Ukoliko niste znali ili ste pak sasvim slučajno smetnuli sa uma, danas obilježavamo Svjetski dan zaštite okoliša.
Oh da, malo-pomalo, namnožilo se tih svjetskih dana za ovo i ono, pa će zasigurno mnogi primjetiti kako i nema prevelike suštinske razlike između recimo Dana planeta Zemlje, Svjetskog dana voda, Dana pješačenja, Dana biološke raznolikosti …

U svakom slučaju, ima dana za megdana u našem kalendaru i neka ih ima, uostalom svi ovi Dani s velikim “D” i tako su samo simbolični, jer bi o zaštiti i očuvanju svih nijansi Plavog Planeta, svi mi ponaosob trebali voditi računa svakog dana, svakog sata, svakog trena.
Ipak, Svjetski dan zaštite okoliša nije od jučer, ustanovljen je od strane Opće skupštine Ujedinjenih Naroda još 1972. godine na konferenciji o čovjekovom okolišu koja se održala u Stockholmu. Službeno se obilježava od 5. lipnja 1974. i to svake godine pod nekim novim motom.
Slogan ovogodišnjeg Dana zaštite okoliša je ”Kick the habit! Towards a Low Carbon Economy”.
Nisam nigdje do sada uspio pročitati službeni prijevod na hrvatskom ali manje-više svi znamo da bi slobodno prevedeno izgledalo otprilike: Odbacite (loše) navike! Podržite smanjenje emisije stakleničkih plinova”







Zaštita okoliša jedna je od onih tema u kojima smo svi deklarativno “za”, gotovo neupitna, više nego potrebna i koga god od nas pitate, svi će u pravilu spremno skočiti i reći : Kako ne, ja sam za zaštitu okoliša!
Ou kej, lijepe riječi je lako izgovarati i umilno slušati ali kad s riječi treba priječi na djela, e tu smo već malo tromiji i usporeniji.
Sa zaštitom okoliša slična je stvar kao i s dijetama. Svi smo (ili većina nas) svjesni da je takvo nešto neophodno i da moramo što prije krenuti s konkretnim akcijama, ali.. to se uvijek nekako odgađa za sutra, za prekosutra, za ponedjeljak…
Kao…ma ima vremena, evo sad ćemo, samo što nismo, samo da obavimo ovih par sitnica koje su nam trenutno važnije pa ćemo se onda zdušno bacit…
A-ha…

I na dijetu i na zaštitu okoliša.
O da!
Kako da ne!
Ne želim danas davati veleumne savjete što i kako svatko od nas može pridonijeti očuvanju svog okoliša, ali eto, nije naodmet prisjetiti se kako nas je današnji suvremeni način života već pretvorio u svojevrsne robote, fah idiote, stvarno ili lažno prezaposlene ljude, vječno u trci za nekim boljim sutra koje baš za dišpet nikako ne dolazi. Ajde budimo iskreni pa priznajmo sami sebi kako smo s godinama postali previše komodni, robovi potrošačkog načina života i konzumerizma, a sve to opet kao naplata i nagrada za svakodnevni mukotrpni rad. Pa ćemo na koncu vrlo rado sebe počastiti jako veeeelikim automobilom koji nam u stvari ne treba, ali Bože moj – neka vidi selo da se ima… Isto tako, izuzetno aktivno moramo pratiti trendove s mobitelima, laptopima, plasma televizorima, kućnim kinima, klima-uređajima i još milijun drugih neophodnih sitnica i krupnica koje sačinjavaju život naš svagdašnji. Ne razmišljamo o tome da sasvim nepotrebno trošimo previše energije, da stvaramo enormne količine otpada jer je gotovo sve što kupujemo zapakirano u jednu, drugu, treću, stotu vrstu ambalaže.

