Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
petak, 26.02.2010.
Malo kasnim s ovom viješću
U britanskom seocetu Westbury-sur-Mendip stanovnici su morali odlučiti kako će prenamijeniti staru (tipičnu britansku) telefonsku govornicu. Ljudi su se okupljali na čajanke, razmišljali (pao je prijedlog da bude info – punkt za turiste ili čak tuš za putnike namjernike) i onda je stanovnica Janet Fisher predložila da telefonska govornica postane najmanja knjižnica na svijetu – stanovnici će jednostavno knjige koje pročitaju ostaviti unutra, a uzeti one koje žele pročitati (negdje sam pročitala da su na tu ideju došli nakon što je bibliobus gradske knjižnice prestao dolaziti u njihovom smjeru).
Evo kraće vijesti
http://news.bbc.co.uk/2/hi/uk_news/england/somerset/8385313.stm
i dulje vijesti.
http://news.bbc.co.uk/local/somerset/hi/people_and_places/arts_and_culture/newsid_8373000/8373906.stm
Meni je osobito zanimljivo što se može naći niz linkova na britanske web – stranice koje izvještavaju o toj nesvakidašnjoj ideji (za koju su stanovnici Westbury-sur-Mendipa čak dobili i nagradu od britanskog telekoma za najoriginalniju prenamjenu telefonske govornice) i svi se slažu da je to bila izvrsna ideja (da ne spominjem štedljiva – ne treba vam zaposlenik, ne treba kompjutorski sustav, ne treba čak ni električna energija), a ja sam se zapitala koliko bi vremena kod nas potrajala knjižnica da je odlučimo smjestiti u takav nenadziran prostor – ja bih joj dala tjedan dana uvrh glave.
četvrtak, 25.02.2010.
Nemam iluzija
Iako se borim protiv konzumerizma u svijetu, iako (a pogotovo otkad gledam Dharmu i Grega) želim za svoje potomke bolji, istinitiji svijet koji nije baziran na zaradi i koji nam ne plasira lažno viđenje stvarnosti, ipak shvaćam da je industrija knjiga ipak industrija, da ima svoje tržište i svoje kupce, od kojih sam jedan (jedna?) i ja.
Istini za volju, raspametim se od sreće kad vidim da netko i u svijetu knjige i nakladništva ima izvrsne ideje i da zna prodati svoj proizvod (raspametim se na to glede bilo kojeg proizvoda, ali kao što znate – knjige su moj soft spot). Da završim svoj uvod u link koji vam namjeravam dati – vjerujem da ima puno fanova knjige koji su voljni hodati u odjeći koja promovira knjigu koju vole (osobno nisam od takvih, ali vrlo bih rado ovakav proizvod poklanjala).
www.outofprintclothing.com
Ukoliko kliknete na link koji sam vam servirala, vidjet ćete web – stranicu jedne posebne tiskare/trgovine odjećom čija je misija sljedeća:
Out of Print celebrates the world’s great stories through fashion. Our shirts feature iconic and often out of print book covers. Some are classics, some are just curious enough to make great t-shirts, but all are striking works of art.
We work closely with artists, authors and publishers to license the content that ends up in our collections. Each shirt is treated to feel soft and worn like a well-read book.
In addition to spreading the joy of reading through our tees, we acknowledge that many parts of the world don't have access to books at all. We are working to change that. For each shirt we sell, one book is donated to a community in need through our partner Books For Africa.
How we read is changing as we move further into the digital age. It's unclear what the role of the book cover will be in this new era, but we feel it's more important than ever to reflect on our own individual experiences with great literary art before it's forever changed.
What’s your story? Wear it proud.»
Svakako pogledajte majice za muškarce i majice za žene.
utorak, 23.02.2010.
Kiran Desai: "Halabuka u voćnjaku guava"
Roman «Halabuka u voćnjaku guava», prvijenac mlade autorice indijskog porijekla, Kiran Desai, jedan je od onih romana koje neprestano uzimate i onda vraćate na policu u korist nečega što vam se u tom trenutku učini zanimljivijim (nekad je to opravdano, a nekad se jednostavno osramotite izborom). Ne znam što me točno odbijalo kod ove knjige – vjerojatno to što sam previše skeptična da bih bila dobra vjernica, a hinduizam, budizam i druge istočnjačke religije i životne filozofije uvijek su djelovale kao posebno veliki mambo – đambo za moj trezvenjački zapadnjački um. I guave – što je zapravo guava? To ne raste u slavonskoj šumi, ne? (kad sam malo pogledala, radi se o mješancu između kruške i lubenice, ne po veličini, već po boji unutrašnjosti – navodno da je guava «supervoće», ima dosta pektina i vitamina A i C)
Prevarila sam se. Puno bih se bolje osjećala da sam čitala ovu knjigu ranije (dobro, «puno» je relativan pojam, ali svakako bolje). Ima tih knjiga koje vas osvoje svojim šarmom i suptilnim humorom za kojega uvijek zaključim kako izbija upravo iz autorove osobnosti – kao jednu od takvih, iako s drugog kraja svijeta i iako govori o jednoj drugoj temi, navodim «Dražesno kolektivno samoubojstvo» Arta Paasiline. «Halabuka u voćnjaku guava» je draga knjižica uz koju ćete provesti ugodno poslijepodne – u središtu je radnje neobični indijski mladić Sampath koji ne uživa u životu okružen svojom tradicionalnom indijskom obitelji. Jednoga dana kad mu sve prekipi, odluči otići i do kraja života sjediti na stablu guave u voćnjaku izvan grada. Iza sebe je ostavio svoga oca, gospodina Chawlu (utjelovljenje reda, rada, discipline i penjanja društvenom ljestvicom uz pomoć zaposlenja na uglednim poslovima u državnoj službi), majku Kalfi (Kalfi je žena u misiji – skuhati sve što raste, cvjeta, pliva, trči, leti i uopće postoji na planetu), baku Ammaji (koja zna što je red i što se pristoji) i sestru Pinky (njezin je glavni zadatak udati se u respektabilnu obitelj, ali to će se s obzirom na obiteljsku povijest ludila pokazati težim zadatkom nego što čitatelj na početku misli).
Kao i kod nekih drugih knjiga (naprimjer, «Kao voda za čokoladu» Laure Esquivel ili «Pod suncem Toskane» Frances Mayes), najdraži su mi opisi pripreme probranih jela i delicija s indijskim predznakom, koji svi pripadaju u ingerenciju Sampathove majke Kalfi (s obzirom na dolje opisanu trudničku glad, njezina strast prema hrani nije uopće neobična):
Glede navedenog, kuham od šesnaeste godine i uvijek sam se dobro snalazila u kuhinji pa ovakvu strast mogu razumjeti (ima nešto relaksirajuće u tome kad se nakon napornog radnog dana uvališ u kuhinju i isprobavaš recept kojega još nikad nisi radio), a vidim da mogu i mnogi drugi. Naime, u posljednje dvije godine koliko sam na blog.hr – u nikad nisam vidjela više kulinarskih blogova nego ovih dana, čak i blogovi koji prije nisu govorili o kuhinjskim temama sad se bave davanjem recepata, fotografiranjem kuharskog procesa i gotovog proizvoda i inim pitanjima. Što je razlog tome? U jednu ruku, mislim da su ljudi pritisnuti recesijom sad počeli intenzivnije razmišljati o tome što i koliko jedu i na koji način dolaze do hrane (iako je većina nas zapravo o tome uvijek razmišljala, ipak je postojalo mjesta za poneku spontanu dostavu hrane ili odlazak u restoran – ovih dana se ne sjećam kad sam zadnji put išla jesti van ili zvala catering), pa se i kuharsko umijeće počelo više cijeniti (to je dobro i iz mnogo drugih razloga, ne samo zbog uštede – kuhati kod kuće znači da će se svi oni skupi strojevi, uređaji i kuhinjske alatke koje imamo konačno isplatiti, znači da znamo što stavljamo u lonac i koje je to jelo higijenske i zdravstvene standarde zadovoljilo, a i znači da će se ukućani kod zajedničkog objeda ipak malo više družiti i provoditi zajedničko vrijeme).
