Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje

petak, 26.02.2010.

Malo kasnim s ovom viješću

U britanskom seocetu Westbury-sur-Mendip stanovnici su morali odlučiti kako će prenamijeniti staru (tipičnu britansku) telefonsku govornicu. Ljudi su se okupljali na čajanke, razmišljali (pao je prijedlog da bude info – punkt za turiste ili čak tuš za putnike namjernike) i onda je stanovnica Janet Fisher predložila da telefonska govornica postane najmanja knjižnica na svijetu – stanovnici će jednostavno knjige koje pročitaju ostaviti unutra, a uzeti one koje žele pročitati (negdje sam pročitala da su na tu ideju došli nakon što je bibliobus gradske knjižnice prestao dolaziti u njihovom smjeru).

Evo kraće vijesti

http://news.bbc.co.uk/2/hi/uk_news/england/somerset/8385313.stm

i dulje vijesti.

http://news.bbc.co.uk/local/somerset/hi/people_and_places/arts_and_culture/newsid_8373000/8373906.stm

Meni je osobito zanimljivo što se može naći niz linkova na britanske web – stranice koje izvještavaju o toj nesvakidašnjoj ideji (za koju su stanovnici Westbury-sur-Mendipa čak dobili i nagradu od britanskog telekoma za najoriginalniju prenamjenu telefonske govornice) i svi se slažu da je to bila izvrsna ideja (da ne spominjem štedljiva – ne treba vam zaposlenik, ne treba kompjutorski sustav, ne treba čak ni električna energija), a ja sam se zapitala koliko bi vremena kod nas potrajala knjižnica da je odlučimo smjestiti u takav nenadziran prostor – ja bih joj dala tjedan dana uvrh glave.

26.02.2010. u 11:15 • 11 KomentaraPrint#

četvrtak, 25.02.2010.

Nemam iluzija

Iako se borim protiv konzumerizma u svijetu, iako (a pogotovo otkad gledam Dharmu i Grega) želim za svoje potomke bolji, istinitiji svijet koji nije baziran na zaradi i koji nam ne plasira lažno viđenje stvarnosti, ipak shvaćam da je industrija knjiga ipak industrija, da ima svoje tržište i svoje kupce, od kojih sam jedan (jedna?) i ja.

Istini za volju, raspametim se od sreće kad vidim da netko i u svijetu knjige i nakladništva ima izvrsne ideje i da zna prodati svoj proizvod (raspametim se na to glede bilo kojeg proizvoda, ali kao što znate – knjige su moj soft spot). Da završim svoj uvod u link koji vam namjeravam dati – vjerujem da ima puno fanova knjige koji su voljni hodati u odjeći koja promovira knjigu koju vole (osobno nisam od takvih, ali vrlo bih rado ovakav proizvod poklanjala).

www.outofprintclothing.com

Ukoliko kliknete na link koji sam vam servirala, vidjet ćete web – stranicu jedne posebne tiskare/trgovine odjećom čija je misija sljedeća:

«Books on shirts. Shirts on a mission.

Out of Print celebrates the world’s great stories through fashion. Our shirts feature iconic and often out of print book covers. Some are classics, some are just curious enough to make great t-shirts, but all are striking works of art.

We work closely with artists, authors and publishers to license the content that ends up in our collections. Each shirt is treated to feel soft and worn like a well-read book.

In addition to spreading the joy of reading through our tees, we acknowledge that many parts of the world don't have access to books at all. We are working to change that. For each shirt we sell, one book is donated to a community in need through our partner Books For Africa.

How we read is changing as we move further into the digital age. It's unclear what the role of the book cover will be in this new era, but we feel it's more important than ever to reflect on our own individual experiences with great literary art before it's forever changed.

What’s your story? Wear it proud.»


Svakako pogledajte majice za muškarce i majice za žene.

25.02.2010. u 10:59 • 5 KomentaraPrint#

utorak, 23.02.2010.

Kiran Desai: "Halabuka u voćnjaku guava"

Roman «Halabuka u voćnjaku guava», prvijenac mlade autorice indijskog porijekla, Kiran Desai, jedan je od onih romana koje neprestano uzimate i onda vraćate na policu u korist nečega što vam se u tom trenutku učini zanimljivijim (nekad je to opravdano, a nekad se jednostavno osramotite izborom). Ne znam što me točno odbijalo kod ove knjige – vjerojatno to što sam previše skeptična da bih bila dobra vjernica, a hinduizam, budizam i druge istočnjačke religije i životne filozofije uvijek su djelovale kao posebno veliki mambo – đambo za moj trezvenjački zapadnjački um. I guave – što je zapravo guava? To ne raste u slavonskoj šumi, ne? (kad sam malo pogledala, radi se o mješancu između kruške i lubenice, ne po veličini, već po boji unutrašnjosti – navodno da je guava «supervoće», ima dosta pektina i vitamina A i C)

Prevarila sam se. Puno bih se bolje osjećala da sam čitala ovu knjigu ranije (dobro, «puno» je relativan pojam, ali svakako bolje). Ima tih knjiga koje vas osvoje svojim šarmom i suptilnim humorom za kojega uvijek zaključim kako izbija upravo iz autorove osobnosti – kao jednu od takvih, iako s drugog kraja svijeta i iako govori o jednoj drugoj temi, navodim «Dražesno kolektivno samoubojstvo» Arta Paasiline. «Halabuka u voćnjaku guava» je draga knjižica uz koju ćete provesti ugodno poslijepodne – u središtu je radnje neobični indijski mladić Sampath koji ne uživa u životu okružen svojom tradicionalnom indijskom obitelji. Jednoga dana kad mu sve prekipi, odluči otići i do kraja života sjediti na stablu guave u voćnjaku izvan grada. Iza sebe je ostavio svoga oca, gospodina Chawlu (utjelovljenje reda, rada, discipline i penjanja društvenom ljestvicom uz pomoć zaposlenja na uglednim poslovima u državnoj službi), majku Kalfi (Kalfi je žena u misiji – skuhati sve što raste, cvjeta, pliva, trči, leti i uopće postoji na planetu), baku Ammaji (koja zna što je red i što se pristoji) i sestru Pinky (njezin je glavni zadatak udati se u respektabilnu obitelj, ali to će se s obzirom na obiteljsku povijest ludila pokazati težim zadatkom nego što čitatelj na početku misli).

Kao i kod nekih drugih knjiga (naprimjer, «Kao voda za čokoladu» Laure Esquivel ili «Pod suncem Toskane» Frances Mayes), najdraži su mi opisi pripreme probranih jela i delicija s indijskim predznakom, koji svi pripadaju u ingerenciju Sampathove majke Kalfi (s obzirom na dolje opisanu trudničku glad, njezina strast prema hrani nije uopće neobična):

«Obroci od riže i leće nisu nimalo tažili Kulfinu rastuću glad; podmićivala je mesara i prodavača povrća i voća četvrtastim svilenim maramama, vezivom, satenskom podsuknjom, zlatnom naušnicom, srebrnim kliještima za orahe, djelićima svojega miraza koji još nisu bili založeni. Podmićivala ih je sve dotle dok joj više nisu imali što dati. Do tada je njezina glad već bila toliko jaka da se postala poput velike zvijeri koja vreba svoj plijen. U njezinoj su glavi patliđani postajali sve veći, sve ljubičastiji i svježiji, a onda bi se topili na tavici i postajali sve mekši. Piškoatama se dodavala aroma tamarinda i korijandra. Piletina se pirjala s klinčićima i đumbirom. Razmišljala je o sjeckanju i pjenjenju, o prženju, rezuckanju, miješanju i ribanju.»

Glede navedenog, kuham od šesnaeste godine i uvijek sam se dobro snalazila u kuhinji pa ovakvu strast mogu razumjeti (ima nešto relaksirajuće u tome kad se nakon napornog radnog dana uvališ u kuhinju i isprobavaš recept kojega još nikad nisi radio), a vidim da mogu i mnogi drugi. Naime, u posljednje dvije godine koliko sam na blog.hr – u nikad nisam vidjela više kulinarskih blogova nego ovih dana, čak i blogovi koji prije nisu govorili o kuhinjskim temama sad se bave davanjem recepata, fotografiranjem kuharskog procesa i gotovog proizvoda i inim pitanjima. Što je razlog tome? U jednu ruku, mislim da su ljudi pritisnuti recesijom sad počeli intenzivnije razmišljati o tome što i koliko jedu i na koji način dolaze do hrane (iako je većina nas zapravo o tome uvijek razmišljala, ipak je postojalo mjesta za poneku spontanu dostavu hrane ili odlazak u restoran – ovih dana se ne sjećam kad sam zadnji put išla jesti van ili zvala catering), pa se i kuharsko umijeće počelo više cijeniti (to je dobro i iz mnogo drugih razloga, ne samo zbog uštede – kuhati kod kuće znači da će se svi oni skupi strojevi, uređaji i kuhinjske alatke koje imamo konačno isplatiti, znači da znamo što stavljamo u lonac i koje je to jelo higijenske i zdravstvene standarde zadovoljilo, a i znači da će se ukućani kod zajedničkog objeda ipak malo više družiti i provoditi zajedničko vrijeme).
Isto tako, umijeće kuhanja radi hobija je postalo trend: kuha Goli kuhar, kuha Ana Ugarković, kuha Barbieri, a hvala na pitanju, papak u lonac je umočio i Mirko Fodor. Kuhanje je dio «lajfstajla» (skužila sam da je to nova riječ, ali ne znam što znači – i sportska karijera je određeni životni stil; sex, drugs&rock'n'roll također, ali eto – i kuhanje pripada određenom životnom stilu, pogotovo ako uvrstite mnogo različitih vrsta salata, poput rukole i matovilca (oprostite na sarkazmu, navedene salate nisu green green grasses of MY home) i sve začinite hektolitrima maslinovog ulja) i mnogi žele uhvatiti groovy train, heading for the Town of Cool.
Vjerojatno postoji još nekoliko razloga zašto je kuhanje postalo toliko popularno, pa ako znate još koji, obvezno me prosvijetlite.

Nego, glede knjige «Halabuka u voćnjaku guava», preporučujem vam mladu autoricu (nagodinu tek četrdesetogodišnjakinju) Kiran Desai. Osim ovoga, u Algoritmovoj nakladi objavljena je i njezina druga knjiga, «Nasljeđe gubitka», koja je ovjenčana i Bookerom.


23.02.2010. u 14:45 • 7 KomentaraPrint#

nedjelja, 21.02.2010.

Frederic Beigbeder: "Romantični egoist"

Kako sam već rekla, bila sam jako sretna kad sam na pultu najčitanijih knjiga (prije je, vjerovali ili ne, postojala polica najčitanijih knjiga u mojoj knjižnici – no izgleda da više nema potrebe za policom: ili svi čitamo jedne te iste knjige, ili manje čitamo nego prije) u knjižnici našla «Romantičnog egoista» poznatog Frederica Beigbedera. «Oho» - pomislila sam – «je li konačno došlo vrijeme i za susret s Jednim Od Najrazvikanijih?» (zbog sve te pompe sam očekivala više – kod mene je Houellebecq spominjanje svoga imena uzalud definitivno zaslužio, dok Beigbeder baš i nije, no ovu moju tvrdnju uzmite s rezervom jer zaključujem samo na temelju jedne pročitane knjige).

