Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
utorak, 23.02.2010.
Kiran Desai: "Halabuka u voćnjaku guava"
Roman «Halabuka u voćnjaku guava», prvijenac mlade autorice indijskog porijekla, Kiran Desai, jedan je od onih romana koje neprestano uzimate i onda vraćate na policu u korist nečega što vam se u tom trenutku učini zanimljivijim (nekad je to opravdano, a nekad se jednostavno osramotite izborom). Ne znam što me točno odbijalo kod ove knjige – vjerojatno to što sam previše skeptična da bih bila dobra vjernica, a hinduizam, budizam i druge istočnjačke religije i životne filozofije uvijek su djelovale kao posebno veliki mambo – đambo za moj trezvenjački zapadnjački um. I guave – što je zapravo guava? To ne raste u slavonskoj šumi, ne? (kad sam malo pogledala, radi se o mješancu između kruške i lubenice, ne po veličini, već po boji unutrašnjosti – navodno da je guava «supervoće», ima dosta pektina i vitamina A i C)
Prevarila sam se. Puno bih se bolje osjećala da sam čitala ovu knjigu ranije (dobro, «puno» je relativan pojam, ali svakako bolje). Ima tih knjiga koje vas osvoje svojim šarmom i suptilnim humorom za kojega uvijek zaključim kako izbija upravo iz autorove osobnosti – kao jednu od takvih, iako s drugog kraja svijeta i iako govori o jednoj drugoj temi, navodim «Dražesno kolektivno samoubojstvo» Arta Paasiline. «Halabuka u voćnjaku guava» je draga knjižica uz koju ćete provesti ugodno poslijepodne – u središtu je radnje neobični indijski mladić Sampath koji ne uživa u životu okružen svojom tradicionalnom indijskom obitelji. Jednoga dana kad mu sve prekipi, odluči otići i do kraja života sjediti na stablu guave u voćnjaku izvan grada. Iza sebe je ostavio svoga oca, gospodina Chawlu (utjelovljenje reda, rada, discipline i penjanja društvenom ljestvicom uz pomoć zaposlenja na uglednim poslovima u državnoj službi), majku Kalfi (Kalfi je žena u misiji – skuhati sve što raste, cvjeta, pliva, trči, leti i uopće postoji na planetu), baku Ammaji (koja zna što je red i što se pristoji) i sestru Pinky (njezin je glavni zadatak udati se u respektabilnu obitelj, ali to će se s obzirom na obiteljsku povijest ludila pokazati težim zadatkom nego što čitatelj na početku misli).
Kao i kod nekih drugih knjiga (naprimjer, «Kao voda za čokoladu» Laure Esquivel ili «Pod suncem Toskane» Frances Mayes), najdraži su mi opisi pripreme probranih jela i delicija s indijskim predznakom, koji svi pripadaju u ingerenciju Sampathove majke Kalfi (s obzirom na dolje opisanu trudničku glad, njezina strast prema hrani nije uopće neobična):
Glede navedenog, kuham od šesnaeste godine i uvijek sam se dobro snalazila u kuhinji pa ovakvu strast mogu razumjeti (ima nešto relaksirajuće u tome kad se nakon napornog radnog dana uvališ u kuhinju i isprobavaš recept kojega još nikad nisi radio), a vidim da mogu i mnogi drugi. Naime, u posljednje dvije godine koliko sam na blog.hr – u nikad nisam vidjela više kulinarskih blogova nego ovih dana, čak i blogovi koji prije nisu govorili o kuhinjskim temama sad se bave davanjem recepata, fotografiranjem kuharskog procesa i gotovog proizvoda i inim pitanjima. Što je razlog tome? U jednu ruku, mislim da su ljudi pritisnuti recesijom sad počeli intenzivnije razmišljati o tome što i koliko jedu i na koji način dolaze do hrane (iako je većina nas zapravo o tome uvijek razmišljala, ipak je postojalo mjesta za poneku spontanu dostavu hrane ili odlazak u restoran – ovih dana se ne sjećam kad sam zadnji put išla jesti van ili zvala catering), pa se i kuharsko umijeće počelo više cijeniti (to je dobro i iz mnogo drugih razloga, ne samo zbog uštede – kuhati kod kuće znači da će se svi oni skupi strojevi, uređaji i kuhinjske alatke koje imamo konačno isplatiti, znači da znamo što stavljamo u lonac i koje je to jelo higijenske i zdravstvene standarde zadovoljilo, a i znači da će se ukućani kod zajedničkog objeda ipak malo više družiti i provoditi zajedničko vrijeme).
Isto tako, umijeće kuhanja radi hobija je postalo trend: kuha Goli kuhar, kuha Ana Ugarković, kuha Barbieri, a hvala na pitanju, papak u lonac je umočio i Mirko Fodor. Kuhanje je dio «lajfstajla» (skužila sam da je to nova riječ, ali ne znam što znači – i sportska karijera je određeni životni stil; sex, drugs&rock'n'roll također, ali eto – i kuhanje pripada određenom životnom stilu, pogotovo ako uvrstite mnogo različitih vrsta salata, poput rukole i matovilca (oprostite na sarkazmu, navedene salate nisu green green grasses of MY home) i sve začinite hektolitrima maslinovog ulja) i mnogi žele uhvatiti groovy train, heading for the Town of Cool.
Vjerojatno postoji još nekoliko razloga zašto je kuhanje postalo toliko popularno, pa ako znate još koji, obvezno me prosvijetlite.
Nego, glede knjige «Halabuka u voćnjaku guava», preporučujem vam mladu autoricu (nagodinu tek četrdesetogodišnjakinju) Kiran Desai. Osim ovoga, u Algoritmovoj nakladi objavljena je i njezina druga knjiga, «Nasljeđe gubitka», koja je ovjenčana i Bookerom.
