanci počeja, a već sam nabrojija deset naših vrhunskih ljudi, sve jedan bolji od drugoga.
A moga bi još ovako do sutra ujutro.

E sad, opet govorim, ne mislim da su baš svi navedeni u svemu naj naj naj svitu, da su to ljudi bez mane, samo su mi danas prvi pali na pamet, ali eto nije se loše podsjetit kako u "Lijepo našoj" i te kako ima pravih i pozitivnih ljudi.
I to ne samo među ovim poznatima i relativno poznatima, nego tu blizu, u našoj svakodnevici, na dva metra od nas.
Namjerno neću reć – među “malim” ljudima, jer taj pojam ne volim.
Ne postoje mali ljudi, svi dobri ljudi su veliki, najveći i važni…
Sitimo se toga u trenucima kad promislimo da je sve propalo…

Eto i na samom kraju da ovaj post ne bi bija “slikopisno” zakinut, donosim nekoliko friških razglednica s mora usikanih danas u periodu između dvi nevere…

Živili mi dobri veliki ljudi, di god se nalazili u ovim ludim vrimenima...
















četvrtak, 05.06.2008.

~Svjetski dan zaštite okoliša(nja)
~

Ukoliko niste znali ili ste pak sasvim slučajno smetnuli sa uma, danas obilježavamo Svjetski dan zaštite okoliša.
Oh da, malo-pomalo, namnožilo se tih svjetskih dana za ovo i ono, pa će zasigurno mnogi primjetiti kako i nema prevelike suštinske razlike između recimo Dana planeta Zemlje, Svjetskog dana voda, Dana pješačenja, Dana biološke raznolikosti …

U svakom slučaju, ima dana za megdana u našem kalendaru i neka ih ima, uostalom svi ovi Dani s velikim “D” i tako su samo simbolični, jer bi o zaštiti i očuvanju svih nijansi Plavog Planeta, svi mi ponaosob trebali voditi računa svakog dana, svakog sata, svakog trena.
Ipak, Svjetski dan zaštite okoliša nije od jučer, ustanovljen je od strane Opće skupštine Ujedinjenih Naroda još 1972. godine na konferenciji o čovjekovom okolišu koja se održala u Stockholmu. Službeno se obilježava od 5. lipnja 1974. i to svake godine pod nekim novim motom.
Slogan ovogodišnjeg Dana zaštite okoliša je ”Kick the habit! Towards a Low Carbon Economy”.
Nisam nigdje do sada uspio pročitati službeni prijevod na hrvatskom ali manje-više svi znamo da bi slobodno prevedeno izgledalo otprilike: Odbacite (loše) navike! Podržite smanjenje emisije stakleničkih plinova”







Zaštita okoliša jedna je od onih tema u kojima smo svi deklarativno “za”, gotovo neupitna, više nego potrebna i koga god od nas pitate, svi će u pravilu spremno skočiti i reći : Kako ne, ja sam za zaštitu okoliša!
Ou kej, lijepe riječi je lako izgovarati i umilno slušati ali kad s riječi treba priječi na djela, e tu smo već malo tromiji i usporeniji.
Sa zaštitom okoliša slična je stvar kao i s dijetama. Svi smo (ili većina nas) svjesni da je takvo nešto neophodno i da moramo što prije krenuti s konkretnim akcijama, ali.. to se uvijek nekako odgađa za sutra, za prekosutra, za ponedjeljak…
Kao…ma ima vremena, evo sad ćemo, samo što nismo, samo da obavimo ovih par sitnica koje su nam trenutno važnije pa ćemo se onda zdušno bacit…
A-ha…

I na dijetu i na zaštitu okoliša.
O da!
Kako da ne!
Ne želim danas davati veleumne savjete što i kako svatko od nas može pridonijeti očuvanju svog okoliša, ali eto, nije naodmet prisjetiti se kako nas je današnji suvremeni način života već pretvorio u svojevrsne robote, fah idiote, stvarno ili lažno prezaposlene ljude, vječno u trci za nekim boljim sutra koje baš za dišpet nikako ne dolazi. Ajde budimo iskreni pa priznajmo sami sebi kako smo s godinama postali previše komodni, robovi potrošačkog načina života i konzumerizma, a sve to opet kao naplata i nagrada za svakodnevni mukotrpni rad. Pa ćemo na koncu vrlo rado sebe počastiti jako veeeelikim automobilom koji nam u stvari ne treba, ali Bože moj – neka vidi selo da se ima… Isto tako, izuzetno aktivno moramo pratiti trendove s mobitelima, laptopima, plasma televizorima, kućnim kinima, klima-uređajima i još milijun drugih neophodnih sitnica i krupnica koje sačinjavaju život naš svagdašnji. Ne razmišljamo o tome da sasvim nepotrebno trošimo previše energije, da stvaramo enormne količine otpada jer je gotovo sve što kupujemo zapakirano u jednu, drugu, treću, stotu vrstu ambalaže.

