Kako sam obećala davnih dana, konačno sam uspjela pročitati roman Marine Šur Puhlovski pod naslovom «Nesanica». Radi se o knjizi za koju sam čula tijekom suradnje na online book klubu na portalu Knjizevnost.org, ali ni onda ga nisam imala vremena pročitati, pa su mi u tom smislu ostale neke nadoknade.
O Marini Šur Puhlovski (za one koji žele znati više): autorica je rođena u Zagrebu gdje je završila gimnaziju, a potom i komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu. U mladosti se (kažu urednici Drago Glamuzina i Velimir Visković iz Profila u čijem je izdanju ova knjiga objavljena) bavila novinarstvom i književnom kritikom da bi iste djelatnosti napustila u korist svoga umjetničkog rada.
Nakon službenog uvoda slijedi ono zbog čega su čitatelji ovog bloga najčešće ovdje – radi mog čitateljskog mišljenja. Nastojat ću biti maksimalno uvijena jer uvijek postoji mogućnost da nečiji osjećaji budu povrijeđeni (ovo pišem pod emocionalnim utjecajem koji je na mene ostavilo čitanje posta blogerice na blogu Callgirl diary). Znate one ljude koji su toliko nabrijani da konstantno govore povišenim tonom koji nakon sat – dva počne neizdrživo iritirati? (jednom sam bila na seminaru na kojem je predavač konstantno galamio na svoju publiku nastojeći je valjda animirati – s predavanja sam izašla sa svjetskom glavoboljom; mom senzibilitetu jednostavno ne odgovara nastup nabrijane osobe koja viče). Još bolji primjer: znate one babe koje konstantno cendraju o svom promašenom životu, a vi ih ne možete izbjeći nego ih morate slušati? Ova knjiga i stilom i sadržajem jest upravo to. Pri čemu moram dodati da je glavna junakinja ove knjige izvjesna Sofija, 57 – godišnja književnica koja u noći nesanice drobi sebi i nama ostalima o tome kako je bio promašen njezin život i životi svih njenih predaka nekih pet generacija unatrag. Pedeset i sedam godina, dakako, ne označava nužno babu, jer baba nije broj godina, baba je stanje duha, a ova je žena definitivno baba. Ubilo me u pojam što su svi njezini s očeve i majčine strane pijanci, neradnici, bijednici, siromasi i moralno iskvarene osobe (njih ona, dakako, krivi za sve svoje životne promašaje, to što je i sama postala alkoholičarka). Tako da se knjiga svodi na nabrajanje: ovaj je bio ovakav, a ovaj je bio onakav, a mater mi je bila žrtva, a otac mi je bio pijanac, a sestra moje majke ju nije podnosila, a svi Kraljevi su bili pokvareni... Evo oglednog primjera na kojem ćete shvatiti o kakvoj prozi govorim:
«... «Bog neka te čuva lijenog muža!», govorila je mojoj majci njena majka, Ivka, jasno, iz vlastitog iskustva, jer je nju dopao brijač koji nikoga nije obrijao, niti obrijao niti ošišao, osim kao kalfa, poslije smo gazda u svojoj brijačnici i imamo svog kalfu, mi, Stjepan Fućkar, sin pekara Rochusa, da brije i šiša glave koje vrve mikrobima, nakon brijanja i šišanja gazda pere ruke kao da se na mušterijama zarazio već time što ih je gledao, govorila je uzalud, jer ni moj otac, Puba, nikada nije radio, samo je pio, samo se pretvarao da radi, na kolodvoru, na trošarini, za rata, gdje gradira rakiju i vino kojim ga seljaci podmićuju ne bi li im smanjio trošarinu, vina je toliko da ga lijevamo u kadu i iz kade vadimo kutlačom, a peremo se u lavoru, ho-ho-ho i ha-ha-ha, raj na zemlji iako je rat, ni na pošti kamo je premješten s trošarine, gdje svakodnevno sjedi od pet do devet sati, poslije posla plac...»
