Andrej Nikolaidis: "Sunčani dan na La Plaza de la Constitucion"
Kako ja volim pametnog i načitanog muškarca! Nema ništa više hot od inteligentnog sugovornika u mojoj knjizi hot stvari, naš je svijet (a pogotovo Balkan) prenapučen tupanima. Ja sam bila tako sretna kad sam pročitala ovu knjigu Andreja Nikolaidisa pod naslovom «Sunčani dan na La Plaza de la Constitucion» (radi se o tekstovima tog crnogorskog pisca mlađe generacije koji su objavljivani u «Monitoru», «Vijestima» i «Slobodnoj Bosni» u periodu od 2006. do 2008. godine) jer sam dobila dojam da iako je naše područje, kako Crna Gora, tako i Srbija, Bosna i Hercegovina i Hrvatska, prenapučeno idiotima, još uvijek ima ljudi koji govore – ako mislim preživjeti ovakav kakav jesam, ti mi se ljudi i taj mi se svijet mora gaditi, kad mi se prestane gaditi, prestao sam biti što jesam. Sviđa mi se to što se zbog Nikolaidisa osjećam manje sama i manje posrana.
Inače, knjiga je objavljena u biblioteci «Zeleni svesci» naklade Izdanja antiBarbarus u suradnji s Nacionalnom zajednicom Crnogoraca Hrvatske i sadrži četrdeset i četiri kolumne, mahom humoristične.
Pa poslušajmo što Nikolaidis misli o tome «Šta sve možeš raditi u Budvi kad si mrtav»:
«Kao što čekaju rast dionica na berzi, ljudi će kao zapete puške čekati pad cijena na groblju, pa hitati da umru. Ujutro izađete na kafu, u novinama pogledate cijene dionica na berzi i cijene ukopa, pa ako je došlo do značajnog pada, eksirate espreso i bacite se pod prvi kamion koji naiđe. Sa ovakvim cijenama ukopa, u prednosti su samoubice. Ako se čovjek ubije, porodica će barem uštedjeti na honoraru za popove, kojima pravila službe nalažu da one koji sebi uzimaju život ne smiju sahraniti po hrišćanskom obredu.»
Naslovna priča, «Sunčani dan na La Plaza de la Constitucion» donosi, po mom shvaćanju, ispovijesti običnih ljudi koji su prisustvovali važnim povijesnim događajima, najčešće negativnih.
U priči «Analna anksioznost» (u kojoj Nikolaidis tematizira opsjednutost guzicama i analnim otvorima kod naših balkanskih mužjaka, navodno strogo heteroseksualnih), gratis dobivamo Nikolaidisovo viđenje muških primjeraka ovoga kraja:
«Kada ovdašnji zatucani, superneobrazovani, iza vrijednosti nacije i religije u busiji sakriveni homofobični mužjak želi da kaže kako je neko sposoban da brine o sebi, on će to uraditi ovom frazom: Ne boj se, zna taj za svoju guzicu. Vječito svega gladan, otud pun zavisti i nezadovoljstva, ovdašnji se homofob ponekad naziva još i čovjekom iz naroda. Kada takav, na primjer, iz nekog pasivnog kraja, osamnaest sati hoda do najbližeg espresa, govori o poznaniku koji je otišao u Podgoricu, na primjer, pa tamo osnovao firmu, stekao kuću, imetak i ugled, on će poznanikov životni put opisati ovako: Dobro je napunio prkno.»
Sarkazam po istom pitanju nastavlja i dalje, u priči «Novi primjeri čojstva i junaštva», a glasi ovako:
«Idem tako neki dan ulicom i čujem da za mnom psuje neko iz jedne od ovdašnjih kafana u kojima endemski lokalni četnici udarnički rade na svojim cirozama jetre. Na to pičkaranje po ulicama čovjek se brzo navikne, čim shvati da je to zapravo benigni, lokalni folklorni običaj, ritual u kojem debili učestalom upotrebom glagola koji počinje na slovo J i imenice koja počinje na slovo M pokušavaju da artikulišu svoje nezadovoljstvo stvarima koje ne razumiju – onim što ste napisali ili rekli. To je neka vrsta humanog laveža. Koja se po pravilu ignoriše. Jer čovjek ne može sebi dozvoliti pseću komunikaciju – naravno da nećeš otići do njihovog stola i tamo im zapišati teritoriju, što je zapravo jedini adekvatan odgovor na njihov lavež za koji oni vjeruju da će vas uvrijediti.»