Zaboravili smo pješačiti, ne idemo na mjesta do kojih ne možemo doći automobilom, otuđili smo se od prirode, doduše stalno imamo u planu poći na izlet evo već idućeg vikenda, ali pretpostavljam da će opet nešto iznenada poremetiti te planove…
Udaljavanjem (i fizičkim i psihičkim) od prirode, izgubili smo naše, generacijama usađene i ugrađene instinkte i osjećaje, ne znamo više prepoznavati oblake, vjetrove, ne znamo se više orjentirati, razlikovati biljke, životinje, ne znamo više skoro ništa…

Eh da, danas govorimo o zaštiti okoliša ako se ne varam.
Na prošlonedjeljnom izletu na Ličku Plješivicu, točnije rečeno – Kremen, obuzimali su me dvojaki osjećaji. S jedne strane uživaš u božanstvenoj ljepoti netaknute ili tek blago dodirnute prirode, beskrajnoj raskoši biljnog i životinjskog svijeta, taj pjev ptica u zelenoj šumi bolje zvuči od Bethovenove “devete”, a opet s druge strane – nekako je čudno da je sve tako pusto, da “domaćeg” čovjeka uopće nismo vidjeli čitav dan, ma ne da nismo vidjeli čovjeka, nego niti jednu kravu, niti ovcu, niti jednog prasca, jarca, magarca…
A onda opet promisliš – pa to je sasvim logično, to je jednostavna matematička “obrnuta proporcionalnost”. Više ljudi - više smeća - više štetnih uticaja na okoliš, manje zelenila, manje plavetnila, manje života…
Čovjek je za sve kriv! Bolje reći ne-čovjek…
Ne-čovjek je najveća opasnost za naš okoliš!
Jer taj i takav ne-čovjek nije svjestan emocionalne dimenzije kontakta s prirodom kao svojim, pa i sama riječ već kaže - “prirodnim” okruženjem, nego svojim novostečenim navikama, halapljivo i neumjereno hoće još, još, još i još.







Danas mi ni u kojem slučaju nije namjera zagovarati nekakav militantni ekološki “fundamentalizam” niti iznositi brdo katastrofičarskih podataka. Silom se malo toga dobroga može postići. Opet se vraćamo na ono da moramo djelovati na svijest pojedinca.
Eh ta svijest!
Svijest je čudnovata žitarica koju je relativno lako posijati, ali hoće li se uprimiti i početi rasti, zazeleniti i sazriti – e to je već malo teže pitanje…

Činjenica da najveći dio Hrvatske još uvijek s punim pravom možemo nazivati “Lijepom Našom” koliko god na prvi pogled zvuči optimistično i zavodljivo, s druge strane neumoljivo pokazuje i dokazuje kako smo do sada imali neizmjerno puno više sreće nego pameti.

Čega god smo se dotakli, sve smo da prostite - ukakili. Najnovije afere s azbesto(zo)m koje su tek sada dospjele u javnost tek su kap u moru budalaština napravljenih iz neznanja nestručnosti i neodgovornosti. Još uvijek nismo svjesni što smo učinili s brutalnim betoniranjem i devastacijom najvrijednijih prostora uz obalu. Bit ćemo svjesni kad bude kasno…
Bezbrojna divlja odlagališta smeća niču na svakom koraku, a od takvih smrdljivih prostora je nekako najlakše i najelegantnije okretati glavu. U ovim ludim i surovim vremenima kada je “njegovo veličanstvo profit” postalo mjera i uzorak za sve i sva, vremenima u kojima se često pitamo “gdje je nestao čovjek”, glas razuma vrlo često djeluje kao glas vapijućeg u pustinji. Jer takav glas razuma nije dovoljno atraktivna tema za medije kao recimo kad nekoj fufici ispadne sisa na crvenom tepihu…







Eto, sad znam da ću možda zazvučati kao političar ali nema veze, jer sam svjestan kako imam izuzetnu sreću i privilegiju biti okružen ljudima koji su sušta suprotnost od onog prije spomenutog ne-čovjeka. Ljudima koji su odavno već postali “svjesni” ali u čijem se društvu začudo, nikada ne vode akademske i salonske rasprave o “ekologiji” ili zaštiti “okoliša” jer su to jednostavno stvari koje su dio nas, normalne i prirodne.
Danas je Svjetski dan zaštite okoliša.
I sutra!
I prekosutra
I…
Kick the habit...uh šta ovo dobro zvuči...