Isto tako, umijeće kuhanja radi hobija je postalo trend: kuha Goli kuhar, kuha Ana Ugarković, kuha Barbieri, a hvala na pitanju, papak u lonac je umočio i Mirko Fodor. Kuhanje je dio «lajfstajla» (skužila sam da je to nova riječ, ali ne znam što znači – i sportska karijera je određeni životni stil; sex, drugs&rock'n'roll također, ali eto – i kuhanje pripada određenom životnom stilu, pogotovo ako uvrstite mnogo različitih vrsta salata, poput rukole i matovilca (oprostite na sarkazmu, navedene salate nisu green green grasses of MY home) i sve začinite hektolitrima maslinovog ulja) i mnogi žele uhvatiti groovy train, heading for the Town of Cool.
Vjerojatno postoji još nekoliko razloga zašto je kuhanje postalo toliko popularno, pa ako znate još koji, obvezno me prosvijetlite.
Nego, glede knjige «Halabuka u voćnjaku guava», preporučujem vam mladu autoricu (nagodinu tek četrdesetogodišnjakinju) Kiran Desai. Osim ovoga, u Algoritmovoj nakladi objavljena je i njezina druga knjiga, «Nasljeđe gubitka», koja je ovjenčana i Bookerom.
nedjelja, 21.02.2010.
Frederic Beigbeder: "Romantični egoist"
Kako sam već rekla, bila sam jako sretna kad sam na pultu najčitanijih knjiga (prije je, vjerovali ili ne, postojala polica najčitanijih knjiga u mojoj knjižnici – no izgleda da više nema potrebe za policom: ili svi čitamo jedne te iste knjige, ili manje čitamo nego prije) u knjižnici našla «Romantičnog egoista» poznatog Frederica Beigbedera. «Oho» - pomislila sam – «je li konačno došlo vrijeme i za susret s Jednim Od Najrazvikanijih?» (zbog sve te pompe sam očekivala više – kod mene je Houellebecq spominjanje svoga imena uzalud definitivno zaslužio, dok Beigbeder baš i nije, no ovu moju tvrdnju uzmite s rezervom jer zaključujem samo na temelju jedne pročitane knjige).
Tko je taj dečko, taj četrdesetjednogodišnjak zbog kojega su književni kritičari čvrsto uhvatili lastiku na svojim gaćama? Oceanmore (oprema knjige štura kao i uvijek) kaže sljedeće: 1990. godine piše prvi roman «Memoires d' un jeune homme derange» (Babelfish bi to preveo kao «Memoare poremećenog mladog čovjeka») i zapošljava se kao copywriter u reklamnoj agenciji. 1994. godine objavljuje roman «Vacances dans le coma» («Praznici u komi», rekla bih da se radi o parafrazi «Praznika u Rimu»). 1997. godine objavljuje «Ljubav traje tri godine». 2000. godine počinje Beibeder – boom: knjigom «129,90» postaje slavan i izvan Francuske. 2003. godine dobiva nekoliko nagrada za roman «Windows on the World», 2004. godine u koprodukciji s Jean – Michelom di Falcom objavljuje «Vjerujem, ni ja također», i konačno, 2005. godine je došlo do objavljivanja «Romantičnog egoista». Za njega urednici kažu da se radi o vrsti «intimnoga dnevnika u kojem se isprepleću mondene kronike pariškoga društvenog života, globalističke putopisne crtice (nakon uspjeha romana 129,90 pozivaju ga na promocije sa svih strana svijeta), razmišljanja o ljubavi, aforizmi nalik na reklamne slogane… Ukratko, to je priča o Oscaru Dufresneu, autorovu dvojniku, ciniku, kukavici, depresivcu, egoistu opsjednutu seksom – shizofreničnu muškarcu s početka 21. stoljeća.» Inače, naslov je preuzet od «neuspjelog» naslova romana Francisa Scotta Fitzgeralda.
Dobro, kad smo riješili tehnikalije, idemo vidjeti što je «Romantični egoist» - to je bilježenje kojekakvih struja svijesti koje se čovjeku jave u tijeku dvije godine, od ponedjeljka do nedjelje. Oscar Dufresne, Beigbederov alter – ego, našao se u žiži događanja: koga to pali, toplo mu preporučujem čitanje Beigbedera. Koga je briga, taj vjerojatno neće znati o čemu se radi i bit će mu dosadno neprestano nabacivanje očito poznatih, ali njemu neznanih imena.
Evo za uvid jednog četvrtka i petka s početka knjige:
Bogati imaju sve lošiji i lošiji ukus, ne? Novac i njegovo tisuću i jedno ruho pretovareno kamenčugama, neka ogavna jahta, kade sa slavinama od masivnog zlata. Siromašni su danas postali elegantniji od bogataša. Nove marke krpica, kao Zara i H&M, učinile su dekintirane super komade tisuću puta više seksi od dobro potfutranih fifica. Vrhunac vulgarnosti je lova, budući da je svi živi žele. Moja je pazikuća više šik od Ivane Trump. Što mi se najviše na svijetu gadi? Miris kože u engleskim de luxe autima. Ima li što odvratnije od jednog rollsa, bentleya ili jaguara? Na kraju knjige objasnit ću zašto.
Petak
Ono što bi sad bilo dobro za razvoj povijesti kinematografije: snimiti pornić u kojem bi glumci vodili ljubav govoreći jedno drugom «Volim te» umjesto «Osjećaš ga, ha, kurvetino.» Izgleda da se to događa, u životu.»
Iz ovog se citata vidi kako je o knjizi Beigbeder ipak razmišljao – vidi se ljubavna priča našeg romantičnog egoista Oscara Dufresnea, u naznakama se vidi njegova obiteljska situacija, zamor materijala neprestanim partijanjem, ali iz citata bi se isto tako dalo zaključiti da je njegov stav prema plitkom jet – setu negativan, iako on zapravo vrlo rado sudjeluje u brojnim orgijastičnim aktivnostima europskog najtlajfa.
Ipak, obitelj mu nekad nedostaje:
Međutim, pojavom interneta u društvenom životu i sam je Oscar zamijetio jednu stvar:
Općenito, «Romantični egoist» je prepun aforizama, punchlineova i kratkih, bombastičnih izjava poput ove:
Ili ove:
Kad ti je 30, kažu da si «briljantan».
Kad ti je 40, kažu da imaš «talenta».
Kad ti je 50, kažu da si «genijalac».
Kad ti je 60, kažu da si «has been».
Kad ti je 70, pitaju zar «još nisi umro»?»
Evo još jedne Beigbederove misli o stanju u industriji knjiga:
Kritičari ne čitaju knjige: oni ih prelistavaju.
Čitatelji ne čitaju knjige: oni ih kupuju.
Zaključak: knjige ne čita nitko osim pisaca.»
