Treći dio tetralogije Daniela Pennaca o Benjaminu Malausseneu (već poslovičnom Žrtvenom Jarcu), nazvan «Djevojčica s knjižicama» po meni je najslabiji dosad pročitani dio te tetralogije, što zapravo ne govori puno jer sam ostalim dijelovima, «Rajem za ljudoždere» i «Vilom karabinkom», i više nego oduševljena – očarana sam i želim te knjige imati za po doma da ih imam, gledam, gladim i pokazujem ljudima, ali ne posuđujem nikome.
Naziv «djevojčica s knjižicama» odnosi se na novu poslodavku Benjamina Malaussenea (Benjamin je dugo radio u jednom Dućanu kao Žrtveni Jarac, tj. zaprimao je i bio skrušen nad energičnim usmenim zahtjevima za reklamaciju pojedinih nezadovoljnih kupaca), Kraljicu Zabo, čija nakladnička kuća također ima velike potrebe za «urednicima» koji su zapravo Žrtveni Jarci jer očito je da svi ti anonimni pisci knjiga ponekad trebaju nekoga na koga će se izvikati, a Kraljici Zabo je bilo dosta toga da baš ona uvijek bude ta. I općenito, između redaka svih triju pročitanih knjiga Daniel Pennac uspijeva progurati svoje mišljenje o svijetu knjige i nakladništva u Francuskoj i u svijetu, a to mišljenje i nije uvijek pohvalno (ali i opet – vrijedi pročitati jer je urnebesno smiješno; Pennac opisuje pojave koje valja smatrati negativnima, ali to učini na takav način da ste utješeni jer to što su te pojave negativne na kraju krajeva uopće nije tako strašno važno. Nego pomalo smiješno).
Benjamin u ovom dijelu nakratko prestane biti Žrtveni Jarac, no to ga skoro košta glave, pa vjerujem da će ubuduće paziti da se drži onoga što mu dobro ide. Naime, nakladnička kuća Kraljice Zabo najveću lovu mlati na piscu koji se zove J. L. B. tj. J. L. Babilon – on piše romane koje naziva «novim žanrom» ili «realizmom slobodnog tržišta». Ustvari, piše plitke pričice o siromasima koji su se obogatili vlastitim snagama i posljedično oženili prsate Šveđanke (tzv. priče o američkom snu, ala smo se takvih načitali!) i naravno, ima snažnu čitateljsku podršku od strane svih onih običnih smrtnika kojima to dođe kao utjeha, jer ako je taj obični smrtnik iz romana uspio oslanjajući se samo na svoje kljuse, onda nema razloga da i oni ne uspiju (taktika je to starija od bilo čega). No kvaka je u tome što je identitet J. L. B. – a nepoznat, a kako mu je prodaja počela padati, Kraljica Zabo nagovori Benjamina Malaussenea da u bombastičnoj reklamnoj kampanji odglumi J. L. B. – a, za što je trebao biti i adekvatno nagrađen.
I u ovom dijelu knjige Pennac postavlja dva prilično važna društvena pitanja: naime, Benjaminov prijatelj Stojil je igrom slučaja u «Vili karabinki» završio u zatvoru na osam mjeseci (na što se razveselio i odlučio ne primati posjete s obzirom da je nakanio prevesti Vergilija na hrvatsko – srpski). Zatvor u kojemu je završio je privatna ustanova izvjesnog Clarencea Saint – Hivera u kojemu utočište nalaze sve zločinačke neshvaćene umjetničke duše: ubojice kojima nikad nisu dali da pišu, kradljivci koji su samo željeli slikati, palikuće koji su oduvijek imali želju skladati... U Saint – Hiverovom zatvoru se to potiče i ohrabruje pa zapravo nije čudo što brojni zatvorenici žele ostati u miru i tišini zatvora i nakon što odsluže svoju kaznu. Što mislimo o tome? Meni je to super, jer je to potpuna rehabilitacija iz kriminalne ličnosti u ličnost koja se samoaktualizirala, samo se bojim da to baš i nije tako idilično jednostavno kako to prikazuje Pennac Neki zatvorenici, naime, možda uopće nisu ni za što nadareni i ne može se to postići sa svima). Drugo je pitanje, dakako, pitanje eutanazije, tj. iskopčavanja strojeva za održavanje na životu te doniranje organa (vjerujem da svi imamo mišljenje po tom pitanju pa vas neću sad maltretirati s tim).
U priču je uveden i novi lik, Afrikanac imenom Loussa koji je prijatelj iz djetinjstva Kraljice Zabo i koji njenu neprirodno veliku glavu na izrazito tankom tijelu i neprirodno bucmaste šake na tankim rukama smatra šarmantnima i vrijednima zaštite. No s druge strane, on je i Benjaminov prijatelj.
Zašto mi ovaj dio tetralogije nije toliko napet? Kao prvo, Benjamin je ponovno isključen iz većeg dijela priče, Julie, njegova djevojka je također isključena iz velikog dijela, duhovitost je po mom skromnom mišljenju opala u korist veće uviđavnosti tako da nisam bila baš sasvim zadovoljna. Ovu sam tetralogiju doista poistovjetila upravo s likom Benjamina Malaussenea, pa kad ga nema, imam dojam praznine (to vam je kao kad u humorističnim serijama jedna od glavnih glumica ostane trudna pa onda snimaju par epizoda bez nje – jednostavno nije toliko dobro, čovjek osjeti da nešto nedostaje, iako ne zna točno što...) A možda se jednostavno ponovno dogodilo to da sam se nakon prvotnog šoka čitanjem «Raja za ljudoždere» i «Vile karabinke» na Pennacov specifičan način humora navikla pa sam ga doživjela običnijim nego što to jest. Konačno mišljenje o «Djevojčici s knjižicama» ću stoga ostaviti otvorenim dok mi se dojmovi malo ne slegnu.
Za kraj dopustite da vam prenesem Pennacovo mišljenje o tome kako valja primiriti podivljalog budućeg pisca: