Lip je moj Trogir u ovo doba godine.
Ma mislim…uvik je on lip, ali baš sad, u ove kasno proljetne dane kad se već dobro ćuti lito u zraku, imam osjećaj kako boje postaju jasnije i izraženije, a nakon dugog zimskog razdoblja “pustih kala” počne dolazit malo više furešti, ali na svu sriću ne još u tolikom broju da bi stvarali one famozne gužve i krkljance.
Danas sam nakon ko zna koliko vrimena, učinija đir po gradu onako “bezveze”, oću reć bez nekog posebnog razloga, ali eto, moga bi se pofalit kako me uvatila “inspiracija” ka pravog nadobudnog “pisnika i umitnika” a la Antonio Puhalović poznatiji ka Servantes iz malega mista.
A kako me i neće “puknit” uz ovakvu lipotu…









Uostalom, stalno sam u nekim đirevima, idem "vamo" pa idem "tamo", a svoj sam grad na neki način zanemarija. U blogerskom smislu naravno, a kad malo bolje promislim, možda čak i u još ponekom. Jer priznajem, nikako mi nije drag taj osjećaj koji me prati već predugo vrimena a ne mogu ga se tako lako riješit, a on bi se u najkraćem smislu moga opisat kako se osjećam strancem u vlastitom gradu. I još mi se čini da nisam posve usamljen u takvim “osjećanjima”. Jerbo, ako je virovat starim narodnim poslovicama, poput one koja govori da “pametniji popuštaju” bojim se da se držeći takve umotvorine ka pijan plota, najbrže dolazi do ovakvog stanja u kojem vlada carstvo apatije, nemoći i šutnje.
Samo neka “pametniji” i dalje ovako popuštaju pa ćemo još dugo dugo imat okupaciju nekih čudnovatih brkanoidnih kreatura.





No, bilo kako bilo, danas mi ne pada na pamet da se prepuštam daljnjem lamentiranju o “okupatorima” jer u krajnjem slučaju nisu krivi oni – krivi smo mi.

Meni je ipak puno draži osjećaj da sam baš danas, na ultim maja miseca godine dvi i osme, prolazeći kroz uske uličice moga grada opet ćutija one davne, skoro zaboravljene boje, mirise i okuse ditinjstva i “prve” mladosti.









Čisto sumnjam da bi se ove moje današnje slike mogle iskoristit u turističke ili razgledničarske svhe tipa “pozdrav s Jadrana”, ali mislim da se kroz njih može osjetit da su slikane s puno srca, bolje reć - iz “dubine duše” jednog malog grada, koji stoji usidren na ovom škojiću već puna dvadeset i tri stoljeća…

To je moj Trogir…

Prije otprilike godinu-dvi-tri kupija sam dva kušina, tri lancuna i još neke sitnice sebi za dotu kod jednog od uglednih domaćih proizvođača i ne sluteći ništa, tim činom kupnje navodno ušao u nekakav "bubanj".
Stoga sam prije nekoliko tjedana ostao bezmalo paf, kad sam od uglednog proizvođača posteljine dobio svečanu bijelu kuvertu s pisamcem u kojem je pisalo – Čestitamo, osvojili ste glavnu nagradu!
A glavna nagrada je glasila - Putovanje na jednu od utrka Formule 1 po vašem izboru.
Ali...(mora biti neko "ali") kako bi potvrdili vaš zgoditak, morate izvršiti narudžbu još nekog prozvoda iz našeg asortimana u iznosu od cca xxx kuna.

Ništa sad, reka sam kvraguc sve, ako već triba za potvrdit takvu nagradu, ništa mi nije teško, pa sam naručija još deset plavo-bijelih i deset nježno ljubičastih šugamana, šlifer za jorgan i još jedan kušin, za svaki slučaj.

Onda su me u drugom ešalonu obavjestili da sam umjesto utrke Formule 1 dobio set skupocjenog posuđa za crnu kavu s ručkama od nekog pitajdragogbogakojeg skupocjenog materijala optočenog dragim kamenjem.

Kako sad to!?

Jasno i glasno sam im poručio da ni u kom slučaju ne želim kumplet'ć šolja za crnu kavu i da promptno i smjesta zahtjevam svoju staru nagradu – putovanje na utrku Formule 1 i to ni manje ni više nego u Monte Carlu!

Oukej – odgovorili su mi ljudi iz marketinga ugledne tvrtke za proizvodnju jorgana, šlifera i šugamana – vodimo vas ovog vikenda, sve u našem aranžmanu!

I stvarno, došli su po mene neki čudnovati ljudi u crnom automobilu zatamnjenih stakala njemačke proizvodnje, ali začudo - BH registarskih oznaka!?
Posjeli me u automobil i rekli – vodimo vas na utrku!

Za divno čudo, put nije dugo trajao, svega pedesetak minuta i to uključujući prelazak za sada neutvrđenog broja graničnih prijelaza koji su meni izgledali kao obična križopuća sa semaforima.

Čudnovati ljudi su me iskrcali neposredno u blizini piste. Na moje iznenađenje, odmah sam uvidio Monte Carlo uopće ne izgleda tako glamurozno kako izgleda na TeVeju, više me podsjećao na recimo...našu Podstranu....
Prije glavne atrakcije s bolidima Formule 1 održana je utrka automobila nacionalne klase, vjerojatno kao uvod i prilika za zagrijavanje opće atmosfere.



Naravno da nisam odolio iskušenju da napravim poneku fotku i u samim boxovima.
Posluživši se lukavstvom, upao sam u box ni manje ni više nego Ferrarija i uspio uslikati ovu predivnu trkaću beštiju!



Još jedna stvar koja me stubokom začudila, sablaznila čak, da su bolidi Formule 1 mnogo manji nego sam to očekivao. Da, čuo sam i to da su vozači F1 u pravilu jako niski i mršavi tako da bi uopće mogli stati u te sićušne bolide. Ali opet – da su tako mali...tz, tz, tz....



Iako sam na pool position očekivao Felipea Massu, bolid na poziciji broj jedan bio je massu različit.



Još jedno iznenađenje za mene je bilo spoznaja da šefovi ekipa stoje jedan uz drugog na nekakvoj povišenoj platformi i komuniciraju s vozačima izvjesnim čudnovatim napravama koje podsjećaju na one antene za daljinsko upravljanje malim autićima
Uzbuđenje je dostiglo vrhunac pred sam start utrke. Ne mogu vam opisati tu napetost, buku motora koji turiraju, adrenalin naraste do neslućenih razmjera...



I...krenula je utrka!





Priznajem dugo mi je trebalo da usvojim posebnu tehniku fotografiranja jurećih bolida. Naime, u trenutku kad bi usmjerio objektiv svog aparatića prema formulama i pritisnuo botunić za okidanje, bolid bi za tili čas odjurio dva kilometra dalje!
Stoga sam bio prisiljen snimati nekoliko sekundi "unaprijed", pretpostavljajući kad bi bolidi mogli uletjeti u vidno polje moga Olympusića...







Kao i što priliči utrkama Formule 1, bilo je i spektakularnih srazova poput ovog Kimmijevog sa zaštitnom ogradom...



Japanski vozač Ajmenama izveo je jedno turboatraktivno prevrtanje svoje Honde...



Nisam do danas niti slutio da na utrkama Formule 1 sudjeluju i žene. Ovaj bolid je vozila naša poznata blogerica Koraljna. Na svu sreću, iz ovog strašnog sudara naš se dragi Bijeli Koralj izvukao sa svega nekoliko ogrebotina.



Srećom, sve prateće službe vrlo su profesionalno odrađivale svoj dio posla



Nakon šesdeset i šest krugova, slavio je Britanac Lewis Hamilton...



Još pod snažnim dojmom svega viđenog nisam ni primjetio kako smo se brzo nakon kraja natjecanja našli u VIP salonu gdje se održao after-party. Tamo je u ugodnom klimatiziranom prostoru, atmosfera bila još bolja nego blizu užarenog asfalta, a dodatno zadovoljstvo mi je pružila posebna propusnica tako da sam mogao bez ograničenja uživati u mnogim delicijama koje su u gotovo neprekinutom nizu stizale na naše pjate. Pršut sir i francuska, pa nakon toga juhica za osvježenje a nakon nje crni i bijeli rižot, pa zamislite – pašticada s njokima, a na samom kraju i pečena janjetina!!!

Nisam mogao vjerovati da se u VIP salonima u Monte Carlu poslužuju potpuno ista jela kao i kod nas, kao na nekoj standardnoj proslavi krizme ili prve pričesti...Baš čudno..

Nakon izuzetno vrućeg dana i uzbudljivih događanja, dojmove smo mnogo bolje mogli sabirati uz gutljaje izvrsnog francuskog bijelog vina koji je opet gle čuda - frapantno podsjećao na Čarski Pošip berba 2005...
Ah, nije bilo nimalo lako odvojiti se od sve te raskoši za oči, uši, jezik i nepce, tako da migove u stilu "oćemo li više, a", tajanstvenih ljudi iz crne njemačke limuzine BH registarskih oznaka nisam baš primio s najvećim zadovoljstvom.

Ne znam koje brzine mogu postizati te njemačke limuzine, ali je i povratak od Monaca do Trogira trajao zaprepašćujuće kratko. Ovog puta se čak nismo niti zaustavljali na graničnim prijelazima.

Po povratku domu svome, još pod snažnim dojmovima s puta, jedva sam čekao pregledati izvještaje u drugim medijima da vidim kako su oni popratili ovaj spektakularan događaj. Začudo, njihove slike, utisci, čak i rezultati, drastično su se razlikovali od mojih, tako da i danas, nekoliko dana nakon Grand-prixa u nevjerici vrtim glavom lijevo-desno i nemušto se češkam po ćupici.
Jednostavno rečeno – ne želim niti pomišljati na to da postoji mogućnost kako su me djelatnici marketinga ugledne domaće tvrtke za proizvodnju lancuna, kušina i šugamana – obmanuli...

Ma nije moguće - sve je djelovalo tako stvarno...

Iako je od početaka kraja «onog» sistema prošlo već dobrih dvadesetak godina, najveći dio «uglednika» koji se vucaraju na našoj javnoj sceni, još će i danas rado tupiti i pripominjati kako su u onom razdoblju svekolikog mraka, jada i čemera bili na ovaj ili onaj način šikanirani, proganjani i onemogućeni u razvijanju svojih izuzetnih osobnosti.

Ne pada mi na pamet ovdje izlagati povijesne sudove o prednostima i manama života u tom razdoblju, ali mislim da bi se općenito mogli složiti oko ocjene da se i onda (kao i sada) svašta moglo raditi, ali se nije smjelo «svašta» govoriti.

Uostalom, nisu rijetki nesretnici koji su zbog tada nepoćudnih, neželjenih i (ne)spretno izgovorenih riječi, na krivom mjestu i u krivo vrijeme, određeno vrijeme imali prilike uživati u pogledima na oronule zidine raznoraznih «preodgojnih» bajbukana.

Stoga danas, kad nam je konačno zasjalo sunce slobode i demo(n)kracije, još se uvijek ne možemo oporaviti od iznenandnog svjetlosnog bljeskovitog šoka.
No, ako nam se oči i nisu još uvijek priviknule, neki drugi organi su pokazali puno bolju sposobnost prilagodbe novim uvjetima. Prije svih ostalih, to se zasigurno odnosi na – jezik!

