- Fali mi more – izgovorim polutiho više onako mrmljajući sebi u bradu, nego iz razloga da započnem razgovor, pogledavajući prema skupini jedrilica koje se natječu na nekoj regati dok u prvosvibanjsko jutro žurimo kroz marjansku šumu prema Benama
- Kako ti to «fali» more?- upita me D.
- Pa ne znam...eto, sad mi je to palo na pamet
- Ko ti brani ić na more?
- Niko, baš mi niko ne brani, ali jednostavno se ne sitim
- Ideš u planine!
- Znam...ali imam osjećaj da sam jedino na moru potpuno u svom elementu
- Možeš svako popodne skočit do broda pa uru-dvi vrimena bit na moru
- Da...mogu...samo, nisam baš nešto zagrijan da lovim ribu, u stvari - ne da mi se bit sam, ma...vjerojatno samo tražim dobar razlog da izigravam patnika...
- Upravo tako...



Da, more i planine...
Nadam se da se moji planinari neće šticat i ofendit, dobro znam da oni dobro znaju koliki mi je gušt odlazit u brda i planine, ma u stvari, drago je meni ić na bilo koje misto kad je društvo dobro, ali isto mi je malo čudno kako se u zadnje vrime premalo «družim» s morem.
A možda i nije...
Pa i ja sam uvik govorim kako onaj koji «ima» najčešće nije svjestan toga da «ima», pa onda nepotrebno opterećuje samog sebe onim čega «nema». Bolje reć – onim čega misli da «nema»


Možda nam je upravo ovih nekoliko rečenica dalo ideju kamo krenuti u praznično popodne, a fala Bogu, lipih «destinacija» imamo oko sebe koliko nam duša i tilo želi...
A kad smo već kod mora i planina, zašto danas ne iskoristit priliku i zadržat se na jednome mistu pored kojeg smo prošli mali milijun puta, ali svaki put zaključimo kako «sad nemamo vrimena» ali jednom ćemo sigurno....

E pa upravo danas je idealna prilika da konačno iskoristimo to famozno «jednom» i zadržimo se na mjestu na kojem planina ljubi more ili možda bolje rečeno – more ljubi planinu, mjestu na kojem su prema legendi, stari Hrvati (ne ovi današnji «stari» Hrvati, nego oni iz stoljeća sedmog!) prvi put ugledali more...





Uvala, draga ili zaljev Vrulja, kako nam god drago, između Omiša i Makarske ili preciznije rečeno – između Piska i Brela, zasigurno je jedan od najupečatljivih jadranskih krajolika i siguran sam da ne postoji osoba koja nije barem jednom prolazeći Jadranskom magistralom prema jugu, ostala fascinirana «divljom» i surovom ljepotom. Ispod prijevoja na kojem se sastaju planine Omiška Dinara i Biokovo, prolazi cesta koja je doslovce urezana u stijene, a litice koje se strmo obrušavaju prema moru vode pogled prema vruljama, podmorskim slatkovodnim izvorima hladne vode.



Uzimajući u obzir činjenicu da se, na svega tri i po kilometra udaljenosti zračnom linijom od Vrulje, kod Zadvarja nalazi «zavoj» u kojem rijeka Cetina nakon izlaska iz kanjona naglo skreće prema zapadu i takvim tokom teče sve do ušća kod Omiša, neki stručnjaci su skloni vjerovati da je nekad davno, i to jaaaaako jako davno, Cetina ulazila u more upravo na ovom mjestu.
Štoviše, mislim da nije daleko od istine pretpostavka, da u ovim vruljama koje se vrlo dobro vide sa ceste kad more nije jako valovito, izvire upravo voda sa Cetine...
Ušće prije ušća...

Osim toga, područje Vrulje je poznato po jakim burama, kad se kroz ovu «bužu» između planina, hladni zrak sa kontinenta obruši prema moru.

Bilo kako bilo, bez obzira na sve navedene znanstvene teze i antiteze, mi smo danas premda bez bure, sintetizirali našu namjeru da se sa odmorišta kod magistrale spustimo pješice sve do mora.
Dvadesetak metara zapadno od početka ugibališta vodi markirana zigi-zagi staza, tako da unatoč vrlo jakoj strmini, silazak ne iziskuje previše napora. Uspon je već neka druga priča, ali za sada nećemo tome...

Nakon nekih petnaestak minuta hoda dolazimo do obale, do jednog od tipičnih podbiokovskih žala, rekao bih – pravih motiva sa razglednica.
Sve je tu jednostavno – more je plavo baš kako treba biti plavo, žalo je zlatno upravo onako kako treba bit zlatno, borovi, ružmarini i tamarisi su mirisni i zeleni...







U ovoj uvalici, iznad plaže, prije kojih dvadesetak godina, izgrađeno je pravo malo seoce, moderno bi se reklo – «kompleks» od nekoliko kamenih kućica, koji služe kao izletničko odredište turistima koji brodovima dolaze iz obližnjeg Piska.



Nisam siguran jesam li u pravu, ali mislim da je ovo «selo» napravljeno na «divljaka», bez dozvola i pamtim da je u doba kad se sagradilo, to podignulo prilično veliku buku.
Naravno da mi ne pada na pamet da odobravam bilo kakvu izgradnju na divljaka uz samu morsku obalu, jer smo svakodnevno svjedoci koliko je monstruoznih građevina proteklih godina izniklo u tom «nezaštićenom» pojasu.
Opet kažem, nisam siguran imaju li ovi objekti sve potrebne dozvole, ali u svakom slučaju, ovo je rijedak primjer kako bi se zaista trebalo graditi, nenametljivo, potpuno u skladu s okolišem...

Kompleks kamenih kućica umisto kompleksa manjeg vrijednosti.





Da je samo bokunić toplije, ne bi me ništa spriječilo da se bacim u more, ali kako me očekuje razdoblje u kojem ne bi bilo uputno bit na bolovanju, prvi ovogodišnji kupanjac će još malo sačekat. Stoga prelazimo na neke druge aktivnosti na plaži kao što su...hm...
ček ček, nisam na to mislija, dakle da se vratim, na aktivnosti poput bacanja kamenčića u more, osluškivanja valova, uživancije u tišini...





I šta ću vam još poć govorit...
Ne da mi se uopće mrdat s ovakvoga mista.
Ako me ne bude par dana u blogosferi, vrlo je vjerojatno da još bacam kamenčiće...

Šta sam ono reka, da mi fali more???
E kad bi vam sad reka šta meni sve fali...