Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
petak, 19.02.2010.
Daniel Pennac: "Iz magareće klupe"
Jedna od najljepših kovanica iz svijeta knjige i nakladništva mi je definitivno Sysprintova biblioteka Karizma – «biblioteka za književne sladokusce» (druga je, dakako, Disputova «na tragu klasika»). U okviru te su biblioteke objavljene sve hrvatskoj čitateljskoj publici poznate knjige Daniela Pennaca, pa tako i ova pod naslovom «Iz magareće klupe». Priča je to o jednom učitelju koji se nakon četvrt stoljeća rada u prosvjeti javlja s pričom o svojim školskim danima i iskustvima koja je, okrenut u retrospektivu, stekao u radu s djecom. No to nije priča o izvrsnom učeniku (jedna od najdražih novovjekih kovanica mi je «akademska izvrsnost», što je naša rektorica obožavala ubacivati u svakoj prigodi), već priča o tzv. drugoredašu (ne znam jesu li mlađi čitatelji susreli taj izraz, i ja ga znam samo iz literature – prvoredaši ili prvorazredni učenici su oni koji su (kako i sama riječ kaže) oni koji su s lakoćom svladali sve svoje učeničke obveze, dok su drugoredaši, tj. učenici drugog reda napredovali najčešće s poteškoćama. Tako je – Daniel Pennac autobiografski obrađuje svoje djetinjstvo i s nemalim stidom govori o svojim učeničkim godinama, da bi ga upravo loša rješenja i zanemarivanja koja je on proživio kao loš učenik inspirirali da svojim lošim učenicima (a radio je upravo s onim tipičnim «najgorim», «specijalnim» razredima) ponudi drukčiji pristup.
Prvo ćemo čuti o porijeklu riječi «drugoredaš» od samog Daniela Pennaca:
«Od XVII. stoljeća (1662) riječ «cancre» u francuskome jeziku označava učenika koji je zakazao u školi, u širem smislu prvotnog značenja «rak» (1372). Metafora je vrlo sugestivna. Cencre je učenik koji ne kroči utrtim putom školovanja, nego polako i naopako poput raka izdaleka kaska za učenicima koji su ga pretekli na putanji školskog uspjeha.
Cancre boluje od «cancrerie» (1885). Ta je riječ – koju također često upotrebljavam – u nas pala u zaborav, a pritom nije dobila odgovarajuću zamjenu. Danas govorimo o «nesposobnjakovićima» i «nesposobnosti» što je s pedagoškoga gledišta besmislica. Naime, drugoredaš nije nužno «nesposoban». Einstein, Balzac, Chaplin, Edison, Karlo Veliki, Debussy, Darwin, Picasso i deseci drugih velikana bili su drugoredaši. Da su bili «nesposobni», to bi i ostali. U dubini njihove drugoredaške boljke pupalo je nešto što škola nije primijetila.
No ne smijemo dopustiti da nam te slavne iznimke zastru činjenicu da većini drugoredaša cancrerie u društvenome smislu nosi smrt. To me pak upućuje na drugi znakoviti korijen: riječ «cancer» (1748) kao zloćudni tumor. Neki mališani boluju od tumora cancrerie i treba ih liječiti jer im u društvu ta bolest može biti smrtonosna.
Cancre stoga nije samo loš đak. Kod njega je školski neuspjeh zapravo puka posljedica drugoredaške boljke koja ga koči, baš kao i eventualna lijenost, buntovnost, nasilnost, laganje, varanje, markiranje, bježanje od kuće itd.»
Cancre boluje od «cancrerie» (1885). Ta je riječ – koju također često upotrebljavam – u nas pala u zaborav, a pritom nije dobila odgovarajuću zamjenu. Danas govorimo o «nesposobnjakovićima» i «nesposobnosti» što je s pedagoškoga gledišta besmislica. Naime, drugoredaš nije nužno «nesposoban». Einstein, Balzac, Chaplin, Edison, Karlo Veliki, Debussy, Darwin, Picasso i deseci drugih velikana bili su drugoredaši. Da su bili «nesposobni», to bi i ostali. U dubini njihove drugoredaške boljke pupalo je nešto što škola nije primijetila.
