Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
ponedjeljak, 30.03.2009.
Nacionalne kampanje za promociju čitanja I
S pojmom nacionalne kampanje, odnosno strategije za promociju čitanja susrela sam se krajem prošle godine kad se govorilo o tome da 83 posto Hrvata u protekloj godini nije pročitalo niti jedan roman, odnosno da dvije trećine Hrvata uopće ne čita. Glede toga su pitali Seida Serdarevića (suosnivača i urednika izdavačke kuće Fraktura), koji je odgovorio da se tretmanu knjige kod nas neozbiljno pristupa jer mi nemamo, kao neke druge države, nacionalnu kampanju, odnosno strategiju za promociju čitanja (da, mi imamo «kao» Mjesec knjige u listopadu i par sajmova nakladnika i nekoliko manifestacija, ali čini se da pisci i nakladnici u tim svečanim prigodama doista zabavljaju jedni druge i par suludih entuzijasta). Serdarević je također rekao kako je Španjolska donedavno bila u sličnoj situaciji, ali se vlast angažirala provodeći nacionalnu kampanju za promociju čitanja i sad je Španjolska također ušla u red «čitateljskih nacija».
Link na taj članak na T – portalu više ne mogu naći, ali evo što je o tom slučaju prenijela Booksa: http://www.booksa.hr/vijesti/ostalo/1277
Zbog svega toga počela sam malo istraživati o nacionalnim kampanjama za promociju čitanja u drugim zemljama (zavirila sam na web – stranicu Ministarstva kulture, ali tamo sam jedino pronašla paučinom obavijen Sporazum o jedinstvenoj cijeni knjige; potom sam zavirila i na stranicu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, jer je moj skromni zaključak bio da je promocija čitanja pitanje od nacionalnog interesa i jedan od načina na koji ćemo doći do većeg broja visokoobrazovanih Hrvata. Prevarila sam se, na MZOŠ ništa korisno).
Ipak, našla sam jedan zgodan .pps pregled pod naslovom Promotion of Reading in the European Union (predstavljen, zanimljivo, 2006. godine od već spomenutog španjolskog Ministarstva kulture). Pa pogledajmo.
Austrija, na primjer.
U Austriji trenutno nema projekata za promociju čitanja, ali se kontinuirano provode istraživanja od kojih je posljednje telefonskim putem provedeno 2004. godine na uzorku od 1000 ispitanika (od 16 godina naviše). Pritom je 13% ispitanika pročitalo bar jednu knjigu u prethodnoj godini. 60% ispitanika je pročitalo više od jedne knjige. Čitatelji od 16 do 29 godina najviše čitaju u svoje slobodno vrijeme (njih čak 79%). 27% populacije nikada nije pročitalo knjigu, a 18% populacije čita svakodnevno. U Austriji, dakle, nacionalna kampanja za promociju čitanja nije niti potrebna s ovako uspješnim statistikama. Zanimljivo je još spomenuti i to da u Austriji ima dovoljno posla za jednu državnu ustanovu pod nazivom Institut für Leseforschung (institut specijaliziran za proučavanje čitateljskih navika).
Nadalje, Belgija.
Ne postoji opća nacionalna kampanja za promociju čitanja, ali se neki projekti održavaju na regionalnoj razini. Takav je, primjerice, projekt «Grow up with books» kod kojega svako dijete pri rođenju dobiva dobrodošao - na – svijet – paket – knjiga, a zajedno s pozivom za učlanjenje u lokalnu knjižnicu za 5. rođendan dijete dobiva još jedan poklon u obliku knjige. Taj projekt traje 7 godina i povratne informacije kažu da ima 40 posto uspješnosti. Nadalje, na regionalnoj razini u knjižnicama se za djecu održavaju «reading hours» (kako bih to prevela, kao čitateljski kružoci? Vrijeme za čitanje, recimo.), kazališni projekti, radionice kreativnog pisanja, posjeti redakcijama lokalnih medija. Naveden je i jedan projekt za odrasle koji se zove «Godmother/Godfather» - Medijski centar (?! Prema kontekstu mi se čini da se radi o središnjem tijelu koje organizira promotivne akcije, a odnosi se i na kompjutorsko opismenjavanje) šalje u škole, vrtiće, staračke domove osobe koje bi željele čitati u javnosti i organizira edukaciju i raspored za kuma/kumu. U škole se također doniraju kutije knjiga za djecu koja žele sudjelovati u projektima te se organiziraju dopisivanja s prvašićima i «lutkom koja živi u knjižnici». Na kraju ovog izvješća o Belgiji moram dodati kako je «poboljšanje čitateljskih/jezičnih i kompjutorskih vještina dio službene strategije belgijske vlade.»
Potom Češka.
U Češkoj također nema nacionalne kampanje za promociju čitanja (što ne čudi jer Česi doista čitaju, Česi su originalna «čitateljska nacija»). Ipak, češko ministarstvo kulture provodi program «Knjižnica za 21. stoljeće» kojom se potiču ove ustanove na nove projekte i razvijanje diskusija o kulturi. Isto tako, odobravaju se novčana sredstva za tiskanje dječjih časopisa i književnih sajmova i drugih kulturnih aktivnosti od lokalnog značaja. Kod njih također postoji Tjedan knjižnica u listopadu, literarni natječaji koje organiziraju knjižnice te održavanje manifestacija i javnih čitanja kod nekih važnih obljetnica (npr. rođenje H. C. Andersena i sl.) Jasno, češko ministarstvo kulture odobrava i sredstva za prijevode čeških djela na strane jezike, a sve što se tiče promocije čitanja u Češkoj regulirano je člankom 59. dokumenta koji se prevodi kao Cultural Policy.
Ono što je u Češkoj važno i napeto (jer zasad je sve bilo kao i kod Balkanaca) jest da je nevladin sektor puno angažiraniji kod promocije čitanja nego što je to slučaj kod nas. Naprimjer, njihovo udruženje knjižničara i zaposlenih u informatičkim znanostima pokrenulo je glasanje za najomiljeniju knjigu češke nacije (uz popratne rasprave, medijske kampanje i slično). To je udruženje odgovorno i za postere koji glase «Read it before Hollywood does» Postere inače možete vidjeti na netu, a tiču se romana «Starac i more», «Jane Eyre» i «Zločin i kazna». Pogledajte postere, sjajna medijska kampanja ).
Finska također ima Nacionalni odbor za promociju čitanja i povremeno se neprestano održavaju nacionalne kampanje za promociju čitanja, čiji operativni dio obavljaju javne knjižnice. Godišnje se odobrava 150 tisuća eura za projekte promocije čitanja u javnim knjižnicama, a 50 – 100 tisuća eura za promociju čitanja na webu.
No ono što je meni osobito zanimljivo je Francuska.
U Francuskoj se svakog listopada održava Sajam čitanja u koji su uključeni svi elementi čitateljskog lanca: pisci, knjižari, izdavači, knjižničari, prevoditelji, pa i čitatelji. Također, održava se Noć knjižara (gdje se tijekom cijele noći održavaju različite promocije, čitanja, predstavljanja itd., a knjižare su otvorene cijelu noć). U rujnu se održava Mjesec francuskog pisanog nasljeđa s različitim manifestacijama, u proljeće se održava Poetsko proljeće, a u studenom se Francuska posveti književnosti jedne zemlje – gosta čiji pisci sudjeluju u raspravama i događanjima diljem Francuske. Slično toj manifestaciji, nevladin sektor održava Salon international du livre de Paris gdje se pozivaju pisci iz strane zemlje da sudjeluju u događanjima u Parizu. Također, u nevladinom sektoru do 2005. godine održavalo se nacionalno natjecanje u čitanju (engl. Reading battle competition). Nacionalno udruženje izdavača također svake godine održava sajam stripa. Postoji i sajam dječje književnosti te sajam «čudesnih putnika» gdje se predstavlja putopisna i putnička literatura. Eto države koja živi književnost i slavi čitanje u svakom mjesecu u godini! No to još nije sve: lokalne knjižnice organiziraju projekte promocije čitanja za mlade, za invalidne osobe te za osobe koje se nalaze u bolnicama i u zatvorima, a dodjeljuju se i nagrade za najbolje mlade čitatelje, za najbolju knjigu za slijepe itd.