Ono što ja zovem globalizacijom, Beigbeder inzistira zvati «mondijalizacijom»:
Mondijalizacija se očituje i u svijetu marketinga, koji možemo samo ironizirati da bismo njegovo nasrtanje preživjeli:
Knjiga obiluje i opisima seksualnih prizora između Oscara i Francoise, ali i mnogih drugih aktera, no to je i problematično sa stajališta novovjekog Casanove:
Praktični savjeti «romantičnog egoista» ovdje ne staju – nudi nam i jedan komunikacijski trik:
Zašto upravo ovakvo poluautobiografsko djelo? Frederic Beigbeder nije izbjegao odgovoriti ni na to pitanje:
Najviše me razveselilo to što sam i kod Oscara Dufresnea pri kraju knjige uočila posve humane dvojbe (ipak!) koje nisu usmjerene na seks, droge i diskoteke:
U tom tonu proglašavam demistifikaciju lika i djela Frederica Beigbedera potpuno završenom!
P. S. Iz «Romantičnog egoista» sam pokupila jednu poslovnu ideju o pokretanju časopisa koji bi izlazio vikendom. Mislim da mi je to totalno kul ideja jer ljudi imaju više vremena za čitanje i treba im medij na kojem bi našli događanje u kojemu mogu sudjelovati preko vikenda. Taj se časopis u Francuskoj zove «Vendredi, samedi, dimanche (Petak, subota, nedjelja)»
petak, 19.02.2010.
Daniel Pennac: "Iz magareće klupe"
Jedna od najljepših kovanica iz svijeta knjige i nakladništva mi je definitivno Sysprintova biblioteka Karizma – «biblioteka za književne sladokusce» (druga je, dakako, Disputova «na tragu klasika»). U okviru te su biblioteke objavljene sve hrvatskoj čitateljskoj publici poznate knjige Daniela Pennaca, pa tako i ova pod naslovom «Iz magareće klupe». Priča je to o jednom učitelju koji se nakon četvrt stoljeća rada u prosvjeti javlja s pričom o svojim školskim danima i iskustvima koja je, okrenut u retrospektivu, stekao u radu s djecom. No to nije priča o izvrsnom učeniku (jedna od najdražih novovjekih kovanica mi je «akademska izvrsnost», što je naša rektorica obožavala ubacivati u svakoj prigodi), već priča o tzv. drugoredašu (ne znam jesu li mlađi čitatelji susreli taj izraz, i ja ga znam samo iz literature – prvoredaši ili prvorazredni učenici su oni koji su (kako i sama riječ kaže) oni koji su s lakoćom svladali sve svoje učeničke obveze, dok su drugoredaši, tj. učenici drugog reda napredovali najčešće s poteškoćama. Tako je – Daniel Pennac autobiografski obrađuje svoje djetinjstvo i s nemalim stidom govori o svojim učeničkim godinama, da bi ga upravo loša rješenja i zanemarivanja koja je on proživio kao loš učenik inspirirali da svojim lošim učenicima (a radio je upravo s onim tipičnim «najgorim», «specijalnim» razredima) ponudi drukčiji pristup.
Prvo ćemo čuti o porijeklu riječi «drugoredaš» od samog Daniela Pennaca:
Cancre boluje od «cancrerie» (1885). Ta je riječ – koju također često upotrebljavam – u nas pala u zaborav, a pritom nije dobila odgovarajuću zamjenu. Danas govorimo o «nesposobnjakovićima» i «nesposobnosti» što je s pedagoškoga gledišta besmislica. Naime, drugoredaš nije nužno «nesposoban». Einstein, Balzac, Chaplin, Edison, Karlo Veliki, Debussy, Darwin, Picasso i deseci drugih velikana bili su drugoredaši. Da su bili «nesposobni», to bi i ostali. U dubini njihove drugoredaške boljke pupalo je nešto što škola nije primijetila.
No ne smijemo dopustiti da nam te slavne iznimke zastru činjenicu da većini drugoredaša cancrerie u društvenome smislu nosi smrt. To me pak upućuje na drugi znakoviti korijen: riječ «cancer» (1748) kao zloćudni tumor. Neki mališani boluju od tumora cancrerie i treba ih liječiti jer im u društvu ta bolest može biti smrtonosna.
Cancre stoga nije samo loš đak. Kod njega je školski neuspjeh zapravo puka posljedica drugoredaške boljke koja ga koči, baš kao i eventualna lijenost, buntovnost, nasilnost, laganje, varanje, markiranje, bježanje od kuće itd.»
Možemo li zapravo povjerovati da je netko tko je kasnije dvadeset i pet godina poučavao nekoliko tisuća djece bio toliko loš? (jer mnogi ljudi su skloni reći – ja sam se u školi provlačio, bio sam loš učenik, malo sam učio, mene učitelji nisu razumjeli – ali sve to skupa i nije tako alarmantno, svi su u konačnici završili barem osnovnu školu). Čini se da u Pennacovom slučaju opravdanje za tako smjelu tvrdnju svakako postoji:
Ni danas, kako kaže Pennac, situacija nije nimalo drugačija:
Problem školskog uspjeha meni je u nekoliko posljednjih mjeseci postao maglovit pojam – da ste me prije pola godine pitali je li važno biti dobar učenik, kao iz topa bih vam rekla da jest, da je to uvjet za napredovanje; međutim, otkad sam na TED – u gledala predavanje Sir Kena Robinsona o tome u što odgajamo našu djecu (idealna osoba koja izađe nakon uspješno položenih svih stupnjeva obrazovanja je sveučilišni profesor – a sveučilišni profesori zapravo i nisu ideal, zar ne?), a pogotovo nakon što sam razgovarala sa svojom profesoricom iz osnovne škole, koja mi je rekla da ona više nema sredstava za uvjeriti klince da moraju učiti, jer ih naša stvarnost uvjerava upravo u suprotno – da danas kod nas čovjek mora biti što manje obrazovan da bi bio uspješan i sretan u životu. Međutim, uvjeri ti roditelje u to!
Oduševilo me što je Pennac potpuno opremljen za rješavanje situacija u kojima su učenici obeshrabreni školskim neuspjesima (jer su im njihovi roditelji i drugi loši pedagozi često govorili kako nikad ništa od njih), pa čak i ovakve:
Promatrajući učenike, Pennac je zaključio kako postoji tri vrste učeničkih odgovora na profesorska pitanja: točan, pogrešan i apsurdan. Prva su nam dva jasna, ali ne razumijemo što je apsurdni odgovor niti kako se on razlikuje od «klasičnog» pogrešnog:
Među uzrocima lošeg učenja i neuspjeha u obrazovanju (a što sam već spomenula gore u ovom postu) možemo nabrojiti i činjenicu da su klinci danas veliki potrošači – a tržište želi zadržati svoje potrošače što neinformiranijima da bi se njima lakše manipuliralo):
Posljedica ovakvog društvenog poretka jest i odlomak kojega možemo naći na koricama ove knjige:
Evo i posljedica – banalizirana podjela djece na nekoliko vrsta:
Svih petero su djeca.
Svih petero su oruđe u tuđim rukama.»
Nisam zapravo planirala završiti priču o ovoj knjizi u tako sumornom tonu – htjela sam vam reći o tome kako Pennac nije pamtio imena svojih učenika, ali je dobro pamtio kako su izgledali nakon što ih je uspio inspirirati, a i oni su zapamtili njega i lekcije koje im je udijelio. Htjela sam vam pričati o tome kako je sirota Jocelyne ipak prestala plakati i kako književnost ima velik udio u tome da se izvučemo iz kompleksa «drugoredaštva». No i ovako sam odužila preko svake mjere.