Iz razdoblja muka i šutnje, odbacivši s naših pleća breme stega i zabrana, došlo je vrijeme za veličanstvenu kakofoniju.
Svi, doslovce svi, danas osjećaju potrebu i imaju nešto za reći.
Riječi, riječi, riječi..
Pljušte riječi sa svih strana!
Na djelu je nepodnošljiva lakoća blebetanja.
Snaga misaone, napisane ili izgovorene riječi danas se gubi u hiperinflaciji blebetanja, trkeljanja i baljezganja. Svi smo postali doktori seoskih nauka, u sve se razumijemo, nema tog područja u kojem nismo kompetentni dati svoje mišljenje, koje je opet naravno – najbolje, jedno i jedino ispravno.

Sloboda govora je sjajna stvar, samo što zaboravljamo da više slobode zahtjeva i više odgovornosti, a ako odgovornost za izgovorenu riječ izostaje, onda nam se polako ali sigurno, sloboda govora pretvara u anarhiju govora.

Naravno da su novootkrivenu mogućnost prosipanja riječi u eter najbrže iskoristili i suvremeni mediji.
Zato danas imamo poplavu raznoraznih talk-šoua, u kojima se voditelji i gosti nadmeću «tko će koga» pobjediti u borbi ponekad umnih, a na žalost vrlo često bezumnih razmišljanja.
U tom natjecanju glavnu riječ vode političari bolje reći - kvazipolitičari, neprikosnoveni šampioni trkeljanja, baljezganja i blebetanja koji su med za svoju sjekiru vrlo uspješno pronašli u začudnim labirintima demo(n)kracije.

Talk-show (ili «sučelište» kako neki jezikoslovci predlažu, tz. tz, tz), vrlo je zahvalan projekt za svaku televizijsku kuću. Ne iziskuje prevelike troškove, a kandidata za nadmetanje riječima nikada ne manjka, a falabogu ne nedostaje niti publike za takvo nešto.
U stvari, nema tu velike filozofije. Najzanimljive su one stvari za koje vrli predstavnici «širokih narodnih masa» imaju onaj opijajući osjećaj – hej pa to čak i ja mogu!

Upravo zbog toga, realno je očekivati da će nas u bliskoj budućnosti i dalje uveseljavati raznorazne parlaonice, otvoreno dva u devet, zatvoreno deset do osam, piramide, kvadri, valjci i ostala geometrijska tjelesa.

Iako priznajem, mojoj je malenkosti dosta «sučelišta».
Mene muči nešto drugo.
Zašto ne bi umjesto talk-showa gledali na primjer work-show!?

Doduše, danas se već tu i tamo pojavljuju naznake work-showa, pogotovo u disciplinama koje su opet gle čuda, omiljene među širokim masama, a u prvom redu se odnose se na područje kulinarstva i gastronomije, odnosno pripremanja za papanje, mumanje i ispijanje čudotvornih napitaka. Kruške i jabuke, večere za minus pet, kod Ane, Brane i Frane...

Ne kažem da je to loše, ali jedna od mojih najdražih scena koje bi se mogle okarakterizirati kao work-show je ona iz filma «Svjedok», kad Harrrison Ford Fiesta zajedno sa svojim udomiteljima Amišima, grade i podižu nekakav štagalj jednom od «domorodaca». Dok žene mišaju i kuvaju, znojni muškarci mlate po brokvama, čavlima, dižu grede, potižu konope...ma čudo jedno!
Na kraju dana – štagalj podignut, zahvalan domaćin ispraća svoje «manovale», svi sritni i zadovoljni!

Eh da, evo sam i danas, u ovom postu u velikoj opasnosti da ispadnem fak'n licemjer jer nesumnjivi doprinos sveopćoj kakofoniji dajemo i mi, virtualni lajavci. Ali tu barem donekle imamo mogućnost odabira.

U svakom slučaju, nije loše, u stvari sjajna je stvar da danas možemo uživati u slobodi mišljenja, pisanja, govorenja, pa čak i lajanja i olajavanja, samo je problem – kako naučiti slušati!
Jer, ako nismo sposobni čuti, slušati i razumjeti svog sugovornika, tada nema dijaloga - postoje samo paralelni monolozi, bez recitacije naravno...
Upravo to je najveći hendikep virtualne komunikacije, jer se sučeljeni stavovi vrlo rijetko ili gotovo nikada ne približavaju pa postoji realna opasnost da se prije ili kasnije utopimo u blatnoj kaljuži vlastite samoljubivosti, samodopadnosti i samodovoljnosti...

A nu mene šta sam se danas uzblebeta!?
Aj dosta je bilo...

Dobro sam, hvala na pitanju...
Ako se netko slučajno i zabrinuo što me nema u svojoj kući, onda vam s primjetnim olakšanjem moram pripćiti kako ni u kom slučaju ne patim od akutnih i aktualnih problema s jajima, točnije reći - sa salmonelom koja se pojavila u okolici Splita, a s druge strane još uvijek nisam spakirao kofere put obližnje Koreje ili Kine gdje bi se navodno mogao pronaći «dobro plaćeni posao» u iznosu od cca osam tisuća eurića.
Brutto naravno
Nekada su naši putevi prema svijetu kretali s Perkovića preko Knina, a danas put do naše mile drage i jedine božice Europe vodi nekim čudnovatim stranputicama preko Seula, Nanyinga i Shanghaia...





I da naravno, ovaj tekst još uvijek pišem kao tipkovničarski podstanar, iako raspolažem sa prilično čvrstim obećanjima da bi u vrlo skoroj budućnosti čak, moglo doći do izvjesnih pomaka po tom pitanju, budući da se s prvim vlakom prema jugu očekuje kritična pošiljka s još neutvrđenom količinom matičnih ploča i podatkovnih spremnika od kojih bi neki vitalni dijelovi svoje novo stalno mjesto prebivanja trebali pronaći u okviru stare, dobro poznate adrese...

Sve u svemu, u ovom periodu dobrovoljno-prisilne blogerske apstinencije, nakon podužeg razmišljanja i uzimanja u obzir čimbenika poput tlaka zraka, koncentracije peluda i biometeorološke prognoze, došao sam do zaključaka kako se pisati baš i (ne) mora.

Stoga smatram kako i nije prevelika šteta što te i takve, nesumnjivo vrle umotvorine, nisam materijalizirao i konkre(ve)tizirao u pisanom obliku, jer se u mojim ping-pong promjenama raspoloženja, od euforije do depresije i zaobilaznicom natrag, ponekad zna dogoditi da me iznenada počnu opsjedati misli koje ni u kom slučaju nisu moje, a kako su se, zašto i odakle pojavile - to samo dragi Bog zna.



Primjećujem da me neobično svrbe dlanovi ovih dana.
Svrbe pravo za popizdit.
Ako te svrbi livi dlan – dobit ćeš para, to jest lipa!
Ako te zasvrbi desni – trošit ćeš ih!

A hebate led, s ovakvim svrbežom u mojim dlanovima, skoro je ista situacija ka i u čitavoj državi – nema više skoro ništa na livoj strani, sve uteklo udesno!
E da je samo to, još bi bilo dobro.
Ali nesmin kazat, isukrsta mi ne smin kazat, e!

Čini mi se da imam lošu karmu.
Očito je da sam u prethodnim životima nešto jako gadno zgriješio
Isto tako mi se čini da polako postajem autističan!
Jednosmjeran.
Auto u jednom smjeru.
Ili još bolje, postajem ka konj (a i jesam konj u kineskom horoskopu) kad mu stave one vragove na glavu, ne znam ni sam kako se zovu, uglavnom ono da može gledat samo u jednom pravcu.
Nema ništa livo, ništa desno, ništa sa strane kume moj, nema ničeg ni iza, samo gledaj pravo!
Gledaj i goni!
Vuci
Tegli
I ne pitaj ništa...

Preostaje mi samo da selektiram prijem vijesti i događaja.
Automatski eliminiram one loše
Ne želim ih ni čut ni vidit.
Prihvaćam samo dobre.
Da, prihvaćam samo dobre!
Samo..ima jedan problem.
Di su dobre vijesti?
Di????
Je li ih itko vidija ovih dana?
Kamo su nestale dobre vijesti?
Nema dobrih vijesti!
Nema ih.
Nikako ih nema
Još ih nema....



Kažu mi – moraš razmišljati pozitivno!
Znam to...

Kažu mi – ako nešto želiš, ali ako to zaista jako jako želiš, cijeli svijet će se okrenuti okapoan da ti se ta želja ostvari
Aaa-haaaa.....
Kako da ne!
How yes no...

Želim nešto
Godinama već
Jako želim
Ono baš – jako jako želim.
Za popizdit želim
I?

Šta i?
Ništa!
Ništa se ne događa!
Ništa, ništa, ništa....
Kad će više sve to okrenuti okapoan?
Kad?

Kad budem ima sedamdeset?
Osamdeset?
Kad budem dva metra ispod???

Kažu mi opet – nikad se nemoj nervirati zbog bića, stvari i pojava na koje nemaš i ne možeš imat nikakav uticaj.
Znam i to.
Ali...
Jebote – izgleda da veći uticaj na svekoliki svijet oko nas ima onaj leptir koji zamahne krilima tamo u nekoj Pripizdini donjoj, Patagoniji, Ognjenoj zemlji ili pitajdragogbogadiveć nego ja, ti, ona ili on, bilo koji homo vulgaris.

Evo - nafta na primjer.
Probilo psihološku granicu
Opet!
Osobno priznajem samo jednu psihološku granicu
I ona se prelazi samo jednom.
Jednom!
A nekad i niti jednom!
I kad se prešla, ako se prešla, nema više novih granica!

A šta je ovo!?
Po koji put je ovo već probilo psihološku granicu?
Treći?
Peti?
Sedamnaesti?

Jebo psihološku granicu!
Lud sam više, od probijanja psiholoških granica.
Totalno lud...

I ono šta mi je potpuno iznenađujuće, začuđujuće, pače nepojmljivo – svi šute!
Barel nafte osamdeset dolara!
Svi šute
Barel nafte sto dolara!!
Svi šute
Barel nafte sto i pedeset dolara!!!
Opet svi šute!

Pa jebo vas onaj ko vas nije, da vas jebo, oće li neko više progovorit!
Oće li se konačno neko dignit i pokazat zube?
Vikat?
Zaurlat!
Pa dokle????

Kradu nas oni redikulozni Arapi s devama koji se onda kurče sa svojim Dubaijima, Abu Dabijima, Rijadijama, nabijem vas na ijade!
Krade nas Bush!
Krade nas Putin!
Kradu nas Abramoviči!

Ma šta kradu!?
Pljačkaju nas!!!!
I svi još uvik šute!
Niko ništa???

Kažu – zalihe se iscrpljene!
Klinac su iscrpljene!!!
Sadašnja cijena nafta je čista špekulacija!
Cijena nafte je napumpana.
Bezobrazno, licemjerno, vulgarno, sramotno, razbojnički, pljačkaški, špekulantski napumpana!

Ako se ne varam, ovaj naš svijet je u 21. stoljeću...
Izmišljeno je na stotine čuda - roboti, laseri, chipovi, zemaljske letjelice, svemirske letjelice, umjetna krv, umjetno srce, viagra....svašta nešto ima na ovome svitu

I sad se pitam, kako sva ta sila svjetskih znanstvenika nikako ne može «progurat» neke druge, alternativne oblike pogona???
Električne, solarne, štatigajaznam kakve sve ne?
Zašto?
Možemo li nekako uskrsnit Nikolu Teslu?
On bi definitvno doša do rješenja!
Pa da konačno svečano odhebemo sve šeike i njihove deve, grmove, putane putine i ine irine...

