Ne mogu ni sam više biti posve siguran nije li moja fasciniranost Velebitom zapisana negdje u genetskom kodu ili je pak posljedica doživljaja iz najranijeg djetinjstva kad bi naša putovanja starom Jadranskom magistralom prema sjeveru trajala puna “tri dana jahanja” a pogotovo na dionici između Masleničkog mosta i Senja koja je predstavljala pravu epopeju a sve zbog te ogromne, moćne, velebne Planine, koja je je svojim divljim krajobrazima formirala more opasnih zavoja i zastrašujućih prizora, pa sam uvijek strepio neće li se sve te silne gromade, klisure i litice, potpomognute olujnom burom koja čini se, ovdje vječno puše, jednom srušiti na nas…

Pa čak i ako uzmem u obzir činjenicu da je ljudska očaranost nekim ili nečim u pravilu snažnija što se “objekt” obožavanja manje poznaje, zar niije neobično da kroz sve te godine u kojima sam razne načine upoznavao i otkrivao Planinu sa velikim “P”, moje fascinacije, misli i osjećaji prema njoj nisu nestajali već naprotiv – sa svakim novim otkrivenim kutkom postajali su neizmjerno snažniji i bogatiji pa čak i dodatno garnirani neupitnom dozom strahopoštovanja.

Stoga i nije posebno čudno da moja dilema nije trajala niti jedne mikrosekunde kad sam prije nekoliko mjeseci, u Mosorovom planu izleta za ovu godinu, ugledao uspon na Vaganski Vrh. Usprkos činjenici da u svoj svojoj velebnosti, raznolikosti i bogatstvu, najviši vrh možda i nije uvijek najvažniji, a pogotovo kad se uzme u obzir da je poslije Sinjala na Dinari i svetoga Jure na Biokovu, Vaganski vrh “tek treći” na toj ljestvici, mnoge činjenice bilo one racionalne ili emotivne prirode, govore u prilog tezi kako se ovdje ipak radi o svojevrsnom hrvatskom Olimpu.



Iz Splita smo na put krenuli u rano subotnje jutro, gotovo svi još pod dojmom konfuzno prospavane noći u kojoj su nešto ranije, potomci Sulejmana Veličanstvenog, izvjesni Turci palci, srušili naše kolektivne snove u jednoj jedinoj sekundi pa je onda sasvim logično i simbolično izgledalo da naše muke i jade isplačemo upravo na vrhu Svete Planine…
Dva sata vožnje ovaj put iznenađujuće dobrim “Prometovim” autobusom do ulaska u Nacionalni Park “Paklenica” brzo su prošli. Idemo sada u pravu akciju, ruksake na leđa i goni kume uzbrdo Velikom Paklenicom.
Dokle?
A dokle god možeš izdržat…

Šalu na stranu, nevolja je kod ovakvih dvodnevnih izleta što moraš ponijeti masu stvari kako onih neophodnih tako i onih za koje sumnjaš da bi mogle biti potrebne ali ih ipak nosiš za svaku sigurnost.
I tako, taman kad promisliš da je to-to, tek onda uvidiš da još moraš strpat i spizu, vodu i koješta još, tako da te naše naprtnjače postanu tako prokleto teške da to jednostavno rečeno - nije humano, pogotovo zbog toga što je zavrućilo do daske. Spašava nas i umiruje žuborenje potoka uz koji vodi naša staza.







Bez obzira na sve poteškoće, korak po korak, brzo smo svladali taj najlakši dio puta i stigli do našeg baznog logora broj jedan, točnije rečeno do “Borisovog doma” u Paklenici. Nakon (ne)običnog raspoređivanja po apartmanima i zajedničkim spavaonicama, očekivao nas je poslijepodnevni trening – uspon na Crni Vrh!

Crni vrh, sa svojih 1110 metara prava je šala mala za nas nabrijane i poletne planinare. Međutim, ovoga puta nije bilo baš sve tako jednostavno. Iako je put vodio kroz šumu, vrućina i sparina bili su značajni “remetilački” faktori, pa smo vrlo brzo morali uvježbavati tehniku “pij pametno”. Iako te žeđ vuče da nagneš onu bocu vode, spremno otvoriš ralje što je moguće više i saspeš najmanje 0,75 decilitara u svoje pritrujeno tilo, iskustvo i razum govore nešto skroz drugačije – vodu valja piti lagano na gutljaje, kao lijek…

Ipak, za otprilike dva sata uspona s povremenim stankama, dolazak na Crni vrh malo nas je razočarao, u prvom redu zbog bezveznog ružnog stupa ili antene, sam vrag zna čemu to služi, koji je potpuno okupirao sav prostor na vrhu. Dobar ekvivalent svemu tome jest činjenica da je pogled koji se pruža na sve strane – fantastičan. Opet sam u problemu da zbog ograničenih performansi svog aparatića ne mogu sve to vjerno prenijeti u digitalni oblik.



Sa sjeverne strane s blagom nevjericom pogledavamo prema ogromnom planinskom zidu kojeg sutra moramo svladati i na kojem su se smjestili svi najviši velebitski vrhunci.