U posljednje vrijeme često razmišljam o djeci, možda i stoga što osjećam kako mi tiktaka biološki sat. Kad sam imala trinaest godina, mislila sam da ću do dvadeset pete već imati posao, roditi, napraviti nešto od sebe. A eto. No tješi me vic koji ucviljenim roditeljima priča autor knjige «Iz magareće klupe», Daniel Pennac:
- Znate li koji je jedini način da nasmijete Gospodina Boga?
Žena na liniji oklijeva.
- Ispripovijedajte mu svoje planove.»
srijeda, 17.02.2010.
Pavao Pavličić: "Žive igračke"
Jesam li vam rekla da ću ovog tjedna ponovno pjevati hvalospjeve Pavličiću i njegovom umijeću da zaintrigira moju misterije i krimića željnu dušu? Ovog puta on to čini u romanu «Žive igračke» u kojem se još jednom utječe svom poslovičnom detektivu, uredniku crne kronike, Ivi Remetinu, pred čijim se očima događa još nekoliko ubojstava u inače mirnom Zagrebu.
Moram biti iskrena i reći kako u Hrvatskoj osim Pavličića (i u određenoj mjeri Tribusona) nema pisca komercijalnih krimića. Hrvati, čini se, nisu zainteresirani za čitanje kriminalističkih priča i trilera, reklo bi se ako bi čovjek sudio prema zakonima ponude i potražnje. Ipak, čini se da je sasvim suprotno: manijakalno se čitaju krimići iz Algoritmove Najbiblioteke, a ni Agathi Christie nije opala (vlas s glave?) prodaja otkad je počela izlaziti u mekoukoričenim izdanjima (uz 24 sata tijekom prošle godine). Stoga, bit će da Hrvati krimiće vole čitati, ali rijetki su oni koji bi ih znali dobro napisati. Zato smatram da ono što umije Pavličić treba dodatno istaknuti i honorirati.
Evo stoga poslovne ideje koju ovoga puta besplatno iznosim svim hrvatskim izdavačima koji se žele uhvatiti ukoštac s mogućnošću promocije i zarade (dakako, uz uvjet da se autor s tom idejom složi i uz poštovanje autorskih prava) – treba reizdati serijal krimića Pavla Pavličića čiji je glavni lik urednik crne kronike Ivo Remetin onako kako bi to učinili Ameri (bombastično! «Prvi slučaj doktorice Kay Scarpetta» ili «Doktorica Temperance Brennan ponovno u akciji!») – u istoj biblioteci s istim dizajnom, s brojevima na hrptu, u paperback izdanju s popularnom cijenom (mislim da bi 59 kuna bio maksimum koji bih ja kao čitateljica po naslovu bila spremna platiti). Takvo nešto bih ja sto posto kupila. A jednom kad kupiš jednu, ne možeš podnijeti da ih nemaš sve u kolekciji. Ukoliko je cijena dovoljno pristupačna, svako bi kućanstvo moglo podnijeti financijski teret kupovine takvih knjiga, a radi se o literaturi koju svatko može čitati (pa čak i klinci, nisam primijetila da su knjige izrazito neprikladne u bilo kojem smislu, pogotovo za ove krvožedne današnje generacije).
Da ima opravdanja za takav poslovni potez svjedoči i broj naslova u kojima se kao detektiv pojavljuje Ivo Remetin: moguće je da moji podatci nisu potpuni, ali nastojala sam prikupiti što više takvih naslova – po mom sudu ih ima deset (što je idealna brojka za serijal knjiga). Dopustite da ih nabrojim:
«Rakova djeca» (prvo izdanje 1988. godine u Biblioteci HIT izdavačke kuće Znanje)
«Pjesma za rastanak» (2000., Školska knjiga)
«Pasijans» (2000., Školska knjiga)
«Otrovni papir» (2001., Mozaik knjiga)
«Mrtva voda» (2003., Školska knjiga)
«Tužni bogataš» (2004., Mozaik knjiga)
«Krvnik u kući» (2004., Mozaik knjiga)
«Zmijska serenada» (2005., Mozaik knjiga)
«Cvijeće na vjetru» (2007., Mozaik knjiga)
«Žive igračke» (2009., Biblioteka HIT)
(Kao što vidite, jedini problem i jest u tome što je Ivo Remetin objavljivan raštrkano po izdavačkim kućama, pa različiti momci imaju prava razdijeljena među sobom)
Eto, to je moja poslovna ideja, drage izdavačke kuće – iduću ću vam definitivno masno naplatiti!
ponedjeljak, 15.02.2010.
Francesca Clementis: "Djevojka od karijere"
Izabrala sam sjajne knjige prilikom posljednjeg posjeta knjižnici: jedan Pavličić («Žive igračke», ponovno očekujte hvalospjeve na Pavličićev račun), Kiran Desai (čiju knjigu «Halabuka u voćnjaku guava» već mjesecima uzimam pa vraćam nakon što mi se svidi nešto drugo), Frederic Beigbeder i njegov «Romantični egoist», pa «Besmrtna priča» Jirija Kratochvila, «Atlas oblaka» Davida Mitchella i «Iz magareće klupe» Daniela Pennaca. Najslabija karika u ovom lancu definitivno je «Djevojka od karijere» britanske autorice Francesce Clementis. Kako kažu izdavači Dušević & Kršovnik iz Rijeke, autorica je napisala još i romane «Velike cure ne plaču», «Moje cure» i «Zar bih vam lagala» (od kojih su prve dvije objavljene kod istog nakladnika). I sad slijedi rečenica koja me oborila s nogu «Nagradu najbolje britanske spisateljice osvojila je 2000. godine.» U Hrvatskoj ima desetak književnih nagrada, ne znam koliko ih ima u Velikoj Britaniji, ali ne vjerujem da postoji jedna nagrada koja se dodjeljuje «najboljoj britanskoj spisateljici». Ne budi lijena, pokušala sam pronaći o kojoj se književnoj nagradi radi, ali jedino što sam saznala jest da je Francesca Clementis bivša dobitnica Nagrade Ian StJames za svoje kratke priče. Nadam se da urednici misle upravo na tu nagradu.
Ovo nije vrhunski chick – lit, ako ste to pomislili. Do posljednjih dvadesetak stranica me ova knjiga nije vukla na čitanje, bila mi je dosadna, razvučena i sklona prekomjernom objašnjavanju (da ne kažem, nije ispoštovano pravilo «show, don' t tell» pa se autorica Francesca Clementis upustila u pretjeranu psihološku karakterizaciju svih glavnih likova). U središtu je radnje Kate Harris, menadžerica – otirač, koju na njenom starom radnom mjestu svi mogu iskorištavati: ona cijelom uredu kuha kave, sluša njihove probleme i obavlja njihove poslove. Kad za oproštajni dar dobije otirač, to ju toliko povrijedi da na idućem radnom mjestu odluči glumiti Lauren Bacall, oli nedodirljivu šef' cu (ne pitajte mene, kakva je tu logika promišljanja je totalno beyond me). U tvrtki u koju dolazi svi mrze žene na rukovodećim pozicijama jer su rospije, kao. Čak i u zatucanoj Hrvatskoj ja ne znam nikoga tko bi izjavio nešto takvo, osim Ante Kovačevića. Vjerujem da nitko ne misli da su u pravilu menadžerice rospije, osim ukoliko doista jesu takve (bar ja ne mislim tako, niti itko oko mene razmišlja na takav način). Isto tako, ja radim u financijskom sektoru u kojem nema puno žena menadžerica, ali ne znam niti jednu menadžericu koja cijelom uredu kuha kavu ili obavlja zadatke za čitav tim. Tako da – priča je malo tanka. Da bi autorica izvela to što je planirala s početkom i krajem, morala je smisliti puno neuvjerljivih razloga za sredinu, dakle, a upravo je to ono što me odbilo od čitanja. Imam dojam da je i nevješt prijevod učinio svoje u tome da knjiga djeluje amaterski. Naravno, Kate dolazi u ured gdje postoji jedna grumpy žena – tajnica (Sally), jedan ružan lik koji ima puno sreće sa ženama (Ben) iako je oženjen, jedna žena koja spava s čitavim uredom (Rebecca) i jedan pristojni i dobri lik koji pati od nekih svojih mušica (Andrew). Gledajući tu plejadu prototipova iz korporativnog svijeta, čovjek se ne može oteti dojmu da je izvedba mogla biti i malo zanimljivija, a konačna poanta (nemojte se pretvarati da ste bilo što osim onoga što jeste) manje otrcana.