A – haaa
How yes no...

Opet mi kažu dobri ljudi - nemoj se nervirati zbog bića, stvari i pojava na koje nemaš nikakav uticaj.
Dobro, neću se nervirat, iako ovo sve postaje nepodnošljivo...
Ali pisati se (ne) mora...

Sad opet moram na terapiju – more, brodovi, kamenčići...
I društvo jedne obnažene vile ili sirene, zašto ne?
Mislim da bi me pogled prema golim ženskim grudima poprilično smirio...
To mi triba!
Definitivno mi to triba.
Ne želim razmišljati ni o čemu drugom...
Na gole ženske grudi barem mogu imati nekakav uticaj, he he he...
Sve do psihološke granice.

'ebo barel nafte!

U dubokoj boli i nevjerici, ovim putem javljam uvaženim kolegama blogerima, vjernim i nevjernim čitateljima, pa čak i usputnim ćiribimbašima, članovima uže i šire obitelji, kao i svim ostalim poznanicima, susjedima, prijateljima i onima koji će to tek postati, da je na sam blagdan Tijelova, u tijeku popodnevnih sati, počelo otkazivanje vitalnih komponenti mog vjernog, jednog i jedinog, starog, dobrog, kako osobnog tako i kućnog računala domaće proizvodnje.

Kolima hitne pomoći sporo je prevezen do najbližeg servisera i po informacijama s kojima za sada raspolažemo, priključen je na aparate, dakle sad nam preostaje tek za nadati se kako neće predugo patiti...

Potpuno isfrustriran naprasnom i prisilnom apstinencijom, tek sam smogao toliko snage uskočiti na pričuvni položaj i na brzinu napisati ovih nekoliko nemuštih rečenica.



Crka mi komp!
Riknija naprosto.
Rikavela totalna!
Ajme, šta ću sad!?



Iako je već neko vrijeme pokazivao znakove slabosti, nisam mogao vjerovati da će tako brzo doći taj dan, kad moj jadan izmučeni aparatić neće moći više izdržati toliko veleumnih razmišljanja, spektakularnih rečenica kao i otprilike pedesetak gigabajta senzacionalnih fotografskih ostvarenja. Za takvo nešto, čovjek jednostavno nikad nije spreman...

Hard disk mi se pretvorio u mlohavu čunu...

Ništa, ne kaže se zaludu da nada umire zadnja, za razliku od sutra koje nikad ne umire, pa se u kombinaciji tih dviju doskočica, možda i (pre)naivno nadam kako će se ipak pojaviti nekakvo spasonosno riješenje...

Dakle, lipi moji, vrlo je moguće da će novi postovi pričekati izvjesno vrijeme.
Za dan-dva, možda tri, možda pet, možda sto, ne znam broj...
Al znam da bit ću tvoj...

Naravno, u krajnjem slučaju uvijek postoji mogućnost da me neka od kolegica blogerica ili čitateljica dobre duše i otvorenog srca, barem na određeno vrijeme – udomi, pa da se tako, barem povremeno poslužim njihovim računalima...
Četrdeset i pet minuta, maksimalno sat vremena, ne bih vam baš previše smetao...
Bio bih zaista jako zahvalan i dajem čvrsto obećanje da ću prvom prilikom uzvratiti gostoprimstvo
Ljudi smo, dogovorit ćemo se...



E sad, da ne bi sve proteklo u komornoj atmosferi, bit ću toliko drzak pa ću vam proslijediti jednu zanimljivu, jednostavno-kompliciranu matematičku začkoljicu.
Prenosim je ovdje u integralnom obliku...

Kako otkriti koliko ste stari prema tome koliko jedete u restoranima...

Ne morate mi reći koliko ste stari; ionako ćete lagati - ali malo matematike vezane za vaše restoranske navike i eto odgovora!

Ovo je sve dobra zabava ali i zaista funkcionira.

1. Prvo odaberite broj željenih odlazaka u restoran preko tjedna (mora biti veći od jedan, ali manji od 10)

2. Pomnožite taj broj s 2, samo zato da bolje izgleda.

3. Dodajte 5.

4. Pomnožite rezultat s 50.

5. Ako je vas rođendan ove godine vec prošao dodajte 1758, a ukoliko tek dolazi onda dodajte 1757.

6. Sada oduzmite četveroznamenkasti broj godine kada ste rođeni.

Rezultat bi trebao biti troznamenkasti broj.

Prvi broj je broj odlazaka u restoran koji ste izabrali!

Iduća dva broja su:

Vaš broj godina!

Ovo je jedina godina kada matematika funkcionira…

Ajme šta ga ja znam za3.14zdit!
Samo šta toga najčešće nisam svjestan, pa bi mi s vrimena na vrime dobro doša kakav nadzorni odbor da mi malo da po repici. U stvari, možda ga čak i imam, ali mu ne dajem za pravo pa se i dalje žestoko borim u obranu svoga identiteta i teritorijalnog suvereniteta.

Ideja za ovaj izlet u osnovi je bila vrlo jednostavna – idemo u Šibenik, bolje reć u Dubravu iza Žbenka u Sokolarski centar. Tamo još nismo bili a čuli smo o tom centru puno lipih stvari.
Nema problema – svi jedva dočekali - ide se u Sokolarski!
Da, ali meni vrag ne da mira pa onda predložim – a bilo bi lipo usput skoknit do Zadra vidit Pozdrav Suncu.
Ma...lipo je ovo i jedno i drugo, ali previše ćemo sidit, ja bi malo doda 'odanja...
I padne mi na pamet – Ključica!
Istina je da nije prošlo puno vrimena od našeg zadnjeg posjeta ovoj utvrdi u kanjonu Čikole, ali masu moje ekipe onda nije uvatilo vrimena pa bi ovo sad došla kao idealna šansa.
Nagovorim tako ekipu i za kao usputno «svraćanje» na Ključicu.
OuKej!

Oooo, da je bilo po mome, ne bi ja sta samo na Ključici!
Ima sam dosta toga još u planu, samo im nisam tija (ili smija) reć.
Poslali bi me kvraguc!

Ma u stvari, nema u tim planovima ništa loše yeslittleduck, samo je problemčić šta je dio moje ekipe rekli bismo 'vako narodski - više "dinamičan", a drugi ja vako-nako više "relativno dinamičan" da ne rečem statičan. E sad, moj plan je bija da ove relativno dinamične promaknem u turbo dinamične!



Ne ide to baš tako lako, ali vratimo se mi na sam početak.
Dakle, prva točka dnevnog reda – Sokolarski centar!
Nakon (samo) malo lutanja, prateći ne baš uočljive punktokaze, uz povremeni razgovor ugodni s lokalnim stanovništvom, eto naše male ekspedicije pred jednim ubavim šumarkom.
Prolazimo kroz ulazna vrata, nailazimo na dva momka koji nas na našu žalost izvješćuju kako «gazde», to oće reć šjor Emilia Menđušića danas nema u centru, pa nam ne mogu napravit prezentaciju.
- Ali možete pogledat slobodno sve šta vas zanima.

I naravno da smo vidili puno toga lipoga i zanimljivoga, ali budući da ovog puta nismo upoznali idejnog začetnika i duha pokretača ovog jedinstvenog, ne znam ni sam kako bi ga nazva, ajmo reć - mista, da mi slučajno ne izleti «destinacije», onda ovo i neću računat ka «službeni» posjet, nego samo izvidnički. Bit će još prilike.











Idemo dalje.
Tražimo Brnjicu.
Ne znate di je Brnjica!?
Ma kako ne znate, nemojte bit smišni, to vam je samo malo iza Konjevrata!
Vozim istim putem ka i prije tri miseca, ali sad mi sve izgleda drugačije, narasla pusta travurina, sve se zazelenilo, više ne pripoznajem one "zimske" puteve.
Nakon nekoliko rotacionih gibanja po Brnjici konačno nailazimo na jednu živu dušu.
Domorodac, roba četrdesetak godina...

- Molim vas, kojim putem se može do Ključice?
- Do Ključice? Ne morete ode do Ključce...
- Kako ne možemo?
- Morate se vratit par kilometara pa unda onizim bilim putom...
- Ma ne mislimo mi autima na Ključicu!
- Nego kako?
- Na noge, priko kanjona.
- Pa šta vam to ujopće triba?
- A eto. Triba nam!
- E unda vako, jel vidiš onu koštelu, evidiš jel tako nu, e onde prođite malo livije pa malo tamije i unda naprid...

Sad kad smo riješili i tu zavrzlamu, prošli pored koštele pa još malo livije i tamije, konačno smo izbili na pravu stazu i nakon minut-dva hoda, eto nas na rubu kanjona.
Dinamičari jedva čekaju krenit, a relativni dinamičari su malo skeptični...

- Ma di ćemo tamo?
- Poala, koliko će nam tribat?
- Po ure do tamo, po ure doli, pa po ure gori...
- Aaaaa, ma kakvi, no čens, satrat ćemo se!

Nema veze, pa nećemo nikoga silovat, stoga relativnim dinamičarima dajemo novi zadatak – istražite gastronomsku ponudu susjednih naseobina, dobro utvrdite činjenice, usvojite zaključke i čekajte nas u Gorišu za dvi, u vrh glave dvi i po ure!

- Dogovoreno!



Hrabra ekipa u sastavu: Nelina Gustirna, njezin Mornar koji se totalno razgoropadija, pa naša Žena od Mota , Mala Sirena, Velika Nadnarednica i Admiralica pod hrabrim i odlučnim vodstvom a koga drugoga do Broda u botilji, uspješno je svladala sve postavljene prepreke, isforsirala (na užetima čak) rijeku Čikolu, borila se s podivljalim hordama krpelja, leptira i raznih drugih strašnih insekata, uspjela evakuirati znatne količine jela i pića.









I ovog puta smo prohodali istim putevima kao i na onom, ne tao davnom izletu, ali ovog puta je sve izgledalo znatno drugačije. Zazelenili se jablanovi, procvali grmovi, livade nas očekale pune visoke trave, sve pršti od boja, okusa i mirisa.
Zanimljivo, baš!
Isto, a opet različito.
Svaki put kao da je prvi!
Pa to je lipo skroz!
Ofskroz!







Naišli smo čak i na neke biljke neobičnog oblika i porijekla



Na koncu, do susreta sa relativnim dinamičarima prošlo je i puno više od dvi ure vrimena, ali moram ih javno pohvaliti jer su svoje zadatke izvršili na visokom profesionalnom nivou.
Sad nam je već kasno za Zadar i «pozdrav suncu», a za pravo reć, danas nas sunce i nije baš previše obasjavalo pa nismo sigurni bi li naša željena destinacija i «instalacija» uopće funkcionirala!

Stoga prelazimo na plan B, a on se u ovom slučaju zove – Skradin!
Popit ćemo piće, usaglasit stavove, na temelju njih donijeti odgovarajuće zaključke i svi sritni i zadovoljni. Ajde, di ćemo kud ćemo, oćemo na pjacetu, oćemo na rivu...

Eto ti ga na, sad su mi čak i dinamičari počeli grintat.
Admiralica oće sladoled!
Nadnarednici puše vitar!
Benti nadnarednicu, da ne znam da je to žena čvsta ka stina, trista puti jača od G.I. Jane, još bi joj i oprostija, ali vako...