Tko je taj dečko, taj četrdesetjednogodišnjak zbog kojega su književni kritičari čvrsto uhvatili lastiku na svojim gaćama? Oceanmore (oprema knjige štura kao i uvijek) kaže sljedeće: 1990. godine piše prvi roman «Memoires d' un jeune homme derange» (Babelfish bi to preveo kao «Memoare poremećenog mladog čovjeka») i zapošljava se kao copywriter u reklamnoj agenciji. 1994. godine objavljuje roman «Vacances dans le coma» («Praznici u komi», rekla bih da se radi o parafrazi «Praznika u Rimu»). 1997. godine objavljuje «Ljubav traje tri godine». 2000. godine počinje Beibeder – boom: knjigom «129,90» postaje slavan i izvan Francuske. 2003. godine dobiva nekoliko nagrada za roman «Windows on the World», 2004. godine u koprodukciji s Jean – Michelom di Falcom objavljuje «Vjerujem, ni ja također», i konačno, 2005. godine je došlo do objavljivanja «Romantičnog egoista». Za njega urednici kažu da se radi o vrsti «intimnoga dnevnika u kojem se isprepleću mondene kronike pariškoga društvenog života, globalističke putopisne crtice (nakon uspjeha romana 129,90 pozivaju ga na promocije sa svih strana svijeta), razmišljanja o ljubavi, aforizmi nalik na reklamne slogane… Ukratko, to je priča o Oscaru Dufresneu, autorovu dvojniku, ciniku, kukavici, depresivcu, egoistu opsjednutu seksom – shizofreničnu muškarcu s početka 21. stoljeća.» Inače, naslov je preuzet od «neuspjelog» naslova romana Francisa Scotta Fitzgeralda.

Dobro, kad smo riješili tehnikalije, idemo vidjeti što je «Romantični egoist» - to je bilježenje kojekakvih struja svijesti koje se čovjeku jave u tijeku dvije godine, od ponedjeljka do nedjelje. Oscar Dufresne, Beigbederov alter – ego, našao se u žiži događanja: koga to pali, toplo mu preporučujem čitanje Beigbedera. Koga je briga, taj vjerojatno neće znati o čemu se radi i bit će mu dosadno neprestano nabacivanje očito poznatih, ali njemu neznanih imena.

Evo za uvid jednog četvrtka i petka s početka knjige:

«Četvrtak
Bogati imaju sve lošiji i lošiji ukus, ne? Novac i njegovo tisuću i jedno ruho pretovareno kamenčugama, neka ogavna jahta, kade sa slavinama od masivnog zlata. Siromašni su danas postali elegantniji od bogataša. Nove marke krpica, kao Zara i H&M, učinile su dekintirane super komade tisuću puta više seksi od dobro potfutranih fifica. Vrhunac vulgarnosti je lova, budući da je svi živi žele. Moja je pazikuća više šik od Ivane Trump. Što mi se najviše na svijetu gadi? Miris kože u engleskim de luxe autima. Ima li što odvratnije od jednog rollsa, bentleya ili jaguara? Na kraju knjige objasnit ću zašto.

Petak
Ono što bi sad bilo dobro za razvoj povijesti kinematografije: snimiti pornić u kojem bi glumci vodili ljubav govoreći jedno drugom «Volim te» umjesto «Osjećaš ga, ha, kurvetino.» Izgleda da se to događa, u životu.»


Iz ovog se citata vidi kako je o knjizi Beigbeder ipak razmišljao – vidi se ljubavna priča našeg romantičnog egoista Oscara Dufresnea, u naznakama se vidi njegova obiteljska situacija, zamor materijala neprestanim partijanjem, ali iz citata bi se isto tako dalo zaključiti da je njegov stav prema plitkom jet – setu negativan, iako on zapravo vrlo rado sudjeluje u brojnim orgijastičnim aktivnostima europskog najtlajfa.

Ipak, obitelj mu nekad nedostaje:

«Vučem se po opustjelom Parizu. Ludou se vratila žena, pa me on više ne može pratiti u svjetlucavu noć. Život mu nije drugo do jedna duga frustracija što je zovu srećom. Njegova je egzistencija odveć jednostavna, moja pak odveć komplicirana. Uzalud cijedim svoj adresar, šaljem mailove na četiri strane grada, ponižavam se nazivajući sve žive pigice kojih se samo još moja nokia sjeća, ništa ne pomaže. Lutam sam među turistima i na kraju se kukavno nasukam u neki peep-show dezinficiran varikinom i na koncu vodio ljubav s Kleenexom. I kad si čovjek pomisli da je Ludo ljubomoran na moju slobodu!»


Međutim, pojavom interneta u društvenom životu i sam je Oscar zamijetio jednu stvar:

«Cybervečeri na kojima je čak i atmosfera virtualna. Naišao sam tu na surfere poput mene, toliko naviknute da budu sami doma, pred svojim ekranom, da ostaju osamljeni u gomili, nepomična pogleda, s praznom čašom u ruci, ne tražeći više nikoga. Odveć naviknute da budu moderni zombiji u prozirnim zgradama. Nesposobne da se zanimaju za bilo koga. Samoća je logična posljedica individualizma. Naš ekonomski egoizam postao je način života. Kako ćeš briljirati u nekom ljudskom razgovoru, pred nekim, kad si naviknut da si uzmeš petnaest minuta da bi odgovorio pismeno? Virtualno je naše utočište od stvarnog.»


Općenito, «Romantični egoist» je prepun aforizama, punchlineova i kratkih, bombastičnih izjava poput ove:

«Što više zarađujem, manje me život obogaćuje.»


Ili ove:

«KARIJERA PISCA
Kad ti je 30, kažu da si «briljantan».
Kad ti je 40, kažu da imaš «talenta».
Kad ti je 50, kažu da si «genijalac».
Kad ti je 60, kažu da si «has been».
Kad ti je 70, pitaju zar «još nisi umro»?»


Evo još jedne Beigbederove misli o stanju u industriji knjiga:

«Izdavači ne čitaju knjige: oni ih objavljuju.
Kritičari ne čitaju knjige: oni ih prelistavaju.
Čitatelji ne čitaju knjige: oni ih kupuju.
Zaključak: knjige ne čita nitko osim pisaca.»


Ono što ja zovem globalizacijom, Beigbeder inzistira zvati «mondijalizacijom»:

«Puno putujem otkako mi je posljednja knjiga posvuda prevedena. Uživam u društvu groupies po diskačima. Njegujem određenu gorčinu koja mi služi kao temeljni kapital. Umjesto da priznam da sam sretnik, ja uporno non-stop jadikujem. Mrzim svaku osobu koja mi sliči, izbliza ili izdaleka. Svijet mi se čini jednoličnim, budući da od njega ne posjećujem drugo do aerodrome i diskoteke. Posvuda na zemaljskoj kugli svira ista pjesma u pozadini. Mondijalizacija ide najprije preko glazbe. Zemlja je postala plesni podij. Ovaj dnevnik govori o jednoj novoj pojavi: diskotekizaciji svijeta. Jedna recentna studija otkrila je kako je diskoteka došla na prvo mjesto po budžetu koji na zabavu troši dobna skupina između 18. 34. godine (daleko ispred kina, kazališta, koncerata… i knjiga).»


Mondijalizacija se očituje i u svijetu marketinga, koji možemo samo ironizirati da bismo njegovo nasrtanje preživjeli:

«Prolazim pokraj jedne nadstrešnice s L'Orealovom reklamom. Za neki novi šampon: «Raščupana frizura, efekt skok iz kreveta». Nisam znao da je potrošačko društvo dotle doguralo: prodavati nam preparat za čupavu kosu. Svakog jutra kad se probudite imate moderan friz, a to uopće niste znali, nešto kao Jordan od kose. Ne, nesretnici, ni slučajno da se niste češljali! uništili biste to remek-djelo! L'Oreal je tu da sačuva to čudo: taj predivni čuperak, tog nehotičnog punk ježa, tu noćnu kukmicu, kakva svježina, kakva spontanost! Vaš je jastuk daleko jači od Zouarija, Biguinea i Dessangesa zajedno! Svakoga jutra besplatno ste nalik na Edouarda Baera. Predlažem L'Orealu da ode još dalje: nek' lansira kolekciju make-upa za očuvanje etikete posteljine na obrazu, pa zubnu pastu s «bljuvo-zadahom», i pjenu za nebrijanje. Jer mi to zaslužujemo, jebote!»


Knjiga obiluje i opisima seksualnih prizora između Oscara i Francoise, ali i mnogih drugih aktera, no to je i problematično sa stajališta novovjekog Casanove:

«Kad čovjek spava s mnogo žena, zapravo je to uvijek ista. Samo mijenja ime, kožu, stas, glas. Dužina kose, obujam grudi, depiliranost pubisa, boja donjeg rublja mogu varirati. Ali govoriš joj uvijek iste rečenice, radiš joj iste stvari, činiš iste pokrete istim redom: «Fino mirišeš… dođi bliže, primakni se… bojim te se… žudim za tvojim usnama… daj da te ližem, brzo, ne mogu više… oh hvala, Bože moj, imam previše sreće… opako mi se sviđaš… imam osjećaj da sanjam… cijelu ćemo noć to raditi, cijeli život…». Sve te riječi ponavljane svake večeri različitim djevojkama sa zadivljenim pogledom djeteta koje otvara paket s poklonom. Promjena navodi na ponavljanje. Ostati s istom, paradoksalno, omogućuje inovacije. Don Juani nemaju mašte. Misli se da je Casanova stahanovac, dok je on zapravo lijenčina. Jer uzalud mijenjaš ženu, ostaješ uvijek isti muškarac, privrženik linije manjeg otpora. Ostati zahtijeva više talenta.»


Praktični savjeti «romantičnog egoista» ovdje ne staju – nudi nam i jedan komunikacijski trik:

«Trik da se postane gospodar svijeta: valja govoriti što tiše. Šapat mijenja vaš odnos prema drugima. Nečujan tanahni glasić prisiljava vaše sugovornike da od vas traže da triput ponovite to što ste upravo rekli; malo-pomalo počnu se činiti agresivnima, štoviše, gluhima, dok vi zadržavate svoj flegma smiješak, svoju nonšalantnu ironiju, svoju prezrivu ljubaznost. Mrmorenje zvuči elegantno i indiferentno. Čemu se truditi da te čuju ljudi koje ne jebeš pol posto? Ionako glazba sve prekrije, a prijatelja imamo već i previše.»


Zašto upravo ovakvo poluautobiografsko djelo? Frederic Beigbeder nije izbjegao odgovoriti ni na to pitanje:

«Čemu pisati o sebi? Autobiografija je toliko opasna, a narcizam toliko bolan za bližnje, toliko opscen i megalo… Postoji jedan razlog epidemiji «bestidnih ispovijedi» (kako je govorio Tanizaki), ima jedno objašnjenje koje kritika nikad ne iznosi: taj fenomen dolazi od televizije. Budući da su pisci «medijatizirani», ne može ih se čitati kao nekad. Čak i ne htijući, čitatelj obavezno traži autora iza njegovih likova, još više nego svojedobno Saint-Beuve. Uzalud se mi silno naprežemo ne bismo li vjerovali da čitamo fikciju, svako čitanje danas je postalo vježbanje voajerizma. Iz romana želimo iscijediti pisca «viđenog na TV-u», ili čiju smo sliku opazili u novinama. Svi se pisci možda ne kriju kao Salinger, ali su redovito prisiljeni izlagati se u svojim djelima, ili im (protiv svoje volje) praviti sjenu. Eto zašto ja dok čitam, čak i kad pokušavam postupati drukčije, biti otvoren prema mašti, protiv svoje volje sve teže i teže podnosim knjige u kojima junak nije autor. I a fortiori dok pišem. Kako nemam hrabrosti da nestanem, moram se eksponirati, dok ne eksplodiram.»