Ako ste doista verzirani na mogućnost ubijanja jednog zimskog poslijepodneva čitanjem, ova knjiga je dobar izbor. No nemojte joj sasvim povjerovati jer ima i prikladnijih načina da se progovori o «ženama od karijere».
subota, 13.02.2010.
Walter Serner: «Posljednje opuštanje - priručnik za hohštaplere i one koji to žele postati»
Objavljena u izdanju izdavačke kuće Modo prošle godine, ova mi je knjiga izbjegla ispod svih radara i do nje sam došla zapravo sasvim slučajno. Radi se o djelu autora Waltera Sernera (pravim imenom Waltera Eduarda Seligmanna) koji je rođen 1889. godine u Karlovyim Varyma, studirao je pravo u Beču i Berlinu, a od 1914. živi u Zürichu kao «pisac, esejist, dadaist i snob». Nakon dva desetljeća putovanja po Europi, primiruje se u Pragu da bi mu se od 1942. godine izgubio trag u Minsku.
Evo što urednici kažu o knjizi:
Iskreno, pročitala sam samo prvih nekoliko stranica koje su me, osim preporuke u kojim uvjetima da se knjiga čita (znači, prvo pojesti guščju jetru, a zatim uz kavu, konjak i cigaru, polako čitati, praveći veću pauzu nakon svakih pola sata...) u potpunosti odbile. No to ne znači da se s ovom knjigom neću «slučajno» sresti negdje u budućnosti.
četvrtak, 11.02.2010.
Andrej Nikolaidis: "Sunčani dan na La Plaza de la Constitucion"
Kako ja volim pametnog i načitanog muškarca! Nema ništa više hot od inteligentnog sugovornika u mojoj knjizi hot stvari, naš je svijet (a pogotovo Balkan) prenapučen tupanima. Ja sam bila tako sretna kad sam pročitala ovu knjigu Andreja Nikolaidisa pod naslovom «Sunčani dan na La Plaza de la Constitucion» (radi se o tekstovima tog crnogorskog pisca mlađe generacije koji su objavljivani u «Monitoru», «Vijestima» i «Slobodnoj Bosni» u periodu od 2006. do 2008. godine) jer sam dobila dojam da iako je naše područje, kako Crna Gora, tako i Srbija, Bosna i Hercegovina i Hrvatska, prenapučeno idiotima, još uvijek ima ljudi koji govore – ako mislim preživjeti ovakav kakav jesam, ti mi se ljudi i taj mi se svijet mora gaditi, kad mi se prestane gaditi, prestao sam biti što jesam. Sviđa mi se to što se zbog Nikolaidisa osjećam manje sama i manje posrana.
Inače, knjiga je objavljena u biblioteci «Zeleni svesci» naklade Izdanja antiBarbarus u suradnji s Nacionalnom zajednicom Crnogoraca Hrvatske i sadrži četrdeset i četiri kolumne, mahom humoristične.
Pa poslušajmo što Nikolaidis misli o tome «Šta sve možeš raditi u Budvi kad si mrtav»:
Naslovna priča, «Sunčani dan na La Plaza de la Constitucion» donosi, po mom shvaćanju, ispovijesti običnih ljudi koji su prisustvovali važnim povijesnim događajima, najčešće negativnih.
U priči «Analna anksioznost» (u kojoj Nikolaidis tematizira opsjednutost guzicama i analnim otvorima kod naših balkanskih mužjaka, navodno strogo heteroseksualnih), gratis dobivamo Nikolaidisovo viđenje muških primjeraka ovoga kraja:
Sarkazam po istom pitanju nastavlja i dalje, u priči «Novi primjeri čojstva i junaštva», a glasi ovako:
(to mi je možda jedan od najdražih citata iz ove knjige, liječi mi dušu činjenica da na ovom svijetu postoji netko tko razumije moj prikriveni gnjev na ponos kojim neki ljudi ističu svoj seljakluk)
Jedna zgoda koja se u knjizi ponavlja kroz priču «Pakao» i «Pakao (remixed)» je ona o kosti od pršuta koju cijelo selo čitavu godinu koristi da bi iz nje skuhalo juhu, kao i sljedeća zgoda:
«Govorim o tome rođaci iz Kanade, koja je tu na odmoru. Nije to ništa, kaže mi ona. Moja prababa, koja je živjela u Trebinju, davala je zube za svadbu. Molim? – rekoh. Pa da, kaže, ona je jedina u kraju imala zube, pa bi nevjeste pred svadbu dolazile do nje da je mole da im posudi zube, ne bi li zablistale na svadbi. Ona bi ih, onako široke ruke, bez riječi izvadila, oprala i dala.»
O užitcima boravka na crnogorskom primorju Andrej Nikolaidis govori u priči «Enjoy Montenegro», a ja iz nje donosim posve istinito opažanje o primitivcima:
Evo još jedne preporuke crnogorskog turizma:
Kako smo i mi prije nekoliko godina imali slučaj u kojem su se mnogi Hrvati identificirali s osuđenim ratnim zločincem, Mirkom Norcem, smatrala sam da trebam uvrstiti i ovaj komentar Andreja Nikolaidisa iz priče «Filaret» o vladiki Filaretu koji je kršio crnogorske zakone:
Govori on i o crnogorskim studentima koji ne predstavljaju intelektualnu elitu društva već se iz školskih klupa regrutiraju u najveće državne selebritije – pokvarene političare. Predlaže i da se umjesto statue Brucea Leeja na našim prostorima postavi statua u čast Velikom Lebowskom, koji u bade – mantilu i u gaćama, neuredan, lijen i neodgovoran, bolje predstavlja našeg čovjeka nego Bruce Lee.
Duhovita je i opservacija o načinu na koji se vodi biznis na Balkanu:
Vrhunac gnjeva, očaja i rezignacije i ja i Nikolaidis doživljavamo u ovakvom trenutku:
Činjenica da je netko na sve to gnjevan i ogorčen poput mene na neki me perverzan način tješi i umiruje, i ima na mene učinak kakav na Nikolaidisa imaju tekstovi Petra Lukovića – «Mislite da ne možete više ni trena izdržati okruženi ludilom, bolešću i smrću, a onda vam neko introvenozno zvizne 500 miligrama razuma i nade.»
utorak, 09.02.2010.
Marina Šur Puhlovski: "Nesanica"
Kako sam obećala davnih dana, konačno sam uspjela pročitati roman Marine Šur Puhlovski pod naslovom «Nesanica». Radi se o knjizi za koju sam čula tijekom suradnje na online book klubu na portalu Knjizevnost.org, ali ni onda ga nisam imala vremena pročitati, pa su mi u tom smislu ostale neke nadoknade.