No ne smijemo dopustiti da nam te slavne iznimke zastru činjenicu da većini drugoredaša cancrerie u društvenome smislu nosi smrt. To me pak upućuje na drugi znakoviti korijen: riječ «cancer» (1748) kao zloćudni tumor. Neki mališani boluju od tumora cancrerie i treba ih liječiti jer im u društvu ta bolest može biti smrtonosna.
Cancre stoga nije samo loš đak. Kod njega je školski neuspjeh zapravo puka posljedica drugoredaške boljke koja ga koči, baš kao i eventualna lijenost, buntovnost, nasilnost, laganje, varanje, markiranje, bježanje od kuće itd.»
Možemo li zapravo povjerovati da je netko tko je kasnije dvadeset i pet godina poučavao nekoliko tisuća djece bio toliko loš? (jer mnogi ljudi su skloni reći – ja sam se u školi provlačio, bio sam loš učenik, malo sam učio, mene učitelji nisu razumjeli – ali sve to skupa i nije tako alarmantno, svi su u konačnici završili barem osnovnu školu). Čini se da u Pennacovom slučaju opravdanje za tako smjelu tvrdnju svakako postoji:
«Dakle, bio sam loš učenik. Kao dijete bih se iz večeri u večer vraćao kući sa školom za petama. Nastavnička se osuda čitala iz svjedodžaba. Kad nisam bio najgori u razredu, bio sam drugi odozdo. (Slavlje!) Prvo sam zapeo u računu, potom u geometriji, za pravopis sam bio truba na kvadrat, datume i zemljopisne lokacije nisam mogao upamtiti da me ubiješ, za učenje stranih jezika bio sam nesposoban, slovio sam kao lijenčina (jer nisam učio i nisam pisao zadaće), tako da sam kući donosio jadne ocjene koje nije iskupila ni glazbena škola ni sport ni bilo koja druga izvanškolska aktivnost.»
Ni danas, kako kaže Pennac, situacija nije nimalo drugačija:
«Čovjeku je svaka sumnja prva, a kod mene je sumnja prava grabljivica. Pod njezinim se utjecajem odajem prirođenim sklonostima. Opirem se, no od danas do sutra iznova se pretvorim u lošeg đaka kojeg pokušavam opisati. Simptomi se strogo podudaraju sa simptomima koji su me mučili s trinaest godina: sanjarenje, odugovlačenje, neorganiziranost, hipohondrija, živčanost, mrzovoljno likovanje, ćudljivost, žalopojke, i, za kraj, skamenjenost pred zaslonom računala kao nekoć pred zadatkom koji treba riješiti ili pripremama za ispit… Evo me, podruguje se moje bivše drugoredaško «ja».»
Problem školskog uspjeha meni je u nekoliko posljednjih mjeseci postao maglovit pojam – da ste me prije pola godine pitali je li važno biti dobar učenik, kao iz topa bih vam rekla da jest, da je to uvjet za napredovanje; međutim, otkad sam na TED – u gledala predavanje Sir Kena Robinsona o tome u što odgajamo našu djecu (idealna osoba koja izađe nakon uspješno položenih svih stupnjeva obrazovanja je sveučilišni profesor – a sveučilišni profesori zapravo i nisu ideal, zar ne?), a pogotovo nakon što sam razgovarala sa svojom profesoricom iz osnovne škole, koja mi je rekla da ona više nema sredstava za uvjeriti klince da moraju učiti, jer ih naša stvarnost uvjerava upravo u suprotno – da danas kod nas čovjek mora biti što manje obrazovan da bi bio uspješan i sretan u životu. Međutim, uvjeri ti roditelje u to!
