(prvo, moram pohvaliti duhovit prijevod naslova – u izvorniku glasi «La fee carabine» dok engleski prijevod glasi «The Fairy Gunmother», tako da mu naš prijevod sasvim odgovara).
Drugi dio popularne tetralogije francuskog pisca Daniela Pennaca o Benjaminu Malausseneu (a. k. a. Žrtvenom Jarcu) nas vodi duboko u probleme francuske gerijatrijske zajednice – neki manijak u Bellevileu (multietnički dio Pariza u kojem se smjestila obitelj Malaussene) kolje bakice, a policija smatra da se radi o ubojstvima radi pljačke koja upriličuju bellevilleski narkomani. Do kraja će romana policija tapkati u mraku, dakako, dok će se svi problemi tog šarolikog urbanog krajolika sručiti na leđa Benjamina Malaussenea, Žrtvenog Jarca.
A sve počinje tako nevino: obitelj Malaussene je u svojoj željezari ugostila četiri djedice narkića (djedovima je dosadno i život im se bliži kraju pa ih zločesti dileri puno lakše navuku na heroin, problem je to navodno – ali je stoga i urnebesno smiješno).
«Nisam rastresen, nego zabrinut. Zapravo mi oči ne prate šahovnicu. Vrebaju djedove. Gadno im je kad zalazi sunce. Zloduh droge draži ih baš u sumrak. Mozak traži prokletu iglu. Trebaju svoj fiks. U to vrijeme ih ne smiješ izgubiti iz vida. Djeca kuže situaciju baš kao i ja, i svatko se od nas iz petnih žila trudi da zabavi svog službenog djeda. Djedicu Bubrežića (bivšeg mesara iz Tilimsena) Clara neprestano ispituje o janjećoj plećki a la Montalban. Jeremy ponavlja peti razred i pretvara se da ga zanima sve o Moliereu pa njegov djed, stari Risson (umirovljeni knjižar), niže sočne biografske anegdote. Zavaljena u svoj trudnički naslonjač, mama pušta da joj bivši frizer Djedica Brico unedogled uvija i ravna kosu, dok Pikavac Veduna (najstarijeg od četvorice djedova, 92 kuke!) moli da mu pomogne vježbati pisanje.»
Kao i u «Raju za ljudoždere» Pennac u «Vili karabinki» govori o groznim stvarima: o pošasti droge, o grozotama starosti, o nepravednom tretmanu kojemu su izloženi francuski imigranti (to se u prvom redu odnosi na sjevernoafričke muslimane koji žive u Parizu – Marokance, Alžirce i Tunižane, ali i na Kineze, Vijetnamce i druge Azijate) i o nasilju, no to čini na toliko simpatičan način da se čovjek zapravo osjeća dobro. Zbilja, djedice džankiji, ili činjenica da je Pikavac na ulici vidio kako je starica pištoljem upucala tipa u glavu, a on je zaključio da je upravo ona Vila karabinka jer je pretvorila tipu glavu u cvijet (glava mu se rascvjetala od rasprskavajućeg metka). Zbilja! (a možda sam ja samo osoba bolesnog smisla za humor).
U ovom dijelu se na strani policijskih snaga koje čuvaju Malausseneovo pleme pojavljuju (uz Napoleonu sličnog okružnog komesara Coudriera) dva ili tri zgodna lika – inspektor Cercaire kao prototip «pravog policajca» s brkovima i u kožnoj jakni, možete si ga zamisliti; zatim je tu Van Thian, poluazijat – polubijelac koji radi na «under cover» zadatcima (i koji će obitelj Malaussene primiti k srcu znatno jače nego što je to sam pomislio na početku romana) te kao kruna svega, mladi inspektor Pastor na čiju se sudbinu (uz rješavanje slučaja rasporenih bakica) ova knjiga zapravo i svodi – mladi Pastor, nesređen i nesretan (a tako pametan momak) morat će odlučiti što će sa svojim životom dok bude rješavao slučaj u koji je Benjamin Malaussene opet upleten do glave (iako ničemu kriv). U tom smislu ovo i nije roman o Žrtvenom Jarcu iako je Žrtveni Jarac njegov neposredni povod, već je to roman koji govori o policijskom inspektoru Pastoru i njegovim životnim problemima.
Jedan lik kojeg nisam spomenula kad sam pisala o «Raju za ljudoždere» (iako se tamo pojavljivao kao noćni čuvar u Dućanu) je i Jugoslaven prezimenom Stoiljković (prve dvije knjige su objavljene 1985. i 1987., dok je «Djevojčica s knjižicama» objavljena 1989., pa je Stoiljković zapravo i formalno Jugoslaven, i sad upravo prelistavam sve knjige ne bih li našla citat o dubini njegovog glasa sa slavenskim naglaskom (da zrak oko njega podrhtava, točno sam si uspjela predočiti, tj. predušiti to), ali ne mogu naći). Lik Stoiljkovića je rađen prema stvarnoj osobi o kojoj na kraju «Djevojčice s knjižicama» Pennac kaže sljedeće:
«Život nije roman, i ja to dobro znam... No samo ga romaneskno čini podnošljivim. Moj je prijatelj Dinko Štambak umro dok sam pripovijedao ovu priču. Bio je stari Stojil iz moga Malausseneova plemena. U stvarnosti je bio poezija, eliksir romana. Bio je radostan poticaj za život. I za pisanje. Mamio je da ga opišete.
Želio bih da se ove stranice vinu do njega. Pisao sam ih nestrpljivo iščekujući trenutak kad će ih pročitati.»