Najviše me razveselilo to što sam i kod Oscara Dufresnea pri kraju knjige uočila posve humane dvojbe (ipak!) koje nisu usmjerene na seks, droge i diskoteke:
«Kafka je sve proigrao (ljubavi, posao, obitelj) kako bi bio uspješan u svom djelu. Ja osjećam da zato neću imati hrabrosti. Ne želim biti tužan da bih bio velik. Odbijam biti nesretan da bih pisao duboke stvari. Patim od deficita depresije. To je prilično ironično: moji prijatelji, braneći me, često kažu da ja nisam onakav kakvim me smatraju, da se netko drugi krije iza maske mondenog klauna. Neka samoća, neka bol, neki poziv upomoć… Zahvalan sam im, ali ako ja jesam taj razmahani night-clubber, taj šuplji histrion, taj šaljivi pajac, i to je to? Ja možda i nisam pisac, s obzirom da mi ne leži žrtva. Kako bilo da bilo, sve dok ja ne budem vjerovao da sam pisac, ni nitko drugi to neće vjerovati.»


U tom tonu proglašavam demistifikaciju lika i djela Frederica Beigbedera potpuno završenom!

P. S. Iz «Romantičnog egoista» sam pokupila jednu poslovnu ideju o pokretanju časopisa koji bi izlazio vikendom. Mislim da mi je to totalno kul ideja jer ljudi imaju više vremena za čitanje i treba im medij na kojem bi našli događanje u kojemu mogu sudjelovati preko vikenda. Taj se časopis u Francuskoj zove «Vendredi, samedi, dimanche (Petak, subota, nedjelja)»


21.02.2010. u 16:53 • 13 KomentaraPrint#

petak, 19.02.2010.

Daniel Pennac: "Iz magareće klupe"

Jedna od najljepših kovanica iz svijeta knjige i nakladništva mi je definitivno Sysprintova biblioteka Karizma – «biblioteka za književne sladokusce» (druga je, dakako, Disputova «na tragu klasika»). U okviru te su biblioteke objavljene sve hrvatskoj čitateljskoj publici poznate knjige Daniela Pennaca, pa tako i ova pod naslovom «Iz magareće klupe». Priča je to o jednom učitelju koji se nakon četvrt stoljeća rada u prosvjeti javlja s pričom o svojim školskim danima i iskustvima koja je, okrenut u retrospektivu, stekao u radu s djecom. No to nije priča o izvrsnom učeniku (jedna od najdražih novovjekih kovanica mi je «akademska izvrsnost», što je naša rektorica obožavala ubacivati u svakoj prigodi), već priča o tzv. drugoredašu (ne znam jesu li mlađi čitatelji susreli taj izraz, i ja ga znam samo iz literature – prvoredaši ili prvorazredni učenici su oni koji su (kako i sama riječ kaže) oni koji su s lakoćom svladali sve svoje učeničke obveze, dok su drugoredaši, tj. učenici drugog reda napredovali najčešće s poteškoćama. Tako je – Daniel Pennac autobiografski obrađuje svoje djetinjstvo i s nemalim stidom govori o svojim učeničkim godinama, da bi ga upravo loša rješenja i zanemarivanja koja je on proživio kao loš učenik inspirirali da svojim lošim učenicima (a radio je upravo s onim tipičnim «najgorim», «specijalnim» razredima) ponudi drukčiji pristup.

Prvo ćemo čuti o porijeklu riječi «drugoredaš» od samog Daniela Pennaca:

«Od XVII. stoljeća (1662) riječ «cancre» u francuskome jeziku označava učenika koji je zakazao u školi, u širem smislu prvotnog značenja «rak» (1372). Metafora je vrlo sugestivna. Cencre je učenik koji ne kroči utrtim putom školovanja, nego polako i naopako poput raka izdaleka kaska za učenicima koji su ga pretekli na putanji školskog uspjeha.
Cancre boluje od «cancrerie» (1885). Ta je riječ – koju također često upotrebljavam – u nas pala u zaborav, a pritom nije dobila odgovarajuću zamjenu. Danas govorimo o «nesposobnjakovićima» i «nesposobnosti» što je s pedagoškoga gledišta besmislica. Naime, drugoredaš nije nužno «nesposoban». Einstein, Balzac, Chaplin, Edison, Karlo Veliki, Debussy, Darwin, Picasso i deseci drugih velikana bili su drugoredaši. Da su bili «nesposobni», to bi i ostali. U dubini njihove drugoredaške boljke pupalo je nešto što škola nije primijetila.
No ne smijemo dopustiti da nam te slavne iznimke zastru činjenicu da većini drugoredaša cancrerie u društvenome smislu nosi smrt. To me pak upućuje na drugi znakoviti korijen: riječ «cancer» (1748) kao zloćudni tumor. Neki mališani boluju od tumora cancrerie i treba ih liječiti jer im u društvu ta bolest može biti smrtonosna.
Cancre stoga nije samo loš đak. Kod njega je školski neuspjeh zapravo puka posljedica drugoredaške boljke koja ga koči, baš kao i eventualna lijenost, buntovnost, nasilnost, laganje, varanje, markiranje, bježanje od kuće itd.»


Možemo li zapravo povjerovati da je netko tko je kasnije dvadeset i pet godina poučavao nekoliko tisuća djece bio toliko loš? (jer mnogi ljudi su skloni reći – ja sam se u školi provlačio, bio sam loš učenik, malo sam učio, mene učitelji nisu razumjeli – ali sve to skupa i nije tako alarmantno, svi su u konačnici završili barem osnovnu školu). Čini se da u Pennacovom slučaju opravdanje za tako smjelu tvrdnju svakako postoji:

«Dakle, bio sam loš učenik. Kao dijete bih se iz večeri u večer vraćao kući sa školom za petama. Nastavnička se osuda čitala iz svjedodžaba. Kad nisam bio najgori u razredu, bio sam drugi odozdo. (Slavlje!) Prvo sam zapeo u računu, potom u geometriji, za pravopis sam bio truba na kvadrat, datume i zemljopisne lokacije nisam mogao upamtiti da me ubiješ, za učenje stranih jezika bio sam nesposoban, slovio sam kao lijenčina (jer nisam učio i nisam pisao zadaće), tako da sam kući donosio jadne ocjene koje nije iskupila ni glazbena škola ni sport ni bilo koja druga izvanškolska aktivnost.»


Ni danas, kako kaže Pennac, situacija nije nimalo drugačija:

«Čovjeku je svaka sumnja prva, a kod mene je sumnja prava grabljivica. Pod njezinim se utjecajem odajem prirođenim sklonostima. Opirem se, no od danas do sutra iznova se pretvorim u lošeg đaka kojeg pokušavam opisati. Simptomi se strogo podudaraju sa simptomima koji su me mučili s trinaest godina: sanjarenje, odugovlačenje, neorganiziranost, hipohondrija, živčanost, mrzovoljno likovanje, ćudljivost, žalopojke, i, za kraj, skamenjenost pred zaslonom računala kao nekoć pred zadatkom koji treba riješiti ili pripremama za ispit… Evo me, podruguje se moje bivše drugoredaško «ja».»


Problem školskog uspjeha meni je u nekoliko posljednjih mjeseci postao maglovit pojam – da ste me prije pola godine pitali je li važno biti dobar učenik, kao iz topa bih vam rekla da jest, da je to uvjet za napredovanje; međutim, otkad sam na TED – u gledala predavanje Sir Kena Robinsona o tome u što odgajamo našu djecu (idealna osoba koja izađe nakon uspješno položenih svih stupnjeva obrazovanja je sveučilišni profesor – a sveučilišni profesori zapravo i nisu ideal, zar ne?), a pogotovo nakon što sam razgovarala sa svojom profesoricom iz osnovne škole, koja mi je rekla da ona više nema sredstava za uvjeriti klince da moraju učiti, jer ih naša stvarnost uvjerava upravo u suprotno – da danas kod nas čovjek mora biti što manje obrazovan da bi bio uspješan i sretan u životu. Međutim, uvjeri ti roditelje u to!

«Imate majku koju je zahirilo dijete izbezumilo, izmoždilo, te se poziva na navodne posljedice bračnih katastrofa: on se zbog naše rastave… od očeve smrti više nije posve… Imate majku koju su u pojam ubile prijateljice što nemaju problema s djecom a njoj dijele savjete, ili – da stvar bude gore – gotovo uvredljivo obzirno izbjegavaju tu temu… Imate mahnitu majku koja je uvjerena da je njezin sin oduvijek nevina žrtva neke prosvjetne koalicije iz svih predmeta, počelo je to još vrlo rano, u vrtiću, imao je neku odgojiteljicu koja… a u prvom osnovne nije bilo ništa bolje, učitelj je bio još gori, a zamislite, u sedmom mu je razredu nastavnik francuskoga… Imate majku koja ne napada nikoga osobno, nego kudi društvo u raspadu, instituciju u propadanju, truli sustav, jednom riječju stvarnost koja ne odgovara njezinu snu… Imate majku koja je bijesna na svoje dijete: na toga malog koji ima sve i ne radi ništa, koji ništa ne radi i hoće sve, za kojeg su sve učinili, a on nikad da bi… ni jedan jedini put, razumijete! Imate majku koja nikad nije razgovarala ni s jednim razrednim nastavnikom i majku koja ih sve redom opsjeda… Imate majku koja vas jednostavno zove da joj i ove godine s grbače skinete sina za kojega ne želi čuti dogodine, dok ne kucne na minutu isti čas kad će ponoviti navlas isti telefonski poziv i koja to i kaže: «Vidjet ćemo dogodine, samo da mu dotad nađemo neku školu.» …»


Oduševilo me što je Pennac potpuno opremljen za rješavanje situacija u kojima su učenici obeshrabreni školskim neuspjesima (jer su im njihovi roditelji i drugi loši pedagozi često govorili kako nikad ništa od njih), pa čak i ovakve:

«Uzalud ti i najdobrohotnije psihološke intervencije. Drugi razred gimnazije. Jocelyne je u suzama, sat ne može početi. Ništa tako hermetički ne zaklanja znanje kao jad. Smijeh možeš utrnuti jednim jedinim pogledom, ali suze…»


Promatrajući učenike, Pennac je zaključio kako postoji tri vrste učeničkih odgovora na profesorska pitanja: točan, pogrešan i apsurdan. Prva su nam dva jasna, ali ne razumijemo što je apsurdni odgovor niti kako se on razlikuje od «klasičnog» pogrešnog:

«Apsurdni se odgovor razlikuje od pogrešnoga po tome što ne proizlazi ni iz kakvog pokušaja promišljanja. Često je automatski, ostaje u okvirima refleksnog čina. Učenik ne griješi, nego odgovara bez veze na osnovi bilo kojeg pokazatelja (u ovom slučaju nastavka –a). Ne odgovara na pitanje koje ste mu postavili, nego na činjenicu da ste mu postavili pitanje. Od njega očekuju odgovor? Daje ga. Točan, pogrešan, apsurdan, nije bitno. Uostalom, u prvim je danima školskog života mislio da se pravilo igre sastoji u tome da odgovoriš tek toliko da odgovoriš, skakao je sa stolice, upirao dva prsta uvis, sav je treperio od nestrpljivosti: «Ja, ja, učiteljice, ja znam! Ja znam» (Postojim! Postojim!) I odgovarao bez veze. No vrlo se brzo prilagodimo. Znamo da nastavnik od nas očekuje točan odgovor. Ispada da ga nemamo na skladištu. Nemamo čak ni pogrešan. Nemamo pojma što treba odgovoriti. Jedva smo razumjeli pitanje koje nam postavlja. Mogu li to priznati svome nastavniku? Smijem li odšutjeti? Ne. Po toj logici mogu i odgovoriti nešto bez veze. Ako je ikako moguće, bezazleno. Promašio sam, profesore? Vjerujte da mi je žao. Pokušao sam i jednostavno nisam uspio, dajte mi jedinicu pa mir u kući. Apsurdan je odgovor diplomatsko priznanje neznanja koje unatoč svemu nastoji zadržati vezu. Naravno, može očitovati i pravu pobunu: profač mi ide na živce, tjera me u mišju rupu. Zar ja njega išta pitam?»