O Marini Šur Puhlovski (za one koji žele znati više): autorica je rođena u Zagrebu gdje je završila gimnaziju, a potom i komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu. U mladosti se (kažu urednici Drago Glamuzina i Velimir Visković iz Profila u čijem je izdanju ova knjiga objavljena) bavila novinarstvom i književnom kritikom da bi iste djelatnosti napustila u korist svoga umjetničkog rada.
Nakon službenog uvoda slijedi ono zbog čega su čitatelji ovog bloga najčešće ovdje – radi mog čitateljskog mišljenja. Nastojat ću biti maksimalno uvijena jer uvijek postoji mogućnost da nečiji osjećaji budu povrijeđeni (ovo pišem pod emocionalnim utjecajem koji je na mene ostavilo čitanje posta blogerice na blogu Callgirl diary). Znate one ljude koji su toliko nabrijani da konstantno govore povišenim tonom koji nakon sat – dva počne neizdrživo iritirati? (jednom sam bila na seminaru na kojem je predavač konstantno galamio na svoju publiku nastojeći je valjda animirati – s predavanja sam izašla sa svjetskom glavoboljom; mom senzibilitetu jednostavno ne odgovara nastup nabrijane osobe koja viče). Još bolji primjer: znate one babe koje konstantno cendraju o svom promašenom životu, a vi ih ne možete izbjeći nego ih morate slušati? Ova knjiga i stilom i sadržajem jest upravo to. Pri čemu moram dodati da je glavna junakinja ove knjige izvjesna Sofija, 57 – godišnja književnica koja u noći nesanice drobi sebi i nama ostalima o tome kako je bio promašen njezin život i životi svih njenih predaka nekih pet generacija unatrag. Pedeset i sedam godina, dakako, ne označava nužno babu, jer baba nije broj godina, baba je stanje duha, a ova je žena definitivno baba. Ubilo me u pojam što su svi njezini s očeve i majčine strane pijanci, neradnici, bijednici, siromasi i moralno iskvarene osobe (njih ona, dakako, krivi za sve svoje životne promašaje, to što je i sama postala alkoholičarka). Tako da se knjiga svodi na nabrajanje: ovaj je bio ovakav, a ovaj je bio onakav, a mater mi je bila žrtva, a otac mi je bio pijanac, a sestra moje majke ju nije podnosila, a svi Kraljevi su bili pokvareni... Evo oglednog primjera na kojem ćete shvatiti o kakvoj prozi govorim:
... da bi sve skupa preraslo u ovakvo nešto:
(i općenito, «nigdina» je riječ koja se u ovoj knjizi ponavlja češće nego bilo koji veznik, prema Hrvatskom jezičnom portalu ta riječ označava dalek i nepoznat kraj, daleku zemlju, nepoznatu i neodređenu, što doista nisam znala, ali ima li smisla napisati čitav roman da bi se promovirala jedna riječ?)
Također, ova je knjiga usmjerena na potrebe tijela (valjda niti jedan odlazak na toalet i nijedan čin požude nije ostao nedokumentiran) koje se prikazuju kao prljavije i nedostojnije nego što to u životu obično jesu. I općenito, nema niti jednog svijetlog trenutka u ovoj knjizi, niti jednog utješnog momenta, bogme su se stvari loše odvijale za sirotu spisateljicu Sofiju kojoj ja kao čitateljica jedino mogu reći «Bu – hu, jadna Sofija!» (sa zamjetnom dozom sarkazma u glasu). Njoj su sve lađe potonule i njoj je najgore u životu. Eto, tako zvuči ova proza, kao razmaženo kukanje i ronzanje mrzovoljne babe koje nakon nekog vremena počinje opasno ići na živce i zato sam jedva izdržala do kraja.
Ne pomaže niti autoričina navika da od rijetkih događaja u romanu (npr. majčina prometna nesreća) svaki bude opisan i ponovljen barem nekoliko puta, čime se apsolutno ništa ne prepušta interpretaciji čitatelja i nepovratno mu utuvljava u glavu upravo autoričinu verziju događaja.
Srećom sam za sebe i za vas u ovoj knjizi našla tračak nade u vidu knjiga kojima se Sofija kao dijete obraćala kao utočištu:
Hmda. To oduševljenje je zbilja dugo trajalo. Zaista ne znam zašto Hrvati ne mogu napisati zanimljivu knjigu koju je užitak čitati.
Ako unatoč mom mučnom iskustvu želite čitati «Nesanicu» Marine Šur Puhlovski, naoružajte se strpljenjem, za idućih mjesec dana se oprostite s bilo kakvim vidom optimizma (ali uklonite sve oštre predmete iz svoje okoline, da vam kakva glupost ne padne na pamet), nikako ne vjerujte napisu na koricama koji kaže da se ova knjiga «čita u jednom dahu poput krimića» i sve će biti u najboljem redu. Valjda.
P. S. Prošli post je moj prvi post objavljen na Cool listi.
nedjelja, 07.02.2010.
Ako nemate što za čitati...
... ako vas internet više ne zadovoljava u potpunosti: na svojoj ste fejsbučkoj farmi zasadili sve što se dalo zasaditi, pogledali ste sve fotografije u albumima vama polupoznatih ljudi, ako ste već vidjeli kojim se sve skandalima Nives Celzijus posvetila danas (nije mi namjera izostaviti niti druge dive našeg zvjezdanog neba: Avu Karabatić, Aleksandru Grdić, Anteu Kodžoman, Malinu Grahek, Fani Stipković, Tinu Katanić i Sandru Dabo), ako već znate koju nam spačku naši vrli gospodarstvenici spremaju za novu radni tjedan, dopustite da vam ja ponudim nekoliko linkova koji su doplutali do mene u moru internetskih sadržaja:
1. SF reading protocols
Link na ovaj članak koji se bavi načinom na koji se čitaju SF i fantasy poslala mi je blogerica Uvijek bolji. Članak nastoji obuhvatiti kako je moguće da se različitim ljudima sviđaju različite stvari, pa tako čitatelji, koji u odnosu na nečitatelje predstavljaju jednu homogenu skupinu, detaljnijim pregledom postaju prilično razjedinjeno pleme: sviđa mi se primjer koji je u tekstu istakla autorica Jo Walton – prijatelj kojemu je njezin suprug posudio knjigu «The Forever War» autora Joea Haldemana nije mogao prijeći drugo poglavlje jer ga je zabrinjavalo to što ne shvaća na kojem principu radi tahionski pogon svemirskih brodova. Autorica kaže kako su neki jednostavno duljim čitanjem određene literature (poglavito u djetinjstvu, formativnim godinama) razvili vještine i «alate» (doslovno prevodim, zato navodnici) zbog kojih u SF – u i fantasyu mogu uživati, dok drugi zbog nedostatka istih vještina i alata to ne mogu.
Moram priznati da ni ja nemam navedene vještine (jer naravno, dok su dečki čitali Sirius i stripove, curice su čitale Zagorku i ljubiće, što me navodi na zaključak da su se dečki oduvijek bolje zabavljali od curica), što istovremeno ne znači da me cijelo područje tradicionalno rezervirano za dečke neizmjerno ne zanima – zato sad nadoknađujem: čitam stripove, nastojim se ufurati u SF (jer fantasy je curicama ipak bliže, sa svim tim vilenjacima i patuljcima), što mi nekad ide više, a nekad manje uspješno. Ne smijem zaboraviti kako mi s tim u svezi ljudi obično preporučuju čitanje Lois McMaster Bujold i njezinog serijala o kapetanu Milesu Vorkosiganu (mislim da bi mi se to doista moglo svidjeti, koliko sam shvatila i po samoj priči) – što u tom slučaju s malom rezervom (jer Bujoldicu još nisam čitala) i vama preporučujem.