Konačno, Njemačka.
U Njemačkoj 72% populacije čita barem jednu knjigu mjesečno (kako je pokazalo istraživanje iz 2000. godine u kojoj su sudjelovali ispitanici od 14. godine nadalje). Što se tiče projekata za promociju čitanja, postoji projekt „kreativnog čitanja“ gdje se literarni tekstovi prilagođuju za slušanje naglas (za dobne skupine od 6 do 20 godina), bilo preko radija ili putem kazališne izvedbe. Nadalje, najviše aktivnosti ima na Dan knjige 23. travnja kad se organiziraju kvizovi za mlade i tzv. „walk acts“ kada likovi iz književnosti (osobito iz dječjih priča i bajki) oživljavaju i upoznaju se sa svojim čitateljima.
Ovi podatci, što se mene tiče, govore sami za sebe i mislim da nisam tu da bih vam ih tumačila. Vi, dragi čitatelji, već dobro znate što oni znače.
nedjelja, 29.03.2009.
Sanja Lovrenčić - još jedna dobra doza. Doza dobrote.
Prije nekoliko dana završila sam čitanje još dviju knjiga autorice Sanje Lovrenčić – romana Martinove strune i zbirke kratkih priča Bečke priče (o tome, uostalom, pišem i u kolumni Bookeraj na www.knjizevnost.org). U to ime srdačno izvještavam blogersku i inu populaciju kako me Sanja Lovrenčić svojim pismom još uvijek nije uspjela iznevjeriti.
Martinove strune roman je Sanje Lovrenčić koji je dobio književnu nagradu Steiermärkische Sparkasse za 2008. godinu, a kod nas je izdan u nakladi Leykam internationala. Roman govori o tročlanoj obitelji koja trbuhom za kruhom odlazi u Njemačku na inicijativu oca obitelji, Mladena. Majka i sin za ljubav njemu nastoje se uklopiti u posve nepoznate okvire: novi grad, novi jezik, novi običaji, za Martina i nova škola i novi prijatelji… (zbog ovog romana sam se počela pitati bih li ja doista to mogla. Naime, uvijek sam mislila da ukoliko ne budem mogla naći posao u struci ovdje i ukoliko situacija bude nastavljala biti sve lošija, dovoljno sam mlada da ću jednostavno dići sidro i otploviti u stranu zemlju. No pitam se bih li to doista bila psihički sposobna. Nije lako jednostavno izbrisati sve prijatelje, poznatu okolinu i poznate ljude. Poznat jezik, nedostajao bi mi hrvatski jezik i rijeka Drava. Zbog svega toga me cijeli dojam ovog romana pomalo podsjećao na Lost in Translation).
Pisan njezinim (meni već dobro poznatim) mekim, nježnim stilom punim neke suptilne simbolike, stvorila je atmosferu s kojom sam se mogla bez brige saživjeti. I stvarno sam uživala u kraju knjige (možda sam malo i prosuzila, ali pssssst!... nemojte nikom reći.)
Bečke priče su pak nešto sasvim drugo, no najbolje da sasvim citiram napomenu s kraja knjige: «Ova je knjiga, u ponešto drukčijem obliku, prvi put objavljena 1998. u Nakladi MD pod naslovom «Wien Fanstastic». Kako nije dobila nijedan književno – kritički osvrt niti se vidljivo pojavila u knjižarama, brzo je propala u limb polupostojećih knjiga te se ovo izdanje na neki način može smatrati prvim.» Iako žalim zbog sudbine koju je doživjela zbirka «Wien Fantastic», nije mi žao što je ova zbirka ponovno objavljena kao Bečke priče, jer sam i u njoj uživala. No to je bila drugačija vrsta uživanja nego čitanje romana Martinove strune, bilo je to više… akademsko, trijezno uživanje u metaforama i drugim stilskim sredstvima kojima se autorica poslužila ne bi li dočarala jedan «drugačiji», fantastični Beč s ulicama koje nadrastaju sebe kao ulice i postaju poligon za događaje koji se događaju rijetko, ali ipak češće nego što mislimo. U svakom slučaju, Bečke priče ne bih preporučila svakome, već čitateljima koji imaju iskustva s čitanjem forme kratkih priča i koji se snalaze sa spekulativnom fikcijom. Pogotovo se to odnosi na priču «Crvenokosa, vitez, mačak i vještica», koja mi je najviše ostala u sjećanju.
petak, 27.03.2009.
Roman kojemu sve toleriram
Jučer sam završila s ne – znam – kojim – po – redu čitanjem Branke pisca Augusta Šenoe. E sad, ako vrijedi ona izreka prema kojoj se ljudi uvijek i u svakom slučaju dijele u dvije vrste, u ovom slučaju bi se ljudi dijelili na one koji vole Šenou i na one koji vole Zagorku. Pritom, dakako, ja bih bila od onih koji vole Šenou (iako, sjećam se divnih dana svog djetinjstva kad sam sjedila u fotelji s ogromnim, u kožu uvezanim izdanjem Tajne Krvavog mosta, pa čitala sam i Gričku vješticu, ne budi lijena). Osobito su mi drage uvijek bile Povjestice, Kameni svatovi i Postolar i vrag.
Branka je školska učiteljica i velika Hrvatica, to svakako valja napomenuti. Ovih dana to i nije tako velika vijest, borba za vlastiti jezik i opstojnost naroda, ali u vremenu u kojemu je nastao ovaj roman, a to je bilo sredinom 19. stoljeća (1848. godine je održana ona značajna sjednica Hrvatskog Sabora, s banom Jelačićem, 1850. godine uveden je Bachov apsolutizam, a 1868. godine sklopljena je Hrvatsko – ugarska nagodba), očuvati hrvatski jezik i suverenitet hrvatskog naroda bila je živa muka. Zbog toga političku propagandu koju u svakoj rečenici progurava Šenoa u ovom romanu totalno toleriram – u duhu tadašnjeg vremena.
Ponovno čitanje ovog romana me osvjedočilo kako se kod Hrvata vrlo malo toga doista mijenja: naši nam političari i dalje podmeću iste fore kao što su to činili prije sto pedeset i više godina. Branka, recimo, ne može naći posao niti u Zagrebu niti u najzabitijem selu igdje jer nije kćerka nikakvog moćnika i na regularan način se nikako ne može zaposliti (ah, kako sam i sama kukala nad svojom tužnom sudbinom: već više od 4 mjeseca tražim posao u struci, ali nikako i nitko me ne želi zaposliti. Poslove dobivaju sinovi i kćeri uglednih očeva, iako sam sigurna da ga ne zaslužuju i ne trebaju niti upola onoliko koliko ja trebam posao u struci). Njezinom položaju ne pomaže niti to što je u nju zaljubljen neki ljigavac Marić (čiju je prošnju Branka odbila), koji se od školskog učitelja prometnuo u činovnika i birokrata (a povremeno i doušnika i špijuna vladajućih struktura). Kad se Marić malo maknuo iz kadra, uspjela je Branka dobiti posao u selu Jalševu. Ali tamo! Odbor za doček se sastojao od prljave i zamazane gospođe školnikovice i njezinog neljubaznog supruga te «viteza od birse», seoskog notara i fiškala. Oni, dakako, ne žele napredak svog sela, nego, kao i većina Hrvata, gledaju svoju vlastitu korist, a ako se netko istakne, jalni su i žele uspješnu osobu «srezati» na vlastiti nivo (htjela bih vam citirati koji dio toga romana, ali to bi vjerojatno završilo tako da bih citirala čitav roman, toliko mi je drag).
