Marketing
Kremen, luk i voda za drugi blogo-rođendan
Nakon nekoliko vikenda u nizu s primjetnim manjkom pokretljivosti, ali u prvom redu zbog obiteljskih obaveza i “dražesnih ručkova svibanjskih”, željno smo očekivali i napokon ove nedjelje dočekali akciju zvanu “Kremen”.
Ne, naša akcija nema veze s obitelji Kremenko a još manje s prapovijesnim razdobljem, već se tu jednostavno radi o četvrtom u nizu izleta u organizaciji HPD Mosor, a sve opet u sklopu projekta 10 vrhova.
Iskreno govoreći za Kremen kamen kao planinski vrh do sad nisam imao blagog pojma i sve do nedavno, moje su asocijacije uglavnom lutale prema primitivnim načinima paljenja vatre, ali srećom, piromanskim insinuacijama ovdje nema mjesta jer su stvari ipak dosta jednostavnije i manje zapaljive.
Naime, Kremen je vrh koji se izdignuo čak 1591 metar iznad mora, spada među najviše kote Ličke Plješivice, a uzimajući u obzir da je na našim domaćim jadranskim terenima već prilično vruće, prvi dani mjeseca lipnja došli su kao naručeni za osvježenje i idealna prilika za jednu pobjedu u gostima, ovoga puta u okruženju blagotvorno umirujuće zelene Like.
Da bi uspješno došli blizu današnjeg cilja, bilo je potrebno da za početak, sa stare janjičarske magistrale, negdje između Udbine i Gračaca, pronađemo skretanje za glasovitu cestu Bruvno-Mazin…
Da, da, to je ona cesta za koju ste čuli nebrojeno puta, a pogotovo u paru sa dionicom Bjelopolje-Donji Lapac, doduše ne zbog kvalitete asfaltnog sloja ili pak bogatstva horizontalne, hi little duck i vertikalne signalizacije, već zbog jednog mnogo prozaičnijeg razloga – naime, čim zimi iti malo zasnježi, ova nesretna cestica gotovo automatski biva zatvorena.
Ipak, danas je meteorološka situaciju znatno povoljnija, pa naše pješačenje započinjemo na makadamskom odvojku kojih pet-šest kilometara od gostionice “Mesić”.
Skraćeni izvještaj s današnje ture izgledao bi otprilike ovako:
Makadam, makadam, još uvik makadam, kraj izvora oštro livo, uspon, jači uspon, luk, puno luka, mnooogo luka, luk i voda, pa opet uspon, žestoki uspon, uspon za pozvizdit, prijevoj, konačno predah, uzdah pa opet oštro livo, još malo, još samo malo, završni udar i etoooo nas!!!
E sad, da ne bi ispalo da je u mene ama baš sve brzo i kratko, ovih pet kilometara makadama ćemo preskočit jer tek tada slijedi najzanimljiviji dio puta. Naime, odmah nakon skretanja i početka uspona kroz bukovu šumu nailazimo na nešto iznenađujućei zapanjujuće.
U “prizemlju” šume bukovice, prava rascvjetana šumica kapule!!!
Ajde dobro, nije to baš ona kapula iz naših povrtnjaka, već se radi o jednoj vrsti “divljega” luka, ali u svakom slučaju, bili smo oduševljeni prizorima, čak toliko da nismo ni primjećivali kakvom se strminom penjemo. Na otprilike tisuću I tristo metara nadmorske visine već pristojno lipšemo i lagano kolutamo očima, ali smo zaštićeni debelom hladovinom stoljetnih maslina, pardon bukava, a na svu sreću u blizini imamo još dva izvora pitke vode pa koristimo idealnu priliku za obnavljanje zaliha. Ipak u završnom dijelu uspona po strmini, uviđamo da Kremen ni u kom slučaju nije luk i voda. Malo puf a više pant, sistemima povuci-potegni a na pojedinim mjestima čak i drž-ne daj, konačno dolazimo do jednog prijevoja i sad nas očekuje još samo desetak minuta do vrha. Konačno, kao stare i prekaljene planinarske iskusnjare, moćno i suvereno kročimo na još jedan u nizu naših vrhunaca.
Nema boljeg osjećaja…
Za razliku od nedavnog uspona na Pelješac na kojem smo sa svih strana bili okruženi velikim plavetnilom, ovog puta naši pogledi uranjaju u more zelenila. Odmor za oči…
I dušu naravno...
