Kako sam već rekla, bila sam jako sretna kad sam na pultu najčitanijih knjiga (prije je, vjerovali ili ne, postojala polica najčitanijih knjiga u mojoj knjižnici – no izgleda da više nema potrebe za policom: ili svi čitamo jedne te iste knjige, ili manje čitamo nego prije) u knjižnici našla «Romantičnog egoista» poznatog Frederica Beigbedera. «Oho» - pomislila sam – «je li konačno došlo vrijeme i za susret s Jednim Od Najrazvikanijih?» (zbog sve te pompe sam očekivala više – kod mene je Houellebecq spominjanje svoga imena uzalud definitivno zaslužio, dok Beigbeder baš i nije, no ovu moju tvrdnju uzmite s rezervom jer zaključujem samo na temelju jedne pročitane knjige).
Tko je taj dečko, taj četrdesetjednogodišnjak zbog kojega su književni kritičari čvrsto uhvatili lastiku na svojim gaćama? Oceanmore (oprema knjige štura kao i uvijek) kaže sljedeće: 1990. godine piše prvi roman «Memoires d' un jeune homme derange» (Babelfish bi to preveo kao «Memoare poremećenog mladog čovjeka») i zapošljava se kao copywriter u reklamnoj agenciji. 1994. godine objavljuje roman «Vacances dans le coma» («Praznici u komi», rekla bih da se radi o parafrazi «Praznika u Rimu»). 1997. godine objavljuje «Ljubav traje tri godine». 2000. godine počinje Beibeder – boom: knjigom «129,90» postaje slavan i izvan Francuske. 2003. godine dobiva nekoliko nagrada za roman «Windows on the World», 2004. godine u koprodukciji s Jean – Michelom di Falcom objavljuje «Vjerujem, ni ja također», i konačno, 2005. godine je došlo do objavljivanja «Romantičnog egoista». Za njega urednici kažu da se radi o vrsti «intimnoga dnevnika u kojem se isprepleću mondene kronike pariškoga društvenog života, globalističke putopisne crtice (nakon uspjeha romana 129,90 pozivaju ga na promocije sa svih strana svijeta), razmišljanja o ljubavi, aforizmi nalik na reklamne slogane… Ukratko, to je priča o Oscaru Dufresneu, autorovu dvojniku, ciniku, kukavici, depresivcu, egoistu opsjednutu seksom – shizofreničnu muškarcu s početka 21. stoljeća.» Inače, naslov je preuzet od «neuspjelog» naslova romana Francisa Scotta Fitzgeralda.
Dobro, kad smo riješili tehnikalije, idemo vidjeti što je «Romantični egoist» - to je bilježenje kojekakvih struja svijesti koje se čovjeku jave u tijeku dvije godine, od ponedjeljka do nedjelje. Oscar Dufresne, Beigbederov alter – ego, našao se u žiži događanja: koga to pali, toplo mu preporučujem čitanje Beigbedera. Koga je briga, taj vjerojatno neće znati o čemu se radi i bit će mu dosadno neprestano nabacivanje očito poznatih, ali njemu neznanih imena.
Evo za uvid jednog četvrtka i petka s početka knjige:
«Četvrtak
Bogati imaju sve lošiji i lošiji ukus, ne? Novac i njegovo tisuću i jedno ruho pretovareno kamenčugama, neka ogavna jahta, kade sa slavinama od masivnog zlata. Siromašni su danas postali elegantniji od bogataša. Nove marke krpica, kao Zara i H&M, učinile su dekintirane super komade tisuću puta više seksi od dobro potfutranih fifica. Vrhunac vulgarnosti je lova, budući da je svi živi žele. Moja je pazikuća više šik od Ivane Trump. Što mi se najviše na svijetu gadi? Miris kože u engleskim de luxe autima. Ima li što odvratnije od jednog rollsa, bentleya ili jaguara? Na kraju knjige objasnit ću zašto.
Petak
Ono što bi sad bilo dobro za razvoj povijesti kinematografije: snimiti pornić u kojem bi glumci vodili ljubav govoreći jedno drugom «Volim te» umjesto «Osjećaš ga, ha, kurvetino.» Izgleda da se to događa, u životu.»
Iz ovog se citata vidi kako je o knjizi Beigbeder ipak razmišljao – vidi se ljubavna priča našeg romantičnog egoista Oscara Dufresnea, u naznakama se vidi njegova obiteljska situacija, zamor materijala neprestanim partijanjem, ali iz citata bi se isto tako dalo zaključiti da je njegov stav prema plitkom jet – setu negativan, iako on zapravo vrlo rado sudjeluje u brojnim orgijastičnim aktivnostima europskog najtlajfa.