P.S.
Ah da, izgleda da se desila neka pi*darija u elektrani "Krhko"...
Navodno je sve u redu...
A-ha...
Saznat ćemo istinu, tamo nekog jednog lijepog dana...


utorak, 03.06.2008.

~Kremen, luk i voda za drugi blogo-rođendan
~


Nakon nekoliko vikenda u nizu s primjetnim manjkom pokretljivosti, ali u prvom redu zbog obiteljskih obaveza i “dražesnih ručkova svibanjskih”, željno smo očekivali i napokon ove nedjelje dočekali akciju zvanu “Kremen”.
Ne, naša akcija nema veze s obitelji Kremenko a još manje s prapovijesnim razdobljem, već se tu jednostavno radi o četvrtom u nizu izleta u organizaciji HPD Mosor, a sve opet u sklopu projekta 10 vrhova.

Iskreno govoreći za Kremen kamen kao planinski vrh do sad nisam imao blagog pojma i sve do nedavno, moje su asocijacije uglavnom lutale prema primitivnim načinima paljenja vatre, ali srećom, piromanskim insinuacijama ovdje nema mjesta jer su stvari ipak dosta jednostavnije i manje zapaljive.
Naime, Kremen je vrh koji se izdignuo čak 1591 metar iznad mora, spada među najviše kote Ličke Plješivice, a uzimajući u obzir da je na našim domaćim jadranskim terenima već prilično vruće, prvi dani mjeseca lipnja došli su kao naručeni za osvježenje i idealna prilika za jednu pobjedu u gostima, ovoga puta u okruženju blagotvorno umirujuće zelene Like.



Da bi uspješno došli blizu današnjeg cilja, bilo je potrebno da za početak, sa stare janjičarske magistrale, negdje između Udbine i Gračaca, pronađemo skretanje za glasovitu cestu Bruvno-Mazin…

Da, da, to je ona cesta za koju ste čuli nebrojeno puta, a pogotovo u paru sa dionicom Bjelopolje-Donji Lapac, doduše ne zbog kvalitete asfaltnog sloja ili pak bogatstva horizontalne, hi little duck i vertikalne signalizacije, već zbog jednog mnogo prozaičnijeg razloga – naime, čim zimi iti malo zasnježi, ova nesretna cestica gotovo automatski biva zatvorena.
Ipak, danas je meteorološka situaciju znatno povoljnija, pa naše pješačenje započinjemo na makadamskom odvojku kojih pet-šest kilometara od gostionice “Mesić”.





Skraćeni izvještaj s današnje ture izgledao bi otprilike ovako:
Makadam, makadam, još uvik makadam, kraj izvora oštro livo, uspon, jači uspon, luk, puno luka, mnooogo luka, luk i voda, pa opet uspon, žestoki uspon, uspon za pozvizdit, prijevoj, konačno predah, uzdah pa opet oštro livo, još malo, još samo malo, završni udar i etoooo nas!!!

E sad, da ne bi ispalo da je u mene ama baš sve brzo i kratko, ovih pet kilometara makadama ćemo preskočit jer tek tada slijedi najzanimljiviji dio puta. Naime, odmah nakon skretanja i početka uspona kroz bukovu šumu nailazimo na nešto iznenađujućei zapanjujuće.
U “prizemlju” šume bukovice, prava rascvjetana šumica kapule!!!







Ajde dobro, nije to baš ona kapula iz naših povrtnjaka, već se radi o jednoj vrsti “divljega” luka, ali u svakom slučaju, bili smo oduševljeni prizorima, čak toliko da nismo ni primjećivali kakvom se strminom penjemo. Na otprilike tisuću I tristo metara nadmorske visine već pristojno lipšemo i lagano kolutamo očima, ali smo zaštićeni debelom hladovinom stoljetnih maslina, pardon bukava, a na svu sreću u blizini imamo još dva izvora pitke vode pa koristimo idealnu priliku za obnavljanje zaliha. Ipak u završnom dijelu uspona po strmini, uviđamo da Kremen ni u kom slučaju nije luk i voda. Malo puf a više pant, sistemima povuci-potegni a na pojedinim mjestima čak i drž-ne daj, konačno dolazimo do jednog prijevoja i sad nas očekuje još samo desetak minuta do vrha. Konačno, kao stare i prekaljene planinarske iskusnjare, moćno i suvereno kročimo na još jedan u nizu naših vrhunaca.