Ništa, ubrzo nalazimo jedan lipi restorančić, falabogu ovdi ne puše, ima sladoleda, ima piva, sve pet!
Šta ćemo?
Nećemo ništa mumat.
Kako nećemo?
A šta je jedna jumbo za nas?

- Konobar, jedna džambo, u stvari dvi!
- Nema džambo!
- Kako nema!?
- Nemamo pizze...

- Uhh hebate, nema pizze, šta imate?
- Sad će te vidit, sve ćemo se mi lipo dogovorit!

Hm...nije nam draga ova rečenica jer smo se nedavno «opekli» na jednome mistu šta ga sad neću spominjat, ali...
Nesta naš konobar prema kužini i eto ti ga za čas nazad, nosi punu portadu friških lignji!

- Evo! Vidite šta imamo!
- Poaaaajmeeeee! Koje lipe lignje...
- Onda, jeste li za?
- Znate šta, virujemo mi da bi te lignje bile odlične, ali dajte vi nama nešto jednostavnije
- Evo vako. Pet porcija, gavunići, brdo kumpirići, rižot s tunom, pa još jedan rižot s tunom i još jedan crni.

I!?
Nismo falili!
I mogu vam reć da je sve bilo za prste lizat!
Ma sve bi bilo za pet da nam onda nije došla konobarica s nemoralnom ponudom:

- Jeste li za Skradinsku tortu?
- Skradinsku tortu!?



I sad...ajde budi lola, pa odbi takvu ponudu....
Neću vam otkrivat kakva je bila skradinska torta, to se morate sami doć uvjerit.

Unatoč bolnoj činjenici da ovog puta nismo stigli do Zadra i pozdravili Sunce (ali ni u kom slučaju nećemo odustati od tog plana), na koncu smo utvrdili da smo ipak prilično uspješno odradili još jednu u nizu zahtjevnih ekspedicija pod motom «spoznaj samog sebe i ljubi bližnjega svoga»



A kad smo već kod lipih stvari, pozdrava i poljubaca, jedan veliki, ogromni, najveći mogući poljubac na svitu od čitave ekipe danas leti prema našoj Ani !
Ane, svi smo uz tebe

Ako je suditi po nekim simptomima koji su posljednjih dana i te kako uočljivi u elektronskim i inim medijima, hrvatsko audio-vizualno stvaralaštvo s posebnim naglaskom na područje popularne glazbe, definitivno ulazi u terminalnu fazu. Pri tom, ni u kojem slučaju ne mislim na najnoviji album Severine, djevojke s tisuću mana i jednom vrlinom (ili možda obratno, ovisno o položaju promatrača!?), već na pravu lavinu takozvanih "navijačkih" pjesmuljaka koji se, gle čuda, od strane vrlih stručnjaka apriori proglašavaju "himnama".

Kako neki glazbeni uradak može postati himnom i prije same praizvedbe, to za sada ostaje misterija, ali ako tako zbore naši vrli stručnjaci zaduženi za sinusoidalna gibanja u pop-kulturi onda mi ne preostaje ništa drugo nego skrušeno priznati svoje zablude.
Naime, ja sam mislio da himna može biti samo jedna i jedina...

Budući da je već i vrapcima na grani poznato da nas ovih dana počinje zahvaćati reklamno-pivovarsko-navijačka groznica koja će zasigurno u narednom razdoblju dosegnuti razmjere pandemije, preporučio bih svim mladim i manje-više nadarenim glazbenicima koji su ovladavali vještinama kombiniranja tri dura i dva mola, da se u što kraćem roku uključe u sveopću euforiju garniranu crveno-bijelim kvadratićima, gastronomskim kombinacijama čips-kikiriki-pivo, kao i euforičnim arlaukanjima širokih narodnih masa.

Ako ste u dilemi jeste li uopće sposobni napisati još jednu pravu navijačku "himnu" moram vas ohrabriti – ne postoji ništa lakše!
Kao glazbenu podlogu, obvezatno koristite snažno i masovno mužjačko zavijanje tipa o-o-o-ou-ou-o, ili u krajnjem slučaju a-a-a-au-au-a. Samoglasnike "e" i "i" ostavite za desert.
Preko toga zalijepite prigodnu melodiju koja ni u kojem slučaju ne treba varirati više od tri tona gore-dolje od početnog akorda.

Kako napisati tekst!?
Nema frke, tekst je najmanji problem, pogotovo ako ste geografski tip.
Jednostavno otvorite atlas ili pak auto-kartu Hrvatske, te poimenice nabrojite sve naše županije, a vrlo je poželjno da uz to provučete, onako kao usput i Herceg Bosnu (to je nekima simp(tom)atično!)
Uz popis županija, gradova i općina možete ubaciti još nekoliko općih domoljubnih fraza i to je to – himna je gotova!
Preostaje vam još samo ulazak u studio i snimanje prigodnog video-spota, kojeg će te uredno zalijepiti na jubito i uspjeh je zagarantiran!

Ako još niste sigurni kako to zaista možete i sami napraviti kod kuće, evo neka vam kao "špranca" posluži najnoviji hit popularnog Jole.

Pjeva Zagora i Lika
Primorje i Podravina
Svi na noge, u zrak ruke ( a u spotu dvije manekenke leže u travi!)
Danas igra Hrvatska

Nek se ori iz svih grla
Svijet nek' čuje pjesmu jaku
Crven, bijeli plavi uvijek
Nek vijori se u zraku

(a sad opet malo geografije)

Međimurje i Zagorje
Istra i Slavonija
Znaš da noćas budni svi su
Ne spavaju ko ni ja (vidi, vidi rime – Slavonija i ko-ni-ja )

A sad idemo zajedno u refren

Ja te volim volim volim
Za tebe se molim molim molim
Ja te volim, ja te volim Hrvatska

Ahhh, pitam se pitam, zar još ima u nas junaka srca junačkoga i čvste desnice ruke koji neće zatreperiti nad ovakvim veleumnim tvorevinama...

No dobro...
Kako je općepoznata činjenica (ili zabluda, svejedno) kako kvantiteta prije ili kasnije mora polučiti kvalitetu, tako se u sveopćoj poplavi grozomornih navijačkih pjesmuljaka tu i tamo ipak može pronaći nešto slušljivo i prihvatljivo. Ugodan je osjećaj znati da ipak postoje pjesmice nakon čijeg slušanja niste primorani potražiti pomoć kardiologa ili otorinolaringologa.

Sveopćoj euforiji oko navijačkih himni pridonio je i naš omiljeni izbornik u kojeg svi polažemo svekolike svoje nade, stremljenja i udjele na burzama, koji je napisao i zajedno sa svojim bendom Rawbau izveo pjesmicu "Vatreno ludilo"

Lud'lo brale u svakom slučaju, ali uz dužno poštovanje, to ipak nije navijačka pjesma.
Jednostavno – previše je rokerska, nema pjevni refren, pa čisto sumnjam da će biti prihvaćena od širokih narodnih masa.
Ipak se vrlo rijetko dogodi da rokeri zabiju gol u rašlje kao u ono vrijeme kad je Ripper napisao vjerojatno ponajbolju navijačku himnu – "Dinamo ja volim".
Zbog nje sam čak u izvjesnim trenucima slabosti zažalio što nisam navijač "modrih"
"Narodnjaci" to ipak puno bolje rade...
Dalmaaaaatinac saaaaam....

U svakom slučaju, jako je lijepo što imamo nekonvencionalnog izbornika, ali ako smijem savjetovati – Slavene uvati se baluna, to ti puno bolje ide...

Ah, još osamnaest dana...
Sve ću preživit...
Barem se nadam...

Skoro svaki put kad čujem zavijanje ioooj-ioooj ili iaaaa-iaaaa sirena, cili se štrecnem i uzdrćen. Nikako mi nije drag taj zvuk. Brrrrr...
Ne znam, nekako mi u velikim gradovima to dođe «kao» normalan dio zvučnog kolorita, ali čini mi se kako u manjim mistima zvuk sirena puno jače odzvanja, rebumbaje, pa gotovo svi kad ga čuju imaju neodoljivu potribu saznat o čemu se tu točno radi. Ako je policija, vjerojatno ganjaju nekog lupeža ili kriminalca «opće prakse», ako su vatrogasci, znači da je negdi izbija požar, pa odma gledaš okolo-naokolo di se dimi, jer je općepoznato da tamo di ima dima, tribalo bi bit i vatre je li tako?
E, ali ako se radi o kolima hitne pomoći, onda sve to izgleda još puno gore, jer tija-ne tija odma pomisliš, strepiš i nadaš se da ti u tim kolima nije netko blizak...

U zadnje vrime mi se često događa, u stvari, to mi se događa manje-više svakodnevno, da ujutro čim se probudim, a to znači oko šest, šest i kvarat, čujem zavijanje sirena iz daljine. Dugo nisam bija siguran je li to zavijanje samo imaginarna posljedica mojih nemirnih snova, zbrčkanih misli i opsesija, jer računam – ma tek sam se diga iz postelje, sistem Windows DV verzija 2008. još nije potpuno podignut, pa to zavijanje sirena vjerojatno i ne postoji nigdi drugo nego u mojoj glavi.

Ali sad, kako su zavladala lipa vrimena, prozori su širom otvoreni, zvukovi se čuju puno jasnije. I tako, prije koji dan, za vrime rituala zvanog jutarnje brijanje, potpuno bistar i razbuđen opet čujem zavijanje sirena.
I opet u istu uru!
Zvuk dopire sa istočne strane, ali nikako ne mogu razlučit je li to vatrogasna, policijska sirena ili možda ona od hitne.
Pa mi opet ništa nije jasno!
Dobro ajde, računam da u to vrime masu ljudi ide na posal, da je gužva po cestama, puno auta, motora, bičikleta, ali kako to da se baš svakog jutra i to zanimljivo - uvik u istu uru dogodi neka nesrića, dežgracija!?

Vjerojatno bi ovo zavijanje sirena svakoga jutra i uvik u istu uru, još dugo ostala neriješena misterija, da jučer nisam slučajno vidija Marina, legendarnog «tehničara» i mojega bivšega radnoga kolegu:

- E di si!
- A evo me...
- Kako je u penziju?
- Odlično!
- Bit će ti lipo kad ujutro možeš ostat malo duže u posteju
- Ma je, bilo bi lipo da me svakoga jutra ne bude sirene
- Koje sirene?
- Sa aerodroma!
- Ma koje sirene sa aerodroma!?
- Ma je li ti znaš da vatrogasci na aerodrom, svako jutro prije prvoga leta, vozidu po pisti, uključuju sirene i tiraju tice!?
- Tiraju tice!?
- E!
- Svako jutra!?
- E!
- Oko šest, šest i kvarat?
- Eeeee
- A tooooo je toooo!

A sad sam razumija, Marinova kuća je skroz blizu aerodroma i normalno je da je čovik upućen u tu problematiku!
N'ti jarca, da sirenama tiraju tice...
Oli ne mogu stavit koja lipa strašila?
Ili čakod drugo?
Ka da nam nije dosta šušura od reoplani, pa još moramo slušat šušur od strašila...

Ali ajde, kontam kako je ipak puno bolje da je to zavijanje u svrhe «humanog» zastrašivanja tica nebeskih, nego da se nedajbože svakog jutra događaju nesriće.
Iako čisto sumnjam da zavijanje ima puno učinka
A možda i ima, vrag će ga znat!

