Marketing
Vidova gora, pustinja Blaca, spomenak Brača...
Svjestan sam činjenice kako svojim blogo-čitateljima ni u kom slučaju nije uputno otkrivati moje, istina rijetke (sic!) mane i nedostatke, opet s druge računam zašto da se zavaravamo, neke stvari je puno bolje reć prije, nego posli kad bude kasno. Uostalom, netko drugi puno će lakše uočiti naše mane nego li mi sami...
Eto danas priznajem – nisam karakter!
Nisam i gotovo!
Lako se dam nagovorit!
E sad, da ne bi bilo zabune, lako me nagovorit na one stvari koje su mi drage ka šta su...ka šta su...hm...sad mi trenutno ne padaju na pamet (možda i padaju ali ne smin napisat!).
S druge strane, na ono šta neću i znam da neću, neću i gotovo, ne bi me nagovorija ni sam Bog otac...
Iako sam nakon uspona na Vaganski vrh sam sebi da svečano obećanje kako me planine neće vidit najmanje do kraja osmog miseca, opet sam se da isprovocirat i nagovorit na nemoralnu ponudu. Jerbo, ovi moji munjeni «Mosoraši», umisto da konačno odu na kolektivni godišnji, vrag im ne da mira pa i u srid lita organiziraju izlete!?
I kako sam reka da neću nigdi ić pa ma koliko atraktivan plan i program bija, opet sam na kraju i ovoga puta popustija. Ne bi ja, znate da ne bi, ali moja izvršna producentica mi je prije par dana ka ono slučajno natuknila da je Stipi interesantno ić na Brač, na Vidovu goru i pustinju Blaca. E, tako je to, kad njezin Stipe ima volje, onda mora još neko ić s njime da ne bi bidan bija sam i izgubljen.
I šta'š sad, kad Stipe oće (a ja ka ono neću op.p), onda nema druge nego itaj ruksake na leđa i goniiii.
A ti moja Ane, stoj doma i broji dane!
Usput je Stipe uspija nagovorit Nelu Gustirnu i njezinoga Kapetana, a naravno tu je još i cila ekipa već spomenutih munjenih Mosoraša kao i naših sezonskih gostiju...
Kad se na izlet najprije ide trajektom, to je u svakom slučaju - prvi dobar znak. Možda zato šta možemo sidit u salonima u krug i tako lipo ćakulat ka ljudi. A ne ono kad idemo autobusom. Niko nikoga niti vidi niti čuje, svi gledaju hipnotizirano u istome pravcu ka da smo došli gledat film u kino!
Zašto u autobusima malo ne prominu raspored sjedala!?
Onako lipo, po uzoru na brodske salone, e!
Sa stolovima u sredini, za bacit na karte, ili čakod pojist i popit...
Ajmo mi nazad na izlet...
Kao prvo – ovaj izlet je bija skroz naopako!
Da se razumimo, nije bija naopako u smislu da je bija loš, nego nam je raspored skroz bija izvrnut.
Najprije smo za predjelo osvojili najviši vrh otoka i to ne samo otoka Brača nego i najviši vrh svih jadranskih otoka – Vidovu goru, visoku 778 metara.
I to, znate li kako smo je osvojili?
A lipo, doveja nas je autobus sto metri isprid cilja, ostalo nam je samo malo protegnit noge do vrha i to je to! Evo je, osvojena Vidova gora, nisi reka ni ZERP! (Sića li se uopće netko još ZERP-a?)
Nakon toga smo se spustili malo niže pa smo tek tada krenuli na pješačenje dugo šest kilometara do pustinje Blaca pa posli još dva i po kilometra do mora i tek smo se onda, na samom kraju izleta penjali nazad!?
I zato govorim da je sve bilo naopako.
Najprije spuštanje- spuštanje- spuštanje pa tek onda dizanje- dizanje- dizanje.
Pa di to ima!?
Nego, vratimo se mi još malo na vrh Brača. Iako je još bilo rano jutro, uz to poprilično oblačno i maglovito, nismo se ni najmanje dali smesti jer je pogled s najvišeg vidikovca jadranskih otoka fantast... a šta ću vam uopće poć govorit kakav je to pogled...
Naravno, tu su i neizbježne antene, stupovi i repetitori kao i još stotinu drugih čuda...
Na samom vrju nalazi se čak i jedan ugostiteljski objekt čiju ponudu jića i pića na žalost nismo otkrili. Naime, objekt se otvara tek u deset uri ujutro a šta je najsmišnije – isprid navedenog objekta, sasvim nezainteresirano sjedio je službujući djelatnik kojem ni u snu nije padalo na pamet da radno vrime «pomakne» petnajstak minuta ranije pa eventualno ostvari par stotina kuna prometa... A bit će da se čovik pripa, nema li možda među planinarima koji prerušeni djelatnik državnog inspektorata...
No uza sve već navedeno, na samom vrhu nismo propustili pogledat ostatke crkvice svetog Vida a kako naše slavno planinarsko društvo upravo na ovom mjestu ima u vlasništvu parcelu od zamislite čak – tri tisuće, osam stotina i još nešto kvadrata, s punim pravom smo se osjećali kao svoji na svome!