Moja baka je imala jedan primjerak toga romana (izdanje Mladosti, ako se ne varam, a na kraju je bila novela Karanfil s pjesnikova groba), i često puta kada bi me baka čuvala poslije škole, ja sam čitala upravo Branku. Neopisivo sam se razveselila kad sam sad ponovno čitala i shvatila da njezine replike još uvijek znam gotovo napamet, da ih znam dramski odigrati baš onako kako sam to činila kad sam bila dijete.
Baš zbog te uspomene iz djetinjstva (Britanci bi rekli: long trip down the memory lane), Branka je knjiga kojoj ću sve tolerirati – i neuvjerljivost izrazito crno – bijelih likova, i očitu prohrvatsku propagandu, i happy end u maniri najboljih romana Hedwig Courths – Mahler.
Nesumnjivo i vi imate takvu knjigu, koja je vaše djetinjstvo skrenula u nekom sasvim neočekivanom smjeru.
srijeda, 25.03.2009.
Mort se kaže Smrt
S pričom o britanskom autoru Terryu Pratchettu susrela sam se već prije nekoliko godina zahvaljujući jednoj meni vrlo bliskoj osobi koja je veliki fan ovoga pisca. Osobno, ni sama nemam ništa protiv humorista i humora u književnosti (pogledajmo samo moju veliku ljubav prema djelima Ephraima Kishona), pa stoga dakako nemam ništa niti protiv čitanja djela Terrya Pratchetta. Ne znam hoće li se pravi fanovi ovog pisca složiti sa mnom, ali jedno od njegovih najpoznatijih djela je i serija romana iz Discworld svijeta.
O žanrovskim odrednicama neću, to prepuštam stručnjacima i vama, dragi čitatelji, koji ste voljni vrndati po internetu. Za početak vas upućujem na Wikipediju.
Jako sam se rastužila, usput rečeno, da mu je dijagnosticiran rijedak oblik Alzheimerove bolesti i da, unatoč tome što on osobno smatra da u njemu ima još nekoliko preostalih knjiga, stvari ne izgledaju dobro. Radi se o čovjeku koji, po mom mišljenju, živi kao pisac (na način na koji ja kao čitateljica – laik smatram da bi pisac trebao živjeti).
No vratimo se mi Mortu. Mort je četvrti roman iz Discworld serije (prije toga sam čitala Equal Rites, na hrvatskom jeziku i zbog toga mi je oduzet dio čitateljskog zadovoljstva). Kratak sadržaj na koricama kaže (u slobodnom prijevodu): Smrt dolazi k svima. Kad je došla k Mortu, ponudila mu je posao. Kao momak koji je inače ovako, drag i znatiželjan, ali ponešto smotan (njegov otac i stric su ustanovili to na sljedeći način: He couldn' t find his arse with both hands; odnosno – Objema rukama ne bi mogao naći vlastitu guzicu), Mort je prihvatio posao i postao naučnik Smrti (jasno, nakon što je utvrdio da nije potrebno da bude mrtav da bi ga mogao obavljati). Ipak, ubrzo je uvidio da se podivljali hormoni ne miješaju lako s njegovim poslovnim dužnostima.
Ono što mi se sviđa kod Pratchetta su neočekivani obrati, činjenica da zbog dramske napetosti ništa nije «sveto» pa čak ni «osoba»Smrti koja, u najmanju ruku, postaje ljudskija u tijeku romana.
Kome preporučujem Mort autora Terrya Pratchetta? Čitateljima kojima je dosta sumorne stvarnosti i sumorne stvarnosne proze. Gledano izvan konteksta Discworld serije, preporučujem Mort i čitateljima koji traže nove načine na koje će se prikazati već poslovični likovi svjetske književnosti (Smrt tu svakako nije jedina). Zaljubljenicima u komičnu književnost (što doslovno prevodim).
ponedjeljak, 23.03.2009.
Ranko Marinković – Never more (1993.)
Nedavno sam govorila kako ću neke knjige i autore koje sam obožavala kao tinejdžerka – čitateljica morati podvrgnuti testu vremena i čitateljskog odrastanja (tu su u priču upali Zola, Camus i neki drugi autori. Hesse davnih dana nije prošao test odrastanja, ali dat ću mu još jednu šansu s Igrom staklenim perlama). Između ostalog spominjala sam i to kako sam kao djevojka uživala u čitanju Kiklopa. Kiklop je, kao i mnoge druge stvari u to vrijeme, bockao ono pubertetsko i boemsko u meni: potrebu da se istakneš, potrebu da mijenjaš svijet ne znajući apsolutno ništa o njemu i ne funkcionirajući zapravo u njemu (pri čemu ne mislim da ne postoji potreba za mijenjanjem svijeta, dapače, samo mislim da to pubertetlije nemaju alata izvesti. Kao što je to lijepo rekao George Bernard Shaw: „Youth is a wonderful thing. What a crime to waste it to children.“ Ista rečenica u našem prijevodu glasi otprilike ovako: mladost je predragocjena da bi se tako olako prepuštala djeci.)
Ipak, s ponovnim čitanjem djela Ranka Marinkovića krenula sam od kraja, od njegovog posljednjeg romana „Never more“. Jasno, naslov je preuzet iz poeme „Gavran“ Edgara Allana Poea, ali čitanjem kraja romana postaje jasna i njegova očitija značenjska simbolika (o tome neću da vam ne bih pokvarila radost čitanja). Ovaj roman podnaslovljen je kao roman fuga i prvi put je objavljen 1993. godine u autorovoj 80. godini života (inače, Ranko Marinković umro je 2001. godine na rodnom Visu).
U središtu je radnje Mato/ Mateo Bartol Svilić, student povijesti u Zagrebu (inače otočanin) koji se u Zagrebu zaljubljuje, a koji stanuje i prijateljuje s propalim studentom Longinom. U prvom dijelu ovaj roman paralelno (u gotovo jednakim omjerima) prati njegovo nesretno zaljubljivanje i život u Zagrebu uoči Drugog svjetskog rata i nešto kasniji njegov put kroz okupiranu Dalmaciju natrag na rodni otok. Motiv „povratka kući“ nije rijedak u mnogih naših autora i bogato je nabijen simbolikom, a u slučaju ovog romana „never more“ označava i dom koji to pod utjecajem predratnih i ratnih zbivanja to prestaje biti. I inače mislim da je Ranko Marinković (koji je, usput rečeno, tijekom Drugog svjetskog rata zarobljen u Splitu i odveden u logor u Ferramonteu) dobro ocrtao duh tog teškog vremena koje je u najkraćim crtama obilježavalo „ako nisi naš, onda si njihov“. Ukoliko si izabrao ne birati strane, bez sumnje si propadao.
Ipak, početne reminiscencije Matea Bartola Svilića na studentski život zadržavaju i jednu lijepu, tipičnu mladenačku notu, poput razmišljanja o umjetnosti ili nezrelih znanstvenih teorija.