E da, aerodrom!
Oliti zračna luka, onako po književno...
Naučili smo se živit sa aerodromom i avionima i to nam je sve postalo toliko normalno da ih uopće ne primjećujemo.
U Trogiru vam je najlakše na ulicama pripoznat koji su furešti a koji domaći!
Kad proleti avion, oliti reoplan, oliti zrakoplov, u niskom letu iznad grada, a proletu falabogu svaku malo vrimena, onda se domoroci Trogirani na to njanci ne ošervaju, za razliku od furešti koji dižu glave, čude se, gledaju, slikavaju...

I onda nas obavezno pitaju:
- Kako možete živit uz ovoliku buku aviona?
- Kojih aviona?
- Pa upravo ovakvih kao ovaj što je sad proletio?
- Ma di, ma kad je proša!? Nisam ga uopće čuja....



Stvarno, godinama smo se toliko prilagodili da buku avionu uopće ne registriramo, to je jednostavno – isključeno iz našeg osobnog audio sustava. Tako ih niti ja ne primjećujem, iako mi prolaze na dvista metri od balkona, pa mi putnici iz letećih grdosija mogu komodno zavirit i u pjate pa vidit šta imam za ručak. Istinu govoreći, ovi suvremeni avioni, pardon zrakoplovi, puno su tiši i uhu ugodniji od onih nekadašnjih.
Ajme kad se sitim onih «karavela», gospemoja koji bi to šušur bija!
Dok bi on sletija ili poletija, niko živ u cilom Kaštelanskom zaljevu ne bi uspija ni čut ni jednu rič
a kamo li razumit svoga sugovornika.
Ili za vrime rata kad su dolazili oni ogromni vojni transporteri
Ajme!

A di je ono još prije rata kad bi dolazili piloti iz «nesvrstanih» zemalja pa bi vozili MIG-ove i probijali zvučne zidove?
Ajme, ajme, ajme!
Ovo je danas pisma...

Uza sve to, mnogi stari Trogirani, nikad nisu taj «erodrom» prihvatili, jer im je u ona vrimena kad se gradija, puno plodne zemlje «uzeja».
Uzeja a nije platija!
Zato danas šolde ubiru neki drugi.
Nama susur a njima pineži – e ne more to tako!

Ipak, nije svako zlo za zlo.
Znate onu priču o najpoznatijem rimskom govorniku – Ciceronu, koji je od djetinjstva ima govornu manu ali koju je prije svih logopeda uspija savladat tako da bi svaki dan dolazija na obalu mora, u usta bi stavija kamenčiće i tako bi pokušava nadglasat buku valova koji bi se lomili o škrape. I tako je lipo naš Ciceron, malo pomalo, od mucavca posta najveći govornik staroga Rima.

E tako vam je slično i kod nas, znate zašto imamo puno majstora pivača?
Pa upravo zato šta se naša pisma mora nadjačavat sa bukom avioni, pardon zrakoplovi.
Zato se nemojte čudit kad nas upoznate, pa vrlo brzo uvidite i shvatite kako smo prebučni, preglasno govorimo, vičemo jedni na druge...

Nije to zato šta se oćemo karat (svađat op.p)!
To su vam sve krivi reoplani, pardon-avioni, oprostite-zrakoplovi...

Ispratili smo našeg sirotog ministra Polija onako kako brižna majka ispraća svoje dijete kad ide na dalek put, pa prolije maštil vode "za sriću" preko kućnog praga ili skalina do dvora, sve se nadajući i očekujući kako će se rumeni Poli boriti za naše interese ka lav, ka tigar, ka konkondril...

Kad ono, ministar o sla'ke vodice, jučer je u Bruxellesu opet samo nemušto promucao i tek donekle preformulirao neke svoje prethodne izjave i svečano obznanio puku svome: «Brodotrogir će proizvoditi nešto drugo»,uz ono obvezatno - "naravno da nitko od radnika neće ostati bez posla"....

E sad, kako će vuk biti sit i sva stoka sitnog zuba na broju, oliti ako ćemo malo žešće - «kako se *ebat a da ti ne uđe», to za sada i blisku budućnost ostaje naša slatka tajna.
Živo me zanima što bi to značilo "proizvoditi će nešto drugo"!?
Što to nešto drugo?

Čačkalice?
Plišane medvjediće?
Kompot od avokada?
Papirnate ubuse??
Toaletni papir možda???

Jerbo, kako će jedno brodogradilište vulgaris koje "ne zna" proizvoditi brodove, odjednom preko noći, i to s istim kadrom, naučiti proizvoditi "nešto drugo?"
To mi je baš velika misterija, veća od krugova u žitu, kipova sa Uskršnjeg otoka i Stonehenga zajedno...





He, he, bit će zanimljivo pratit razvoj situacije, ali za sve nas, bilo bi najbolje da se ova "situacija" bolje reć agonija, šta prije završi i da smo konačno "na čisto" šta i kako dalje...
Ali baš me nerviraju, pa mislim stvaaarno, zašto ne igraju otvorenih karata, zašto nam konačno jasno i glasno ne kažu istinu!?
Tako vam je kako vam je!
Ma u stvari, sve je tu jasno, samo triba znat čitat između redaka.
Pametnome dosta!



Ajmo mi dalje!
Ja sam vrlo dobro, hvala na pitanju, samo nisam siguran je li to sasvim u redu ili nije, ali nisam uopće zabrinut, dok imam ovo bokunić bistre (he he) glave i dobre volje, ne bojim se...
Uostalom, jedva čekam i spreman sam za nove «izazove»
Ajmo izazovi, navalite...
Bit će sve dobro!

Kako mi od sinoć dosta ljudi dolazi sa www.korcula.net, (hvala i dobro došli! ) a budući da mnogi od njih po prvi put čitaju moje blog-čedo, pa da se slučajno ne bi osjećali dezorijentiranima, samo jedna poruka - onaj članak koji tražite, nalazi se nešto niže, pa stoga - samo malo «skrolajte» po stranici ili jednostavno kliknite ovdje





Uostalom, proljeće je u punoj snazi a pred nama je dugo toplo ljeto!
I sad bi se ja kao nešto triba nervirat i grintat...
Ne pada mi na pamet!
Pihhhh....(ovo vam je onomatopeja, a u stvari predstavlja pokret odmahivanja rukom op.a)
Nije daleko od istine ono šta mi je rekla Sunčica da sam "doživija prosvjetljenje"...
E sad, oću li ubuduće svitlit ka lanterna ili ću bit tek ono svitlo oko kojega će se skupljat komarci, leptirice i sve druge leteće beštije, to ćemo tek vidit.
Aj, živili vi meni

Neobično zgranut i vidno osupnut opaskama i kritikama posebno ženskog dijela čitateljstva koje su se kretale u rasponu «poala kako ti je velik» do «ma kako ti je dug», a koje se opet za divno čudo ne tiču onoga što ste zasigurno prvo promislili, već se isključivo odnose na moj Pelješac, preciznije rečeno na moj prethodni post o Pelješcu, a opet s druge strane, znajući koliko sam truda uložio i znoja prolio kako bih ga maksimalno skratio, naposljetku sam ipak došao do zaključka da sam, unatoč svim zločestim primjedbama ipak ostao dužan za nekoliko sličica koje su nepravedno ostale u drugom planu.

Stoga, mi danas nije namjera izvršiti još jedno tepih-bombardiranje imenicama, glagolima i pridjevima, ne samo zbog straha da bih mogao naići na žestoki odgovor protuzračne obrane koja bi zasigurno ispucala sve zalihe zamjenica, brojeva, priloga i prijedloga...

Uostalom, još uvijek nedovoljno oporavljen od pijanstva ljepotom kojeg sam doživio i preživio proteklog vikenda, uopće mi ne pada na pamet hvatati se u koštac s nekim teškim temama i dilemama.
Ma ko ih šljivi...

Možemo danas napravit jedan đir velikom "belom ladjom"...



ili recimo s ovom...



a možda veličina i nije (uvijek) važna...



Uz pismu naravno...

Ča će mi Copacabana



Acapulco il Madrid...



kad ja imam svoju kalu, kad ja imam svoju malu...



tamo je moj cili svit...



A sad malo sjetnih dalmatinskih...

Ribar sam stari, al' ni riba više za me ne mari...



A ko zna-zna, ne tribaju im nikakvi arti za hobo-lov!



Nakon sjete, najbolje dođe stara dobra rokija!

Topom ću te gađat moja mala!



Ah, vidi šta mi je ovo lipo...



Ma koji je ono tukac reka - što južnije, to tužnije!?
Baš su mi ga nešto tužni ovi ljudi s juga...



A tek šta su dica nervozna tz,tz,tz...



ma ovo dvoje su mi nešto poznati, ali nikako se ne mogu sitit odakle...



Eto, od ove puste tuge s juga, stvorija mi se grop u prsi i to pravi muški...



Kao što se iz priloženog vidi, danas ništa pretenciozno, draga moja publiko...
Još me uvik drži čarolija s juga
I stalno mi se u glavi vrti ova pisma:

Ništa mi neće ovi dan pokvarit
Uap šuari ari...
Nikakvi crnjaci ni ružne stvari...
Uap šuari ari...Uap šuari ari...

S popriličnom dozom sigurnosti mogu prognozirati kako ovo mjesto na kojem upravo sada stojim, postojano kano klisurina naravno a kako drugo, a koje se nalazi na vrhu planine gotovo tisuću metara iznad površine najmodrijeg mora na Plavom Planetu, još dugo neće niti primirisati u brošurice tipa «must see places of the world» i to je kakvog li paradoksa – sjajna stvar! Vjerujem da na ovom svijetu postoje još na stotine, na tisuće «must see» mjesta, planina i dolina, mora, rijeka i jezera, sela gradića i gradova, umjetničkih djela i prirodnih ljepota od kojih zastaje dah istom snagom znalcima kao i slučajnim prolaznicima. Svjestan sam i činjenice da ću rijetko kada biti u prilici upoznati uživo mnoge bjelosvjetske ljepote, ne zbog toga što to ne bih želio, ali ljudski vijek je za tako nešto jednostavno – prekratak.
A i tako sam ga već pola potrošija...

Kako god se okrenuli - ne možemo imati baš sve na ovom svijetu, a kad malo bolje promislim, možda se baš u toj činjenici krije čar života.
Otkriti makar zrnce ljepote, neopisivo je zadovoljstvo.
I samo jedno zrnce ljepote je opet – esencijalna ljepota!

I tako, dok još uvijek stojim bez riječi na ovom «svetom» mjestu, gotovo nepomičan, s nekakvom čudnovatom knedlom u grlu, jednostavno ne mogu dokučiti šta mi se događa, ali jedva susprežem suze da ne zaridam ko ljuta godina ovdje na vrhu planine uronjene i lebdeće iznad mora u isti mah, od nekog, do ovog trenutka, za mene potpuno nepoznatog, nedoživljenog osjećaja, naprosto - od ganuća, od ljepote, od... nemam pojma čega...

Netko je pred mojim očima otvorio škrinju s blagom.









Evo je tu ko na dlanu, zazelenila se smaragdima čitava Korčula, od Lumbarde do Vele Luke, a iza Korkyre Nigre, iz dubine velikog plavetnila izronilo Lastovo u društvu četrdeset i šest škojića, eno daleko na pučini i samotnoga Sušca! Zapadno od nas obrisi Visa, tu je i maleno Šćedro koje se kao dijete stisnulo uz «veliki» Hvar. Spomenak Brača pružio se sjeverno od nas, a ispod moćnog masiva Biokova biserna perla primorskih gradića. Pogled seže još dalje, duboko u kontinent, na snježne vrhove bosanskih planina u čijim podnožjima i kanjonima teče hladna Neretva, a eno tek još malo desno, u izmaglici se naslućuje njezina delta i ušće kod Ploča. Prema istoku, na strmim padinama bezbrojnih peljeških brda u odbljescima najljepšeg mora zrije plemenito grožđe, a kakvo bi drugačije uopće i moglo biti tu, kad ispred sebe stalno ima pogled na čarobni Mljet...