Među uzrocima lošeg učenja i neuspjeha u obrazovanju (a što sam već spomenula gore u ovom postu) možemo nabrojiti i činjenicu da su klinci danas veliki potrošači – a tržište želi zadržati svoje potrošače što neinformiranijima da bi se njima lakše manipuliralo):

«Dok sam se sutradan nakon tog posjeta po povratku u Pariz spuštao niz brežuljke XX. Okruga prema svom uredu, palo mi je na pamet da metodičnom računicom procijenim učenike koje usput srećem: tenisice za 100 eura, traperice za 110 eura, jakna za 120 eura, ruksak za 80 eura, player za 180 eura (90 decibela po slušno pogubnoj rundi), 90 eura za višenamjenski mobitel, a ne smijemo olako prijeći ni preko sadržaja pernice, računam da po povoljnoj cijeni vrijedi 50 eura, a sve je skupa montirao na nove-novcate role, par stoji 150 eura. Ukupno: 880 eura, odnosno 5764 franka po glavi učenika, to jest 657.400 starih franaka iz doba mog djetinjstva. Sljedećih sam dana putem provjeravao, uspoređivao cijene istaknute u usputnim izlozima. Svaka bi mi računica došla do nekih pola milijuna. Svaki klinac vrijedi pola milijuna franaka iz mog djetinjstva! To je procjena prosječnog djeteta iz srednjeg sloja s roditeljima prosječnih prihoda u današnjem Parizu. Cijena remonta pariškog učenika, recimo nakon božićnih praznika, u društvu koje svoju mladež doživljava nadasve kao klijentelu, tržište, ciljanu skupinu.»


Posljedica ovakvog društvenog poretka jest i odlomak kojega možemo naći na koricama ove knjige:

«Nema šanse da uspijem zaspati. Sad sam ja u napasti da se priklonim apokaliptičnom pesimizmu. S jedne strane sustavno siromašenje, s druge strane sveopći teror i divljaštvo. I jedni i drugi gube svaki osjećaj za stvarnost: bogatuni posežu za burzovnim apstrakcijama, izopćeni za videopokoljima; veliki dioničari pretvaraju nezaposlenoga u ideju nezaposlenoga, sitne protuhe pretvaraju žrtvu u sliku žrtve. U svakom slučaju čovjek od krvi, mesa i uma iščezava. A mediji orkestriraju tu krvavu operu u kojoj nam komentatori daju do znanja da bi svi klinci s periferije kad-tad mogli krstariti ulicama i kokati svoje bližnje, koji su se sveli na sliku svojih bližnjih. Gdje je u svemu tome mjesto obrazovanju? Školi? Kulturi? Knjizi? Razumu? Jeziku? Kakvog smisla ima da sutra odem u tu opću i tehnološku srednju školu ako su učenici s kojima se sastajem po svoj prilici proveli noć u utrobi ove televizije?»


Evo i posljedica – banalizirana podjela djece na nekoliko vrsta:

«Na našem planetu danas postoji pet vrsta djece: naše dijete-mušterija, na drugim zemljopisnim širinama dijete-proizvođač, drugdje pak dijete-vojnik i dijete-prostitutka, a na uleknutim jumbo-plakatima u podzemnoj željeznici dijete na samrti, čija slika s vremena na vrijem nad naš zamor nadvije pogled pun gladi i zapuštenosti.
Svih petero su djeca.
Svih petero su oruđe u tuđim rukama.»


Nisam zapravo planirala završiti priču o ovoj knjizi u tako sumornom tonu – htjela sam vam reći o tome kako Pennac nije pamtio imena svojih učenika, ali je dobro pamtio kako su izgledali nakon što ih je uspio inspirirati, a i oni su zapamtili njega i lekcije koje im je udijelio. Htjela sam vam pričati o tome kako je sirota Jocelyne ipak prestala plakati i kako književnost ima velik udio u tome da se izvučemo iz kompleksa «drugoredaštva». No i ovako sam odužila preko svake mjere.

U posljednje vrijeme često razmišljam o djeci, možda i stoga što osjećam kako mi tiktaka biološki sat. Kad sam imala trinaest godina, mislila sam da ću do dvadeset pete već imati posao, roditi, napraviti nešto od sebe. A eto. No tješi me vic koji ucviljenim roditeljima priča autor knjige «Iz magareće klupe», Daniel Pennac:

«Pa im se odvažim ispričati vic:
- Znate li koji je jedini način da nasmijete Gospodina Boga?
Žena na liniji oklijeva.
- Ispripovijedajte mu svoje planove.»

19.02.2010. u 15:13 • 4 KomentaraPrint#

srijeda, 17.02.2010.

Pavao Pavličić: "Žive igračke"

Jesam li vam rekla da ću ovog tjedna ponovno pjevati hvalospjeve Pavličiću i njegovom umijeću da zaintrigira moju misterije i krimića željnu dušu? Ovog puta on to čini u romanu «Žive igračke» u kojem se još jednom utječe svom poslovičnom detektivu, uredniku crne kronike, Ivi Remetinu, pred čijim se očima događa još nekoliko ubojstava u inače mirnom Zagrebu.

Moram biti iskrena i reći kako u Hrvatskoj osim Pavličića (i u određenoj mjeri Tribusona) nema pisca komercijalnih krimića. Hrvati, čini se, nisu zainteresirani za čitanje kriminalističkih priča i trilera, reklo bi se ako bi čovjek sudio prema zakonima ponude i potražnje. Ipak, čini se da je sasvim suprotno: manijakalno se čitaju krimići iz Algoritmove Najbiblioteke, a ni Agathi Christie nije opala (vlas s glave?) prodaja otkad je počela izlaziti u mekoukoričenim izdanjima (uz 24 sata tijekom prošle godine). Stoga, bit će da Hrvati krimiće vole čitati, ali rijetki su oni koji bi ih znali dobro napisati. Zato smatram da ono što umije Pavličić treba dodatno istaknuti i honorirati.

Evo stoga poslovne ideje koju ovoga puta besplatno iznosim svim hrvatskim izdavačima koji se žele uhvatiti ukoštac s mogućnošću promocije i zarade (dakako, uz uvjet da se autor s tom idejom složi i uz poštovanje autorskih prava) – treba reizdati serijal krimića Pavla Pavličića čiji je glavni lik urednik crne kronike Ivo Remetin onako kako bi to učinili Ameri (bombastično! «Prvi slučaj doktorice Kay Scarpetta» ili «Doktorica Temperance Brennan ponovno u akciji!») – u istoj biblioteci s istim dizajnom, s brojevima na hrptu, u paperback izdanju s popularnom cijenom (mislim da bi 59 kuna bio maksimum koji bih ja kao čitateljica po naslovu bila spremna platiti). Takvo nešto bih ja sto posto kupila. A jednom kad kupiš jednu, ne možeš podnijeti da ih nemaš sve u kolekciji. Ukoliko je cijena dovoljno pristupačna, svako bi kućanstvo moglo podnijeti financijski teret kupovine takvih knjiga, a radi se o literaturi koju svatko može čitati (pa čak i klinci, nisam primijetila da su knjige izrazito neprikladne u bilo kojem smislu, pogotovo za ove krvožedne današnje generacije).

Da ima opravdanja za takav poslovni potez svjedoči i broj naslova u kojima se kao detektiv pojavljuje Ivo Remetin: moguće je da moji podatci nisu potpuni, ali nastojala sam prikupiti što više takvih naslova – po mom sudu ih ima deset (što je idealna brojka za serijal knjiga). Dopustite da ih nabrojim:

«Rakova djeca» (prvo izdanje 1988. godine u Biblioteci HIT izdavačke kuće Znanje)
«Pjesma za rastanak» (2000., Školska knjiga)
«Pasijans» (2000., Školska knjiga)
«Otrovni papir» (2001., Mozaik knjiga)
«Mrtva voda» (2003., Školska knjiga)
«Tužni bogataš» (2004., Mozaik knjiga)
«Krvnik u kući» (2004., Mozaik knjiga)
«Zmijska serenada» (2005., Mozaik knjiga)
«Cvijeće na vjetru» (2007., Mozaik knjiga)
«Žive igračke» (2009., Biblioteka HIT)

(Kao što vidite, jedini problem i jest u tome što je Ivo Remetin objavljivan raštrkano po izdavačkim kućama, pa različiti momci imaju prava razdijeljena među sobom)

Eto, to je moja poslovna ideja, drage izdavačke kuće – iduću ću vam definitivno masno naplatiti!


17.02.2010. u 17:47 • 12 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 15.02.2010.

Francesca Clementis: "Djevojka od karijere"

Izabrala sam sjajne knjige prilikom posljednjeg posjeta knjižnici: jedan Pavličić («Žive igračke», ponovno očekujte hvalospjeve na Pavličićev račun), Kiran Desai (čiju knjigu «Halabuka u voćnjaku guava» već mjesecima uzimam pa vraćam nakon što mi se svidi nešto drugo), Frederic Beigbeder i njegov «Romantični egoist», pa «Besmrtna priča» Jirija Kratochvila, «Atlas oblaka» Davida Mitchella i «Iz magareće klupe» Daniela Pennaca. Najslabija karika u ovom lancu definitivno je «Djevojka od karijere» britanske autorice Francesce Clementis. Kako kažu izdavači Dušević & Kršovnik iz Rijeke, autorica je napisala još i romane «Velike cure ne plaču», «Moje cure» i «Zar bih vam lagala» (od kojih su prve dvije objavljene kod istog nakladnika). I sad slijedi rečenica koja me oborila s nogu «Nagradu najbolje britanske spisateljice osvojila je 2000. godine.» U Hrvatskoj ima desetak književnih nagrada, ne znam koliko ih ima u Velikoj Britaniji, ali ne vjerujem da postoji jedna nagrada koja se dodjeljuje «najboljoj britanskoj spisateljici». Ne budi lijena, pokušala sam pronaći o kojoj se književnoj nagradi radi, ali jedino što sam saznala jest da je Francesca Clementis bivša dobitnica Nagrade Ian StJames za svoje kratke priče. Nadam se da urednici misle upravo na tu nagradu.