Kako smo sad već zadrli u pitanje ukusa, moram vam preporučiti i čitanje ovog posta:
2. Non disputandum est
ZlicaOdOpaka iznijela je zanimljivo opažanje: iako smo kao ljudi skloni oprostiti ljudima da imaju različit ukus od nas glede hrane (pa ćemo biti pristojno zainteresirani, malo kolutati očima, ali nećemo o toj osobi donijeti sud na temelju onoga što želi odnosno ne želi jesti), isto nećemo učiniti ako netko ima različit ukus od nas glede muzike koju sluša ili knjiga koje čita/ne čita – uključujući mene, pomalo smo snobovi ako nam netko kaže da u životu nije pročitao više od dvije knjige (pa tu osobu spuštamo za dvije do tri stepenice na svojoj mentalnoj lojtrici) ili da sluša cajke. Zašto je tomu tako? Zlica kaže kako ne voli da se o njoj sudi na temelju toga što voli čitati «šund», pogotovo od osoba koje su zadnji put kad su čitale klasike to činile prije 20 – 30 godina kad su ih čitale za lektiru (sve je to vezano uz prava čitatelja koja je osmislio Daniel Pennac, o čemu možete čitati kod mene).
Kad već govorimo o Zlici, evo što ona kaže o akciji Algoritma koja se dogodila danas, nažalost samo u zagrebačkom Algoritmu, koliko sam shvatila:
Blažen bio net :-))
3. Skinite 20 kila u tjedan dana?!
Još jednom o blogerici Uvijek bolji, vezano uz temu kilaže i dijete o kojoj sam i ja prigodno pisala početkom godine (zapravo ne mogu vjerovati da je siječanj već prošao i da sam već s obje noge u veljači – gledajući svoj raspored za veljaču, vidim da se baš i neću naspavati i da ću se kroz par dana čudom čuditi što je već ožujak), i to o jednoj sasvim novoj dijeti koja ide uz moju životnu filozofiju – dijeta se zove No «S» Diet. Pravila glase: no snacks, no sweets and no seconds except (sometimes) on days that begin with «s». Znači – nema grickalica, slatkiša niti repeta, osim ponekad danima koji počinju slovom S (u engleskom su to subota i nedjelja, tj. dani vikenda). Superjednostavno i nedvojbeno lakše za pratiti od brojnih dijeta). Ako ne vjerujete meni, vjerujte linkovima koje vam je podastrla blogerica Uvijek bolji.
4. Urbana riječ
Evo jednog bloga koji mi se (sam od sebe) preporučio kroz komentare na mom blogu. Radi se o blogu Urbana riječ koji predstavlja knjige koje nisu dovoljno predstavljene u javnosti – ili su izdane u vlastitoj nakladi, ili su na drugi način medijski zapostavljene. Provjerite.
5. Daniel Pennac i kako sam ga otkrila
Ponovno na portalu Knjizevnost.org nakon gotovo godinu dana apstinencije od pisanja kolumni, ovaj put govorim o Danielu Pennacu. Čitajte, cure se pale na čitatelje.
četvrtak, 04.02.2010.
Daniel Pennac: "Djevojčica s knjižicama"
Treći dio tetralogije Daniela Pennaca o Benjaminu Malausseneu (već poslovičnom Žrtvenom Jarcu), nazvan «Djevojčica s knjižicama» po meni je najslabiji dosad pročitani dio te tetralogije, što zapravo ne govori puno jer sam ostalim dijelovima, «Rajem za ljudoždere» i «Vilom karabinkom», i više nego oduševljena – očarana sam i želim te knjige imati za po doma da ih imam, gledam, gladim i pokazujem ljudima, ali ne posuđujem nikome.
Naziv «djevojčica s knjižicama» odnosi se na novu poslodavku Benjamina Malaussenea (Benjamin je dugo radio u jednom Dućanu kao Žrtveni Jarac, tj. zaprimao je i bio skrušen nad energičnim usmenim zahtjevima za reklamaciju pojedinih nezadovoljnih kupaca), Kraljicu Zabo, čija nakladnička kuća također ima velike potrebe za «urednicima» koji su zapravo Žrtveni Jarci jer očito je da svi ti anonimni pisci knjiga ponekad trebaju nekoga na koga će se izvikati, a Kraljici Zabo je bilo dosta toga da baš ona uvijek bude ta. I općenito, između redaka svih triju pročitanih knjiga Daniel Pennac uspijeva progurati svoje mišljenje o svijetu knjige i nakladništva u Francuskoj i u svijetu, a to mišljenje i nije uvijek pohvalno (ali i opet – vrijedi pročitati jer je urnebesno smiješno; Pennac opisuje pojave koje valja smatrati negativnima, ali to učini na takav način da ste utješeni jer to što su te pojave negativne na kraju krajeva uopće nije tako strašno važno. Nego pomalo smiješno).
Benjamin u ovom dijelu nakratko prestane biti Žrtveni Jarac, no to ga skoro košta glave, pa vjerujem da će ubuduće paziti da se drži onoga što mu dobro ide. Naime, nakladnička kuća Kraljice Zabo najveću lovu mlati na piscu koji se zove J. L. B. tj. J. L. Babilon – on piše romane koje naziva «novim žanrom» ili «realizmom slobodnog tržišta». Ustvari, piše plitke pričice o siromasima koji su se obogatili vlastitim snagama i posljedično oženili prsate Šveđanke (tzv. priče o američkom snu, ala smo se takvih načitali!) i naravno, ima snažnu čitateljsku podršku od strane svih onih običnih smrtnika kojima to dođe kao utjeha, jer ako je taj obični smrtnik iz romana uspio oslanjajući se samo na svoje kljuse, onda nema razloga da i oni ne uspiju (taktika je to starija od bilo čega). No kvaka je u tome što je identitet J. L. B. – a nepoznat, a kako mu je prodaja počela padati, Kraljica Zabo nagovori Benjamina Malaussenea da u bombastičnoj reklamnoj kampanji odglumi J. L. B. – a, za što je trebao biti i adekvatno nagrađen.
I u ovom dijelu knjige Pennac postavlja dva prilično važna društvena pitanja: naime, Benjaminov prijatelj Stojil je igrom slučaja u «Vili karabinki» završio u zatvoru na osam mjeseci (na što se razveselio i odlučio ne primati posjete s obzirom da je nakanio prevesti Vergilija na hrvatsko – srpski). Zatvor u kojemu je završio je privatna ustanova izvjesnog Clarencea Saint – Hivera u kojemu utočište nalaze sve zločinačke neshvaćene umjetničke duše: ubojice kojima nikad nisu dali da pišu, kradljivci koji su samo željeli slikati, palikuće koji su oduvijek imali želju skladati... U Saint – Hiverovom zatvoru se to potiče i ohrabruje pa zapravo nije čudo što brojni zatvorenici žele ostati u miru i tišini zatvora i nakon što odsluže svoju kaznu. Što mislimo o tome? Meni je to super, jer je to potpuna rehabilitacija iz kriminalne ličnosti u ličnost koja se samoaktualizirala, samo se bojim da to baš i nije tako idilično jednostavno kako to prikazuje Pennac Neki zatvorenici, naime, možda uopće nisu ni za što nadareni i ne može se to postići sa svima). Drugo je pitanje, dakako, pitanje eutanazije, tj. iskopčavanja strojeva za održavanje na životu te doniranje organa (vjerujem da svi imamo mišljenje po tom pitanju pa vas neću sad maltretirati s tim).