Dijagnoza je jednostavna - pijanstvo od ljepote, očito je to!

Ali...
Vratimo se na sam početak priče...
Danima i danima ranije, u planinarskim krugovima poput tam-tama odjekivala je poruka – ide se na Pelješac, na Pelješac!!!

Zašto baš na Pelješac?
Jednostavno zato, što su ovog vikenda, u organizaciji PD «Sveti Ilija» iz Orebića, održani dvadeset i sedmi «Dani planinara Dalmacije» na kojima se okupilo više od pet stotina planinara iz tridesetak društava diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Čak i bez ove prigode, uspon na Svetoga Iliju, najviši vrh poluotoka Pelješca, odavno je već bio upisan u listu naših želja jer smo ga toliko puta do sada pogledavali onako «iz daljine» a pogotovo na našim brojnim usponima na vrhove Biokova.

Za takvu priliku, (na Pelješac, na Pelješac!) čak nam nije bilo teško probudit se rano u subotnje jutro, ma za pravo reć, nije niti bilo jutro, još je bila mrkla noć. U pet uri krenuli smo vlakom, pardon busom prema jugu, a kako onaj dobro znani, već opjevani «čvor Čeveljuša», još uvijek nije u prohodnom stanju (navodno će biti do «početka turističke sezone») naše putešestvije dodatno je začinilo i obilaženje puteljcima preko Vrgorca, Ravče, Crvenog grma sve do Metkovića i Opuzena. Doduše, meni i mojoj ekipi, dobro je poznata i jedna prečica koja ide preko Blidinja, ali nisam želio uticati na zdravo promišljanje našeg vozača, nadam se da on ipak zna najbolje.

Kao nagradu za pretrpljeni strah, dobili smo i zaustavljanje na kavi u Neumu. Na žalost, nismo uspjeli puno uživati u dokonim čarima ispijanja makjata i usputnog šopinga, jer se u tili čas iza nas iznebuha stvorilo još desetak autobusa s najmanje dvanaest tisuća razularenih nadobudnih pripadnika zajednice udruga neuspješno liječenih šopingoholičara koji su u neviđenom stampedu opelješili police trgovina iako cijene nisu ni za «dz» povoljnije od naših...

Još se nismo niti osvijestili od dojmova koje nam je posebno pružila prekrasna arhitektura stare jezgre Ne-uma, a već smo zakoračili preko Malog i Velikog Stona na «sveto Peliško tlo».
Nakon carstva kamenica, mušula i ostalih euro i afro-dizijačkih školjaka, ulazimo u kraljevstvo uzorno uređenih vinograda, na našu sveopću radost, ne samo onih starih između «stoljetnih» maslina već i veliki broj onih novozasađenih pred kojima je očito svijetla budućnost.

Nakon nekoliko spontanih serija višeglasnih uzdaha ushićenja izazvanimh viđenim prizorima koji su se ritmičko ponavljali i relativno artikulirano otimali iz naših grla, skupina «Mosorovih» guštoholičara konačno je stigla do Orebića, točnije rečeno do kampa u Perni, u kojem smo već u prvom udaru, pokušali zauzeti strateške pozicije.

No vremena za bacanje nema, jer nas na mulu već čeka brodić mini-maksi dimenzija koji će nas «bacit» priko kanala, do otoka i grada Korčule. Poseban razlog nam i nije od potribe, a di ćeš većeg gušta nego napravit đir-dva a zašto ne i tri, kroz uličice starog grada do trga isprid katedrale svetog Marka, osjetiti još jednom duh Mediterana kakav je nekad bio i usrdno se nadati – «kakav će nekad biti».











Na žalost u taj duh Mediterana kakav će nekad biti nikako se ne uklapaju bezobrazno visoke cijene u nekim «ugostiteljskim objektima» (pivo 22 kune heeeej!?), a također i komentari nekih mlađih «ugostiteljsko-turističkih djelatnika» koji su, ugledavši me s tetrapakom «Juicija» kupljenim u Konzumu, a misleći da se radi o nekakvome strancu, prilično glasno meni iza leđa komentirali u stilu «jebeš ti ovakve turiste» koji će radije u dućanu kupit sok za pet kuna, umisto da za taj isti sok popiju u našem kafiću za dvadeset! Nisam im tija dat do znanja da nisam stranac i kako sam ih odlično i čuja i razumija.
Harački mentalitet na djelu!
Zdrpi lovu i oderi gosta koliko god možeš, a to šta ti nikad više neće doć – nije tvoj problem!
Uvik će bit nekih novih budala...
Lipo, nema šta!

Dok čekamo brodić zvan Dar-Mar koji će nas vratiti s otoka na poluotok, s priličnom dozom strahopoštovanja pogledavamo prema našem sutrašnjem cilju, najvišem vrhu Pelješca nazvanom po svetome Iliji, rajskom povjereniku za munje, gromove i statički elektricitet. Iz ove perspektive doima se surov, nepristupačan i teško osvojiv, ali nismo ni mi baš ekipa za badminton, domino ili «čovječe ne ljuti se».

Nakon postavljanja šatora, koji je za neke iskusne šmekere bio klasični pisofkejk, za razliku od moje malenkosti kojemu je ta, samo na prvi pogled jednostavna djelatnost, sasvim neočekivano ispala prilično zahtjevna i traumatična (ne bih o detaljima, hvala), uslijedio je prigodni hodački trening do Orebića i natrag. Putem smo susretali mnoge fetive i manje fetive Peliške djevojke koje su nas srdačno pozdravljale umilno nam zaželjelevši dobrodošlicu uz osobite izraze divljenja i svekolikog poštovanja...

Nerado priznajem, ali groznica subotnje večeri ostala mi je u prilično mutnom sjećanju, u prvom redu zbog navale emocija veoma upitnog karaktera, pa ću na žalost, ovom prilikom morati izostaviti mnoge pikantne detalje. A bilo ih je, ihhh koliko ih je bilo!
Sve je ona meni, dobro što ja znam, srce moje lažem sebi...
Grrrrr....
Još mi je samo falilo da mi Milo Hrnić uleti u šator!

Nakon izuzetno kvalitetnog sna, koji je po mojoj gruboj ocjeni potrajao punih četrnaest minuta i dvadeset sekundi, već je došlo vrijeme je za ustajanje i pokret u nove pobjede.
Uspon na najvišu točku Pelješca započeli smo neobičnim prijevoznim sredstvom za planinare – brodom.
Stvarno, ne zvao se ja Brod u boci.
Dvadesetak minuta plovidbe do orebićkog porta uz pušikanje laganog burina, izvrsno je došlo za aklimatizaciju i provjetravanje razbarušenih misli i osjećaja. Rekapituliramo dojmove o (ne)prospavanoj noći te nakon kraće rasprave usvajamo neophodne zaključke za poduzimanje daljnjih koraka.





Volje i poleta nam u svakom slučaju ne nedostaje, pa u društvu sa više stotina planinara iz tridesetak drugih planinarskih društava za koje uzgred budi rečeno, nemamo blagog pojma kad su se i odakle su se pojavili, započinjemo put prema 961 metar visokom vrhu. Kao pravi sportaši, naša grupa odabrala je ovu navodno težu «istočnu» stazu, dok je istovremeno veliki broj planinara krenuo zapadnom stranom.
Sveti Ilija čuvaj se, mi dolazimo!!!



Uspon je zaista zahtjevan pa se kolona već na samom početku poprilično rastegla, ali kako je već općepoznata stvar kako sreća uvijek prati hrabre, ovog puta nam se fortuna iskazala ponajprije u obliku izvrsnih vremenskih uvjeta. Sunčano svibanjsko jutro uz laganu buru, ne prevruće, ne prehladno, reklo bi se taman onako kako triba bit.

Ugodno nas je iznenadilo i to šta staza dobrim dijelom vodi kroz zelenu šumu dalmatinskog crnog bora koja se nekim čudom ukazala iza prvog prijevoja, pa unatoč priličnim strminama i zigi-zagi vrludanjima uspinjanje je proteklo bez većih problema.



Nakon više od dva i po sata neprekidnog uspona dolazimo do planinarske kućice ispred koje nas dočekuju naši srdačni domaćini uz topli čaj i čudotvornu rakiju travaricu koja trenutno otklanja sve moguće bolove i tegobe.

Ostajemo nekih pet, u vrh glave šest minuta, tek toliko da predahnemo, pa krećemo u završni udar prema samom vrhu. Osokoljeni dobrim osjećajem i travaricom koja govori sve jezike, čak i žurimo kako bi na vrh stigli među prvima, prije najveće gužve. I zaista, čak i nešto ranije od predviđenih dvadeset minuta evo nas na samom vrhu.

To je to!
Skoro svaki put kad se popnem na vrh planine, pomislim i kažem sam sebi «ovo je najbolje do sada». I svaki put, opet i iznova izgleda da je «najbolje». Radost planinarenja možda upravo leži u tome. Sveti Ilija strogo uzevši, nije visok vrh, po nekim kriterijima nije čak ni planina, jer mu do tisućice nedostaje 39 metara, ali nema ni trunčice sumnje - to je prava pravcata «velika» planina, a osjećaji koji vas obuzmu kad stupite na vrh, doslovce su neopisivi. Nema tog fotoaparata koji može zabilježiti raskošnost pogleda kad je tu ispod vas kao na dlanu, pola Jadranskog mora. Nema tog EKG-a koji može zabilježiti titraje koji vam struje kroz čitavo biće i prožimaju osjećajima za koje nikad niste ni slutili da postoje.

Zanimljivo, sa samog vrha donekle je skriven pogled prema Orebiću i Korčuli, ali potrebno je napraviti samo par stotina koraka po vršnom grebenu da bi ugledali otprilike ovakve slike.







Možda je taj osjećaj teško razumjeti i opisati, ali danas se bez greške mogao pročitati s lica stotina i stotina planinara kako su jedan za drugim pristizali na vrh. Ne znam, evo osjećam ga i sad, dok s nekim vremenskim odmakom pišem ovaj tekst. U međuvremenu, stigla je i limena glazba iz Vodica, svaka im čast, nije bilo lako iznijeti te silne instrumente na vrh, posebno kapu skidam momku koji je nosio pogolemi bubanj, a tu je i s nama poznati fotograf Šime Strikoman, brojni pripadnici Gorske Službe spašavanja, ovo je ljudi moji prava fešta, fešta nad feštama...





Na vrhu je bilo premalo mjesta da svi upadnemo u «milenijsku» fotografiju, pa smo na brzinu morali smišljati razne načine kako bi se «stisnuli» u kadar. Naš poznati jedriličar Darko Prižmić morao je uz pomoć svojih prijatelja iz GSS-a Šimu Strikomana doslovce držati na rukama, a to nije bio nimalo jednostavan zadatak.



Za mnoge od nas, svjedoke ovog nesvakidašnjeg događaja, najemotivniji trenutak bio je kada se više stotina glasova spojilo u jedan pa je spontano, ali sasvim logično, krenulo:

Lijepa naša Domovino
Oj junačka zemljo mila...