Ipak, obitelj mu nekad nedostaje:
«Vučem se po opustjelom Parizu. Ludou se vratila žena, pa me on više ne može pratiti u svjetlucavu noć. Život mu nije drugo do jedna duga frustracija što je zovu srećom. Njegova je egzistencija odveć jednostavna, moja pak odveć komplicirana. Uzalud cijedim svoj adresar, šaljem mailove na četiri strane grada, ponižavam se nazivajući sve žive pigice kojih se samo još moja nokia sjeća, ništa ne pomaže. Lutam sam među turistima i na kraju se kukavno nasukam u neki peep-show dezinficiran varikinom i na koncu vodio ljubav s Kleenexom. I kad si čovjek pomisli da je Ludo ljubomoran na moju slobodu!»
Međutim, pojavom interneta u društvenom životu i sam je Oscar zamijetio jednu stvar:
«Cybervečeri na kojima je čak i atmosfera virtualna. Naišao sam tu na surfere poput mene, toliko naviknute da budu sami doma, pred svojim ekranom, da ostaju osamljeni u gomili, nepomična pogleda, s praznom čašom u ruci, ne tražeći više nikoga. Odveć naviknute da budu moderni zombiji u prozirnim zgradama. Nesposobne da se zanimaju za bilo koga. Samoća je logična posljedica individualizma. Naš ekonomski egoizam postao je način života. Kako ćeš briljirati u nekom ljudskom razgovoru, pred nekim, kad si naviknut da si uzmeš petnaest minuta da bi odgovorio pismeno? Virtualno je naše utočište od stvarnog.»
Općenito, «Romantični egoist» je prepun aforizama, punchlineova i kratkih, bombastičnih izjava poput ove:
«Što više zarađujem, manje me život obogaćuje.»
Ili ove:
«KARIJERA PISCA
Kad ti je 30, kažu da si «briljantan».
Kad ti je 40, kažu da imaš «talenta».
Kad ti je 50, kažu da si «genijalac».
Kad ti je 60, kažu da si «has been».
Kad ti je 70, pitaju zar «još nisi umro»?»
Evo još jedne Beigbederove misli o stanju u industriji knjiga:
«Izdavači ne čitaju knjige: oni ih objavljuju.
Kritičari ne čitaju knjige: oni ih prelistavaju.
Čitatelji ne čitaju knjige: oni ih kupuju.
Zaključak: knjige ne čita nitko osim pisaca.»
Ono što ja zovem globalizacijom, Beigbeder inzistira zvati «mondijalizacijom»:
«Puno putujem otkako mi je posljednja knjiga posvuda prevedena. Uživam u društvu groupies po diskačima. Njegujem određenu gorčinu koja mi služi kao temeljni kapital. Umjesto da priznam da sam sretnik, ja uporno non-stop jadikujem. Mrzim svaku osobu koja mi sliči, izbliza ili izdaleka. Svijet mi se čini jednoličnim, budući da od njega ne posjećujem drugo do aerodrome i diskoteke. Posvuda na zemaljskoj kugli svira ista pjesma u pozadini. Mondijalizacija ide najprije preko glazbe. Zemlja je postala plesni podij. Ovaj dnevnik govori o jednoj novoj pojavi: diskotekizaciji svijeta. Jedna recentna studija otkrila je kako je diskoteka došla na prvo mjesto po budžetu koji na zabavu troši dobna skupina između 18. 34. godine (daleko ispred kina, kazališta, koncerata… i knjiga).»
Mondijalizacija se očituje i u svijetu marketinga, koji možemo samo ironizirati da bismo njegovo nasrtanje preživjeli:
«Prolazim pokraj jedne nadstrešnice s L'Orealovom reklamom. Za neki novi šampon: «Raščupana frizura, efekt skok iz kreveta». Nisam znao da je potrošačko društvo dotle doguralo: prodavati nam preparat za čupavu kosu. Svakog jutra kad se probudite imate moderan friz, a to uopće niste znali, nešto kao Jordan od kose. Ne, nesretnici, ni slučajno da se niste češljali! uništili biste to remek-djelo! L'Oreal je tu da sačuva to čudo: taj predivni čuperak, tog nehotičnog punk ježa, tu noćnu kukmicu, kakva svježina, kakva spontanost! Vaš je jastuk daleko jači od Zouarija, Biguinea i Dessangesa zajedno! Svakoga jutra besplatno ste nalik na Edouarda Baera. Predlažem L'Orealu da ode još dalje: nek' lansira kolekciju make-upa za očuvanje etikete posteljine na obrazu, pa zubnu pastu s «bljuvo-zadahom», i pjenu za nebrijanje. Jer mi to zaslužujemo, jebote!»