«Imate majku koju je zahirilo dijete izbezumilo, izmoždilo, te se poziva na navodne posljedice bračnih katastrofa: on se zbog naše rastave… od očeve smrti više nije posve… Imate majku koju su u pojam ubile prijateljice što nemaju problema s djecom a njoj dijele savjete, ili – da stvar bude gore – gotovo uvredljivo obzirno izbjegavaju tu temu… Imate mahnitu majku koja je uvjerena da je njezin sin oduvijek nevina žrtva neke prosvjetne koalicije iz svih predmeta, počelo je to još vrlo rano, u vrtiću, imao je neku odgojiteljicu koja… a u prvom osnovne nije bilo ništa bolje, učitelj je bio još gori, a zamislite, u sedmom mu je razredu nastavnik francuskoga… Imate majku koja ne napada nikoga osobno, nego kudi društvo u raspadu, instituciju u propadanju, truli sustav, jednom riječju stvarnost koja ne odgovara njezinu snu… Imate majku koja je bijesna na svoje dijete: na toga malog koji ima sve i ne radi ništa, koji ništa ne radi i hoće sve, za kojeg su sve učinili, a on nikad da bi… ni jedan jedini put, razumijete! Imate majku koja nikad nije razgovarala ni s jednim razrednim nastavnikom i majku koja ih sve redom opsjeda… Imate majku koja vas jednostavno zove da joj i ove godine s grbače skinete sina za kojega ne želi čuti dogodine, dok ne kucne na minutu isti čas kad će ponoviti navlas isti telefonski poziv i koja to i kaže: «Vidjet ćemo dogodine, samo da mu dotad nađemo neku školu.» …»
Oduševilo me što je Pennac potpuno opremljen za rješavanje situacija u kojima su učenici obeshrabreni školskim neuspjesima (jer su im njihovi roditelji i drugi loši pedagozi često govorili kako nikad ništa od njih), pa čak i ovakve:
«Uzalud ti i najdobrohotnije psihološke intervencije. Drugi razred gimnazije. Jocelyne je u suzama, sat ne može početi. Ništa tako hermetički ne zaklanja znanje kao jad. Smijeh možeš utrnuti jednim jedinim pogledom, ali suze…»
Promatrajući učenike, Pennac je zaključio kako postoji tri vrste učeničkih odgovora na profesorska pitanja: točan, pogrešan i apsurdan. Prva su nam dva jasna, ali ne razumijemo što je apsurdni odgovor niti kako se on razlikuje od «klasičnog» pogrešnog:
«Apsurdni se odgovor razlikuje od pogrešnoga po tome što ne proizlazi ni iz kakvog pokušaja promišljanja. Često je automatski, ostaje u okvirima refleksnog čina. Učenik ne griješi, nego odgovara bez veze na osnovi bilo kojeg pokazatelja (u ovom slučaju nastavka –a). Ne odgovara na pitanje koje ste mu postavili, nego na činjenicu da ste mu postavili pitanje. Od njega očekuju odgovor? Daje ga. Točan, pogrešan, apsurdan, nije bitno. Uostalom, u prvim je danima školskog života mislio da se pravilo igre sastoji u tome da odgovoriš tek toliko da odgovoriš, skakao je sa stolice, upirao dva prsta uvis, sav je treperio od nestrpljivosti: «Ja, ja, učiteljice, ja znam! Ja znam» (Postojim! Postojim!) I odgovarao bez veze. No vrlo se brzo prilagodimo. Znamo da nastavnik od nas očekuje točan odgovor. Ispada da ga nemamo na skladištu. Nemamo čak ni pogrešan. Nemamo pojma što treba odgovoriti. Jedva smo razumjeli pitanje koje nam postavlja. Mogu li to priznati svome nastavniku? Smijem li odšutjeti? Ne. Po toj logici mogu i odgovoriti nešto bez veze. Ako je ikako moguće, bezazleno. Promašio sam, profesore? Vjerujte da mi je žao. Pokušao sam i jednostavno nisam uspio, dajte mi jedinicu pa mir u kući. Apsurdan je odgovor diplomatsko priznanje neznanja koje unatoč svemu nastoji zadržati vezu. Naravno, može očitovati i pravu pobunu: profač mi ide na živce, tjera me u mišju rupu. Zar ja njega išta pitam?»