Dubravko Jelčić koji je napisao pogovor za ovo izdanje Školske knjige koje držim u rukama, osvrnuo se i na odlike stila ovog briljantnog autora. Upravo u ovom romanu, kaže Jelčić, Marinković je odlike svoga stila izbrusio i doveo do savršenstva (kasnije to spominje i kao artificijelnu metodu autora kojom čitatelja stavlja pred tešku zadaću potpunog iščitavanja punoće autorove zamisli), s čime se moram složiti, mada ne vidim u tome tešku zadaću: riječi imaju ritam. I kotači vlaka kojim putuje Mateo Bartol Svilić imaju ritam. Ako putujete dugo vlakom, shvatite da vam se misli počinju kretati istim ritmom kojim se trucka vlak. Riječi postaju ritmične. Zbog svega navedenog ovaj roman počinje ovako:
„Svi dan... po jedan, svaki dan – po jedan – po jedan – po jedan... a u petak – po desetak – po desetak – po desetak... Kotrljaju se točkovi ispod uha i govore, govore... riječi, jasne, smislene, ljudskim govorom, čak i s nekim jadom u glasu kao da za nekim tuguju.“
Pa još moram dodati i ovaj citat: „Svaka bol izvlači svoju sliku, svoje mucanje iz razasute hrpe trpljenja, prijavljuje svoje pravo na trajnost i neuništivost.“
Bartolov prijatelj Longin pravi je primjerak boema – cinika, on se nije oduševljavao tako lako kao Bartol, ali čak ni on se svojom metodom nije uspio obraniti od ludila nadirućih ratnih zbivanja.
Osobno, ovaj roman je kod mene izazvao jaku paniku i očaj zbog činjenice da čovjek, čini se, nikako ne može pobjeći Politici, ma koliko pokušavao, u ovom slučaju zbog rata i suprotstavljanja dviju oprečnih i međusobno sukobljenih strana. U mom slučaju (da, opet sam našla nešto s čime se mogu poistovjetiti) to je zbog nadiruće panike zbog recesije: čini se kao da joj ne možeš pobjeći i ne možeš se obraniti.
U svakom slučaju, čitatelj koji odluči čitati ovaj roman morat će imati: a) dovoljno znanja i strpljenja za svladavanje svih kontekstualnih razina koje ovaj roman skriva, kao i zahtjevan vokabular i nešto manje poznate literarne asocijacije, b) snažnu imaginaciju da ispuni „praznine“ u svom razumijevanju svijeta.
subota, 21.03.2009.
Ispala sam neobrazovana i lijena
Htjela bih progovoriti koju riječ o snobizmu u kulturi, poglavito u književnosti. Nedavno sam pričala s prijateljicom koja ide na jedan zagrebački fakultet koji uzgaja i potiče intelektualne snobove (ovo je nepravedna generalizacija i koristim je samo u svrhu tekstualne dramaturgije), i koja je doživjela pravo razočaranje kad ju je jedan kolega koji je smatran književnim autoritetom verbalno omalovažio zbog toga što se usudila reći da voli i cijeni knjigu Hermana Hessea Igra staklenim perlama (oko koje sam dosad obilazila, čitala sam Siddartu, Demijana, zbirku kratkih priča za djecu Noćni leptir i, dakako, Stepskog vuka). Isti kolega je Hessea ocijenio kao pubertetsko izdrkavanje, kvaziintelektualiziranje, sve nešto u tom smjeru, koliko sam ja shvatila iz njene priče.
Što mu je ona odgovorila? Nešto u ovom smislu: JA SAM ČITATELJ, ja sam recipijent književnosti, ta je knjiga pisana ZA MENE, da bih je JA čitala. Stoga ja IMAM PRAVO reći svoje mišljenje, imam pravo reći sviđa li mi se ili mi se ne sviđa. (sori na slobodnom citatu, A., voljela bih da sam to mogla zapisati, bilo je jako). Uz činjenicu da kod nas nitko nije čitatelj, svi su kritičari – svi ocjenjuju književna djela, nitko jednostavno ne čita. Ja stojim na istom stajalištu: želja mi je ovim blogom potaknuti ljude da čitaju i da se osjete dovoljno slobodnima i pozvanima raspravljati o pročitanim knjigama. Na onaj svoj bahati način kritikanti nastoje ljude zaplašiti i odvratiti od čitanja knjiga jer navodno nemaju dovoljno obrazovanja da bi nešto mogli shvatiti (na pravi način). To im u velikoj mjeri i uspijeva jer, kao što sam nedavno rekla u razgovoru, u Hrvatskoj čita možda tisuću ljudi. Jaka stvar objaviti knjigu u zemlji u kojoj si siguran da je gotovo nitko neće pročitati! U svakom slučaju, ni ja se ne dam zaplašiti.
Zapravo ovu temu nisam pokrenula zbog svoje prijateljice A., nego zbog sebe. Eno me jedan specijalizirani tematski forum olajava, a mene nitko nije zvao da se igram! Uglavnom, surfajući o sebi, naletjela sam na jedan forum gdje se iz djelomično izvlači iz konteksta jedna moja kolumna s knjizevnost.org, pa se iz činjenice da doista nisam vična specifičnom žanru zabavne književnosti (radi se o temi koja je pokrenuta početkom veljače) naprečac zaključilo da sam ja jedna neobrazovana i lijena osoba koja se nije potrudila čak ni guglati dovoljno da bi o spomenutom žanru rekla sve što je trebalo na način na koji se to u kanonima obično govori i zaključuje.
Sad, da pripadam «kaj će to meni» generaciji (kojoj svakako ne pripadam jer su nas kod kuće dobro odgojili), rekla bih da mogu uživati u knjigama i da ne znam teoretski okvir žanra ili književnog pravca. Međutim, inače miroljubiv narod toga foruma (što je pravo čudo uz sve te fazore, laserske pucaljke i svjetlosne sablje) pošizio je na činjenicu da sam se, spominjući i taj žanr kao jedan od mogućih i čitljivih (inače sam imena žanrova preuzela iz priručnika Kako napisati svoj prvi roman Oscara Colliera u kojemu se ta sistematizacija uzima kao prevladavajuća za ovodobno američko tržište knjiga), iznijela nekoliko poluinformacija i laičkih zaključaka. Kad smo se konačno sporazumjeli, zaključili smo da sam ja spremna učiti, a da su oni spremni poučavati (možete uskoro očekivati moj teoretski post iskupljenja o književnom području spekulativne fikcije, čim malo istražim to polje) i da su spremni podijeliti informacije ako ih čovjek upozori da nije pristojno govoriti nekome iza leđa. Tako da se u mom slučaju nije radilo o pravoj situaciji iskazivanja snobizma, ali je na prvi pogled svakako tako izgledalo.
Ono što me zasmetalo jest da se o ljudima olako piše i zaključuje: na temelju nekoliko rečenica izvučenih iz konteksta počeli su padati ad hominem argumenti, svi su se uspjenili oko mene (a ne oko knjiga), što je možda trebalo okončati postavljanjem pitanja jesam li ja glupača. Ako je odgovor da, onda me treba ubit i ne trošit riječi na mene. Ako nisam, onda me treba poučiti. Nisam savršena i povremeno (ne često) si toleriram pravo na pogrešku. Samo me to održava na razini nekakve, uvjetno rečeno, «poniznosti» koja mi dopušta da i dalje upijam znanja. Kako je to karakteristika koju kod sebe najviše volim, nadam se da je neću izgubiti.
Što se mene tiče, misija koju sam htjela ispuniti pokretanjem ovoga bloga i pisanjem kolumne je ovime ispunjena i zbog toga sam sretna. O knjigama se (ipak) raspravlja.
Inače, znate da je naš ministar turizma Bajs u mladim danima pisao SF - minijature? Eto prilike, kao što reče jedan forumaš, za razvoj specijalizirane grane turizma!
četvrtak, 19.03.2009.
Nepismeni akademski građani
Nedavno sam u Jutarnjem listu pročitala članak o tome kako 60 posto Hrvata s diplomom ima sposobnost pismenog izražavanja na razini učenika osnovne škole.
Za one koji se žele i sami uvjeriti u to, evo link.