Upravo na ovom mjestu na kojem smo se slikali, nekada davno nalazio se planinarski dom, a eto možemo na nekom od slijedećih izleta zanamisto doma postavit šatore, zašto ne? Neka se zna da je to naše!
Idemo dalje, u istom stilu. Vozač autobusa bio je čvrst u svojim uvjerenjima kako mu ne pada na pamet da nas vozika vamo-tamo po makadamu, pa smo taj dio puta morali odraditi auto-nogavicom.
No, šta je to za nas vrle planinare, pravi pisofkejk, istina je da sunce tuče u vrat i glavu ka blesavo ali šta se sad tu može...
Dakle, hodali smo, hodali i hodali i konačno stigli pred sama vrata pustinje Blaca, jedinstvenog spomenika i sjajnog primjera simbioze vrhunskih djela prirode i ljudskih ruku.
U ovoj pustinji pjeska naravno - nema, pustinja u ovom slučaju znači – dom pustinjaka glagoljaša, koji su ovdje stigli davne 1551. godine bježeći pred Turcima sa područja Poljica.
Dobrim gospodarenjem, glagoljaši su uspjeli od jedne male špilje u kojoj su se bili sklonili na samom početku, kroz stoljeća uspjeli stvoriti nešto zaista posebno, slikovito i upečatljivo. U doba svoje najveće moći imali su brojne vinograde, preko tri tisuće stabala maslina, brojne pčelinjake, tisuću ovaca, tri broda, kuće u Milni i Nerežišćima...Vino, ulje, med i sir «made in Blaca» - to je bio brand stoljećima ranije nego li je još na kugli zemaljskoj itko znao da brandovi uopće postoje...
A kad smo već kod kugli zemaljskih i svemirskih, ne smijem nikako smetnuti s uma pa zaboraviti napomenuti kako je u pustinji Blaca osnovan i značajni opservatorij tako da je upravo ovo mjesto steklo veliku ugled u području zvjezdoznanstva. Nisu se zanemarivale ni ostale aktivnosti na jačanju duha i tijela pa smo imali prilike vidjeti fitness-opremu iz nekih prohujalih stoljeća kao i veliki klavir kojega su kako saznajemo, iz uvale koja se nalazi nekih dva kilometra ispod Blaca, na užnoj obali Brača, dvanaestorica kršnih momaka nosila na svojim rukama i ramenima punih osam sati! Ostalo je zabilježeno da su njih dvanaestorica tijekom te operacije prenošenja klavira popila zajedno pedeset i šest litara vina!?
Je li im to više pomagalo ili odmagalo u izvršenju junačkog pothvata, vjerojatno nikada nećemo saznati.
Jedino ako ne organiziramo neki novovremeni reality-show pod nazivom «Vinskom stazom do Blaca» pa da vidimo današnje kršne junake kako se natječu u nošenju klavira!
Nekadašnje vinograde i maslinike, danas na žalost više ne vidimo. Ostala su samo sjećanja i ovaj muzej koji iako fascinira bogatstvom svojih eksponata, zahtjeva «pod hitno» financijsku injekciju kako bi se konačno započelo sa obnovom. Navodno se na tome intenzivno radi, živi bili pa vidili...
Nakon razgledavanja muzeja i naravno duhovno-tjelesne okrepe u hladovini, nismo odoljeli zovu i mirisu mora pa smo napravili đir upravo onom spomenutom «vinskom stazom» do Popove vale.
Dok cvrčci cvrče i cvrče na čvorovima crnih smrča, hitamo kroz negdašnje vinograde i nakon kojih pola sata već smo tu, na obali.
Nekoliko jedrilica usidrenih u mirnoj uvali, u okruženju zelenila borove šume, nema šta, prave slike jadranske idile.
Bračka idila za nas nadobudne planinare ipak je trajala prekratko jer su nas najzahtjevnije stvari tek očekivale. Najprije već poznatom stazom uzbrdo do pustinje Blaca pa nakon kratkog predaha još malo uspona do onog famoznog makadamskog puta. Ipak, šta je tu je, iako zvizdan peče, a bave maeštrala nema ni za lik, pičimo uzbrdo ka veliki. Povremeno se susrećemo s turistima koji svojim autićima prolaze ovom cesticom za koju surovi vozač autobusa nije tija ni čut! Iako govore različitim jezicima, iz njihovih začuđenih pogleda, svima se moglo iščitat jedna zajednička misao – «ma vidi ove luđake, u što im je dalo!?»
Opet govorim – ne znaju oni šta su gušti!
A gušti su ogromni kad nakon dvadesetak propješačenih kilometara po vrilome suncu konačno skineš smrdljive patike s nogu i zavitlaš ih u grmlje, gušti su kad dođeš na cilj pa se napiješ vode koja je doduše već u nekom skroz neprepoznatljivom prokuvanom stanju, gušt je kad se izvališ na pod a više uopće ne osjećaš ubode kamenja, drače, pauka, insekata i koječega još...
Sve u svemu – opet odličan izlet.
Nezaboravan nadasve!
Ipak je Stipe ima dobar osjećaj...
A ti Ane moja – stoj doma...
Post je objavljen 28.07.2008. u 12:30 sati.