Nema boljeg osjećaja…
Za razliku od nedavnog uspona na Pelješac na kojem smo sa svih strana bili okruženi velikim plavetnilom, ovog puta naši pogledi uranjaju u more zelenila. Odmor za oči…
I dušu naravno...
Naš ritual na vrhuncima je manje-više poznat kako užoj tako I široj javnosti, tako da o hedonističkom aspektu planinarenja za danas više ne bih, hvala lijepo, molim…



Povratak ispada još zanimljiviji od uspona jer se sad po onoj ludoj strmini moramo spuštat ka da gazimo po prepeličjim jajima.
Naš Mate od milja zvan Gorgonzola, vrlo je vješto demonstrirao poseban “relaksirajući” način spuštanja koji zasigurno ima brojnih prednosti, ali nisam siguran je li baš primjenjiv u ovakvim skupinama jer je u protivnom, domino-efekt neizbježna stvar. Mada priznajem da među našim kolegicama planinarkama zasigurno ima veliki broj onih s kojima bi mi nadobudni zakašnjeli pubertetlije vrlo rado zaigrali domino…
Ovog puta ipak igramo neku dugu igru a u takvoj igri vrijeme nam jako brzo leti, ali da, zaboravio sam napomenuti nešto što se u stvari već po defaultu pretpostavlja – ljepotu prirode…







Kremen je još jedno u nizu, sad bih rekao - pomalo i očekivanih otkrića! Ali..ovog puta vam neću odavati nikakve tajne, ili možda još bolje – odlučno vam kažem da tamo nema baš ništa zanimljivog…
Osim šumskih jagoda…(koje tek cvjetaju)
Ili šumskih malina (koje su tek propupale)
Ili ličkog međeda (kojega ovaj put ne vidjesmo)
Ili…ma reka sam da neću…



U svakom slučaju, još jednom smo ostvarili pobjedu. Malu, možda nekima beznačajnu, ali zasluženu i slatku…
Slatku, utoliko više što smo svi sudionici u ovoj igri - pobjednici. Nema poraženih, nema spornih sudačkih odluka, nema izgreda navijača…
U ljepoti gotovo netaknute prirode nema mjesta za kojekakve trice i kučine kojima je opterećena naša svakodnevica ili pak filozofiranja o smislu svega postojećeg. I naravno - možemo biti sretni što smo na neki način privilegirani da to znamo prepoznati, svakog puta nešto novo naučiti ili tek jednostavno – uživati.
A pod opciju “uživanje” svakako se može uvrstiti makar i usputni, “bonus” posjet Topoljskom Buku ili slapu Krčiću kako vam god bilo drago. Nema ni tu velike filozofije, samo dođeš na onaj mostić ispod slapa, gledaš to obilje vode koje se ruši iz visine i kako se rađa rijeka Krka, a ti samo nepomično stojiš i gledaš i gledaš i još uvik gledaš dok te voda prska i štrapa i…ali koga to uopće može smetat…







I na koncu...

Malo pomalo, evo nas zajedno u 375 koraka i do drugog blogo-rođendana. Eto, baš mi je danas nekakav čudan osjećaj, jer kad sam prije točno dvi godine nažvrlja onaj svoj prvi, prilično sramežljivi, neupadljivi i neugledni post, nisam moga ni naslućivat dokle će me sve to odvest.
Da stvarno, ko bi reka, možda te dvi godine izgledaju malo, ali opet - imam osjećaj da sam tu već čitavu vječnost, stoljeće čovječe...

Kažu neki vrli stručnjaci da ljubav traje prosječno tri godine. Ako se navedena teorija može primjenit i na ljubav prema pisanju bloga, onda nas očekuje barem još jedan krug. E sad, ko zna, možda ću ga protrčat ka i ova dva, a možda i završim glavom i dupetom u nekakvom jarku i šipražju, bez snage, daha i inspiracije, ha ha ha....

U svakom slučaju – pičimo dalje, danas sam dobre volje, ne pada mi na pamet koristit one "plačipi*da" sheme tipa kmeee kmeeee, sad vam ja odlazim kmeee kmeee, ne budite tužni, kmrrrr, pa onda ne prođe dan-dva, eto me nazad...

Pisati se (ne) mora
Ako se ima volje
I vrimena
I mota...

Naposljetku, iz dana u dan i bez nekih velikih pretenzija, ovaj moj "niskoprofi(tabi)lni" kutak virtualnog svemira, naučio me je kako se ljepota, ljubav, prijateljstvo i još mali milijun najboljih stvari u životu u pravilu nalaze jako jako blizu...

A svima vama dugujem jedno veliko HVALA
Ma ne samo jedno, skoro 160 000 puta HVALA


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>