Mene to što navodi članak nimalo ne čudi jer sam na svom fakultetu, na četvrtoj godini, upoznala kolegu koji je pisao samo velikim tiskanim slovima (bojala sam se pitati zna li i mala tiskana slova). Razlikovanje č i ć i druga osnovna pravopisna pravila su potpuna nepoznanica, o gramatičkim pravilima i konstrukciji rečenica ne možemo ni razgovarati, a kamoli o kritičkom pisanju, pismenoj argumentaciji i sličnomu. Jedan je vitalan podatak koji sam vam dužna odati, a to je da sam diplomirala pravo, a nama je nama pravnicima pismeno izražavanje od ključnoga značenja za posao – napisati tužbu, žalbu, prijedlog, podnesak ili bilo koje drugo pismeno zahtijeva pismenost*.
Svaki drugi hrvatski student je elementarno nepismen, kažu profesori i kaže novinarka koja je radila taj prilog za Jutarnji. Za one koji su lijeni kliknuti na link donosim jedan primjer takve nepismenosti iz jednog seminarskog rada: „Mi nemožemo rasuđivati kulturu svoga naroda od kulture drugih naroda na temelju glasina. Mi trebamo poći u sve te državi da bi znali kakva je kultura drugih naroda. Svaka država ima drugačiju kulturu, svaka rasa ima svoju kulturu. Kultura se ne očituje samo u kulturnoj baštini nego i u vjeri pojedinaca.“
Znam da nam je nekad nekakav dan, ponekad smo u gužvi i nismo dovoljno opušteni za pisanje, nekad smo baš mamurni jer smo večer prije popili sto piva pa se ujutro slijepi kao šišmiši hvatamo za najbliže ravne površine (što vodoravne, što okomite), ali osim kardinalne pravopisne nepravilnosti na samom početku (nemožemo, khm, khm), ovaj ulomak ni po čemu ne podsjeća da je dio jednog znanstvenog rada i da sa sobom nosi bilo kakvu naznaku ideje ili originalne misli.
Evo ponovno jednog primjera iz mog iskustva: upravo sam pričala kolegi pravniku kako sam čitala članak o komu je riječ u ovom postu, na što će on meni: „Pa da, zanimljivo što to spominjete, tako sam i ja nedugo nakon što sam diplomirao, sjeo napisati pismo. I krenem ja pisati, kad ono – ne mogu se sjetiti kako se piše slovo F! I ne mogu, ne mogu nikako, i onda nakon par dana razmišljanja, ipak sam se sjetio...“ (a ja onak omojbožeomojbože!)
Prema navedenom članku, hrvatski studenti tijekom studija napišu manje od 100 kartica teksta (kartica je, podsjetimo, 1800 znakova s razmacima, dakle, 100 kartica bi bilo nešto malo više od 50 stranica u Wordu, pisano jednostrukim proredom), dok su naši kolege studenti vani dužni TJEDNO predati 15 kartica teksta (da svatko od nas piše 15 kartica tjedno, odnosno stranicu teksta u Wordu dnevno, vrlo bismo brzo naučili „pismeno“ razmišljati i što bismo dulje to radili, trebalo bi nam sve manje vremena da „proizvedemo“ tu količinu teksta.) Profesor Gregorić koji je iznio taj podatak kaže da je tijekom magisterija na Oxfordu u dvije godine napisao 600 stranica teksta, dok za vrijeme četverogodišnjeg diplomskog studija nije napisao niti 150 kartica teksta, uključujući i diplomski rad.
Iako u tematiku ovog bloga nisam htjela petljati i činjenicu da i sama pomalo pišem (osjećam se grozno ako kažem da želim biti pisac, kao da sam rekla nešto prosto ili nedostojno), moram ponovno vratiti lopticu na svoje osobno iskustvo. Osobno sam se zainteresirala za pisanje zato što sam prije toga puno čitala i bila zainteresirana za knjigu. Jednog mi je dana, nakon što sam pročitala neku knjigu (nesumnjivo dječju, jer sam slova naučila već sa četiri godine, sa bočica Frutek sokova koje je u to vrijeme nemilice trošio moj tek rođeni brat), zasigurno palo na pamet da bih i ja to mogla pokušati – pisati kao ovaj dragi gospodin Pisac koji je napisao ovu divnu knjigu.
Pa iako se, dakle, slažem sa zaključkom ovoga članka iz Jutarnjeg – da se pisanje uči vježbanjem pisanja, dakle, pisanjem i da bi možda trebalo porazmisliti o američkom modelu školovanja prema kojemu neprestano tijekom školovanja postoji obvezan kolegij koji se naziva Pisanjem (eseja, osvrta, zatim kreativno pisanje, pisanje znanstvenih radova itd.), smatram da treba podvući da se i do vještine pisanja posredno može doći i čitanjem, pa čak i nesvjesnim upijanjem pravopisnih, gramatičkih i sintaktičkih pravila kroz čitanje.
Profesorica Jurišić sa Hrvatskih studija kaže sljedeće: „Predajem na svim godinama studija komunikologije, a imam i iskustvo predavača na Fakultetu političkih znanosti, i svake me godine „fascinira“ količina nemotiviranosti, nezainteresiranosti, nehtijenja i nerada novih brucoša.(...)Njihove radne navike, kvaliteta učenja i zainteresiranost za studiranje nisu ni do koljena onima koje su imali moji ruski kolege.“
Ovaj tekst svjedoči i to da ne samo da ne pišemo, već i ne čitamo dovoljno (no to smo već ionako znali, zar ne?) Isto to je, uostalom, na kraju teksta izjavio i odvjetnik Damir Klobučar na kraju tvrdnje kako od 10 mladih pravnika koji dođu kod njih svaki drugi nikad ne nauči pisati. Takvi, rekao je, najčešće niti ne čitaju.
Svjesna sam da su svi oni koji se školuju „preopterećeni“, što neprestano čujemo u medijima, ali da ne bih bila samo negativna, predložit ću i neke konstruktivne mjere „otežavanja školske torbe“ radi potpunog opismenjavanja učenika i budućih studenata (dopustit ćete da ove mjere nisam sistematizirala, već sam samo nabacivala misli kako su mi dolazile):
1. potrebna je ozbiljna rasprava i revizija o lektirnim naslovima i sustavu i postupku čitanja lektira
2. treba reinstalirati literarne sekcije (u mojoj osnovnoj školi takva grupa više ne postoji) i forsirati čitanje i izlaganje osnovnoškolske proze i poezije, kao i ozbiljnije pristupiti radu na školskim novinama
3. opremanje školskih knjižnica je od vitalne važnosti, ne samo knjižnim fondom već i uređenjem prostora tako da djeluje inspirirajuće na kreativnost i želju za učenjem
4. knjižnica bi na taj način trebala postati mjesto gdje se učenike potiče na čitanje, no i gdje se trebaju održavati radionice i događanja za roditelje (kako bi se i roditeljima naglasila važnost čitanja za učenje i znanje)
5. edukacija kadra, naravno (profesorica u mojoj osnovnoj školi mi je predložila da održim jedno predavanje na temu pisanja eseja jer su osmaši, osobito oni koji su se pripremali za odlazak u gimnaziju, bojali baš pisanja eseja s obzirom da se esej kao forma ne radi u osnovnoškolskom programu)
6. uvođenje kolegija Akademsko pisanje na sve fakultete kao obvezan predmet – da, to znači da se radi o predmetu iz kojega se može pasti (kako može prijeći na višu godinu osoba koja nije svladala niti elementarno znanje pisanja, pitam ja vas, kako?)
7. uvođenje izbornih kolegija: Pisanje eseja, znanstvenog rada, seminarskog rada, osvrta (specijalizirano za svaki fakultet)
(Molim vas, čitatelji, nadodajte nešto svoje, kad budemo imali sto točaka, valjalo bi ovaj tekst poslati našem ministru kulture, a nadasve ministru koji je instalirao ovo „društvo znanja“, ministru znanosti, obrazovanja i sporta).
__________________
* Ja ne pušim one fore da je netko „polupismen“, da je samo malo nepismen: ili si pismen ili nisi – ili poznaješ sva pravila ili ih ne poznaješ. Ukoliko ne poznaješ pravila pismenog ophođenja, nisi pismen. I gotovo.
utorak, 17.03.2009.
