Marketing
Glava u balunu
Ah da, nikad ne reci nikad!
Koliko god sam u proteklom razdoblju odolijevao sveprisutnoj kolektivnoj kuglasto-kockastoj euforiji pa onako s relativne visine i apsolutne veličine s popriličnom dozom sprdnje promatrao sav taj šareni svijet oko sebe, bila su dovoljna sam dva blitz-krieg udara srne i vuka u protivničku mrežu i dok si rekao «Mertesacker», nekoć smireni, ugledni građanin pače lucidni bloger kojeg je karakterizirao blago ironični odmak od bilo kakvih masovnih pokreta, pretvorio se u gotovo neprepoznatljivog, razularenog pripadnika krda u sveopćem stampedu prašnjavim prerijama i pustopoljinama starog kontinenta.
Naoružan kolekcijom dresova hrvatske nacionalne vrste na čijim se etiketama doduše vješto skriveno ali ipak izdajnički kočoperi «made in Vietnam» i zastavicama na maloj «Plavoj Ptici» koja je uzgred budi rečeno, proizvedena u... ček ček malo da vidim, dakle proizvedena je u...ček ček još malo (upravo tražim onu kesicu u kojoj je bila zapakirana)... a bemti ne mogu je sad nigdi nać, bit će da sam je već bacija u smeće...
Kesicu sam bacija u smeće heeeej, ne zastavicu!!!
Eno mi zastavice žive i zdrave na autu, joooj da vidite kako samo lipo leprša na hrvatskom povjetarcu!
Šta sam ono tija reć...sad me smantalo ovo traženje...ah da, zastavica!
Ma ne znam di je zastavica proizvedena, ali sad za ovu priču i nije više važno...
Dakle, može svatko mislit i govorit šta god oće, ali meni je draga ova atmosfera koja je zavladala nakon još jedne «povijesne» pobjede. Pa zar u tome i nije sva veličina sporta, jer kako god uzeli, čisto sumnjam da postoji iti jedan sličan razlog koji je u stanju trenutno ( neki bi rekli – sekundarno, tz...tz...) potaknuti takvu lavinu radosti, bujicu ushita i kišu patriotskih igara.
Ma znam ja dobro da mi običnjaci i bezveznjaci nećemo živit bolje njanci za «dz», da ni struja, ni benzin, ni spiza neće pojeftinit samo zbog toga šta je tamo neka slavonska lola zabila pogodak na pravo misto ili šta naša dalmatinska gracija moćno leti priko one letvice pa izgleda ne da skače, nego ka da je nekom čudnovatom silom katapultirana s tleja...
Ali...šta oću reć...
Taj osjećaj radosti koji nas preplavi svaki put kad zabijemo je li... tako je realan i opipljiv, pa iako smo svjesni da je to u jednu ruku budalasto, naivno i blesavo, jer božemoj šta se sad tu tribamo kreveljit, mavat bandirama i arlaukat, a sa druge strane opet razmišljam – pa zašto se tome jednostavno ne prepustit i uživat dok traje!?
Uostalom, pa čemu recimo služe umjetnička djela? Neka lipa pisma, simfonija, opera, vrhunska slika ili skulptura...
Pa služe upravo zato, da u nama probude nekakve emocije, da nas jednostavno ispune iznutra, da nas potaknu da prepoznamo lipotu u nečemu o čemu ranije nismo ni razmišljali. Stoga isto tako, ako nas sportski uspjeh nekog «našeg» toliko razveseli da sutradan idemo orni i čili na svoje radno misto, da smo svi nasmijani i dobro raspoloženi – u čemu je problem?
Možda zvuči paradoksalno, ali mislim da je ona čuvena izjava barona de Coubertina «važno je sudjelovati», sasvim neočekivano svoju potvrdu pronašla upravo u okvirima vrhunskog sportskog profesionalizma, cirkusu koje je puno više show-business nego li ima veze sa iskonskim sportom i «fiskulturom». Jer, i te kako je važno biti tu!
Lipo je, puno je lipo, barem na ovakav način bit dio tog velikog svita. Lipo je osjetit tu atmosferu kad se pobjednici raduju a «poraženi» ipak samo kratko tuguju, jer se bez obzira na sve, vrlo brzo dođe do zaključka kako nije u balunu sve!
Sve je u glavi!
Osim kada glava nije u balunu...
Prema tome, ako me netko večeras ili u petak navečer slučajno prepozna golog i euforičnog u nekakvoj fontani ili na rivi kako se nakon utakmice derem i promuklim glasom arlaučem «samo je jedno u mom životu vrijedno da suzu s oka pustim...», neka se pravi da ništa nije ni čuja ni vidija. Ta osoba nema nikakve veze sa mnom, to je neki sasvim drugi tip...
Ne bi ja e ka ono e...
Post je objavljen 16.06.2008. u 09:00 sati.