Zaboravili smo pješačiti, ne idemo na mjesta do kojih ne možemo doći automobilom, otuđili smo se od prirode, doduše stalno imamo u planu poći na izlet evo već idućeg vikenda, ali pretpostavljam da će opet nešto iznenada poremetiti te planove…
Udaljavanjem (i fizičkim i psihičkim) od prirode, izgubili smo naše, generacijama usađene i ugrađene instinkte i osjećaje, ne znamo više prepoznavati oblake, vjetrove, ne znamo se više orjentirati, razlikovati biljke, životinje, ne znamo više skoro ništa…

Eh da, danas govorimo o zaštiti okoliša ako se ne varam.
Na prošlonedjeljnom izletu na Ličku Plješivicu, točnije rečeno – Kremen, obuzimali su me dvojaki osjećaji. S jedne strane uživaš u božanstvenoj ljepoti netaknute ili tek blago dodirnute prirode, beskrajnoj raskoši biljnog i životinjskog svijeta, taj pjev ptica u zelenoj šumi bolje zvuči od Bethovenove “devete”, a opet s druge strane – nekako je čudno da je sve tako pusto, da “domaćeg” čovjeka uopće nismo vidjeli čitav dan, ma ne da nismo vidjeli čovjeka, nego niti jednu kravu, niti ovcu, niti jednog prasca, jarca, magarca…
A onda opet promisliš – pa to je sasvim logično, to je jednostavna matematička “obrnuta proporcionalnost”. Više ljudi - više smeća - više štetnih uticaja na okoliš, manje zelenila, manje plavetnila, manje života…
Čovjek je za sve kriv! Bolje reći ne-čovjek…
Ne-čovjek je najveća opasnost za naš okoliš!
Jer taj i takav ne-čovjek nije svjestan emocionalne dimenzije kontakta s prirodom kao svojim, pa i sama riječ već kaže - “prirodnim” okruženjem, nego svojim novostečenim navikama, halapljivo i neumjereno hoće još, još, još i još.







Danas mi ni u kojem slučaju nije namjera zagovarati nekakav militantni ekološki “fundamentalizam” niti iznositi brdo katastrofičarskih podataka. Silom se malo toga dobroga može postići. Opet se vraćamo na ono da moramo djelovati na svijest pojedinca.
Eh ta svijest!
Svijest je čudnovata žitarica koju je relativno lako posijati, ali hoće li se uprimiti i početi rasti, zazeleniti i sazriti – e to je već malo teže pitanje…

Činjenica da najveći dio Hrvatske još uvijek s punim pravom možemo nazivati “Lijepom Našom” koliko god na prvi pogled zvuči optimistično i zavodljivo, s druge strane neumoljivo pokazuje i dokazuje kako smo do sada imali neizmjerno puno više sreće nego pameti.

Čega god smo se dotakli, sve smo da prostite - ukakili. Najnovije afere s azbesto(zo)m koje su tek sada dospjele u javnost tek su kap u moru budalaština napravljenih iz neznanja nestručnosti i neodgovornosti. Još uvijek nismo svjesni što smo učinili s brutalnim betoniranjem i devastacijom najvrijednijih prostora uz obalu. Bit ćemo svjesni kad bude kasno…
Bezbrojna divlja odlagališta smeća niču na svakom koraku, a od takvih smrdljivih prostora je nekako najlakše i najelegantnije okretati glavu. U ovim ludim i surovim vremenima kada je “njegovo veličanstvo profit” postalo mjera i uzorak za sve i sva, vremenima u kojima se često pitamo “gdje je nestao čovjek”, glas razuma vrlo često djeluje kao glas vapijućeg u pustinji. Jer takav glas razuma nije dovoljno atraktivna tema za medije kao recimo kad nekoj fufici ispadne sisa na crvenom tepihu…







Eto, sad znam da ću možda zazvučati kao političar ali nema veze, jer sam svjestan kako imam izuzetnu sreću i privilegiju biti okružen ljudima koji su sušta suprotnost od onog prije spomenutog ne-čovjeka. Ljudima koji su odavno već postali “svjesni” ali u čijem se društvu začudo, nikada ne vode akademske i salonske rasprave o “ekologiji” ili zaštiti “okoliša” jer su to jednostavno stvari koje su dio nas, normalne i prirodne.
Danas je Svjetski dan zaštite okoliša.
I sutra!
I prekosutra
I…
Kick the habit...uh šta ovo dobro zvuči...

P.S.
Ah da, izgleda da se desila neka pi*darija u elektrani "Krhko"...
Navodno je sve u redu...
A-ha...
Saznat ćemo istinu, tamo nekog jednog lijepog dana...