U priču je uveden i novi lik, Afrikanac imenom Loussa koji je prijatelj iz djetinjstva Kraljice Zabo i koji njenu neprirodno veliku glavu na izrazito tankom tijelu i neprirodno bucmaste šake na tankim rukama smatra šarmantnima i vrijednima zaštite. No s druge strane, on je i Benjaminov prijatelj.
Zašto mi ovaj dio tetralogije nije toliko napet? Kao prvo, Benjamin je ponovno isključen iz većeg dijela priče, Julie, njegova djevojka je također isključena iz velikog dijela, duhovitost je po mom skromnom mišljenju opala u korist veće uviđavnosti tako da nisam bila baš sasvim zadovoljna. Ovu sam tetralogiju doista poistovjetila upravo s likom Benjamina Malaussenea, pa kad ga nema, imam dojam praznine (to vam je kao kad u humorističnim serijama jedna od glavnih glumica ostane trudna pa onda snimaju par epizoda bez nje – jednostavno nije toliko dobro, čovjek osjeti da nešto nedostaje, iako ne zna točno što...) A možda se jednostavno ponovno dogodilo to da sam se nakon prvotnog šoka čitanjem «Raja za ljudoždere» i «Vile karabinke» na Pennacov specifičan način humora navikla pa sam ga doživjela običnijim nego što to jest. Konačno mišljenje o «Djevojčici s knjižicama» ću stoga ostaviti otvorenim dok mi se dojmovi malo ne slegnu.
Za kraj dopustite da vam prenesem Pennacovo mišljenje o tome kako valja primiriti podivljalog budućeg pisca:
Knjige su letjele i padale mrtve.
Nisam imao velikog izbora kako da zaustavim pokolj.
Ustao sam. Objeručke sam zgrabio pladanj za kavu koju mi je Macon donijela da umilostivi prethodna gunđala (tiskarsku šestorku koju je moja presveta poslodavka otpustila jer su šest dana kasnili s isporukom) i cijelu stvar zavitlao u ostakljeni bibliotečni ormar gdje kraljica Zabo izlaže svoje najljepše uveze. Prazne šalice, napola pun kavnik, srebrni pladanj i krhotine stakla digli su dovoljnu larmu da se tip ukoči s pepeljarom iznad glave i okrene se prema meni.
- Što to izvodite?
- Isto što i vi. Komuniciram.
Pa mu iznad glave hitnem kristalni pritiskivač za papir koji mi je za posljednji rođendan darovala Clara. Pritiskivač za papir, pseća glava koja pomalo sliči Juliusu (oprosti, Clara, oprosti, Juliuse) razmrska lice dobroga starog Talleyranda – Perigorda, zagonetnog utemeljitelja nakladne kuće Oko za oko iz vremena kad su se, baš kao i danas, ljudi razračunavali na papiru.
- Imate pravo – rekoh. – Kad ne možete mijenjati svijet, promijenite scenografiju.»
utorak, 02.02.2010.
Daniel Pennac: "Vila karabinka"
(prvo, moram pohvaliti duhovit prijevod naslova – u izvorniku glasi «La fee carabine» dok engleski prijevod glasi «The Fairy Gunmother», tako da mu naš prijevod sasvim odgovara).
Drugi dio popularne tetralogije francuskog pisca Daniela Pennaca o Benjaminu Malausseneu (a. k. a. Žrtvenom Jarcu) nas vodi duboko u probleme francuske gerijatrijske zajednice – neki manijak u Bellevileu (multietnički dio Pariza u kojem se smjestila obitelj Malaussene) kolje bakice, a policija smatra da se radi o ubojstvima radi pljačke koja upriličuju bellevilleski narkomani. Do kraja će romana policija tapkati u mraku, dakako, dok će se svi problemi tog šarolikog urbanog krajolika sručiti na leđa Benjamina Malaussenea, Žrtvenog Jarca.
A sve počinje tako nevino: obitelj Malaussene je u svojoj željezari ugostila četiri djedice narkića (djedovima je dosadno i život im se bliži kraju pa ih zločesti dileri puno lakše navuku na heroin, problem je to navodno – ali je stoga i urnebesno smiješno).
Kao i u «Raju za ljudoždere» Pennac u «Vili karabinki» govori o groznim stvarima: o pošasti droge, o grozotama starosti, o nepravednom tretmanu kojemu su izloženi francuski imigranti (to se u prvom redu odnosi na sjevernoafričke muslimane koji žive u Parizu – Marokance, Alžirce i Tunižane, ali i na Kineze, Vijetnamce i druge Azijate) i o nasilju, no to čini na toliko simpatičan način da se čovjek zapravo osjeća dobro. Zbilja, djedice džankiji, ili činjenica da je Pikavac na ulici vidio kako je starica pištoljem upucala tipa u glavu, a on je zaključio da je upravo ona Vila karabinka jer je pretvorila tipu glavu u cvijet (glava mu se rascvjetala od rasprskavajućeg metka). Zbilja! (a možda sam ja samo osoba bolesnog smisla za humor).
U ovom dijelu se na strani policijskih snaga koje čuvaju Malausseneovo pleme pojavljuju (uz Napoleonu sličnog okružnog komesara Coudriera) dva ili tri zgodna lika – inspektor Cercaire kao prototip «pravog policajca» s brkovima i u kožnoj jakni, možete si ga zamisliti; zatim je tu Van Thian, poluazijat – polubijelac koji radi na «under cover» zadatcima (i koji će obitelj Malaussene primiti k srcu znatno jače nego što je to sam pomislio na početku romana) te kao kruna svega, mladi inspektor Pastor na čiju se sudbinu (uz rješavanje slučaja rasporenih bakica) ova knjiga zapravo i svodi – mladi Pastor, nesređen i nesretan (a tako pametan momak) morat će odlučiti što će sa svojim životom dok bude rješavao slučaj u koji je Benjamin Malaussene opet upleten do glave (iako ničemu kriv). U tom smislu ovo i nije roman o Žrtvenom Jarcu iako je Žrtveni Jarac njegov neposredni povod, već je to roman koji govori o policijskom inspektoru Pastoru i njegovim životnim problemima.
Jedan lik kojeg nisam spomenula kad sam pisala o «Raju za ljudoždere» (iako se tamo pojavljivao kao noćni čuvar u Dućanu) je i Jugoslaven prezimenom Stoiljković (prve dvije knjige su objavljene 1985. i 1987., dok je «Djevojčica s knjižicama» objavljena 1989., pa je Stoiljković zapravo i formalno Jugoslaven, i sad upravo prelistavam sve knjige ne bih li našla citat o dubini njegovog glasa sa slavenskim naglaskom (da zrak oko njega podrhtava, točno sam si uspjela predočiti, tj. predušiti to), ali ne mogu naći). Lik Stoiljkovića je rađen prema stvarnoj osobi o kojoj na kraju «Djevojčice s knjižicama» Pennac kaže sljedeće:
«Život nije roman, i ja to dobro znam... No samo ga romaneskno čini podnošljivim. Moj je prijatelj Dinko Štambak umro dok sam pripovijedao ovu priču. Bio je stari Stojil iz moga Malausseneova plemena. U stvarnosti je bio poezija, eliksir romana. Bio je radostan poticaj za život. I za pisanje. Mamio je da ga opišete.
Želio bih da se ove stranice vinu do njega. Pisao sam ih nestrpljivo iščekujući trenutak kad će ih pročitati.»
