Lip je moj Trogir u ovo doba godine.
Ma mislim…uvik je on lip, ali baš sad, u ove kasno proljetne dane kad se već dobro ćuti lito u zraku, imam osjećaj kako boje postaju jasnije i izraženije, a nakon dugog zimskog razdoblja “pustih kala” počne dolazit malo više furešti, ali na svu sriću ne još u tolikom broju da bi stvarali one famozne gužve i krkljance.
Danas sam nakon ko zna koliko vrimena, učinija đir po gradu onako “bezveze”, oću reć bez nekog posebnog razloga, ali eto, moga bi se pofalit kako me uvatila “inspiracija” ka pravog nadobudnog “pisnika i umitnika” a la Antonio Puhalović poznatiji ka Servantes iz malega mista.
A kako me i neće “puknit” uz ovakvu lipotu…









Uostalom, stalno sam u nekim đirevima, idem "vamo" pa idem "tamo", a svoj sam grad na neki način zanemarija. U blogerskom smislu naravno, a kad malo bolje promislim, možda čak i u još ponekom. Jer priznajem, nikako mi nije drag taj osjećaj koji me prati već predugo vrimena a ne mogu ga se tako lako riješit, a on bi se u najkraćem smislu moga opisat kako se osjećam strancem u vlastitom gradu. I još mi se čini da nisam posve usamljen u takvim “osjećanjima”. Jerbo, ako je virovat starim narodnim poslovicama, poput one koja govori da “pametniji popuštaju” bojim se da se držeći takve umotvorine ka pijan plota, najbrže dolazi do ovakvog stanja u kojem vlada carstvo apatije, nemoći i šutnje.
Samo neka “pametniji” i dalje ovako popuštaju pa ćemo još dugo dugo imat okupaciju nekih čudnovatih brkanoidnih kreatura.





No, bilo kako bilo, danas mi ne pada na pamet da se prepuštam daljnjem lamentiranju o “okupatorima” jer u krajnjem slučaju nisu krivi oni – krivi smo mi.

Meni je ipak puno draži osjećaj da sam baš danas, na ultim maja miseca godine dvi i osme, prolazeći kroz uske uličice moga grada opet ćutija one davne, skoro zaboravljene boje, mirise i okuse ditinjstva i “prve” mladosti.









Čisto sumnjam da bi se ove moje današnje slike mogle iskoristit u turističke ili razgledničarske svhe tipa “pozdrav s Jadrana”, ali mislim da se kroz njih može osjetit da su slikane s puno srca, bolje reć - iz “dubine duše” jednog malog grada, koji stoji usidren na ovom škojiću već puna dvadeset i tri stoljeća…

To je moj Trogir…