Nakon intenzivno proživljenog stanja osobne i kolektivne eu(ro)forije, koje je na nekim područjima za posljedicu imalo učinak sličan nuklearnom udaru, idealno je vrijeme za lagano opuštanje i otrežnjenje . Uostalom, ne valja predugo biti u euforičnom stanju jer postoji vrlo izgledna mogućnost da se misli, osjećaji i štošta drugo još, iznenada počnu gibati vremenom i prostorom na potpuno turbulentan način…



U neke od mojih omiljenih načina opuštanja, pogotovo u razdoblju velikih vrućina i snenih popodnevnih mamurluka, svakako spada pronalaženje pogodnog mjesta za sveobuhvatno kontempliranje, a pri tome se kao idealna “destinacija” obavezno nameće ugodna atmosfera u sjenama krošnji stoljetnih maslina.

Stare masline zrače nekom posebno dobrom energijom pa se u okružju tog plemenitog drveta osjećam zaštićeno i spokojno, dok iz kvrgavog debla iščitavam mudrost i dugovječnost, a iz mladih vazdazelenih grana crpim snagu i pokušavam dokučiti tajne sastojke eliksira vječnog života…

I tako, upravo dok se se pitam postoji li u toj kategoriji išta bolje od terapeutskog učinka stoljetnih maslina, zaključak se nametnuo sam od sebe – naravno da postoji - terapeutski učinak tisućljetnih maslina!



A takvo čudo prirode, na svu sreću postoji vrlo blizu, na svega nekoliko kilometara udaljenosti, u Kaštel Štafiliću. Za one slabije upućene, to vam je onaj prvi od Kaštela ukoliko se krećete od Trogira prema Splitu, a posve logično – posljednji u nizu, ukoliko se vozite suprotnim smjerom, ahhh kako ovo dobro objašnjavam…





Di smo ono stali…
A – ha, dakle mjesto radnje je Kaštel Štafilić, vrijeme radnje, bilo današnje, bilo ono prije tisuću i pet stotina godina, sasvim je relativno za ovo možda najstarije živo biće na području Lijepe naše!
Maslina kao posebno sretno i sveto drvo, stoji ovdje kao živi spomenik i podsjetnik na neka jako jako davna vremena i prohujala stoljeća. Uvjeren sam kako upravo ova maslina pamti i ima upisano negdje među svojim godovima bezbrojne generacije ljudi kojima je pomogla, koje je othranila i podigla.





Na koji način onda sakriti radost, poštovanje i onaj jedinstveni osjećaj koji te prožme dok svojim dlanovima dodiruješ to staro deblo i pod svojim prstima osjetiš toplinu života kroz više od petnaest stoljeća….





Maslina iz Kaštel Štafilića uvedena je u registar zaštićenih spomenika prirode Hrvatske 1990. godine i na svu sreću danas se nalazi se jako dobrom stanju u prvom redu zahvaljujući ljudima koji se brinu o njoj…

Da, ova maslina je na svoj način istinsko čudo prirode, ali na svu sreću, čudima danas još nije kraj, iako se ovo slijedeće čudo ne može podičiti tolikim stoljećima u svojim žilama.
Dakle, slijedeće čudo u čudnovatim zgodama ekološko-hedonističkog bloga odaziva se na ime - kapari!





Ovaj bujni grm koji raste samo u područjima okupanim morem i suncem, čudo je svoje vrste, jer za razliku od mnogih drugih biljaka, on može rasti doslovce iz kamena. Dobro, ajde da ne pretjerujem, iz golog kamena baš i ne, ali čim se u pukotinama daju naslutiti trunčice zemlje pa čak i same prašine – to je kaparu dovoljno za njegov korijen.
O gastronomskim mogućnostima korištenja kapara za sada ne bih, hvala, ali razlog zašto je to malo čudo upravo danas aktualno je njegov možda najljepši dio – cvijet!



Svaka čast ruži, orhideji, magnoliji i ostalim kraljicama i princezama, ali tek kad kapari cvitaju onda je to prava fešta od…cvitanja!
Mislim da mi ne triba puno palamudit, slike govore puno više…











Sve ča je lipo kratko traje pa eto, taj naš famozni cvit kapara koliko god je ima sriću bit tako raskošan i neodoljiv, s druge strane mora trpit pokoru (pre)kratkoga sjaja…
Za sam kraj ove današnje priče, uletilo je, potpuno neočekivano, još jedno malo čudo.
I to baš uletilo, a di – u moju ostakljenu verandu! A ko – mala grlica!

Iznenada čujem, nešto čudno lepeta u verandi, šta je-di je-kako je, uletila bidna grlica unutra, ali nikako ne može pronać izlaz, pa nasrće izbezumljeno na prozorska stakla, udara u njih pa joj ništa nije jasno.
Znali su u moju verandu ranije često ulijećat i grajaši, ali oni ka stari snalažljivi barufanti najčešće uspiju pronać izlaz prije nego ih spaze mačke.

Nakon kratkotrajnog prijateljskog uvjeravanja i pokušaja dokazivanja određenih fizikalnih zakona, mala grlica se već umorna i izmučena odlučila prepustit sudbini ludoj pa šta bude neka bude.
Oprezno sam je uzeja u ruke da joj slučajno ne slomim krilo, a ona se na svu sriću potpuno primirila.
Da samo znate kako joj je srce lupalo!?
Bum-bum, bum-bum,bum-bum!!!
Sto na sat!
Ma šta sto na sat, sto na minut!

E sad, lipo smo se dogovorili kad je već tako iznenada uletila, da se mora strpit još samo minut-dva, da ovjekovječimo ovaj događaj. Nije bilo baš jednostavno, jer je nisam smija ispuštat iz ruku, ali eto - malo nosom, malo zubima, malo hm…nije sad važno, uglavnom uspija sam uključit digitalac i evo kako vidite- rezultat je tu.



Nakon kratkog i nadasve uspješnog foto-sessiona, grlica je svečano i uz prigodne zvukove fanfara puštena u nebeske visine di joj je i misto. Neka joj je sa srićom…

Toliko za danas!
Stara maslina, mlada grlica i cvit kapara…
Pa…kad malo bolje pogledam...lipo je ovo…