Gospe moja kakvi su ovo ludi dani zaredali…
Kiše, nevere, poplave, gromovi, krupe, remonti bloga, ajme majko čega sve nije bilo. Sve je prošvikalo, poludilo, strah te otvorit novine, pogledat televiziju, pršti na sve strane sve gore od gorega…

Oni ludi francuski likari i profešuri plove u konvoju po Jadranu od otoka do otoka ka kažnjenička bojna. Di god dođu samo pravu barufe, nerede, škerce. Ugledni poduzetnici pritu “nevinim” poglavarima, ugledni zločinci, pardon ratni "heroji" pucaju pištoljima po susidstvu jer im se ne sviđa mužika, pa ljudi moji šta je ovo došlo na svit, pari mi se da cila država puca po šavovima…

Da, i sad bi valjalo ka ono o tome nešto napisat, dat svoje mišljenje, po mogućnosti dobro ih izgadit, izvriđat sve po redu kako je god ko šta zaslužija. Moga bi, ali eto neću!
Meni je palo na pamet nešto dugo.
Za istinu reć, palo mi je to dosad na pamet barem mali milijun puti…
I opet se pitam...
Di su dobre vijesti?
Di su dobri ljudi?
Nije vrag da ih nema!?
Ima ih, ima, samo navodno takve stvari nikoga ne zanimaju…
Navodno…

Evo danas je već petnajst godina prošlo od onega nesriknjega dana kad smo izgubili jednoga velikoga čovika. Kolosalnog čovika – Dražena Petrovića…

...Život leti, kapetane
mladost biži, a na srcu friži
dok nas s našeg kampanela
i sad bude od Boga batude

Svoju si dobrotu ostavija svima
Šibeniku svome zlato s Baldekina...

E moj kapetane…bija si sportaš i radnik i vođa i sve najbolje šta je uopće u jednoga čovika moglo stat…
Pa se mislim i beštiman…kako je život okrutan.
Dok čovik živi, ma kako bija uspješan, dobar, pametan, uvik ćemo mu pronalazit neke mane, falinge, potajno se nadat kako će kad-tad upast u koju trapulu, kad će pokazat svoje pravo lice.
Ako mu baš ništa ne uspijemo nać , onda ćemo ga lagano ignorirat, ka ono – neš ti njega i tako to…
I onda iznenada dođu takvi dani, dobri ljudi nam odu ća, a iza njih ostane ogromna praznina. Cila jama, bezdan, kanjon, ugasli vulkan praznine…
Ali danas ne mislim pisat o praznim prostorima i ugaslim vulkanima.
Oću reć nešto drugo.

Želim danas spomenit neke ljude koji su na sriću svi živi i nadam se koliko-toliko zdravi i koje po mom osobnom izboru, komodno mogu uvrstit u kategoriju “dobrih” ljudi. I to ću spomenit samo desetak njih koji su mi prvi pali na pamet, jerbo kad sam malo dublje uronija u ovu problematiku vidija sam da ih na svu sriću ima puno puno više. Nije ovo nikakva top-lista, niti sad tvrdim da su ovo hodajući sveci Bože moj, svi mi imamo dobrih i loših strana, ali eto, zašto opet i iznova ne spomenit ljude za koje mislimo da su pozitivci, da dobro rade svoj posal i da nas svih njihovo umjeće i prisutnost na neki način oplemenjuju…

Evo ka prvi mi pada na pamet legendarni barba Joža Horvat. Književnik, moreplovac, autor antologijske “Bese”, riba iz Kotoribe, idealist, sanjar koji je većinu svojih snova ostvarija, čovik koji je na najbolji način pokaza kako more nije privilegija samo onih koji su uz njega rođeni i odrasli već da more teče čovikovim žilama di god se on nalazija. Joža Horvat ima devedeset i tri godine i ovom prilikom mu samo mogu skinit kapu i reć:"Barba Joža, evala vam bilo!"

Postoji jedna cura koja me svaki put fascinira snagom života, pozitivnim razmišljanjima I nevjerovatnim postignućima, a ona se zove Ana Sršen. Djevojka koja je na najbolji način pokazala kako je “invaliditet” relativnan pojam. Između svih ostalih zadivljujućih stvari koje je napravila u životu, naša Ana vodi na bazenima zagrebačke “Mladosti”, školu plivanja za dicu s tjelesnim i mentalnim oštećenjem.
Volonterski a kako drugo...
Ana, ti si moja heroina!



Don Ivan Grubišić, svećenik je kojemu je istovremeno najveća i vrlina i mana, činjenica da je čovik isprid svoga vrimena. Čak i ja kao “praktični nevjernik” u ričima Ivana Grubišića uvik nalazim istinu i mir.
Don Ivan je pravo oličenje svećenika ne samo za 21. već i za 22. stoljeće i to mu je više nego dovoljno da bude “sumnjiv” za mnoge sumnjičavce.
Virujem da ga ništa neće pokolebat...

Neki misle da je Danijela Trbović zločesta. I to samo zato šta suvereno vodi kviz “Najslabiju kariku” i tamo ka ono nešto vriđa ljude. E sad, ja mislim skroz drugačije i to ne samo zbog toga šta mi Danijela nije dospila reć – “vi ste najslabija karika”. Danijelu smatram voditeljicom broj jedan na svim “dalekovidnicama". Bistra, snalažljiva, elokventna, duhovita, masu puta i na svoj račun… Go Dani, go…

Željko Mavrović, "šaka sa Srednjaka"…Uza sve ono šta je napravija u svojoj sportskoj karijeri, samo mu je pinkica falila da onoga Lenoxa Lewisa opandrči po nosu kako je zaslužija I složi ga sa zemljom.
Kad bi ga čovik vidija onako jakoga (Željka, ne Lenoxa!), sa onom ludastom frizurom pomislija bi – o đizs koji je ovo grubijan!?