(to mi je možda jedan od najdražih citata iz ove knjige, liječi mi dušu činjenica da na ovom svijetu postoji netko tko razumije moj prikriveni gnjev na ponos kojim neki ljudi ističu svoj seljakluk)
Jedna zgoda koja se u knjizi ponavlja kroz priču «Pakao» i «Pakao (remixed)» je ona o kosti od pršuta koju cijelo selo čitavu godinu koristi da bi iz nje skuhalo juhu, kao i sljedeća zgoda:
«Govorim o tome rođaci iz Kanade, koja je tu na odmoru. Nije to ništa, kaže mi ona. Moja prababa, koja je živjela u Trebinju, davala je zube za svadbu. Molim? – rekoh. Pa da, kaže, ona je jedina u kraju imala zube, pa bi nevjeste pred svadbu dolazile do nje da je mole da im posudi zube, ne bi li zablistale na svadbi. Ona bi ih, onako široke ruke, bez riječi izvadila, oprala i dala.»
O užitcima boravka na crnogorskom primorju Andrej Nikolaidis govori u priči «Enjoy Montenegro», a ja iz nje donosim posve istinito opažanje o primitivcima:
«I kako to biva sa svim primitivnim ljudima – što su primitivniji, to upadljivije stavljaju do znanja drugima da postoje. Primitivan čovjek nas već samim svojim postojanjem zlostavlja. Život primitivnog čovjeka nije bitisanje – to je zvučna i mirisna senzacija, šok za sva čula, neprekidni šou program smrada, buke, nagona i gluposti. Kod primitivnih ljudi ne postoji diskrecija. Kada se oni raduju, tuguju ili svađaju, čitava čaršija to mora znati.»
Evo još jedne preporuke crnogorskog turizma:
«Prije koju godinu sam bio u Plavu, na nekakvoj književnoj manifestaciji. Organizatori me smjestili u nekom hotelu, šta li, u centru mjesta. Zgrada je izgledala kao one napuštene klanice iz svih nastavaka Teksaškog masakra motornom testerom. Na podu tri prsta prašine, zidovi žuti, na kadi naslage hrđe i neke sluzi, poput one koju ispušta Alien, pokrivači puni mikroskopske gamadi koja, dalo se pretpostaviti, prenosi sve zamislive bolesti, tako da znaš da ćeš se probuditi bolestan, a sve ispod AIDS-a smatraš premijom.»
Kako smo i mi prije nekoliko godina imali slučaj u kojem su se mnogi Hrvati identificirali s osuđenim ratnim zločincem, Mirkom Norcem, smatrala sam da trebam uvrstiti i ovaj komentar Andreja Nikolaidisa iz priče «Filaret» o vladiki Filaretu koji je kršio crnogorske zakone:
«Oni kažu, citiram: «Svaki Srbin je Filaret, a u Filaretu su sabrane sve muke koje Srbi u Crnoj Gori trpe od režima.» E jebi ga. Kako se barem jednom ne prevare pa ne odaberu da «svi Srbi», «svi Hrvati» ili «svi Bošnjaci» ne budu baš neko od ratnih zločinaca ili pratećih im moralnih nakaza? Zašto nikada ne odaberu kakvog genijalnog pisca ili filozofa? Kako bi ovo sretan kraj svijeta bio kada bi ljudi na mitinzima nosili transparente «Svi smo mi Thomas Pynchon» ili «Svi smo mi Platon». Ili barem «Svi smo mi Sokrat». Ali vraga: Pynchona bi ostavili u njegovoj skrivenosti subjekta, Platona u njegovoj špilji sa vatrom, a Sokrata da sam i otrovan skonča, i otrčali da se identifikuju sa kakvim koljačem, lopovom ili opsjenarom, u nekoj od septičkih jama istorije i civilizacije iz kojih se regrutuju ovdašnji nacionalni heroji.»