Glazba prašine za hladne proljetne dane
Nedavno sam pročitala roman Glazba prašine australskog autora Tima Wintona. Iako su neki moji internetski sugovornici imali iskustva s njim, moram priznati da sam se s tim imenom prvi put susrela i da do čitanja ove knjige nisam ni znala za postojanje tog pisca. Inače, radi se o autoru srednjih godina (rođen je 1960. godine u Perthu), a tekst s korica također kaže da je Tim Winton dobitnik više književnih nagrada, a dva njegova romana, Riders i Glazba prašine nominirana su za prestižnu nagradu Man Booker. Međutim, kako već rekoh, nisam se još susretala niti s tim autorom niti s užasno puno australskih autora (ne pratim ih tako da doista ne znam što se dolje događa) pa sve što kažem na ovu temu treba uzeti s određenom rezervom.
Što se tiče Glazbe prašine, meni se svidjela. Roman je to glazben i prašnjav, baš onako kako netko tko nikad nije bio u Australiji zamišlja australski krajobraz. Središte radnje zauzima bivša medicinska sestra Georgie Jutland, zarobljena u pomalo ravnodušnoj vezi s lokalnim whitepointskim ribarom, koja se igrom slučaja upoznaje sa seoskim redikulom Lutherom Foxom (cijela njegova obiteljska i osobna povijest sastoji se od niza bizarnih nesreća nakon čega se on povlači u osamu i postaje fantomska prikaza tog gradića). Georgie je žena slobodnog duha, ali ne zna što hoće. Neki su odnosi u knjizi samo naznačeni, gotovo kao da je autor htio reći da smo svi mi splet nekakvih okolnosti za koje niti znamo niti naslućujemo da se događaju. Saznajemo vrlo malo o Georgienoj obitelji, o obitelji i obiteljskim odnosima njezina ljubavnika Jima Buckridgea, pa i o obitelji Luthera Foxa, dok s druge strane dolazi do prenaglašavanja odnosa s australskom prirodom i krajolikom, kao da je Winton namjerno odlučio odrezati ljude i pisati o likovima snažnih osobnosti i individualističkog duha, koji su, doduše, proganjani svojim vlastitim traumama, ali ne doživljavaju to osobito tragičnim niti značajnim za svoj život.
Opisi australskih krajolika probudili su mi želju za ljetom i toplim suhim zrakom, čudno kako je čovjek podložan meteorološkim promjenama. Kontam da će čim prođe zima moja autogenerirana depresija nestati kao pometena.
U svakom slučaju, kroz živote ovo troje junaka provlači se snažna nota egzistencijalizma: svo troje svoje živote (jedva) preživljavaju, dok se na sceni ne pojavi, jasno, Ljubav. Koja, kao i većinu puta u životu, sve zakomplicira. No u slučajevima većine nas (uključujući i vašu blogericu), radi se o komplikaciji koju ni za što ne bismo mijenjali.
nedjelja, 15.03.2009.
Upravo sam pročitala novi Vijenac…
… i iako mi se neke stvari nisu svidjele, moram za čitatelje ovog bloga objaviti i da mi se iznimno svidio tekst Ivana Aralice pod naslovom Ovako pišem (iako moram priznati da nisam velika ljubiteljica njegovog književnog opusa). Naime, radi se o tekstu koji se sadržajem odnosi na spisateljski proces, odnosno na način na koji Aralica pristupa stvaranju bilo kojeg svojeg teksta. Iako moj osobni spisateljski proces možda ne prolazi kroz jednake stvaralačke faze kao što je to slučaj kod Aralice, moram priznati da volim čitati o tuđim iskustvima i također moram reći da me ovakva razina diskursa (naime, radi se o how – to tekstu u maniri američkih priručnika za samostalno učenje) kod Aralice pomalo iznenadila, pa bih onda valjda trebala priznati i da sam gajila određene predrasude o Aralici kao piscu koji se busa u prsa svojim nacionalizmom kad već ne može ničim drugim.
Također, uživala sam i u prilogu Branka Madunića o (ne)uspjesima Bolonjskog procesa u hrvatskom školstvu i razgovor s Konradom Liessmanom o istoj temi. Pomno sam pročitala i osvrt na knjigu Patnje Antonije Brabec autora Ludwiga Bauera koji je napisao Božidar Alajbegović. Profesorica Opačić se u svojoj kolumni dotakla riječi koja mi je često na pameti u posljednje vrijeme: banane. Ono čega sam se počela gnušati u Vijencu jest ona jedna stranica koju urednici u svakom izdanju prepuste Slavenu Letici za njegovo penzionersko prepucavanje s političkim protivnicima. Niti jedna vrsta medija ne može prosperirati dok kojekakvi koriste medijski prostor za svoj probitak. No neću Letici praviti besplatnu reklamu, vjerujem da će ga Ante Tomić i Denis Kuljiš i sami znati oprati za ono što je napisao o njima.
petak, 13.03.2009.
O lošim majkama, trudnoći i koječemu drugom…
Protekli sam vikend provela u krevetu čitajući. Pročitala sam jednu slatku knjižicu koja mi je na prvi pogled nalikovala nekom slabo kamufliranom chick – litu. Ime autorice je ukazivalo na to (Kate Long). Naslov je definitivno ukazivao na to (Priručnik za loše majke), a nije pomogla ni obavijest na naslovnici da se radi o «britanskom bestseleru br.1» niti citat iz Sunday Timesa «Neodoljivo štivo… Stani – pani genijalno.»
Sve u svemu, idealna literatura za subotu popodne kad ti još uvijek malo curi nos i pomalo kašljucaš. Ali! (trebala sam znati: knjiga je objavljena kod nas u izdanju Vuković & Runjić, oni ne objavljuju chick lit).
Priručnik za loše majke je topla obiteljska priča o jednoj disfunkcionalnoj obitelji: baka Nancy boluje od staračke demencije. Za nju brine njezina kći Karen, a s njima živi i Karenina kći (odnosno Nancyna unuka) Charlotte. I to je to: bazu priče čini godina dana u životima tri generacije žena. Zbog toga što je početak ove priče tako mučan i težak, činilo mi se da nikad neću dočekati kraj knjige. Kasnije me već sama knjiga usmjerila, kao da je ona mene pročitala, rekla bih.
Možda zato što sam žena u tim osjetljivim godinama. Tko zna.
Roman Priručnik za loše majke autorice Kate Long preporučujem:
Ženama svih generacija. Domaćicama i poslovnim ženama. Ženama koje su sretne u svojim vezama i ženama koje su iz svojih veza izletjele u plamenu. Bakama koje su sve to već prošle, suprugama i samohranim majkama koje to prolaze i djevojkama, da znaju što ih čeka. Sveučilišnim profesoricama koje se još uvijek pitaju kako žonglirati karijeru i obitelj, prodavačicama u kioscima koje se ništa ne usuđuju pitati i domaćicama koje nalaze utjehu u rutini kućanskih poslova. Nisam sigurna bih li preporučila ovu knjigu bilo kojem muškarcu, doduše. Možda i bih, ali samo onom muškarcu za kojega sam sigurna da bi razumio.
srijeda, 11.03.2009.
Lud lud roman!
Ponekad dobijem ničim objašnjivu želju „pratiti suvremenu književnu produkciju“. To je suluda zamisao (osobito kad mi u kombinaciji s tom zamisli padne na pamet i da bi „trebalo više čitati mlade pisce s ovih prostora“). To mi je u životu donijelo mnogo zla i posvemašnje dosade.
Takav grozan nagon me uhvatio i neki dan kad sam birala knjige iz knjižnice „to go“. Izabrala sam (između ostaloga) i roman Niccola Ammanitija pod naslovom „Pokupit ću te i odvesti“. Svetim imenom Niccola Ammanitija kleli su se mnogi samozvani pisci koje sam imala čast upoznati (pa hajd', rekoh, da i to obavimo).