Inače sam žestoki protivnik izvođenja državne himne na raznoraznim neprimjerenim mjestima i događajima tipa vjenčanja, borbi bikova, prije početka nekakvih minornih utakmica i tako dalje i tako bliže...

Međutim, ovog puta i na ovakvom mjestu, u ovakvoj atmosferi, bilo mi je izuzetno drago, potpuno primjereno i simbolično, u isti mah na jedan koliko normalan toliko i čudesan način.
Definitivno osjetiš nemali ponos i zahvalnost šta si rođen upravo ispod ovog komadića neba i što sve krasote dokle ti pogled dopire imaš pravo prigrliti i osjećati kao «svoje».
Još samo kad bi mi svi zajedno imali malo (ili puno) više pameti i svijesti kako se voli i čuva naša «lijepa mila i jedina» di bi nam tek bija kraj...

Jako svibanjsko podnevno sunce dalo nam je do znanja da bi bilo uputno početi sa spuštanjem. Nakon kraćeg predaha i svraćanja u «box» na još jednu dozu prirodnih stimulansa, za povratak smo izabrali zapadnu stazu, upravo onu koja je jutros glasila kao «lakša».

Glasila ona ovako il' onako, zasigurno ne postoji laka staza za doći do vrha. Ipak, silazak teče dosta brzo a pogled koji nam titra ispred očiju dok «letimo» iznad Pelješkog kanala, vrlo brzo nam je postao sasvim «normalan».



Umorni kao nikada do sada, ulijećemo u naš kamp, imamo još samo toliko snage da skinemo gojzerice s nogu i ispružimo se u travi koliko smo dugi i široki.
Tijela nam vape za spasonosnom okrepom, a za divno čudo, upravo takva je dobrim dijelom stigla u obliku slasnih njoka (njokiju!?) u toču od muflona koje su pripremili naši vrijedni domaćini iz Orebića.

Priznajem, nije bilo lako u jednom postu sažeti sve ono doživljeno, proživljeno i viđeno ovih dana. U svakom slučaju, nisam želio upotrebljavati «velike» riječi iako su emocije stalno bile na high-fly razini.

Ukoliko nikada niste planinarili, pa i u slučaju da nikada niti ne poželite planinariti, ipak zapišite ovo što ću vam sada reć – na ovo mjesto, na najviši vrh poluotoka Pelješca, jednostavno MORATE doći.
Kad tad!
Vrijedno je svake kapljice znoja koje ćete proliti, vrijedno je svake trunčice umora i fizičke boli koje ćete osjećati danima nakon toga. Vrijedno je!







I još samo da ispunim kvotu velikih riječi koje sam sačuvao za sam kraj.
Ukratko – Pelješac, svibanj dvije tisuće i osme - fenomenalno, fantastično, famozno!!!
FFF!!!
Ne, ne, ne, ipak nije dovoljno...
Extra fenomenalno, fantastično, famozno!!!
XFFF Pelješac!

Kao što je već opće poznato, gotovo nitko u Trogiru ne čita ovaj blog, a pogotovo u jugozapadnom dijelu grada, na punti Cumbrijana, u okviru poduzeća diskutabilne poslovne bilance, koji je u posljednje vrijeme sticajem okolnosti postao kamen smutnje ili jabuka razdora, ali to je za našu današnju priču i onako sasvim svejedno...

Doduše, vrlo često dosluhnem onako priko livog uva ili ampak desne ruke, kako se u pojedinim krugovima žustro razgovara o temama koje su se, kakve li slučajnosti, prije par dana obrađivale na stranicama bloga mi moga, no ne pada mi na pamet da se osjećam odgovornim za takve ekscese, pa ću i takve pojave posvemašnjeg nerada i neodgovornosti isto tako pripisati pukoj slučajnosti....

Uostalom, nije to tako ni loše!
Ponekad čak zna biti i zanimljivo!



Jutros mi je u ured banuo Branko, kolega iz drugog odjela, kojeg poznajem više onako po viđenju nego što smo naročito bliski, uglavnom smo na dobar dan - dobar dan...

- Čuja sam da ti svakoga vraga znaš!
- Hm...pa kad malo promislim...dobro si čuja...
- Ako mi možeš odgovorit na jedno pitanje...
- Ajde pucaj!
- Je li za Milijunaša?
- Nije!
- Aj, nema veze...
- Kakva je veza Trogira i tragedije?

-Trogira i tragedije?
- E...
- N'ti jarca, ko će ga znat! Zašto ti to triba?
- Ma to je nastavnica u školi dala momen malomen za domaći rad.
- Tvomen malomen!? A u koji razred ide tvojn malin?
- Sedmi.
- Ajde dobro, da je koji niži, sad bi se zabrinija.

- Ozbiljno, znaš li možda, je li bila koja tragedija u Trogiru?
- A hebenti, sigurno ih je bilo, oli nije tragedija šta se Cvita Rokova udala za Matu Dangubu?
- Ma dobro to, ali je li bila koja velika tragedija kroz povijest?
- Pa uvik je bilo kaluni, kalamiti, bombi rašpi, livorveri. Ali to je ka ono bilo normalno. Nikad nisam čuja za neku baš veliku tragediju, tipa štatigajaznam potres, vulkan, poplava i tako to.

- A samo ime Trogira?
- Koliko je meni poznato, Trogir su osnovali grčki kolonizatori sa otoka Isse u trećem stoljeću prije nove ere i nazvali su ga Tragurion, šta oće reć – misto di pasu koze.
- Kako se reče koza na grčki?
- Neman pojma, ali znam da se jarac reče «tragos»
- Onda nije «misto di su pasle koze» nego «misto di su pasli jarci»
- N'ti jarca tako je! Ali čuj, tamo di ima jaraca, sigurno ima i koza!
- Onda osim prva dva slova, nema ništa zajedničko? – nikako se Branko ne miri

A ček ček – konačno se sitim – ma daj da vidim odakle je proizašla tragedija!
I tako, koristeći sofisticirane metode (fala blogu na tražilicama), zagooglam ja «tragedija» i di ću kud ću - odma me odvede na Wikipediju..

I tamo lipo piše slijedeće:

Tragedija je dramska vrsta u stihovima koja se razvila u staroj Grčkoj, postignuvši najveći procvat u V stoljeću p.n.e. Prema Aristotelovu mišljenju (koje je danas uglavnom prihvaćeno) nastala je iz obreda posvećenih bogu Dionizu na taj način što se horovođa u horskim pjesmama odvojio od hora, počeo govoriti samostalne stihove i voditi razgovor s horom. Osnivač tragedije prema grčkoj predaji je Tespis,a najveći su grčki tragičari Eshil (525-456. p.n.e.), koji je dodao drugog glumca, Sofokle (496-406. p.n.e.), koji je dodao trećeg glumca, i Euripid (485-406. p.n.e.). Naziv "tragedija" potječe od grčkih riječi tragos, jarac, i ode, pjesma, a do njega je došlo vjerovatno zbog toga što su u najstarije vrijeme članovi kora bili zaogrnuti jarčjom kožom, predstavljajući tako mitske pratioce boga Dioniza-satire.

- Evo ga_ uzviknem slavodobitno – tragos, znači jarac je u pitanju!
- Ma pogledaj ti to! Kako si naša?
- Evo ima na Wikipediju…
- Čekaj da zapišem…
- Ma šta’š pisat, ovo ćemo isprintat



Vidite li vi ovo, znači Trogir i tragedija stvarno imaju veze!
I to kakve?
Jarčeve!
N’ti jarca…

Nisam zna, stvarno nisam zna za ovo. Sramota…
Baš!
Isto, sad me počelo kopkat, bemu, nije mi baš ugodno.
Mislim to, živit u gradu koji je jarčevom obratnicom povezan s tragedijom
Ipak, sad su mi mnoge stvari jasnije.
Na lokalnu problematiku mislim, naravno.
Ma šta nije moglo imat veze sa komedijom a ne tragedijom!?

A kad smo već u ovome điru nije loše pogledat ni kako je nastala komedija!

Komedija (grč. comoi=veseli ophod) je vrsta drame, odlikuje se veselim sadržajem, crta smiješne strane ljudskog života i ljudi, ismijava njihove nedostatke i mane.
Komedija se, kao i tragedija, razvila u antičkoj Grčkoj. U početku je označavala pjesmu komosa, tj. grupe mladića koji su na otvorenim prostorima izvodili šale na račun svojih sugrađana.

Eto, znači talijanski grad Como bi moga imat veze sa komedijom.
Imamo li koje komično misto u Hrvatskoj?
Sad mi trenutno ništa ne pada ne pamet.
Komoi, komos, ko, ko...šta ima na Ko?
Komin, Komletinci, Komolac...
Možda Kaštel Kambelovac?
Ma je ti Kambelovac, šta ima komično u Kambelovcu!?
Kambelovčani imaju velike glave!
Samo sad više nisam siguran je li to tragično ili komično.
A da nije Komiža!?
Komiža!?
Komiža, tako je!
Komiža je živa komedija!
I šta je još bolje - ima veze sa Trogirom
Tako je!

Eto, Komiža je komedija a Trogir je tragedija!
Hej, hej, samo kao stilska figura – nemojte mi se odma rogušit!
Zaključena rasprava!





Idem ća!
Ako niste primjetili - ja sam na blogerskom godišnjem odmoru.
Neka vas ne zbunjuje to šta pišem nove postove.
Vidite da ih pišem livom rukom.
I tako me niko ne obadaje...
Ne mislim na vas!
Nego na njih...
Baš tih njih.
Onih njih da ne rečen njizi...
E!

...Svako misto svoju feštu ima
Svako misto ima svoj dan...

Kad našim gosparima, trećega dana drugog miseca osvane sveti Vlaho, onda oni to lipo, poetski reču kako je to dan koji "dohodi jednom na godinu".
Za pravo reć, bilo koji drugi dan isto tako dohodi jednom na godinu, ali eto kad se to lipo reče pjesnički i onako otegne po dubrovačku, to odma pari nako...nako...uzvišeno!

E, jučer je gradu Splitu doša dan koji dohodi jednom na godinu, a kako je općepoznato da se sa Splitom, Splićanima i svime šta je splitsko niko na svitu niti u jednoj disciplini ne more mirit, onda ćemo izbjegavat sve daljnje usporedbe, komparacije i asocijacije...

Zvona s kampanela zazvonila su s puno force i objavila puku svome – danas je fjera!



Sto koluri, rokete, baluni, konfižjuni, šušur...
Skupilo se i ništo malo svita



Navali narode, kuvače, lazanjure, zjogatule, još malo pa nestalo…



Dica od jednoga moga berekina s posla žive već dvadesetak godina u Americi. Lani su bili ovde taman za vrime fešte svetoga Duje i svojoj dici kupili ove drvene igračke, zjogatule ča se guradu po tleju i onda činidu klap-klap. I odnili oni to priko velike bare. Kad su "naši" Amerikanci to pokazali pravoj američkoj dici, ovi nisu mogli virovat! Čudom su se čudili,da to nikad nisu vidili I šta je najbolje, svi su mali Amerikanci poludili za njima, oće imat baš vakve klap-klap drvene leptire!



Eto nam prilike za posal stoljeća! Izvozit drvene igračke u Ameriku!
Di ćeš bolje! Didaktika i babaktika, sve u jednome...

Kako se na rivu od ono malo svita nije moglo proć, tribalo je učinit i đir po gradu.
Tamo isto pinkica svita...



Kad su u smiraj dana zazvonila sva zvona s kampanela, ovima gori bome nije bilo lako!
Gospe moja koja pisma o zvona!
Baaaammm.. Baaaammm.. Baaaaammmm..
Bit će in bidnima još rebumbaje po glavi...