Naš ritual na vrhuncima je manje-više poznat kako užoj tako I široj javnosti, tako da o hedonističkom aspektu planinarenja za danas više ne bih, hvala lijepo, molim…
Povratak ispada još zanimljiviji od uspona jer se sad po onoj ludoj strmini moramo spuštat ka da gazimo po prepeličjim jajima.
Naš Mate od milja zvan Gorgonzola, vrlo je vješto demonstrirao poseban “relaksirajući” način spuštanja koji zasigurno ima brojnih prednosti, ali nisam siguran je li baš primjenjiv u ovakvim skupinama jer je u protivnom, domino-efekt neizbježna stvar. Mada priznajem da među našim kolegicama planinarkama zasigurno ima veliki broj onih s kojima bi mi nadobudni zakašnjeli pubertetlije vrlo rado zaigrali domino…
Ovog puta ipak igramo neku dugu igru a u takvoj igri vrijeme nam jako brzo leti, ali da, zaboravio sam napomenuti nešto što se u stvari već po defaultu pretpostavlja – ljepotu prirode…
Kremen je još jedno u nizu, sad bih rekao - pomalo i očekivanih otkrića! Ali..ovog puta vam neću odavati nikakve tajne, ili možda još bolje – odlučno vam kažem da tamo nema baš ništa zanimljivog…
Osim šumskih jagoda…(koje tek cvjetaju)
Ili šumskih malina (koje su tek propupale)
Ili ličkog međeda (kojega ovaj put ne vidjesmo)
Ili…ma reka sam da neću…
U svakom slučaju, još jednom smo ostvarili pobjedu. Malu, možda nekima beznačajnu, ali zasluženu i slatku…
Slatku, utoliko više što smo svi sudionici u ovoj igri - pobjednici. Nema poraženih, nema spornih sudačkih odluka, nema izgreda navijača…
U ljepoti gotovo netaknute prirode nema mjesta za kojekakve trice i kučine kojima je opterećena naša svakodnevica ili pak filozofiranja o smislu svega postojećeg. I naravno - možemo biti sretni što smo na neki način privilegirani da to znamo prepoznati, svakog puta nešto novo naučiti ili tek jednostavno – uživati.
A pod opciju “uživanje” svakako se može uvrstiti makar i usputni, “bonus” posjet Topoljskom Buku ili slapu Krčiću kako vam god bilo drago. Nema ni tu velike filozofije, samo dođeš na onaj mostić ispod slapa, gledaš to obilje vode koje se ruši iz visine i kako se rađa rijeka Krka, a ti samo nepomično stojiš i gledaš i gledaš i još uvik gledaš dok te voda prska i štrapa i…ali koga to uopće može smetat…
I na koncu...
Malo pomalo, evo nas zajedno u 375 koraka i do drugog blogo-rođendana. Eto, baš mi je danas nekakav čudan osjećaj, jer kad sam prije točno dvi godine nažvrlja onaj svoj prvi, prilično sramežljivi, neupadljivi i neugledni post, nisam moga ni naslućivat dokle će me sve to odvest.
Da stvarno, ko bi reka, možda te dvi godine izgledaju malo, ali opet - imam osjećaj da sam tu već čitavu vječnost, stoljeće čovječe...
Kažu neki vrli stručnjaci da ljubav traje prosječno tri godine. Ako se navedena teorija može primjenit i na ljubav prema pisanju bloga, onda nas očekuje barem još jedan krug. E sad, ko zna, možda ću ga protrčat ka i ova dva, a možda i završim glavom i dupetom u nekakvom jarku i šipražju, bez snage, daha i inspiracije, ha ha ha....
U svakom slučaju – pičimo dalje, danas sam dobre volje, ne pada mi na pamet koristit one "plačipi*da" sheme tipa kmeee kmeeee, sad vam ja odlazim kmeee kmeee, ne budite tužni, kmrrrr, pa onda ne prođe dan-dva, eto me nazad...
Pisati se (ne) mora
Ako se ima volje
I vrimena
I mota...
Naposljetku, iz dana u dan i bez nekih velikih pretenzija, ovaj moj "niskoprofi(tabi)lni" kutak virtualnog svemira, naučio me je kako se ljepota, ljubav, prijateljstvo i još mali milijun najboljih stvari u životu u pravilu nalaze jako jako blizu...
A svima vama dugujem jedno veliko HVALA
Ma ne samo jedno, skoro 160 000 puta HVALA
Post je objavljen 03.06.2008. u 07:35 sati.