Ovo nije vrhunski chick – lit, ako ste to pomislili. Do posljednjih dvadesetak stranica me ova knjiga nije vukla na čitanje, bila mi je dosadna, razvučena i sklona prekomjernom objašnjavanju (da ne kažem, nije ispoštovano pravilo «show, don' t tell» pa se autorica Francesca Clementis upustila u pretjeranu psihološku karakterizaciju svih glavnih likova). U središtu je radnje Kate Harris, menadžerica – otirač, koju na njenom starom radnom mjestu svi mogu iskorištavati: ona cijelom uredu kuha kave, sluša njihove probleme i obavlja njihove poslove. Kad za oproštajni dar dobije otirač, to ju toliko povrijedi da na idućem radnom mjestu odluči glumiti Lauren Bacall, oli nedodirljivu šef' cu (ne pitajte mene, kakva je tu logika promišljanja je totalno beyond me). U tvrtki u koju dolazi svi mrze žene na rukovodećim pozicijama jer su rospije, kao. Čak i u zatucanoj Hrvatskoj ja ne znam nikoga tko bi izjavio nešto takvo, osim Ante Kovačevića. Vjerujem da nitko ne misli da su u pravilu menadžerice rospije, osim ukoliko doista jesu takve (bar ja ne mislim tako, niti itko oko mene razmišlja na takav način). Isto tako, ja radim u financijskom sektoru u kojem nema puno žena menadžerica, ali ne znam niti jednu menadžericu koja cijelom uredu kuha kavu ili obavlja zadatke za čitav tim. Tako da – priča je malo tanka. Da bi autorica izvela to što je planirala s početkom i krajem, morala je smisliti puno neuvjerljivih razloga za sredinu, dakle, a upravo je to ono što me odbilo od čitanja. Imam dojam da je i nevješt prijevod učinio svoje u tome da knjiga djeluje amaterski. Naravno, Kate dolazi u ured gdje postoji jedna grumpy žena – tajnica (Sally), jedan ružan lik koji ima puno sreće sa ženama (Ben) iako je oženjen, jedna žena koja spava s čitavim uredom (Rebecca) i jedan pristojni i dobri lik koji pati od nekih svojih mušica (Andrew). Gledajući tu plejadu prototipova iz korporativnog svijeta, čovjek se ne može oteti dojmu da je izvedba mogla biti i malo zanimljivija, a konačna poanta (nemojte se pretvarati da ste bilo što osim onoga što jeste) manje otrcana.

Ako ste doista verzirani na mogućnost ubijanja jednog zimskog poslijepodneva čitanjem, ova knjiga je dobar izbor. No nemojte joj sasvim povjerovati jer ima i prikladnijih načina da se progovori o «ženama od karijere».


15.02.2010. u 16:01 • 11 KomentaraPrint#

subota, 13.02.2010.

Walter Serner: «Posljednje opuštanje - priručnik za hohštaplere i one koji to žele postati»

Objavljena u izdanju izdavačke kuće Modo prošle godine, ova mi je knjiga izbjegla ispod svih radara i do nje sam došla zapravo sasvim slučajno. Radi se o djelu autora Waltera Sernera (pravim imenom Waltera Eduarda Seligmanna) koji je rođen 1889. godine u Karlovyim Varyma, studirao je pravo u Beču i Berlinu, a od 1914. živi u Zürichu kao «pisac, esejist, dadaist i snob». Nakon dva desetljeća putovanja po Europi, primiruje se u Pragu da bi mu se od 1942. godine izgubio trag u Minsku.

Evo što urednici kažu o knjizi:

«Neopterećeno dokoličarstvo, umjereni egoizam, svakidašnjica prije smrtnog grijeha. Snob ne čita bestsellere, njeguje stil, ignorira modu. U dubini duše dobrišina, ne radi moralnog imprativa, već stoga, što zloća pretpostavlja radni napor. Često ironičan, nikada moralist, živi iznad svojih mogućnosti, ali ispod svojega nivoa. Ako katolik, priznaje samo latinsku misu, ako razrok, onda to postaje nazor na svijet. Gnuša se trenirki i teretana, jogging i fast-food prepušta siromašnima u duhu. Najčešće nema vozačku dozvolu, kao sve druge masovne pojave prezire droge i alkohol, osim, povremeno, uoči blagdana, apsint ili opijum u homeopatskim dozama. Snob nije siguran da li je Moby Dick kit ili kapetan, ali bez snobizma čovjek bi vjerojatno ostao pitekantrop. Uvjeren je da duša postoji, a nalazi se u decollete-u...»

Iskreno, pročitala sam samo prvih nekoliko stranica koje su me, osim preporuke u kojim uvjetima da se knjiga čita (znači, prvo pojesti guščju jetru, a zatim uz kavu, konjak i cigaru, polako čitati, praveći veću pauzu nakon svakih pola sata...) u potpunosti odbile. No to ne znači da se s ovom knjigom neću «slučajno» sresti negdje u budućnosti.

13.02.2010. u 22:14 • 4 KomentaraPrint#

četvrtak, 11.02.2010.

Andrej Nikolaidis: "Sunčani dan na La Plaza de la Constitucion"

Kako ja volim pametnog i načitanog muškarca! Nema ništa više hot od inteligentnog sugovornika u mojoj knjizi hot stvari, naš je svijet (a pogotovo Balkan) prenapučen tupanima. Ja sam bila tako sretna kad sam pročitala ovu knjigu Andreja Nikolaidisa pod naslovom «Sunčani dan na La Plaza de la Constitucion» (radi se o tekstovima tog crnogorskog pisca mlađe generacije koji su objavljivani u «Monitoru», «Vijestima» i «Slobodnoj Bosni» u periodu od 2006. do 2008. godine) jer sam dobila dojam da iako je naše područje, kako Crna Gora, tako i Srbija, Bosna i Hercegovina i Hrvatska, prenapučeno idiotima, još uvijek ima ljudi koji govore – ako mislim preživjeti ovakav kakav jesam, ti mi se ljudi i taj mi se svijet mora gaditi, kad mi se prestane gaditi, prestao sam biti što jesam. Sviđa mi se to što se zbog Nikolaidisa osjećam manje sama i manje posrana.

Inače, knjiga je objavljena u biblioteci «Zeleni svesci» naklade Izdanja antiBarbarus u suradnji s Nacionalnom zajednicom Crnogoraca Hrvatske i sadrži četrdeset i četiri kolumne, mahom humoristične.

Pa poslušajmo što Nikolaidis misli o tome «Šta sve možeš raditi u Budvi kad si mrtav»:

«Kao što čekaju rast dionica na berzi, ljudi će kao zapete puške čekati pad cijena na groblju, pa hitati da umru. Ujutro izađete na kafu, u novinama pogledate cijene dionica na berzi i cijene ukopa, pa ako je došlo do značajnog pada, eksirate espreso i bacite se pod prvi kamion koji naiđe. Sa ovakvim cijenama ukopa, u prednosti su samoubice. Ako se čovjek ubije, porodica će barem uštedjeti na honoraru za popove, kojima pravila službe nalažu da one koji sebi uzimaju život ne smiju sahraniti po hrišćanskom obredu.»


Naslovna priča, «Sunčani dan na La Plaza de la Constitucion» donosi, po mom shvaćanju, ispovijesti običnih ljudi koji su prisustvovali važnim povijesnim događajima, najčešće negativnih.

U priči «Analna anksioznost» (u kojoj Nikolaidis tematizira opsjednutost guzicama i analnim otvorima kod naših balkanskih mužjaka, navodno strogo heteroseksualnih), gratis dobivamo Nikolaidisovo viđenje muških primjeraka ovoga kraja:

«Kada ovdašnji zatucani, superneobrazovani, iza vrijednosti nacije i religije u busiji sakriveni homofobični mužjak želi da kaže kako je neko sposoban da brine o sebi, on će to uraditi ovom frazom: Ne boj se, zna taj za svoju guzicu. Vječito svega gladan, otud pun zavisti i nezadovoljstva, ovdašnji se homofob ponekad naziva još i čovjekom iz naroda. Kada takav, na primjer, iz nekog pasivnog kraja, osamnaest sati hoda do najbližeg espresa, govori o poznaniku koji je otišao u Podgoricu, na primjer, pa tamo osnovao firmu, stekao kuću, imetak i ugled, on će poznanikov životni put opisati ovako: Dobro je napunio prkno

Sarkazam po istom pitanju nastavlja i dalje, u priči «Novi primjeri čojstva i junaštva», a glasi ovako:

«Idem tako neki dan ulicom i čujem da za mnom psuje neko iz jedne od ovdašnjih kafana u kojima endemski lokalni četnici udarnički rade na svojim cirozama jetre. Na to pičkaranje po ulicama čovjek se brzo navikne, čim shvati da je to zapravo benigni, lokalni folklorni običaj, ritual u kojem debili učestalom upotrebom glagola koji počinje na slovo J i imenice koja počinje na slovo M pokušavaju da artikulišu svoje nezadovoljstvo stvarima koje ne razumiju – onim što ste napisali ili rekli. To je neka vrsta humanog laveža. Koja se po pravilu ignoriše. Jer čovjek ne može sebi dozvoliti pseću komunikaciju – naravno da nećeš otići do njihovog stola i tamo im zapišati teritoriju, što je zapravo jedini adekvatan odgovor na njihov lavež za koji oni vjeruju da će vas uvrijediti.»


(to mi je možda jedan od najdražih citata iz ove knjige, liječi mi dušu činjenica da na ovom svijetu postoji netko tko razumije moj prikriveni gnjev na ponos kojim neki ljudi ističu svoj seljakluk)

Jedna zgoda koja se u knjizi ponavlja kroz priču «Pakao» i «Pakao (remixed)» je ona o kosti od pršuta koju cijelo selo čitavu godinu koristi da bi iz nje skuhalo juhu, kao i sljedeća zgoda:

«Govorim o tome rođaci iz Kanade, koja je tu na odmoru. Nije to ništa, kaže mi ona. Moja prababa, koja je živjela u Trebinju, davala je zube za svadbu. Molim? – rekoh. Pa da, kaže, ona je jedina u kraju imala zube, pa bi nevjeste pred svadbu dolazile do nje da je mole da im posudi zube, ne bi li zablistale na svadbi. Ona bi ih, onako široke ruke, bez riječi izvadila, oprala i dala.»

O užitcima boravka na crnogorskom primorju Andrej Nikolaidis govori u priči «Enjoy Montenegro», a ja iz nje donosim posve istinito opažanje o primitivcima:

«I kako to biva sa svim primitivnim ljudima – što su primitivniji, to upadljivije stavljaju do znanja drugima da postoje. Primitivan čovjek nas već samim svojim postojanjem zlostavlja. Život primitivnog čovjeka nije bitisanje – to je zvučna i mirisna senzacija, šok za sva čula, neprekidni šou program smrada, buke, nagona i gluposti. Kod primitivnih ljudi ne postoji diskrecija. Kada se oni raduju, tuguju ili svađaju, čitava čaršija to mora znati.»