U podrumima je malo manje rebumbavalo





A moralo se pod obavezno vidit i tu famoznu Blanku od cvića...



Po kaletama sve je zunzilo od dalmatinske pisme



A rivom su drmali žestoki karipski ritmovi



Posli koncerta zna se – vatropolo, ne ne, tija sam reć – vatromet!!!







Pa još malo...







i za kraj jedno aaaaaaaaa



I tako sad kad smo se lipo ispucali, možemo bit mirni do dogodine
Ako u međuvremenu ne uleti koja nova fešta!

Sveti Duje ča te lipa fjera
Tega nima nit jedna rivijera...

Ako je suditi po vijesti objavljenoj na stranicama Jutarnjeg lista
- “Zbog nasilnih scena, vulgarnosti i uvreda na nacionalnoj osnovi jedna od najgledanijih TV emisija mogla bi biti – zabranjena”

Od same vijesti puno mi je bolje obrazloženje:

Bivša hrvatska Miss Aleksandra Grdić i karatistica Dvina Meler simulirale su seksualni odnos, a uzdisaje iz drvene kućice reality showa Farma pratilo je više gledatelja nego Ligu prvaka. Pripiti Alen Macinić, poznatiji kao Svizac, lizao je vrat također nekadašnje Miss sporta, Stefany Hohnjec.

Na kraju je sve garnirano seksualnom teorijom i izjavama “tko bi tu što kome radio...”.

Vijeće za elektroničke medije, evidentiralo je emitiranje nasilnih prizora, tučnjava, moguće vrijeđanje na nacionalnoj osnovi, kršenje prava životinja i kršenje prava djece zbog emitiranih mnogih vulgarnih izraza

Ma pogledajte vi ovo!
Očigledno, nismo ni svjesni u kako dobro uređenoj državi živimo, u zemlji u kojoj se svi njezini stanovnici odnose jedni prema drugima sa izuzetno mnogo obzira, strpljivosti i tolerancije, zemlji u kojoj izvrsno funkcioniraju sve institucije sistema, pa je shodno tome logično za očekivati da će se i u ovom slučaju (kao i uvijek!) postupiti promptno i učinkovito u skladu sa odredbama Zakona o elektroničkim medijima, a to znači da će se za navedeni prekršaj nakladnika kazniti do milijun kuna ili mu čak oduzeti koncesiju.

Da, čak i ja smatram da je zaista strašno, uvredljivo i uznemirujuće kad misice i karatistice simuliraju seksualni odnos a balavi Svizac pokušava lizati vrat nekadašnje Miss Sporta!
Ali ne mogu se oteti dojmu kako se i u ovom slučaju opet radi samo o našem notornom, prokletom licemjerju jer htjeli mi to priznati ili ne – ove “uznemirujuće” prizore koje su gledatelji mogli vidjeti u jednoj benignoj stvarnosnici, tek su puka kamilica, limunada i slatka vodica prema scenama koje se svakodnevno prikazuju u bezbrojnim drugim emisijama, počevši od informativnog programa preko serija i filmova u kojima doslovce sve pršti od krvi, znoja I suza…

Koliko vidim, Vijeće za elektroničke medije, koji je očito inicijator ove "prijetnje", na svojoj je sjednici održanoj prije petnaestak dana donijelo PRAVILNIK O NAČINU POSTUPANJA NAKLADNIKA TELEVIZIJSKE DJELATNOSTI RADI ZAŠTITE MALOLJETNIKA kojim se reguliraju obveze nakladnika u slučaju emitiranja programskih sadržaja za koje se vjeruje da bi mogli ugroziti fizički, mentalni i moralni razvoj maloljetnika.

Iako ne sumnjam u dobre namjere predlagatelja, sudeći po našoj svakodnevnoj praksi, čisto sumnjam da će se ta pravila poštivati.

Ipak moram dati jednu oštru primjedbu, jer mi je naprosto nepodnošljivo gledati kako se jedna tako dobra stvar kao što je seks, može opet, iznova i ponovno trpati u isti koš sa prizorima pretjeranog nasilja (zar postoji nasilje koje nije pretjerano!?), prizora zlouporabe opijata i sličnih bla bla bla prizora. Nemojte mi dirat seks!

Naravno, nisam za hard-core pornjavu u “udarnim” terminima, ali kako to da je u tim istim terminima vrlo lako moguće vidjeti krvava i nadasve maštovita ubojstva koja se, uzgred budi rečeno, svakodnevno vrše širokim rasponom oružja počevši od onih kojih su koristili kmetovi iz seljačke bune do ovih sofisticiranih iz ratova zvijezda!?

A što ćemo s govorom mržnje?
Kako ga zabraniti kad on naprosto kipti, izvire svuda oko nas, počevši od najbanalnijih situacija u svakodnevnom životu do vjekovnih mržnji I netrpeljivosti. Pa molim vas, pogledajte samo komentare po ineternetskim portalima nakon objavljivanja vijesti poput ove nedavne o sukobu “navijača” u Boboti! Kakve su to riječi, kakva vrijeđanja, kakav primitivizam…
Hoćemo li zbog tog govora mržnje kažnjavati nakladnike, u ovom slučaju vlasnike mrežnih sevisa?
Može li netko odrediti granicu gdje prestaje sloboda mišljenja a počinje govor mržnje?

Kad smo već toliko puni brige za naše najmlađe, jeste li primjetili kakve igrice su im najdraže na njihovim računalima i Play Station-ima?
Pucačine naravno!

Pritiskom na miš ili tipkovnicu, ispaljujete rafale, granate, kanonade, bacate bombe, bjesomučno uništavate svoje “protivnike”. Pri tom se njihova tijela raspadaju, glave rasprskavaju, krv teče potocima, a vi samo grabite naprijed i naprijed, na nove i nove nivoe.
Doduše, ponekad se dogodi i da vas srede, ali ništa za to! Imate života koliko hoćete, tri, pet, sedam kako kad, a možete osvajati i dodatne živote u kojima opet možete ubijati do mile volje sve oko sebe…
Mislite da to možemo spriječiti? A-ha....

Na kraju, vratimo se još jednom na našu famoznu Farmu. Osobno bi se čak i složio sa ukidanjem emisija tipa Big Brace, Farme, Karme, Šljarme i raznih drugih oblika stvarnosnica, samo zbog nekih posve drugih razloga.

Bez obzira na vrhunsku stupidnost takvih “programskih sadržaja”, stoji nepobitna činjenica da takvu vrstu emisija ljudi rado gledaju (iako se srame priznati), da o tome pričaju, komentiraju i da im je i te kako stalo tko ostaje u “šouu”, tko je nominiran, a tko nije, tko je s kim a tko protiv koga…

Znam da nema prevelikog smisla zabranjivati bilo što na ovome svijetu, a pogotovo nešto što se ljudima sviđa, bez obzira koliko to “nešto” bilo budalasto, stupidno, ovakvo ili onakvo.
A možda je ipak samo nama budalasto, vrag će ga znat…
Tko sam ja da im sudim?
Uostalom, svi imamo pravo na svoje gluposti i svoje zablude.
Nasreću ili nažalost, svejedno nam je…

P.S. Za ljubitelje "Farme" - bez brige, neće oni to tako lako ugasiti...

U toplo i mirisno ovonedjeljno predvečerje šetah Biblijskim vrtom iznad grada od sedam sela – zna se - Kaštela.
I razmišljah...
I hodah...
Pa opet malo razmišljah kao profesor Baltazar...
Kad odjednom – ugledah jabuku!
Veliku
Ogromnu!
Slasnu
Zlatnu!



Pomislih u trenu – jabuka nikada ne pada daleko od stabla!
Ako je stablo jabukovo – dodao bi Hugo...

Osvrnuh se oko sebe, ali nigdje ne vidjeh jabukovo stablo.
Vidjeh mnogo drugih stabala
Čempresa, borova, pinija, maslina, smokava, rogača...
Ali jabukovog – nigdje!
Tek ovu zlatnu žuku ili brnistru kako vam drago bilo



A kad brnistra cvate, hmmm...što se ono događa kad brnistra cvate....
Ah, umalo zaboravih...

Je li ovo biješe ona jabuka koju Adam i Eva nisu smjeli zagristi, ali nisu uspjeli odoljeti?
Ili je možda iz priče o jabuci razdora?



Erida, božica razdora, bila je bijesna što nije bila pozvana na slavlje u čast vjenčanja Peleja i Tetide, ali je ipak stigla i ljutito na stol bacila zlatnu jabuku na kojoj je pisalo – NAJLJEPŠOJ!

Tri su božice htjele jabuku - Atena, Hera i Afrodita. Kako se nisu mogle konsenzusom i na demokratski način odlučiti koja je od njih najljepša, zatražile su Zeusa da on prosudi, a stari prepredenjak, ne želeći se miješati, pozvao je visprenog trojanskog princa Parisa.
Sve tri kandidatkinje za izbor Supergoddess of the World, došle su na brdo Idu. Nakon što su se okupale na izvoru, sve tri su lukavo pokušale podmititi Parisa. Hera mu je ponudila da će ga učiniti kraljem Europe i Azije, a Atena mu je rekla da će mu dati mudrost i ratnu vještinu. Afrodita mu je pak ponudila ruku najljepše žene na svijetu - Helene. A Paris, blesavo muško ka muško, pristade na takav deal i proglasi Afroditu najljepšom te joj je dade jabuku. Kad je Hera to vidjela, totalno je po3.14zdila…
Ljepuškasti Paris potom je krenuo po Helenu, po jednoj verziji je zaveo lakovjernu siroticu, a po drugoj - oteo od njenog muža, kralja Menelaja. To je bio povod Trojanskog rata. Nešto kasnije, došli su Brad Pitt i Ero Banadinović, Parisov brat.
Ostalo je povijest…


Ali to još nije sve…
U ponedjeljak predvečer, opet šetah, ali ovaj put ne Biblijskom vrtom već znamenitom splitskom rivom i imah što za vidjeti – opet jabuka!!!!



Velika
Ogromna!
Slasna
Zlatna!

Je li ovo ono ista jabuka oko koje razbijah glavu dan ranije?
Očito da jest!!!
Kako je iz vrta u čas stigla na rivu!?

Ubrzo su se oko zlatne jabuke počeli vrtjeti nemirni duhovi!



A zamislite, još se odnekud sasvim nenadano pojavila i naša Ely, koja ima nevjerojatnu sposobnost da se stalno transformira od witch do bitch i obratno! I što se dogodilo – Ely mi je ponudila nešto bezobrazno dobro, da idem s njom na sajam cvijeća! Krajnjim naporom uspio sam se odhrvati sirenskom zovu cvijeća i jabuka, sluteći neku uvrnutu svemirsku zavjeru u Elicinoj režiji…

I onda mi je sinulo!
Ovo je ipak jabuka razdora!
Opet isto pitanje - koje su lipše?
Kaštelanke oli Splićanke?
Omišanke oli Trogiranke?
Donili su je Svetome Duji na procjenu.
To je to!
Nema druge…

Ali sveti Duje neće ni da čuje, ajme ča ću mu ja…
Nema ti više Sveti Duje moj, morat ćeš odlučit, tija oli ne tija…

A naša jabuka!?
Je, istina je da je zlatna, ali ako je samo pokušaš zagrist – zube ćeš polomit!



Pamet u glavu...
Pazite kakvu jabuku grizete