... da bi sve skupa preraslo u ovakvo nešto:
«... ali tko sebi vjeruje, vjeruje svjedoku koji zna da ćeš kad – tad skiknuti, skiknut ćeš ti, on neće nikada, tu je kvaka dvadeset dva, znaš da ćeš skiknuti, ali u to ipak ne vjeruješ, vjeruješ i ne vjeruješ, jer jedno bez drugog ne ide, čim vjeruješ ne vjeruješ, a vrijedi i obrnuto u ovoj nigdini bez stvarnosti...»
(i općenito, «nigdina» je riječ koja se u ovoj knjizi ponavlja češće nego bilo koji veznik, prema Hrvatskom jezičnom portaluta riječ označava dalek i nepoznat kraj, daleku zemlju, nepoznatu i neodređenu, što doista nisam znala, ali ima li smisla napisati čitav roman da bi se promovirala jedna riječ?)
Također, ova je knjiga usmjerena na potrebe tijela (valjda niti jedan odlazak na toalet i nijedan čin požude nije ostao nedokumentiran) koje se prikazuju kao prljavije i nedostojnije nego što to u životu obično jesu. I općenito, nema niti jednog svijetlog trenutka u ovoj knjizi, niti jednog utješnog momenta, bogme su se stvari loše odvijale za sirotu spisateljicu Sofiju kojoj ja kao čitateljica jedino mogu reći «Bu – hu, jadna Sofija!» (sa zamjetnom dozom sarkazma u glasu). Njoj su sve lađe potonule i njoj je najgore u životu. Eto, tako zvuči ova proza, kao razmaženo kukanje i ronzanje mrzovoljne babe koje nakon nekog vremena počinje opasno ići na živce i zato sam jedva izdržala do kraja.
Ne pomaže niti autoričina navika da od rijetkih događaja u romanu (npr. majčina prometna nesreća) svaki bude opisan i ponovljen barem nekoliko puta, čime se apsolutno ništa ne prepušta interpretaciji čitatelja i nepovratno mu utuvljava u glavu upravo autoričinu verziju događaja.
Srećom sam za sebe i za vas u ovoj knjizi našla tračak nade u vidu knjiga kojima se Sofija kao dijete obraćala kao utočištu:
«... Drukčije je bilo dok se noću moglo čitati, prisjećam se, još na prozoru, gledajući ni u što, i danju i noću utopiti se u knjizi, na Brionima imam vlastitu knjižnicu jer ovu ne posjećuje nitko osim mene, uokolo pinije, knjižničarka drijema, a ja sjedim za knjigom kao apsolutni vladar svijeta, po povratku u Zagreb knjižnicu moram dijeliti ali i dalje je osjećam privatnom, moja i ničija, posjet knjižnici događaj je dana, skidati knjige s polica, listati ih, mirisati, nositi kući pri čemu te griju pod pazuhom kao da su žive, toplina duha struji iz tih knjiga tako da sam sva blažena, kod kuće se s njima izvaliti na krevet kao s ljubavnikom okružena keksima i voćem i tako ostati danima, samo ja i knjige... (...) knjige su i dalje tu ali više ne služe ničem, koju god otvorim dočeka me nizom slova bez značenja, samo šepirenje, prikrivanje da si nigdje, daleko sjećanje što su nekad bile, slatko vrhnje dok nas nisu ugušile, još koji put znam otići u knjižnicu, vrtim knjige, listam ih, pa ih vraćam na police, ništa ne nosim kući, čemu ih nositi kad se ne mogu čitati, kad uokolo leže poput bezmirisnih leševa, život predstavljen tamo gdje ga nema, kao da ga ima, kao da nije tek san iz kojeg se ne možeš probuditi jer ne znaš kako...»
Hmda. To oduševljenje je zbilja dugo trajalo. Zaista ne znam zašto Hrvati ne mogu napisati zanimljivu knjigu koju je užitak čitati.
Ako unatoč mom mučnom iskustvu želite čitati «Nesanicu» Marine Šur Puhlovski, naoružajte se strpljenjem, za idućih mjesec dana se oprostite s bilo kakvim vidom optimizma (ali uklonite sve oštre predmete iz svoje okoline, da vam kakva glupost ne padne na pamet), nikako ne vjerujte napisu na koricama koji kaže da se ova knjiga «čita u jednom dahu poput krimića» i sve će biti u najboljem redu. Valjda.
P. S. Prošli post je moj prvi post objavljen na Cool listi.