Marketing
O zavijanju, šušuru i rebumbavanju
Skoro svaki put kad čujem zavijanje ioooj-ioooj ili iaaaa-iaaaa sirena, cili se štrecnem i uzdrćen. Nikako mi nije drag taj zvuk. Brrrrr...
Ne znam, nekako mi u velikim gradovima to dođe «kao» normalan dio zvučnog kolorita, ali čini mi se kako u manjim mistima zvuk sirena puno jače odzvanja, rebumbaje, pa gotovo svi kad ga čuju imaju neodoljivu potribu saznat o čemu se tu točno radi. Ako je policija, vjerojatno ganjaju nekog lupeža ili kriminalca «opće prakse», ako su vatrogasci, znači da je negdi izbija požar, pa odma gledaš okolo-naokolo di se dimi, jer je općepoznato da tamo di ima dima, tribalo bi bit i vatre je li tako?
E, ali ako se radi o kolima hitne pomoći, onda sve to izgleda još puno gore, jer tija-ne tija odma pomisliš, strepiš i nadaš se da ti u tim kolima nije netko blizak...
U zadnje vrime mi se često događa, u stvari, to mi se događa manje-više svakodnevno, da ujutro čim se probudim, a to znači oko šest, šest i kvarat, čujem zavijanje sirena iz daljine. Dugo nisam bija siguran je li to zavijanje samo imaginarna posljedica mojih nemirnih snova, zbrčkanih misli i opsesija, jer računam – ma tek sam se diga iz postelje, sistem Windows DV verzija 2008. još nije potpuno podignut, pa to zavijanje sirena vjerojatno i ne postoji nigdi drugo nego u mojoj glavi.
Ali sad, kako su zavladala lipa vrimena, prozori su širom otvoreni, zvukovi se čuju puno jasnije. I tako, prije koji dan, za vrime rituala zvanog jutarnje brijanje, potpuno bistar i razbuđen opet čujem zavijanje sirena.
I opet u istu uru!
Zvuk dopire sa istočne strane, ali nikako ne mogu razlučit je li to vatrogasna, policijska sirena ili možda ona od hitne.
Pa mi opet ništa nije jasno!
Dobro ajde, računam da u to vrime masu ljudi ide na posal, da je gužva po cestama, puno auta, motora, bičikleta, ali kako to da se baš svakog jutra i to zanimljivo - uvik u istu uru dogodi neka nesrića, dežgracija!?
Vjerojatno bi ovo zavijanje sirena svakoga jutra i uvik u istu uru, još dugo ostala neriješena misterija, da jučer nisam slučajno vidija Marina, legendarnog «tehničara» i mojega bivšega radnoga kolegu:
- E di si!
- A evo me...
- Kako je u penziju?
- Odlično!
- Bit će ti lipo kad ujutro možeš ostat malo duže u posteju
- Ma je, bilo bi lipo da me svakoga jutra ne bude sirene
- Koje sirene?
- Sa aerodroma!
- Ma koje sirene sa aerodroma!?
- Ma je li ti znaš da vatrogasci na aerodrom, svako jutro prije prvoga leta, vozidu po pisti, uključuju sirene i tiraju tice!?
- Tiraju tice!?
- E!
- Svako jutra!?
- E!
- Oko šest, šest i kvarat?
- Eeeee
- A tooooo je toooo!
A sad sam razumija, Marinova kuća je skroz blizu aerodroma i normalno je da je čovik upućen u tu problematiku!
N'ti jarca, da sirenama tiraju tice...
Oli ne mogu stavit koja lipa strašila?
Ili čakod drugo?
Ka da nam nije dosta šušura od reoplani, pa još moramo slušat šušur od strašila...
Ali ajde, kontam kako je ipak puno bolje da je to zavijanje u svrhe «humanog» zastrašivanja tica nebeskih, nego da se nedajbože svakog jutra događaju nesriće.
Iako čisto sumnjam da zavijanje ima puno učinka
A možda i ima, vrag će ga znat!
E da, aerodrom!
Oliti zračna luka, onako po književno...
Naučili smo se živit sa aerodromom i avionima i to nam je sve postalo toliko normalno da ih uopće ne primjećujemo.
U Trogiru vam je najlakše na ulicama pripoznat koji su furešti a koji domaći!
Kad proleti avion, oliti reoplan, oliti zrakoplov, u niskom letu iznad grada, a proletu falabogu svaku malo vrimena, onda se domoroci Trogirani na to njanci ne ošervaju, za razliku od furešti koji dižu glave, čude se, gledaju, slikavaju...
I onda nas obavezno pitaju:
- Kako možete živit uz ovoliku buku aviona?
- Kojih aviona?
- Pa upravo ovakvih kao ovaj što je sad proletio?
- Ma di, ma kad je proša!? Nisam ga uopće čuja....
Stvarno, godinama smo se toliko prilagodili da buku avionu uopće ne registriramo, to je jednostavno – isključeno iz našeg osobnog audio sustava. Tako ih niti ja ne primjećujem, iako mi prolaze na dvista metri od balkona, pa mi putnici iz letećih grdosija mogu komodno zavirit i u pjate pa vidit šta imam za ručak. Istinu govoreći, ovi suvremeni avioni, pardon zrakoplovi, puno su tiši i uhu ugodniji od onih nekadašnjih.
Ajme kad se sitim onih «karavela», gospemoja koji bi to šušur bija!
Dok bi on sletija ili poletija, niko živ u cilom Kaštelanskom zaljevu ne bi uspija ni čut ni jednu rič
a kamo li razumit svoga sugovornika.
Ili za vrime rata kad su dolazili oni ogromni vojni transporteri
Ajme!
A di je ono još prije rata kad bi dolazili piloti iz «nesvrstanih» zemalja pa bi vozili MIG-ove i probijali zvučne zidove?
Ajme, ajme, ajme!
Ovo je danas pisma...
Uza sve to, mnogi stari Trogirani, nikad nisu taj «erodrom» prihvatili, jer im je u ona vrimena kad se gradija, puno plodne zemlje «uzeja».
Uzeja a nije platija!
Zato danas šolde ubiru neki drugi.
Nama susur a njima pineži – e ne more to tako!
Ipak, nije svako zlo za zlo.
Znate onu priču o najpoznatijem rimskom govorniku – Ciceronu, koji je od djetinjstva ima govornu manu ali koju je prije svih logopeda uspija savladat tako da bi svaki dan dolazija na obalu mora, u usta bi stavija kamenčiće i tako bi pokušava nadglasat buku valova koji bi se lomili o škrape. I tako je lipo naš Ciceron, malo pomalo, od mucavca posta najveći govornik staroga Rima.
E tako vam je slično i kod nas, znate zašto imamo puno majstora pivača?
Pa upravo zato šta se naša pisma mora nadjačavat sa bukom avioni, pardon zrakoplovi.
Zato se nemojte čudit kad nas upoznate, pa vrlo brzo uvidite i shvatite kako smo prebučni, preglasno govorimo, vičemo jedni na druge...
Nije to zato šta se oćemo karat (svađat op.p)!
To su vam sve krivi reoplani, pardon-avioni, oprostite-zrakoplovi...
Post je objavljen 19.05.2008. u 10:01 sati.