Evo još jedne preporuke crnogorskog turizma:

«Prije koju godinu sam bio u Plavu, na nekakvoj književnoj manifestaciji. Organizatori me smjestili u nekom hotelu, šta li, u centru mjesta. Zgrada je izgledala kao one napuštene klanice iz svih nastavaka Teksaškog masakra motornom testerom. Na podu tri prsta prašine, zidovi žuti, na kadi naslage hrđe i neke sluzi, poput one koju ispušta Alien, pokrivači puni mikroskopske gamadi koja, dalo se pretpostaviti, prenosi sve zamislive bolesti, tako da znaš da ćeš se probuditi bolestan, a sve ispod AIDS-a smatraš premijom.»

Kako smo i mi prije nekoliko godina imali slučaj u kojem su se mnogi Hrvati identificirali s osuđenim ratnim zločincem, Mirkom Norcem, smatrala sam da trebam uvrstiti i ovaj komentar Andreja Nikolaidisa iz priče «Filaret» o vladiki Filaretu koji je kršio crnogorske zakone:

«Oni kažu, citiram: «Svaki Srbin je Filaret, a u Filaretu su sabrane sve muke koje Srbi u Crnoj Gori trpe od režima.» E jebi ga. Kako se barem jednom ne prevare pa ne odaberu da «svi Srbi», «svi Hrvati» ili «svi Bošnjaci» ne budu baš neko od ratnih zločinaca ili pratećih im moralnih nakaza? Zašto nikada ne odaberu kakvog genijalnog pisca ili filozofa? Kako bi ovo sretan kraj svijeta bio kada bi ljudi na mitinzima nosili transparente «Svi smo mi Thomas Pynchon» ili «Svi smo mi Platon». Ili barem «Svi smo mi Sokrat». Ali vraga: Pynchona bi ostavili u njegovoj skrivenosti subjekta, Platona u njegovoj špilji sa vatrom, a Sokrata da sam i otrovan skonča, i otrčali da se identifikuju sa kakvim koljačem, lopovom ili opsjenarom, u nekoj od septičkih jama istorije i civilizacije iz kojih se regrutuju ovdašnji nacionalni heroji.»

Govori on i o crnogorskim studentima koji ne predstavljaju intelektualnu elitu društva već se iz školskih klupa regrutiraju u najveće državne selebritije – pokvarene političare. Predlaže i da se umjesto statue Brucea Leeja na našim prostorima postavi statua u čast Velikom Lebowskom, koji u bade – mantilu i u gaćama, neuredan, lijen i neodgovoran, bolje predstavlja našeg čovjeka nego Bruce Lee.

Duhovita je i opservacija o načinu na koji se vodi biznis na Balkanu:

«Znači: ako je propisano da se đon patika pravi od gume koju kompanija Nike uredno isporučuje u zamišljeni pogon u Andrijevici, možete biti sigurni da će neko doći na ideju da u smješu od koje se đon izliva ubaci određen procenat sitno mljevenog šljunka. A ostatak gume iskoristi za ishranu krava, jer računa da bi iz vimena krava koje jedu gumu trebao teći – jogurt. Onda đonovi pucaju, krave pomru, kompanija zatvori fabriku, radnici ostanu bez posla. I svi potom po čitavi dan sjede u kafani, piju zidarska piva i kroz dim švercovanih cigareta jedan drugome dobacuju kako ovdje, na Balkanu, nema sreće.»

Vrhunac gnjeva, očaja i rezignacije i ja i Nikolaidis doživljavamo u ovakvom trenutku:

«Sjediš tako u koloni pred nadvožnjakom koji se prostire svuda oko tebe i razmišljaš: ovo znači biti okupiran. Biti cjeloživotno i neizbavljivo okupiran javašlukom, primitivizmom, dezorganizacijom, licemjerjem, ružnoćom, nedovršenošću, sistemom apsolutne neodgovornosti, od prvog do posljednjeg daha okupiran obrazovnim sistemom koji slavi zločince i zlikovce, koji uči da je Miloš Obilić veći od Leonida, Avdo Međedović i Njegoš veći od Homera i Miltona, sa svih strana okupiran kulturom koja neprestano nasrće na tvoju privatnost, kulturom koja odgaja kretene koji nisu sposobni napraviti pet kilometara puta bez stranih kredita i pomoći, a koji istovremeno ponavljaju pohvale toj istoj kulturi i vlastitoj slobodi, koju rado suspenduju dok traju donaciji i krediti, a ponosa se sjete kada nestane para, okupiran kulturom u kojoj su jedan lažov i jedan ubica simboli borbe protiv okupacije, okružen kulturom u kojoj te proglašavaju autokolinizatorom ako držiš da je Betoven ipak važniji od Guče i narodnog stvaralaštva Kalesije, kulture u kojoj te postkolonijalna ideološka policija proglašava rasistom ako, da parafraziram Borgesa, držiš kako je njemačka kultura za ovaj svijet možda ipak malo značajnija od kulture Konga ili Afganistana. Živiš svoj život zaglavljen u koloni i misliš: ovo, dakle, znači provoditi život pod kolonijalnom čizmom kretena koji su stvorili čitav obrazovno – represivno – kulturni sistem po mjeri svog kretenizma, i čitav život ti nameću svoju kretensku, seljačku kulturu.»

Činjenica da je netko na sve to gnjevan i ogorčen poput mene na neki me perverzan način tješi i umiruje, i ima na mene učinak kakav na Nikolaidisa imaju tekstovi Petra Lukovića – «Mislite da ne možete više ni trena izdržati okruženi ludilom, bolešću i smrću, a onda vam neko introvenozno zvizne 500 miligrama razuma i nade.»


11.02.2010. u 21:49 • 6 KomentaraPrint#

utorak, 09.02.2010.

Marina Šur Puhlovski: "Nesanica"

Kako sam obećala davnih dana, konačno sam uspjela pročitati roman Marine Šur Puhlovski pod naslovom «Nesanica». Radi se o knjizi za koju sam čula tijekom suradnje na online book klubu na portalu Knjizevnost.org, ali ni onda ga nisam imala vremena pročitati, pa su mi u tom smislu ostale neke nadoknade.

O Marini Šur Puhlovski (za one koji žele znati više): autorica je rođena u Zagrebu gdje je završila gimnaziju, a potom i komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu. U mladosti se (kažu urednici Drago Glamuzina i Velimir Visković iz Profila u čijem je izdanju ova knjiga objavljena) bavila novinarstvom i književnom kritikom da bi iste djelatnosti napustila u korist svoga umjetničkog rada.

Nakon službenog uvoda slijedi ono zbog čega su čitatelji ovog bloga najčešće ovdje – radi mog čitateljskog mišljenja. Nastojat ću biti maksimalno uvijena jer uvijek postoji mogućnost da nečiji osjećaji budu povrijeđeni (ovo pišem pod emocionalnim utjecajem koji je na mene ostavilo čitanje posta blogerice na blogu Callgirl diary). Znate one ljude koji su toliko nabrijani da konstantno govore povišenim tonom koji nakon sat – dva počne neizdrživo iritirati? (jednom sam bila na seminaru na kojem je predavač konstantno galamio na svoju publiku nastojeći je valjda animirati – s predavanja sam izašla sa svjetskom glavoboljom; mom senzibilitetu jednostavno ne odgovara nastup nabrijane osobe koja viče). Još bolji primjer: znate one babe koje konstantno cendraju o svom promašenom životu, a vi ih ne možete izbjeći nego ih morate slušati? Ova knjiga i stilom i sadržajem jest upravo to. Pri čemu moram dodati da je glavna junakinja ove knjige izvjesna Sofija, 57 – godišnja književnica koja u noći nesanice drobi sebi i nama ostalima o tome kako je bio promašen njezin život i životi svih njenih predaka nekih pet generacija unatrag. Pedeset i sedam godina, dakako, ne označava nužno babu, jer baba nije broj godina, baba je stanje duha, a ova je žena definitivno baba. Ubilo me u pojam što su svi njezini s očeve i majčine strane pijanci, neradnici, bijednici, siromasi i moralno iskvarene osobe (njih ona, dakako, krivi za sve svoje životne promašaje, to što je i sama postala alkoholičarka). Tako da se knjiga svodi na nabrajanje: ovaj je bio ovakav, a ovaj je bio onakav, a mater mi je bila žrtva, a otac mi je bio pijanac, a sestra moje majke ju nije podnosila, a svi Kraljevi su bili pokvareni... Evo oglednog primjera na kojem ćete shvatiti o kakvoj prozi govorim:


«... «Bog neka te čuva lijenog muža!», govorila je mojoj majci njena majka, Ivka, jasno, iz vlastitog iskustva, jer je nju dopao brijač koji nikoga nije obrijao, niti obrijao niti ošišao, osim kao kalfa, poslije smo gazda u svojoj brijačnici i imamo svog kalfu, mi, Stjepan Fućkar, sin pekara Rochusa, da brije i šiša glave koje vrve mikrobima, nakon brijanja i šišanja gazda pere ruke kao da se na mušterijama zarazio već time što ih je gledao, govorila je uzalud, jer ni moj otac, Puba, nikada nije radio, samo je pio, samo se pretvarao da radi, na kolodvoru, na trošarini, za rata, gdje gradira rakiju i vino kojim ga seljaci podmićuju ne bi li im smanjio trošarinu, vina je toliko da ga lijevamo u kadu i iz kade vadimo kutlačom, a peremo se u lavoru, ho-ho-ho i ha-ha-ha, raj na zemlji iako je rat, ni na pošti kamo je premješten s trošarine, gdje svakodnevno sjedi od pet do devet sati, poslije posla plac...»


... da bi sve skupa preraslo u ovakvo nešto:

«... ali tko sebi vjeruje, vjeruje svjedoku koji zna da ćeš kad – tad skiknuti, skiknut ćeš ti, on neće nikada, tu je kvaka dvadeset dva, znaš da ćeš skiknuti, ali u to ipak ne vjeruješ, vjeruješ i ne vjeruješ, jer jedno bez drugog ne ide, čim vjeruješ ne vjeruješ, a vrijedi i obrnuto u ovoj nigdini bez stvarnosti...»

(i općenito, «nigdina» je riječ koja se u ovoj knjizi ponavlja češće nego bilo koji veznik, prema Hrvatskom jezičnom portalu ta riječ označava dalek i nepoznat kraj, daleku zemlju, nepoznatu i neodređenu, što doista nisam znala, ali ima li smisla napisati čitav roman da bi se promovirala jedna riječ?)

Također, ova je knjiga usmjerena na potrebe tijela (valjda niti jedan odlazak na toalet i nijedan čin požude nije ostao nedokumentiran) koje se prikazuju kao prljavije i nedostojnije nego što to u životu obično jesu. I općenito, nema niti jednog svijetlog trenutka u ovoj knjizi, niti jednog utješnog momenta, bogme su se stvari loše odvijale za sirotu spisateljicu Sofiju kojoj ja kao čitateljica jedino mogu reći «Bu – hu, jadna Sofija!» (sa zamjetnom dozom sarkazma u glasu). Njoj su sve lađe potonule i njoj je najgore u životu. Eto, tako zvuči ova proza, kao razmaženo kukanje i ronzanje mrzovoljne babe koje nakon nekog vremena počinje opasno ići na živce i zato sam jedva izdržala do kraja.

Ne pomaže niti autoričina navika da od rijetkih događaja u romanu (npr. majčina prometna nesreća) svaki bude opisan i ponovljen barem nekoliko puta, čime se apsolutno ništa ne prepušta interpretaciji čitatelja i nepovratno mu utuvljava u glavu upravo autoričinu verziju događaja.

