Među stotinama razigranih sitnica, igara bez granica, boja, veduta i vinjeta, koje u poentilističkoj maniri sačinjavaju sliku zvanu "ljeto u Dalmaciji", zasigurno pripada i ne tako davno ustanovljena medijska igra čiji se glavni smisao može komotno izraziti natjecateljskim motom "čiji je veći"...

I ovoga ljeta su nas veseli šareni magazini u tiskanom ili tješnjenom obliku svejedno, počastili s brojnim sličicama naših dominantnih mužjaka kako se samozadovoljno smiješe pored svojih ponosnica.



Ako ste slučajno promislili da su glavni razlozi i uzroci njihovih ponosa i postrasuda vezani za hm... kako da se izrazim...hm...vezani uz organe gonjenja dičnih vele-uspješnika hm... ne, nije to!

No, da ne kompliciram bezveze, o čemu se radi?
Eto na primjer, jučerašnji "Jutarnji list" donosi jednu novost, bolje reći laganu modifikaciju popisa naših top tajkuna i onih koji bi to tek željeli postati, a sve naravno vezano za njihove, više plutajuće, a manje ploveće ljubimce. Mislim ono fakat, već smo mnogi podanici u našoj maloj zemlji za velika pranja manje-više dobro upoznati s kakvom moćnom flotom raspolažu naši vještiji i promućurniji sunarodnjaci. Kako ne bi bili izgubljeni u tami neznanja, nadobudni novinari i urednici širom otvorenih očiju i ustreptalih srdaca, zdušno se trude da nama, pripadnicima običnog puka izlože barem mali dio pikanterija kakvima se odlikuju životi onih koji su prije nas ostvarili svoj hrvatski san.

Ipak moram priznati, ovog puta u Jutarnjem su bili prilično inventivni, pa to nije bilo samo suhoparno nabrajanje plovećih beštija, već su se ljudi potrudili pa nam donijeli fino i konkretno sve po spisku, koliko košta plovidba takvim krasoticama.

Na prvom je mjestu i ovoga puta neizostavni i nezamjenjivi Željko Kerum koji navodno sat vremena vožnje svojom Maiorom plaća 7000 kuna iz svog džepića.
Naravno, poslije našeg megapopularnog Željka slijede drugi Kerumići poput izvjesnih Zubaka, Grgića, Todorića, Mamića i njima sličnih, čiji su troškovi plovidbe nešto manjji, ali još uvijek na zavidnom nivou.

Ako ste promislili da je ovo vrhunsko razmetanje osobina tek uskog kruga ljudi iz poslovne "elite", moram vas upozoriti kako i niste potpuno u pravu.
Brzi gliseri s jakim motorima posljednjih godina postaju osobito popularni među sve brže rastućom skupinom mladih poduzetničkih lavova. Samo na prvi pogled paradoksalno, astronomske cijene nafte, nisu na našem moru donijele smanjenje broja "gutača goriva". Naprotiv, čini mi se da glisera s hrvatskom trobojnicom na krmi nikad nije bilo više.
Neka se vidi da se ima.
Neka se vidi da se može!



Ne, nisam ljubomoran ni jalan, neka se ljudi voze, zašto ne, sigurno su to zaradili svojim poštenim radom i sposobnostima. U svakom slučaju, ovakvi članci u tiskovinama su na neki istina – perverzan, ali uspješan način, ipak dobri promotori našeg mora i nautičkog turizma...
Samo, problem je u tome što su mnogi kriteriji i u ovom slučaju iskrivljeni, pa će nemali broj neupućenih čitatelja ili tek ovlaš- pogledatelja steći dojam kako je količina potrošenog goriva značajan i relevantan podatak o nečijim maritimnim vještinama i pomorskoj kulturi.





Zanimljivo, kako se urednici nikada ne sjete pa priupitaju za potrošnju goriva velikog barbu Jožu Horvata ili pak Mladena Šuteja, Ozrena Bakrača, Tonku i Alena, ribara s Matejuške...
Baš čudno!





Ha, ha, naravno da u svijetu u kojem danas živimo ništa više nije čudno, ali iz mog skromnog višedesetljetnog iskustva u plovidbi najmodrijim morem na Plavom Planetu, pouzdano mogu izreći tvrdnju kako se pomorska čast, ugled i mnogo još najboljih osobina vezanih uz plovidbu, očuvanje tradicije, poštovanje i ljubav prema moru u pravilu nalaze među ljudima kojima su "troškovi pogonskog goriva po jedinici vremena" obrnuto proporcionalni od naših veleuvaženih novopečenih morskih vukodlaka.







No, dosta je bilo o janjcima, vukovima i vukodlacima...
Bez obzira na to šta su moji troškovi plovidbe otprilike 350 puta niži od prosjeka elitnjaka, a za pravo reć, volija bi da su još i manji, to me ni najmanje nije omelo da jučerašnji vreli ljetni dan na moru provedem na najbolji mogući način...

Salbun u najdražoj vali još je uvik tirkizne boje, more opijajuće mirisno, čisto i bistro, a čaša ladne bevande nakon brodskog ručka najboljeg mogućeg okusa...











Zanimljivo, od jutra je zapuva neki musavi južinić i bilo je normalno za očekivat da vitar ka i obično krene "za suncem", ali eto, ka za vraga, jučer maeštral nikako nije uspija «probit» uzavrilu magličastu atmosferu.

U svakom slučaju, s maestralom ili bez njega, plovidba labirintom jadranskim škojića, zaljeva, prolaza i kanala, bila je prava i potpuno sam uvjeren da je meni i još mnogima «običnim» ljudima od soli, jučer donila puno više nego zadovoljstva nego li možebitno sudjelovanje u skorojevićkom preseransu, u carstvu zlatnih špina, sile elektroničkih uređaja i iljadama konja u makinjama...

Gušti su gušti.
I za "velike" i za "male", na koncu - uvik dođu na isto.
Samo triba znat!