Slijedi brzopotezni povratak do baznog logora jer nas očekuje večer ispunjena bogatim sadržajima, uostalom kao i uvijek kad se zajedno u društvu nađu ovakva ekipa pustolova.

Nedjelja ujutro – ustajanje u pet!
Ambicioznija skupina kreće na Vaganski vrh za koji će nam trebati otprilike pet i po sati uspona, a oni koji se danas nisu osjećali najspremnijima za takvo nešto, idu sat kasnije na “lakšu” turu do prijevoja Buljme, pa možda i još malo dalje. Ako se po jutru poznaje dan, ovo bi danas mogla biti jako vruća tura…





Put nas prvih sat-dva vodi kroz spasonosnu zelenu šumu dok s lijeve strane, iz dubine osluškujemo brzake potoka bez imena, u stvari zove se upravo tako – Brezimenjača. Za razliku od potoka, kolona planinara prilično bešumno uz tek povremena potiha stenjanja, otpuhivanja i obavezna samopropitkivanja u stilu “ma šta meni ovo triba”, korak po korak grabi sve više i više. Nije lako, nije niti malo lako, a samo nas donekle može utješiti činjenica da će nam kasnije biti čak i teže! U svakom slučaju, eto nas konačno i na tom famoznom prijevoju zvanom Buljma (hm, nije mi baš neko ime…)



Možda jedna od tajni privlačnosti Velebita leži upravo u tome da se na mnogim mjestima naglo mjenjaju krajolici pogledi i prizori tako da sve to planini daje neke nove posebne dimenzije. Tako samo i sada nakon prijevoja naišli na široke zelene livade i pejzaže znatno drugačije od onih koje smo gledali do sada.





U planinarskom skloništu “Struge” uzimamo kratak predah prije završnog udara. Uspon je po ovoj vrućini više nego iscrpljujući pa nam se zalihe vode brzinski troše. Na svu sreću, na nepuna pola sata hoda od Struge nalazi se bunar Marasovac, pun bistre, hladne, izvorske vode. Nikad mi u životu neka voda nije tako prijala! Sad kad malo bolje analiziram, čini mi se kako je ovaj bunar možda bio ključni moment za naš uspon.



Osvježeni i ohrabreni putokazom koji kazuje da do našeg cilja ima još “samo” sat i po, krećemo u nove pobjede. Visinu već imamo u svojim nogama, blagi i nešto strmiji usponi izmjenjuju se s položenijim dionicama. Sunce prži ko ludo, tuče mi u vrat svom žestinom a za nevolju, prati me neki roj mušica koji mi ne da mira. Neću reć šta sam promislija. I bolje je tako…



Kolona planinara se prilično razvukla, nema više “organiziranih” stanki za odmor pa svoj spas svatko nalazi po vlastitom nahođenju i ritmu hodanja. Ipak, sad kad već vidim cilj pred očima, skupljam zadnje atome snage, još samo malo i konačno sam tu!





Vaganski vrh, eto i mene konačno tu!
Osjećaji su zbrčkani i turbulentni pa ih nije lako prenositi u rečenice, jer znam da sam želio doći na ovo posebno mjesto odavno odavno, praktički otkad znam za sebe. Čak i onda kad nisam niti slutio da ću jednog dana biti aktivni “diplomirani” planinar, vrh Velebita je bilo nešto što se pod obavezno “mora” u životu napraviti.



Na vrhu smo bili točno u podne, sunce visoko na nebu sija i prži, definitivno ima više od plus trideset u zraku, a jedan krajnje neodgovoran oblak na nebu nikako se nije htio pomaknuti par stotina nebeskih metara da ga barem malo prekrije.





Stoga se nismo predugo zadržavali, jer koliko god osvajanje vrha predstavlja nekakav emotivni vrhunac, veliki dio puta, ništa manje zahtjevan tek je pred nama. Spuštanje s planine nikako ne spada u kategoriju pukog kotrljanja.
Gojzerice mi na nogama postaju preteške, sto kila je u njima, tabani su mi tako nabijeni da imam osjećaj kako hodam bos, a dobro poznati put se sve nekako produžuje i nikako da stignemo do cilja…
Ipak, upornost se isplati, a također se zna kako sreća prati hrabre, pa konačno nakon više od četiri sata spuštanja stižemo do baznog logora.
Spas!

Nakon polusatnog dolaska k sebi i pronalaska osvježenja u potoku Paklenice, opet nemamo vremena na bacanje jer nas očekuje povratak do Starigrada. Iako smo i sad naprćeni ko tovari, spuštamo se lagano, s noge na nogu. Ostvarili smo naš cilj, to je najvažnije…

Velebit…
The Planina…
Svaki put me satare, izmuči,samelje, ubije Boga u meni…
Ali isto tako, svaki put daruje mi dio sebe, neke skrivene kutke namjenjene samo za rijetke sretnike, daruje neopisive osjećaje zadovoljstva, ushićenja, poštovanja i ponosa…
Kad ostarim, možda počnem zaboravljat – zato sad pišem još samo jednu rečenicu
22.lipnja 2008. godine bio sam na Vaganskom Vrhu…



Vrhu Velebita
To je to!