Srećom sam za sebe i za vas u ovoj knjizi našla tračak nade u vidu knjiga kojima se Sofija kao dijete obraćala kao utočištu:

«... Drukčije je bilo dok se noću moglo čitati, prisjećam se, još na prozoru, gledajući ni u što, i danju i noću utopiti se u knjizi, na Brionima imam vlastitu knjižnicu jer ovu ne posjećuje nitko osim mene, uokolo pinije, knjižničarka drijema, a ja sjedim za knjigom kao apsolutni vladar svijeta, po povratku u Zagreb knjižnicu moram dijeliti ali i dalje je osjećam privatnom, moja i ničija, posjet knjižnici događaj je dana, skidati knjige s polica, listati ih, mirisati, nositi kući pri čemu te griju pod pazuhom kao da su žive, toplina duha struji iz tih knjiga tako da sam sva blažena, kod kuće se s njima izvaliti na krevet kao s ljubavnikom okružena keksima i voćem i tako ostati danima, samo ja i knjige... (...) knjige su i dalje tu ali više ne služe ničem, koju god otvorim dočeka me nizom slova bez značenja, samo šepirenje, prikrivanje da si nigdje, daleko sjećanje što su nekad bile, slatko vrhnje dok nas nisu ugušile, još koji put znam otići u knjižnicu, vrtim knjige, listam ih, pa ih vraćam na police, ništa ne nosim kući, čemu ih nositi kad se ne mogu čitati, kad uokolo leže poput bezmirisnih leševa, život predstavljen tamo gdje ga nema, kao da ga ima, kao da nije tek san iz kojeg se ne možeš probuditi jer ne znaš kako...»


Hmda. To oduševljenje je zbilja dugo trajalo. Zaista ne znam zašto Hrvati ne mogu napisati zanimljivu knjigu koju je užitak čitati.

Ako unatoč mom mučnom iskustvu želite čitati «Nesanicu» Marine Šur Puhlovski, naoružajte se strpljenjem, za idućih mjesec dana se oprostite s bilo kakvim vidom optimizma (ali uklonite sve oštre predmete iz svoje okoline, da vam kakva glupost ne padne na pamet), nikako ne vjerujte napisu na koricama koji kaže da se ova knjiga «čita u jednom dahu poput krimića» i sve će biti u najboljem redu. Valjda.

P. S. Prošli post je moj prvi post objavljen na Cool listi.

09.02.2010. u 17:35 • 11 KomentaraPrint#

nedjelja, 07.02.2010.

Ako nemate što za čitati...

... ako vas internet više ne zadovoljava u potpunosti: na svojoj ste fejsbučkoj farmi zasadili sve što se dalo zasaditi, pogledali ste sve fotografije u albumima vama polupoznatih ljudi, ako ste već vidjeli kojim se sve skandalima Nives Celzijus posvetila danas (nije mi namjera izostaviti niti druge dive našeg zvjezdanog neba: Avu Karabatić, Aleksandru Grdić, Anteu Kodžoman, Malinu Grahek, Fani Stipković, Tinu Katanić i Sandru Dabo), ako već znate koju nam spačku naši vrli gospodarstvenici spremaju za novu radni tjedan, dopustite da vam ja ponudim nekoliko linkova koji su doplutali do mene u moru internetskih sadržaja:

1. SF reading protocols

Link na ovaj članak koji se bavi načinom na koji se čitaju SF i fantasy poslala mi je blogerica Uvijek bolji. Članak nastoji obuhvatiti kako je moguće da se različitim ljudima sviđaju različite stvari, pa tako čitatelji, koji u odnosu na nečitatelje predstavljaju jednu homogenu skupinu, detaljnijim pregledom postaju prilično razjedinjeno pleme: sviđa mi se primjer koji je u tekstu istakla autorica Jo Walton – prijatelj kojemu je njezin suprug posudio knjigu «The Forever War» autora Joea Haldemana nije mogao prijeći drugo poglavlje jer ga je zabrinjavalo to što ne shvaća na kojem principu radi tahionski pogon svemirskih brodova. Autorica kaže kako su neki jednostavno duljim čitanjem određene literature (poglavito u djetinjstvu, formativnim godinama) razvili vještine i «alate» (doslovno prevodim, zato navodnici) zbog kojih u SF – u i fantasyu mogu uživati, dok drugi zbog nedostatka istih vještina i alata to ne mogu.

Moram priznati da ni ja nemam navedene vještine (jer naravno, dok su dečki čitali Sirius i stripove, curice su čitale Zagorku i ljubiće, što me navodi na zaključak da su se dečki oduvijek bolje zabavljali od curica), što istovremeno ne znači da me cijelo područje tradicionalno rezervirano za dečke neizmjerno ne zanima – zato sad nadoknađujem: čitam stripove, nastojim se ufurati u SF (jer fantasy je curicama ipak bliže, sa svim tim vilenjacima i patuljcima), što mi nekad ide više, a nekad manje uspješno. Ne smijem zaboraviti kako mi s tim u svezi ljudi obično preporučuju čitanje Lois McMaster Bujold i njezinog serijala o kapetanu Milesu Vorkosiganu (mislim da bi mi se to doista moglo svidjeti, koliko sam shvatila i po samoj priči) – što u tom slučaju s malom rezervom (jer Bujoldicu još nisam čitala) i vama preporučujem.

Kako smo sad već zadrli u pitanje ukusa, moram vam preporučiti i čitanje ovog posta:

2. Non disputandum est

ZlicaOdOpaka iznijela je zanimljivo opažanje: iako smo kao ljudi skloni oprostiti ljudima da imaju različit ukus od nas glede hrane (pa ćemo biti pristojno zainteresirani, malo kolutati očima, ali nećemo o toj osobi donijeti sud na temelju onoga što želi odnosno ne želi jesti), isto nećemo učiniti ako netko ima različit ukus od nas glede muzike koju sluša ili knjiga koje čita/ne čita – uključujući mene, pomalo smo snobovi ako nam netko kaže da u životu nije pročitao više od dvije knjige (pa tu osobu spuštamo za dvije do tri stepenice na svojoj mentalnoj lojtrici) ili da sluša cajke. Zašto je tomu tako? Zlica kaže kako ne voli da se o njoj sudi na temelju toga što voli čitati «šund», pogotovo od osoba koje su zadnji put kad su čitale klasike to činile prije 20 – 30 godina kad su ih čitale za lektiru (sve je to vezano uz prava čitatelja koja je osmislio Daniel Pennac, o čemu možete čitati kod mene).

Kad već govorimo o Zlici, evo što ona kaže o akciji Algoritma koja se dogodila danas, nažalost samo u zagrebačkom Algoritmu, koliko sam shvatila:

Blažen bio net :-))

3. Skinite 20 kila u tjedan dana?!

Još jednom o blogerici Uvijek bolji, vezano uz temu kilaže i dijete o kojoj sam i ja prigodno pisala početkom godine (zapravo ne mogu vjerovati da je siječanj već prošao i da sam već s obje noge u veljači – gledajući svoj raspored za veljaču, vidim da se baš i neću naspavati i da ću se kroz par dana čudom čuditi što je već ožujak), i to o jednoj sasvim novoj dijeti koja ide uz moju životnu filozofiju – dijeta se zove No «S» Diet. Pravila glase: no snacks, no sweets and no seconds except (sometimes) on days that begin with «s». Znači – nema grickalica, slatkiša niti repeta, osim ponekad danima koji počinju slovom S (u engleskom su to subota i nedjelja, tj. dani vikenda). Superjednostavno i nedvojbeno lakše za pratiti od brojnih dijeta). Ako ne vjerujete meni, vjerujte linkovima koje vam je podastrla blogerica Uvijek bolji.

4. Urbana riječ

Evo jednog bloga koji mi se (sam od sebe) preporučio kroz komentare na mom blogu. Radi se o blogu Urbana riječ koji predstavlja knjige koje nisu dovoljno predstavljene u javnosti – ili su izdane u vlastitoj nakladi, ili su na drugi način medijski zapostavljene. Provjerite.

5. Daniel Pennac i kako sam ga otkrila

Ponovno na portalu Knjizevnost.org nakon gotovo godinu dana apstinencije od pisanja kolumni, ovaj put govorim o Danielu Pennacu. Čitajte, cure se pale na čitatelje.

07.02.2010. u 16:37 • 13 KomentaraPrint#

četvrtak, 04.02.2010.

Daniel Pennac: "Djevojčica s knjižicama"

Treći dio tetralogije Daniela Pennaca o Benjaminu Malausseneu (već poslovičnom Žrtvenom Jarcu), nazvan «Djevojčica s knjižicama» po meni je najslabiji dosad pročitani dio te tetralogije, što zapravo ne govori puno jer sam ostalim dijelovima, «Rajem za ljudoždere» i «Vilom karabinkom», i više nego oduševljena – očarana sam i želim te knjige imati za po doma da ih imam, gledam, gladim i pokazujem ljudima, ali ne posuđujem nikome.

Naziv «djevojčica s knjižicama» odnosi se na novu poslodavku Benjamina Malaussenea (Benjamin je dugo radio u jednom Dućanu kao Žrtveni Jarac, tj. zaprimao je i bio skrušen nad energičnim usmenim zahtjevima za reklamaciju pojedinih nezadovoljnih kupaca), Kraljicu Zabo, čija nakladnička kuća također ima velike potrebe za «urednicima» koji su zapravo Žrtveni Jarci jer očito je da svi ti anonimni pisci knjiga ponekad trebaju nekoga na koga će se izvikati, a Kraljici Zabo je bilo dosta toga da baš ona uvijek bude ta. I općenito, između redaka svih triju pročitanih knjiga Daniel Pennac uspijeva progurati svoje mišljenje o svijetu knjige i nakladništva u Francuskoj i u svijetu, a to mišljenje i nije uvijek pohvalno (ali i opet – vrijedi pročitati jer je urnebesno smiješno; Pennac opisuje pojave koje valja smatrati negativnima, ali to učini na takav način da ste utješeni jer to što su te pojave negativne na kraju krajeva uopće nije tako strašno važno. Nego pomalo smiješno).

Benjamin u ovom dijelu nakratko prestane biti Žrtveni Jarac, no to ga skoro košta glave, pa vjerujem da će ubuduće paziti da se drži onoga što mu dobro ide. Naime, nakladnička kuća Kraljice Zabo najveću lovu mlati na piscu koji se zove J. L. B. tj. J. L. Babilon – on piše romane koje naziva «novim žanrom» ili «realizmom slobodnog tržišta». Ustvari, piše plitke pričice o siromasima koji su se obogatili vlastitim snagama i posljedično oženili prsate Šveđanke (tzv. priče o američkom snu, ala smo se takvih načitali!) i naravno, ima snažnu čitateljsku podršku od strane svih onih običnih smrtnika kojima to dođe kao utjeha, jer ako je taj obični smrtnik iz romana uspio oslanjajući se samo na svoje kljuse, onda nema razloga da i oni ne uspiju (taktika je to starija od bilo čega). No kvaka je u tome što je identitet J. L. B. – a nepoznat, a kako mu je prodaja počela padati, Kraljica Zabo nagovori Benjamina Malaussenea da u bombastičnoj reklamnoj kampanji odglumi J. L. B. – a, za što je trebao biti i adekvatno nagrađen.

