Izabrala sam sjajne knjige prilikom posljednjeg posjeta knjižnici: jedan Pavličić («Žive igračke», ponovno očekujte hvalospjeve na Pavličićev račun), Kiran Desai (čiju knjigu «Halabuka u voćnjaku guava» već mjesecima uzimam pa vraćam nakon što mi se svidi nešto drugo), Frederic Beigbeder i njegov «Romantični egoist», pa «Besmrtna priča» Jirija Kratochvila, «Atlas oblaka» Davida Mitchella i «Iz magareće klupe» Daniela Pennaca. Najslabija karika u ovom lancu definitivno je «Djevojka od karijere» britanske autorice Francesce Clementis. Kako kažu izdavači Dušević & Kršovnik iz Rijeke, autorica je napisala još i romane «Velike cure ne plaču», «Moje cure» i «Zar bih vam lagala» (od kojih su prve dvije objavljene kod istog nakladnika). I sad slijedi rečenica koja me oborila s nogu «Nagradu najbolje britanske spisateljice osvojila je 2000. godine.» U Hrvatskoj ima desetak književnih nagrada, ne znam koliko ih ima u Velikoj Britaniji, ali ne vjerujem da postoji jedna nagrada koja se dodjeljuje «najboljoj britanskoj spisateljici». Ne budi lijena, pokušala sam pronaći o kojoj se književnoj nagradi radi, ali jedino što sam saznala jest da je Francesca Clementis bivša dobitnica Nagrade Ian StJames za svoje kratke priče. Nadam se da urednici misle upravo na tu nagradu.
Ovo nije vrhunski chick – lit, ako ste to pomislili. Do posljednjih dvadesetak stranica me ova knjiga nije vukla na čitanje, bila mi je dosadna, razvučena i sklona prekomjernom objašnjavanju (da ne kažem, nije ispoštovano pravilo «show, don' t tell» pa se autorica Francesca Clementis upustila u pretjeranu psihološku karakterizaciju svih glavnih likova). U središtu je radnje Kate Harris, menadžerica – otirač, koju na njenom starom radnom mjestu svi mogu iskorištavati: ona cijelom uredu kuha kave, sluša njihove probleme i obavlja njihove poslove. Kad za oproštajni dar dobije otirač, to ju toliko povrijedi da na idućem radnom mjestu odluči glumiti Lauren Bacall, oli nedodirljivu šef' cu (ne pitajte mene, kakva je tu logika promišljanja je totalno beyond me). U tvrtki u koju dolazi svi mrze žene na rukovodećim pozicijama jer su rospije, kao. Čak i u zatucanoj Hrvatskoj ja ne znam nikoga tko bi izjavio nešto takvo, osim Ante Kovačevića. Vjerujem da nitko ne misli da su u pravilu menadžerice rospije, osim ukoliko doista jesu takve (bar ja ne mislim tako, niti itko oko mene razmišlja na takav način). Isto tako, ja radim u financijskom sektoru u kojem nema puno žena menadžerica, ali ne znam niti jednu menadžericu koja cijelom uredu kuha kavu ili obavlja zadatke za čitav tim. Tako da – priča je malo tanka. Da bi autorica izvela to što je planirala s početkom i krajem, morala je smisliti puno neuvjerljivih razloga za sredinu, dakle, a upravo je to ono što me odbilo od čitanja. Imam dojam da je i nevješt prijevod učinio svoje u tome da knjiga djeluje amaterski. Naravno, Kate dolazi u ured gdje postoji jedna grumpy žena – tajnica (Sally), jedan ružan lik koji ima puno sreće sa ženama (Ben) iako je oženjen, jedna žena koja spava s čitavim uredom (Rebecca) i jedan pristojni i dobri lik koji pati od nekih svojih mušica (Andrew). Gledajući tu plejadu prototipova iz korporativnog svijeta, čovjek se ne može oteti dojmu da je izvedba mogla biti i malo zanimljivija, a konačna poanta (nemojte se pretvarati da ste bilo što osim onoga što jeste) manje otrcana.
Ako ste doista verzirani na mogućnost ubijanja jednog zimskog poslijepodneva čitanjem, ova knjiga je dobar izbor. No nemojte joj sasvim povjerovati jer ima i prikladnijih načina da se progovori o «ženama od karijere».
Post je objavljen 15.02.2010. u 16:01 sati.