Knjiga obiluje i opisima seksualnih prizora između Oscara i Francoise, ali i mnogih drugih aktera, no to je i problematično sa stajališta novovjekog Casanove:
«Kad čovjek spava s mnogo žena, zapravo je to uvijek ista. Samo mijenja ime, kožu, stas, glas. Dužina kose, obujam grudi, depiliranost pubisa, boja donjeg rublja mogu varirati. Ali govoriš joj uvijek iste rečenice, radiš joj iste stvari, činiš iste pokrete istim redom: «Fino mirišeš… dođi bliže, primakni se… bojim te se… žudim za tvojim usnama… daj da te ližem, brzo, ne mogu više… oh hvala, Bože moj, imam previše sreće… opako mi se sviđaš… imam osjećaj da sanjam… cijelu ćemo noć to raditi, cijeli život…». Sve te riječi ponavljane svake večeri različitim djevojkama sa zadivljenim pogledom djeteta koje otvara paket s poklonom. Promjena navodi na ponavljanje. Ostati s istom, paradoksalno, omogućuje inovacije. Don Juani nemaju mašte. Misli se da je Casanova stahanovac, dok je on zapravo lijenčina. Jer uzalud mijenjaš ženu, ostaješ uvijek isti muškarac, privrženik linije manjeg otpora. Ostati zahtijeva više talenta.»
Praktični savjeti «romantičnog egoista» ovdje ne staju – nudi nam i jedan komunikacijski trik:
«Trik da se postane gospodar svijeta: valja govoriti što tiše. Šapat mijenja vaš odnos prema drugima. Nečujan tanahni glasić prisiljava vaše sugovornike da od vas traže da triput ponovite to što ste upravo rekli; malo-pomalo počnu se činiti agresivnima, štoviše, gluhima, dok vi zadržavate svoj flegma smiješak, svoju nonšalantnu ironiju, svoju prezrivu ljubaznost. Mrmorenje zvuči elegantno i indiferentno. Čemu se truditi da te čuju ljudi koje ne jebeš pol posto? Ionako glazba sve prekrije, a prijatelja imamo već i previše.»
Zašto upravo ovakvo poluautobiografsko djelo? Frederic Beigbeder nije izbjegao odgovoriti ni na to pitanje:
«Čemu pisati o sebi? Autobiografija je toliko opasna, a narcizam toliko bolan za bližnje, toliko opscen i megalo… Postoji jedan razlog epidemiji «bestidnih ispovijedi» (kako je govorio Tanizaki), ima jedno objašnjenje koje kritika nikad ne iznosi: taj fenomen dolazi od televizije. Budući da su pisci «medijatizirani», ne može ih se čitati kao nekad. Čak i ne htijući, čitatelj obavezno traži autora iza njegovih likova, još više nego svojedobno Saint-Beuve. Uzalud se mi silno naprežemo ne bismo li vjerovali da čitamo fikciju, svako čitanje danas je postalo vježbanje voajerizma. Iz romana želimo iscijediti pisca «viđenog na TV-u», ili čiju smo sliku opazili u novinama. Svi se pisci možda ne kriju kao Salinger, ali su redovito prisiljeni izlagati se u svojim djelima, ili im (protiv svoje volje) praviti sjenu. Eto zašto ja dok čitam, čak i kad pokušavam postupati drukčije, biti otvoren prema mašti, protiv svoje volje sve teže i teže podnosim knjige u kojima junak nije autor. I a fortiori dok pišem. Kako nemam hrabrosti da nestanem, moram se eksponirati, dok ne eksplodiram.»
Najviše me razveselilo to što sam i kod Oscara Dufresnea pri kraju knjige uočila posve humane dvojbe (ipak!) koje nisu usmjerene na seks, droge i diskoteke:
«Kafka je sve proigrao (ljubavi, posao, obitelj) kako bi bio uspješan u svom djelu. Ja osjećam da zato neću imati hrabrosti. Ne želim biti tužan da bih bio velik. Odbijam biti nesretan da bih pisao duboke stvari. Patim od deficita depresije. To je prilično ironično: moji prijatelji, braneći me, često kažu da ja nisam onakav kakvim me smatraju, da se netko drugi krije iza maske mondenog klauna. Neka samoća, neka bol, neki poziv upomoć… Zahvalan sam im, ali ako ja jesam taj razmahani night-clubber, taj šuplji histrion, taj šaljivi pajac, i to je to? Ja možda i nisam pisac, s obzirom da mi ne leži žrtva. Kako bilo da bilo, sve dok ja ne budem vjerovao da sam pisac, ni nitko drugi to neće vjerovati.»
U tom tonu proglašavam demistifikaciju lika i djela Frederica Beigbedera potpuno završenom!
P. S. Iz «Romantičnog egoista» sam pokupila jednu poslovnu ideju o pokretanju časopisa koji bi izlazio vikendom. Mislim da mi je to totalno kul ideja jer ljudi imaju više vremena za čitanje i treba im medij na kojem bi našli događanje u kojemu mogu sudjelovati preko vikenda. Taj se časopis u Francuskoj zove «Vendredi, samedi, dimanche (Petak, subota, nedjelja)»