Govori on i o crnogorskim studentima koji ne predstavljaju intelektualnu elitu društva već se iz školskih klupa regrutiraju u najveće državne selebritije – pokvarene političare. Predlaže i da se umjesto statue Brucea Leeja na našim prostorima postavi statua u čast Velikom Lebowskom, koji u bade – mantilu i u gaćama, neuredan, lijen i neodgovoran, bolje predstavlja našeg čovjeka nego Bruce Lee.
Duhovita je i opservacija o načinu na koji se vodi biznis na Balkanu:
«Znači: ako je propisano da se đon patika pravi od gume koju kompanija Nike uredno isporučuje u zamišljeni pogon u Andrijevici, možete biti sigurni da će neko doći na ideju da u smješu od koje se đon izliva ubaci određen procenat sitno mljevenog šljunka. A ostatak gume iskoristi za ishranu krava, jer računa da bi iz vimena krava koje jedu gumu trebao teći – jogurt. Onda đonovi pucaju, krave pomru, kompanija zatvori fabriku, radnici ostanu bez posla. I svi potom po čitavi dan sjede u kafani, piju zidarska piva i kroz dim švercovanih cigareta jedan drugome dobacuju kako ovdje, na Balkanu, nema sreće.»
Vrhunac gnjeva, očaja i rezignacije i ja i Nikolaidis doživljavamo u ovakvom trenutku:
«Sjediš tako u koloni pred nadvožnjakom koji se prostire svuda oko tebe i razmišljaš: ovo znači biti okupiran. Biti cjeloživotno i neizbavljivo okupiran javašlukom, primitivizmom, dezorganizacijom, licemjerjem, ružnoćom, nedovršenošću, sistemom apsolutne neodgovornosti, od prvog do posljednjeg daha okupiran obrazovnim sistemom koji slavi zločince i zlikovce, koji uči da je Miloš Obilić veći od Leonida, Avdo Međedović i Njegoš veći od Homera i Miltona, sa svih strana okupiran kulturom koja neprestano nasrće na tvoju privatnost, kulturom koja odgaja kretene koji nisu sposobni napraviti pet kilometara puta bez stranih kredita i pomoći, a koji istovremeno ponavljaju pohvale toj istoj kulturi i vlastitoj slobodi, koju rado suspenduju dok traju donaciji i krediti, a ponosa se sjete kada nestane para, okupiran kulturom u kojoj su jedan lažov i jedan ubica simboli borbe protiv okupacije, okružen kulturom u kojoj te proglašavaju autokolinizatorom ako držiš da je Betoven ipak važniji od Guče i narodnog stvaralaštva Kalesije, kulture u kojoj te postkolonijalna ideološka policija proglašava rasistom ako, da parafraziram Borgesa, držiš kako je njemačka kultura za ovaj svijet možda ipak malo značajnija od kulture Konga ili Afganistana. Živiš svoj život zaglavljen u koloni i misliš: ovo, dakle, znači provoditi život pod kolonijalnom čizmom kretena koji su stvorili čitav obrazovno – represivno – kulturni sistem po mjeri svog kretenizma, i čitav život ti nameću svoju kretensku, seljačku kulturu.»
Činjenica da je netko na sve to gnjevan i ogorčen poput mene na neki me perverzan način tješi i umiruje, i ima na mene učinak kakav na Nikolaidisa imaju tekstovi Petra Lukovića – «Mislite da ne možete više ni trena izdržati okruženi ludilom, bolešću i smrću, a onda vam neko introvenozno zvizne 500 miligrama razuma i nade.»