Radi se o ludom ludom romanu. Čovjek mora praktički dočekati zadnjih pedeset stranica da bi se čitavo zlo današnjeg svijeta srušilo na njega snagom palete cigli (priznajem Ammanitiju to: zna izgraditi atmosferu, svaka čast). U središtu radnje su veliki ševac Graziano Biglia (svirao je flamenko na gitari po svim obalama svijeta, imao ispranu dugu kosu, da bi odjednom zaključio da mu je dosta svijeta i da se želi smiriti u rodnom mjestu i oženiti školskom učiteljicom), školska učiteljica Flora Palmieri (32 – godišnja djevica koja skrbi o bolesnoj majci) i dječak Pietro Moroni koji je na gadan način od slabića i šmoklje morao postati muškarac (negdje u zraku lebdi i njegova školska ljubav Glorija, no njoj pridajem drugi red važnosti). Svi se oni čudnom igrom sudbine isprepletu i neki od njih završe nesretni, a drugi mrtvi. Po meni, roman završava na način klasičnih grčkih tragedija gdje se događaju doista bizarne stvari.
U svakom slučaju, čovjek nekad ubode iznenađujuće stvari iz te „suvremene književne produkcije“ (sad bih vam voljela prepričati čitav roman, ali se suzdržavam da bih se uvjerila da ćete doista čitati): Ammaniti je prije ovog romana napisao tek zbirku kratkih priča „Blato“. Za prvi roman – više nego šokantno!
ponedjeljak, 09.03.2009.
Alabama song vs. Frida ili o boli
Kad sam nedavno čitala roman Alabama song Gillesa Leroya (do tog romana relativno nepoznatog pisca u ovim krajevima), palo mi je na pamet koliko sličnosti ima s romanom Frida ili o boli autorice Slavenke Drakulić.
U prvom redu, oba su romana fragmentarna, birajući najjače momente iz života dviju žena. Nadalje, kako je već spomenuto, u oba se slučaja radi o slavnim ženama: Gilles Leroy je prikazao život Zelde Sayre Fitzgerald (supruge slavnog pisca Francisa Scotta Fitzgeralda, radilo se o bračnom paru koji je jedan od prvih celebrity parova na svijetu), spisateljice koja je usto i slikala, dok je Slavenka Drakulić za svoju heroinu izabrala Fridu Kahlo, slikaricu koja je povremeno pisala. U oba slučaja se, dakle, radi o romansiranim biografijama, ili, kako bi rekao Zec the toilet manager sa portala Booksi , to su romansirane fiktografije (s obzirom da se autori nisu strogo držali svoga stvarnog „predloška“).
Fokus je u oba slučaja sličan: postoji razlog zašto se roman Frida ili o boli zove baš tako – fokus je fizička bol žene – pacijentice koju je splet okolnosti doveo u bolesničku postelju. Zelda Sayre Fitzgerald je samu sebe dovela u bolesničku postelju nejedenjem, opijanjem, konzumiranjem droga i općenito neurednim životom. Ipak, fokus u romanu Alabama song prebacuje se na psihičku bol i psihičku nemoć (Zeldu Fitzgerald je suprug zatvorio u mentalnu instituciju radi što lakše kontrole). U tom smislu je Alabama song u meni izazvao gori bijes zbog nepravde prema ženi (ženama). Naime, kako kaže i citat koji ću navesti u cijelosti, Scott Fitzgerald je bio pijanac koji je u svoja djela ugrađivao djela i misli svoje supruge (iz njezinih privatnih bilježnica) bez njezina znanja.
(Meni trenutno ne ide najbolje u životu, ne mogu pronaći posao u struci i imam nevjerojatan osjećaj beskorisnosti, ali ipak – imam ovaj blog i imam svoje pisanje i da mi i to netko samo pokuša oduzeti...)
O ovome sam romanu pisala i u kolumni za portal www.knjizevnost.org pa i tamo možete pročitati nešto o tome. Za kraj, evo onog obećanog citata:
„Pisati sam znala i poticala sam sva njegova remek – djela, ali ne kao muza, ne kao građa, već kao nehotični crnac pisca koji kao da je smatrao da bračni ugovor uključuje da suprug može plagirati suprugu. Shrinks u bijelim bluzama imaju teoriju: mrzim Scotta jer se poslužio mojom osobom za sve svoje heroine, uzeo me je kao objekt i ukrao mi život. Ali to nije točno, jer taj je život pripadao oboma, taj smo materijal dijelili. Istina je da se služio mojim riječima, krao iz mog dnevnika i mojih pisama, potpisao novele i članke koje sam sama napisala. Istina je da je ukrao moju umjetnost i uvjerio me da je uopće ne posjedujem. Što hoćete da osjećam? Okradena, zloupotrijebljena, lišena tijela i duše, tako ja sebe vidim. To se ne zove postojati.“
subota, 07.03.2009.
Posve osobna priča o Fabulistu
Prije nešto manje od pet godina, na drugoj godini faksa, jako sam se zaljubila. Srećom sretno s tendencijom trajanja do današnjeg dana, a i višestruko dulje u budućnost, nadam se. I tako, kad smo ja i moj... (Elle Woods gone brunette bi rekla) Nezakoniti bili u vezi nekoliko mjeseci, poslala sam ga u knjižnicu da mi nađe nešto (čin ultimativnog povjerenja, jer se ni danas ni onda nismo ni najmanje podudarali u literarnim ukusima).
Prva knjiga koju mi je izabrao bila je Fabulist Stephena Glassa (konkretnije, broj devet u Algoritmovoj Najbiblioteci).
Njegovi razlozi su tada bili jasni jer sam se onda strašno ložila na novinarstvo (preko studentskih novina smo se i upoznali, no to je već priča s bradom). Sad niti njemu to možda ne bi bio tako očit izbor. Uglavnom, ovih dana sam obnovila to ljubavno – čitateljsko iskustvo.
Za one koji žele znati više: Stephena Glassa se može naći na Wikipediji kao novinara koji je fabricirao sedamdesetak članaka u časopisu za koji je tada radio (New Republic). Roman Fabulist kojega je Glass napisao je fikcionalizirana verzija upravo te priče: kako je došlo do toga da postane lažljivac i varalica koji izmišlja članke, ljude i događaje. Granica koja je meni kao novinarki (onda amaterki, danas honorarnoj suradnici za specijalizirani časopis) posve jasna, njemu je bila nejasna i lako se prelazila. Mene bi pojela vlastita savjest. Stephen Glass je mislio da radi pravu stvar da bi ga ljudi voljeli. To je mene naučilo važnu lekciju: ne mogu te svi ljudi voljeti, ne znači da ne postupaš ispravno ako se neki ljudi (osobito nevažni ljudi iz tvoje okoline) ne slažu s tvojim postupcima. Jednostavno se treba prestati brinuti oko toga: ne mogu te svi ljudi voljeti).
I podsjetilo me na ono čega se i dalje nastojim držati: ništa nije nevažno, kod svakog životnog izbora treba biti oprezan, jer će te posljedice tvojih djela pratiti do kraja života (pogledajmo samo Nives Zeljković Drpić, žena bi sad možda željela biti ozbiljna spisateljica, ali ljudi će je i dalje, i to vjerojatno do kraja života smatrati sponzorušom i dromfuljom).
U svakom slučaju, pravo dnevno novinarstvo mi se prestalo sviđati nakon što sam provela jedno kraće vrijeme u gradskoj rubrici lokalnih dnevnih novina. A čim prilike postanu povoljnije, onog ćemo Nezakonitog ozakoniti.
četvrtak, 05.03.2009.