I u ovom dijelu knjige Pennac postavlja dva prilično važna društvena pitanja: naime, Benjaminov prijatelj Stojil je igrom slučaja u «Vili karabinki» završio u zatvoru na osam mjeseci (na što se razveselio i odlučio ne primati posjete s obzirom da je nakanio prevesti Vergilija na hrvatsko – srpski). Zatvor u kojemu je završio je privatna ustanova izvjesnog Clarencea Saint – Hivera u kojemu utočište nalaze sve zločinačke neshvaćene umjetničke duše: ubojice kojima nikad nisu dali da pišu, kradljivci koji su samo željeli slikati, palikuće koji su oduvijek imali želju skladati... U Saint – Hiverovom zatvoru se to potiče i ohrabruje pa zapravo nije čudo što brojni zatvorenici žele ostati u miru i tišini zatvora i nakon što odsluže svoju kaznu. Što mislimo o tome? Meni je to super, jer je to potpuna rehabilitacija iz kriminalne ličnosti u ličnost koja se samoaktualizirala, samo se bojim da to baš i nije tako idilično jednostavno kako to prikazuje Pennac Neki zatvorenici, naime, možda uopće nisu ni za što nadareni i ne može se to postići sa svima). Drugo je pitanje, dakako, pitanje eutanazije, tj. iskopčavanja strojeva za održavanje na životu te doniranje organa (vjerujem da svi imamo mišljenje po tom pitanju pa vas neću sad maltretirati s tim).

U priču je uveden i novi lik, Afrikanac imenom Loussa koji je prijatelj iz djetinjstva Kraljice Zabo i koji njenu neprirodno veliku glavu na izrazito tankom tijelu i neprirodno bucmaste šake na tankim rukama smatra šarmantnima i vrijednima zaštite. No s druge strane, on je i Benjaminov prijatelj.

Zašto mi ovaj dio tetralogije nije toliko napet? Kao prvo, Benjamin je ponovno isključen iz većeg dijela priče, Julie, njegova djevojka je također isključena iz velikog dijela, duhovitost je po mom skromnom mišljenju opala u korist veće uviđavnosti tako da nisam bila baš sasvim zadovoljna. Ovu sam tetralogiju doista poistovjetila upravo s likom Benjamina Malaussenea, pa kad ga nema, imam dojam praznine (to vam je kao kad u humorističnim serijama jedna od glavnih glumica ostane trudna pa onda snimaju par epizoda bez nje – jednostavno nije toliko dobro, čovjek osjeti da nešto nedostaje, iako ne zna točno što...) A možda se jednostavno ponovno dogodilo to da sam se nakon prvotnog šoka čitanjem «Raja za ljudoždere» i «Vile karabinke» na Pennacov specifičan način humora navikla pa sam ga doživjela običnijim nego što to jest. Konačno mišljenje o «Djevojčici s knjižicama» ću stoga ostaviti otvorenim dok mi se dojmovi malo ne slegnu.

Za kraj dopustite da vam prenesem Pennacovo mišljenje o tome kako valja primiriti podivljalog budućeg pisca:

«Okomio se na knjige. Olovni je stalak bespoštedno harao. Tip je nagonski prepoznavao primitivna oružja. Pri svakom mu se udarcu oteo dječji jauk, krik nemoći, kakvi zacijelo obično prate zločine iz strasti: razbijem ženu o zid i pritom cmizdrim kao derište.
Knjige su letjele i padale mrtve.
Nisam imao velikog izbora kako da zaustavim pokolj.
Ustao sam. Objeručke sam zgrabio pladanj za kavu koju mi je Macon donijela da umilostivi prethodna gunđala (tiskarsku šestorku koju je moja presveta poslodavka otpustila jer su šest dana kasnili s isporukom) i cijelu stvar zavitlao u ostakljeni bibliotečni ormar gdje kraljica Zabo izlaže svoje najljepše uveze. Prazne šalice, napola pun kavnik, srebrni pladanj i krhotine stakla digli su dovoljnu larmu da se tip ukoči s pepeljarom iznad glave i okrene se prema meni.
- Što to izvodite?
- Isto što i vi. Komuniciram.
Pa mu iznad glave hitnem kristalni pritiskivač za papir koji mi je za posljednji rođendan darovala Clara. Pritiskivač za papir, pseća glava koja pomalo sliči Juliusu (oprosti, Clara, oprosti, Juliuse) razmrska lice dobroga starog Talleyranda – Perigorda, zagonetnog utemeljitelja nakladne kuće Oko za oko iz vremena kad su se, baš kao i danas, ljudi razračunavali na papiru.
- Imate pravo – rekoh. – Kad ne možete mijenjati svijet, promijenite scenografiju.»

04.02.2010. u 15:35 • 5 KomentaraPrint#

utorak, 02.02.2010.

Daniel Pennac: "Vila karabinka"

(prvo, moram pohvaliti duhovit prijevod naslova – u izvorniku glasi «La fee carabine» dok engleski prijevod glasi «The Fairy Gunmother», tako da mu naš prijevod sasvim odgovara).

Drugi dio popularne tetralogije francuskog pisca Daniela Pennaca o Benjaminu Malausseneu (a. k. a. Žrtvenom Jarcu) nas vodi duboko u probleme francuske gerijatrijske zajednice – neki manijak u Bellevileu (multietnički dio Pariza u kojem se smjestila obitelj Malaussene) kolje bakice, a policija smatra da se radi o ubojstvima radi pljačke koja upriličuju bellevilleski narkomani. Do kraja će romana policija tapkati u mraku, dakako, dok će se svi problemi tog šarolikog urbanog krajolika sručiti na leđa Benjamina Malaussenea, Žrtvenog Jarca.

A sve počinje tako nevino: obitelj Malaussene je u svojoj željezari ugostila četiri djedice narkića (djedovima je dosadno i život im se bliži kraju pa ih zločesti dileri puno lakše navuku na heroin, problem je to navodno – ali je stoga i urnebesno smiješno).

«Nisam rastresen, nego zabrinut. Zapravo mi oči ne prate šahovnicu. Vrebaju djedove. Gadno im je kad zalazi sunce. Zloduh droge draži ih baš u sumrak. Mozak traži prokletu iglu. Trebaju svoj fiks. U to vrijeme ih ne smiješ izgubiti iz vida. Djeca kuže situaciju baš kao i ja, i svatko se od nas iz petnih žila trudi da zabavi svog službenog djeda. Djedicu Bubrežića (bivšeg mesara iz Tilimsena) Clara neprestano ispituje o janjećoj plećki a la Montalban. Jeremy ponavlja peti razred i pretvara se da ga zanima sve o Moliereu pa njegov djed, stari Risson (umirovljeni knjižar), niže sočne biografske anegdote. Zavaljena u svoj trudnički naslonjač, mama pušta da joj bivši frizer Djedica Brico unedogled uvija i ravna kosu, dok Pikavac Veduna (najstarijeg od četvorice djedova, 92 kuke!) moli da mu pomogne vježbati pisanje.»

Kao i u «Raju za ljudoždere» Pennac u «Vili karabinki» govori o groznim stvarima: o pošasti droge, o grozotama starosti, o nepravednom tretmanu kojemu su izloženi francuski imigranti (to se u prvom redu odnosi na sjevernoafričke muslimane koji žive u Parizu – Marokance, Alžirce i Tunižane, ali i na Kineze, Vijetnamce i druge Azijate) i o nasilju, no to čini na toliko simpatičan način da se čovjek zapravo osjeća dobro. Zbilja, djedice džankiji, ili činjenica da je Pikavac na ulici vidio kako je starica pištoljem upucala tipa u glavu, a on je zaključio da je upravo ona Vila karabinka jer je pretvorila tipu glavu u cvijet (glava mu se rascvjetala od rasprskavajućeg metka). Zbilja! (a možda sam ja samo osoba bolesnog smisla za humor).

U ovom dijelu se na strani policijskih snaga koje čuvaju Malausseneovo pleme pojavljuju (uz Napoleonu sličnog okružnog komesara Coudriera) dva ili tri zgodna lika – inspektor Cercaire kao prototip «pravog policajca» s brkovima i u kožnoj jakni, možete si ga zamisliti; zatim je tu Van Thian, poluazijat – polubijelac koji radi na «under cover» zadatcima (i koji će obitelj Malaussene primiti k srcu znatno jače nego što je to sam pomislio na početku romana) te kao kruna svega, mladi inspektor Pastor na čiju se sudbinu (uz rješavanje slučaja rasporenih bakica) ova knjiga zapravo i svodi – mladi Pastor, nesređen i nesretan (a tako pametan momak) morat će odlučiti što će sa svojim životom dok bude rješavao slučaj u koji je Benjamin Malaussene opet upleten do glave (iako ničemu kriv). U tom smislu ovo i nije roman o Žrtvenom Jarcu iako je Žrtveni Jarac njegov neposredni povod, već je to roman koji govori o policijskom inspektoru Pastoru i njegovim životnim problemima.

Jedan lik kojeg nisam spomenula kad sam pisala o «Raju za ljudoždere» (iako se tamo pojavljivao kao noćni čuvar u Dućanu) je i Jugoslaven prezimenom Stoiljković (prve dvije knjige su objavljene 1985. i 1987., dok je «Djevojčica s knjižicama» objavljena 1989., pa je Stoiljković zapravo i formalno Jugoslaven, i sad upravo prelistavam sve knjige ne bih li našla citat o dubini njegovog glasa sa slavenskim naglaskom (da zrak oko njega podrhtava, točno sam si uspjela predočiti, tj. predušiti to), ali ne mogu naći). Lik Stoiljkovića je rađen prema stvarnoj osobi o kojoj na kraju «Djevojčice s knjižicama» Pennac kaže sljedeće:

«Život nije roman, i ja to dobro znam... No samo ga romaneskno čini podnošljivim. Moj je prijatelj Dinko Štambak umro dok sam pripovijedao ovu priču. Bio je stari Stojil iz moga Malausseneova plemena. U stvarnosti je bio poezija, eliksir romana. Bio je radostan poticaj za život. I za pisanje. Mamio je da ga opišete.
Želio bih da se ove stranice vinu do njega. Pisao sam ih nestrpljivo iščekujući trenutak kad će ih pročitati.»

02.02.2010. u 14:44 • 14 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.



< veljača, 2010 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
             

Rujan 2022 (5)
Travanj 2022 (7)
Veljača 2022 (5)
Siječanj 2022 (6)
Listopad 2021 (2)
Rujan 2021 (2)
Srpanj 2021 (6)
Svibanj 2021 (4)
Travanj 2021 (3)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (4)
Prosinac 2020 (7)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (2)
Kolovoz 2020 (3)
Siječanj 2020 (1)
Travanj 2019 (1)
Svibanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (1)
Kolovoz 2017 (4)
Srpanj 2017 (7)
Lipanj 2017 (10)
Svibanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (6)
Siječanj 2017 (4)
Prosinac 2016 (1)
Studeni 2016 (11)
Listopad 2016 (4)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (8)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (10)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (2)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (14)
Svibanj 2015 (11)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (8)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (8)

Komentari da/ne?

Opis bloga

Na ovom blogu čitajte o knjigama - mojim knjigama, Vašim knjigama, najnovijim knjigama, starim knjigama, zanemarenim knjigama, o autorima knjiga i novostima iz književnosti.


Hit Counter by Digits


Za sve informacije, pitanja, primjedbe, komentare, uvrede i drugo kontaktirajte me na bookeraj.blog@gmail.com