A kad ono – ljudina samo takva!
Željko je čovik koji je uvik zna imat miru u svemu i u pravom trenutku zaključit kad je dosta. Zarađene šolde nije baca uludo na sve strane ka najveći dio drugih bivših boksačkih bombardera. Život na selu, proizvodnja ekološki uzgojene hrane, aktivnosti u humanitarnim akcijama, više vride nego deset titula svjetskog prvaka u svim mogućim verzijama…

Priznajem, na Leonu Paraminski slab sam za pozvizdit, pa moga bi reć da mi je ona jedna od najdražih glumica nove generacije. Lipa, talentirana, bjonda, šesna, sputna, ne znaš di je bolja, u teatru ili na filmu…
Samo je jedna… Leona…
Da je negdi blizu Hollywooda, siguran sam da bi vrlo skoro postala popularnija od Anđe, Scarlett i Gwinete zajedno.
A ovako je samo naša. I neka je!
Leona, Leona…



Znate li ko je Ivica Badurina?
Ne znate!?
Niste nikad čuli? E, nije ni čudo…
Ako pažljivo pogledate snimke sa onog znamenitog koncerta dalmatinskih klapa na Poljudu iz devetog miseca dvi ijade i šeste, onda možete zapazit kako kamera pritajeno vata jednog čovika suznih očiju i to za vrime dok Crikveničani pivaju “Vilo moja” a malo kasnije i Šibenčani “Da te mogu pismom zvati”. E, ako niste znali, upravo taj čovik suznih očiju vam se zove Ivica Badurina i baš on je autor ove dvi prilipe, božanstvene, fenomenalne pisme…
I sad mi još recite…ma koji se to junak ne bi uzdrća i zaplaka od sriće kad bi čuja kako cili stadion piva pisme koje su izašle iz “tvoje glave”…



Iako se već dobro zna da sam slab na plavuše, daleko od toga da imam predrasuda i prema crnkama. Eto za primjer – Nina mi je jedna od najdražih i najzgodnijih naših pjevačica.
Nina Badrić ofkors!
Cura lipo izgleda, lipo piva, lipo se smije,duhovita je, simpatična skroz, ne izvodi bjesne gliste po pozornici na kojoj se uzgred budi rečeno, osjeća ka riba u vodi, ma jeste li ikad vidili oni mot kako pribacuje mikrofon iz ruke u ruku… nema šta, svako jutro uz Ninu je čarobno!

Puno sportova volim i poznajem, ali eto - u rukomet se nekoga vraga čak i razumim. Ne kažem da Igor Vori nije dobar igrač, ali za moj pojam, daleko najbolji pivot na svitu je Renato Sulić. E, ali kako neki ljudi imaju sudbinu takvu kakvu imaju, tako se obično dogodi ono šta se nikako nije smilo dogodit. Na vrhuncu svoje karijere Renato je nastrada ni kriv ni dužan ka pješak u prometnoj nesrići. Na svu sriću osta je živ, ali je oporavak bija težak i dugotrajan. Danas je opet vrhunski rukometaš, unatoč brojnim ozljedama i nevoljama koje ga i dalje prate. I umisto da ovome momku svi izlaze u susret, sad su ga se uvatili zawebavat kako se nije “propisno” javija likarima reprezentacije i ne daju mu igrat…Svašta!



Ajmo se opet vratit na morske staze. O Tonki Alujević, već sam pisa u ono vrime kad je bila promocija njezne knjige “Samo moru virujem”. Sve šta sam onda reka, moga bi i sad ponovit. Tonka Alujević – jedriličarka, svjetska putnica, poliglota, meštrica o’ mozaika, spisateljica, umjetnica, prava žena od mota (uz moju M. naravno). Najnoviji Tonkin pothvat (zajedno s njezinim Alenom) je put i sudjelovanje na velikoj smotri brodova u Brestu sa malim gucom koji se zove “Pol oriha”…

I pogledajte vi sad ovo!
Nisam njanci počeja, a već sam nabrojija deset naših vrhunskih ljudi, sve jedan bolji od drugoga.
A moga bi još ovako do sutra ujutro.

E sad, opet govorim, ne mislim da su baš svi navedeni u svemu naj naj naj svitu, da su to ljudi bez mane, samo su mi danas prvi pali na pamet, ali eto nije se loše podsjetit kako u "Lijepo našoj" i te kako ima pravih i pozitivnih ljudi.
I to ne samo među ovim poznatima i relativno poznatima, nego tu blizu, u našoj svakodnevici, na dva metra od nas.
Namjerno neću reć – među “malim” ljudima, jer taj pojam ne volim.
Ne postoje mali ljudi, svi dobri ljudi su veliki, najveći i važni…
Sitimo se toga u trenucima kad promislimo da je sve propalo…

Eto i na samom kraju da ovaj post ne bi bija “slikopisno” zakinut, donosim nekoliko friških razglednica s mora usikanih danas u periodu između dvi nevere…

Živili mi dobri veliki ljudi, di god se nalazili u ovim ludim vrimenima...