Među uzrocima lošeg učenja i neuspjeha u obrazovanju (a što sam već spomenula gore u ovom postu) možemo nabrojiti i činjenicu da su klinci danas veliki potrošači – a tržište želi zadržati svoje potrošače što neinformiranijima da bi se njima lakše manipuliralo):
«Dok sam se sutradan nakon tog posjeta po povratku u Pariz spuštao niz brežuljke XX. Okruga prema svom uredu, palo mi je na pamet da metodičnom računicom procijenim učenike koje usput srećem: tenisice za 100 eura, traperice za 110 eura, jakna za 120 eura, ruksak za 80 eura, player za 180 eura (90 decibela po slušno pogubnoj rundi), 90 eura za višenamjenski mobitel, a ne smijemo olako prijeći ni preko sadržaja pernice, računam da po povoljnoj cijeni vrijedi 50 eura, a sve je skupa montirao na nove-novcate role, par stoji 150 eura. Ukupno: 880 eura, odnosno 5764 franka po glavi učenika, to jest 657.400 starih franaka iz doba mog djetinjstva. Sljedećih sam dana putem provjeravao, uspoređivao cijene istaknute u usputnim izlozima. Svaka bi mi računica došla do nekih pola milijuna. Svaki klinac vrijedi pola milijuna franaka iz mog djetinjstva! To je procjena prosječnog djeteta iz srednjeg sloja s roditeljima prosječnih prihoda u današnjem Parizu. Cijena remonta pariškog učenika, recimo nakon božićnih praznika, u društvu koje svoju mladež doživljava nadasve kao klijentelu, tržište, ciljanu skupinu.»
Posljedica ovakvog društvenog poretka jest i odlomak kojega možemo naći na koricama ove knjige:
«Nema šanse da uspijem zaspati. Sad sam ja u napasti da se priklonim apokaliptičnom pesimizmu. S jedne strane sustavno siromašenje, s druge strane sveopći teror i divljaštvo. I jedni i drugi gube svaki osjećaj za stvarnost: bogatuni posežu za burzovnim apstrakcijama, izopćeni za videopokoljima; veliki dioničari pretvaraju nezaposlenoga u ideju nezaposlenoga, sitne protuhe pretvaraju žrtvu u sliku žrtve. U svakom slučaju čovjek od krvi, mesa i uma iščezava. A mediji orkestriraju tu krvavu operu u kojoj nam komentatori daju do znanja da bi svi klinci s periferije kad-tad mogli krstariti ulicama i kokati svoje bližnje, koji su se sveli na sliku svojih bližnjih. Gdje je u svemu tome mjesto obrazovanju? Školi? Kulturi? Knjizi? Razumu? Jeziku? Kakvog smisla ima da sutra odem u tu opću i tehnološku srednju školu ako su učenici s kojima se sastajem po svoj prilici proveli noć u utrobi ove televizije?»
Evo i posljedica – banalizirana podjela djece na nekoliko vrsta:
«Na našem planetu danas postoji pet vrsta djece: naše dijete-mušterija, na drugim zemljopisnim širinama dijete-proizvođač, drugdje pak dijete-vojnik i dijete-prostitutka, a na uleknutim jumbo-plakatima u podzemnoj željeznici dijete na samrti, čija slika s vremena na vrijem nad naš zamor nadvije pogled pun gladi i zapuštenosti.
Svih petero su djeca.
Svih petero su oruđe u tuđim rukama.»
Svih petero su djeca.
Svih petero su oruđe u tuđim rukama.»
Nisam zapravo planirala završiti priču o ovoj knjizi u tako sumornom tonu – htjela sam vam reći o tome kako Pennac nije pamtio imena svojih učenika, ali je dobro pamtio kako su izgledali nakon što ih je uspio inspirirati, a i oni su zapamtili njega i lekcije koje im je udijelio. Htjela sam vam pričati o tome kako je sirota Jocelyne ipak prestala plakati i kako književnost ima velik udio u tome da se izvučemo iz kompleksa «drugoredaštva». No i ovako sam odužila preko svake mjere.
U posljednje vrijeme često razmišljam o djeci, možda i stoga što osjećam kako mi tiktaka biološki sat. Kad sam imala trinaest godina, mislila sam da ću do dvadeset pete već imati posao, roditi, napraviti nešto od sebe. A eto. No tješi me vic koji ucviljenim roditeljima priča autor knjige «Iz magareće klupe», Daniel Pennac:
«Pa im se odvažim ispričati vic:
- Znate li koji je jedini način da nasmijete Gospodina Boga?
Žena na liniji oklijeva.
- Ispripovijedajte mu svoje planove.»
- Znate li koji je jedini način da nasmijete Gospodina Boga?
Žena na liniji oklijeva.
- Ispripovijedajte mu svoje planove.»