Čitateljska manija
U posljednjih par dana sam pročitala gomilu knjiga, toliko čitam da vas nemam kad o tome izvijestiti. Zanimljivo za zapamtiti – pribavila sam neke nove naslove (mahom knjižnične):
- Tim Winton: Glazba prašine (ima li netko iskustva s ovim piscem – to je moja „knjiga naslijepo“ za ovaj tjedan... Znam samo da se radi o ljubavi i da je Tim Winton australski pisac)
- Gilles Leroy: Alabama song (o ovome ću još pisati, već sam je pročitala)
- Ranko Marinković: Nevermore (došla sam samoj sebi glave, ko neki intelektualni megasnob već tjednima laprdam kako bi se trebalo vratiti Marinkoviću, podvrgnuti Kiklopa testu vlastitih godina; bi li mi Marinković imponirao danas kao što mi je imponirao kad sam bila: a) prištavija, b) mršavija, c) tinejdžerka, d) opsjednuta boemštinom?)
- Niccolo Ammaniti – Pokupit ću te i odvesti (počela sam čitati, ali iako (ili baš zbog toga?) su se neki kojekakvi kvazičitatelji zaklinjali na Ammanitija kao na pret – a – porter – boga, nisam tom imenu dosad pridavala nimalo važnosti. Prešla sam četrdesetak stranica i zasad mi se sviđa. Ima li netko iskustva s Ammanitijem?)
Mislim da me opet uhvatila manija čitanja: kamo god pogledam, okružuju me knjige i mislim da idućih nekoliko tjedana definitivno neću izlaziti iz sobe – i dalje samo čitam!
utorak, 03.03.2009.
Kugla protiv križa: tko pobjeđuje? Place your bets!
Posljednje što sam pročitala je roman Gilberta Keitha Chestertona pod naslovom Kugla i križ. Čitajući, ja sam se prilično dobro zabavila iako pristajem na to da se radi o tematici koja ne imponira svima.
Riječ je o religiji. Dva su glavna lika, jedan je ateist, a drugi katolik – mistik, i zbog svojih suprotstavljenih stavova oni se odlučuju u dvoboju mačevima pobiti do smrti (pobjeđuje onaj stav čiji vlasnik uspije ubiti vlasnika suprotstavljenog stava, jasno). Međutim, cijela se Engleska okreće protiv njih: svi ih nastoje spriječiti da se ubiju i oni u bijegu pred policijom (sada kao saveznici, a ne neprijatelji) orobe jednu jahtu, obljube dvije djevojke, popuše gomilu cigara i popiju litre šampanjca. Dok ne završe u ludnici. I tek u ludnici im se sve razbistri.
Inače, knjiga podsjeća na kompjutorske avanture, jer nikad ne znate gdje će vas likovi koje pratite odvesti – tako su Škot – katolik Evan McIan (smijem se, zamislimo da postoji Ian McEwan. I gle, postoji!) i James Turnbull, uvjereni ateist, završili na sjeveru i na jugu Engleske, na engleskim otocima, plovili su ukradenom jahtom, trčali po pješčanim dinama, vozili se automobilom, čamili u tamničkim ćelijama i cijelo vrijeme odgađali priliku da se konačno ogledaju u dvoboju u kojem bi jedan od njih dvojice zasigurno poginuo (a baš su se počeli sviđati jedan drugome).
Meni se ovo prilično svidjelo, jer ima Lucifera. Lucifer je, prikladno, upravitelj ludnice i ima face – ass (što je, kao što sam oduvijek tvrdila, obilježje svih pravih zlikovaca. Ili kozja bradica. Ili mačka u naručju. I/ili prsten pečatnjak. Ne može čovjek biti normalan i nositi prsten pečatnjak.) Ja čitati o Luciferu volim svuda (osobito kod Bulgakova, može biti samo jedan vrag tako osobit poput Wolanda) i zanimljivo mi je (ovo nije moja teza, čula sam je na radiju prije nekoliko tjedana) kako se pojam, lik i djelo vraga mijenjalo kroz stoljeća u književnosti i kulturi. Nekad je vrag bio pojam svojom fizionomijom, njegova snaga je ležala u tome da može fizički smožditi čovjeka, dok je vremenom taj isti Sotona postajao sve više okrenut psihičkom mučenju čovjeka (na različite načine, ovisno o preferencijama samog pisca), jer vjerujem da se danas toga još i više bojimo: izgubiti kontrolu nad svojim mozgom.
Kome preporučujem Kuglu i križ G. K. Chestertona:
Fanatičnim proučavateljima lika i djela Luciferovog (ovo će im biti još jedna odlična referentna knjiga). Ljubiteljima malo „filozofskije“ literature. Čitateljima koji vole čitati utopističku literaturu, poput Fahrenheita, recimo (ovo nije „što bi bilo da nema knjiga“, nego „što bi bilo da smo svi u ludnici“).
nedjelja, 01.03.2009.
Totalna pozitiva!
Konačno sam pročitala i nešto od slavnog iako kod nas rijetko spominjanog G. K. (Gilberta Keitha) Chestertona, najpoznatijega po ocu Brownu i slavnoj izreci o «čovjeku koji je previše znao».
Moj izbor je bio roman «Živo čudo» (u originalu «Manalive»), kod nas preveden i objavljen 2007. godine u izdanju splitskih Paralela. Ispričat ću vam čitavu priču, ne obazirući se na komentare onih koji tvrde da to nije (oh so!) «kritičarski profesionalno». Ja ionako nisam kritičarka.
Uglavnom, stanovnici nekog pansiona bjehu zatečeni kad im preko zida upadne neki visoki čovjek u kričavozelenom odijelu. Taj isti je tzv. Nevini Smith. On ubrzo u tom pansionu postade duša zabave i čovjek u čijem ludilu stanovnici pansiona počeše nalaziti smisao i metodu.
Stvari su se zahuktale kad je Nevini Smith zaprosio družbenicu jedne od gospođa i kad se u sve to umiješao jedan doktor koji je također živio u pansionu. Nevini Smith mu je prošupljio šešir mecima iz svog revolvera, a zatim su ga obuzdali. Međutim, umjesto da ga se odmah preda policiji, stanovnici pansiona ga odlučiše podvrgnuti njihovom kućnom sudu (inače je u Britaniji običajno pravo izrazito jako i poštuje se isključivo na temelju pristajanja obiju strana na vlast tog sudišta.) I tako, na njegov su račun iznesene razne optužbe: u prvom redu da je ubojica, provalnik, skitanju odan poligamist. Sve su optužbe bile odbačene. Iako puca na ljude, Nevini Smith je navodno istrenirani strijelac koji svojim pištoljem nastoji natjerati ljude da se, uplašivši se za vlastiti život, osjete više živima. I mnoge su mu njegove žrtve bile zahvalne i nisu ga htjele prijaviti. Nadalje, što se tiče provale, primijećen je samo kod provale u vlastitu kuću (koju je on objasnio «alternativnim ulaskom u kuću», čisto da ne bude dosadno). Što se tiče odanosti skitnji, to je također jedna posebna priča: Nevini Smith je otišao od kuće da bi ponovno osjetio užitak povratka kući, tako da on zapravo nije skitao, već se vraćao kući. A poligamija? Dovoljno bi bilo reći da je u svim slučajevima u kojima je, iako je bio oženjen, prosio razne djevojke i onda ih odvodio da ih nitko više nikada ne pronađe, riječ bilo o istoj djevojci – njegovoj supruzi.
Odličan je i Chestertonov pogovor na kraju knjige.
Što hoće reći Chesterton ovim romanom? Kao prvo, da treba uživati u životu i uvijek od njega činiti nešto spektakularno i nešto u čemu ćemo uživati, čak i kad se ne osjećamo tako (jer je moć sugestije jaka). Kao drugo, da stvari nisu uvijek onakve kakve se čine i da ne bismo smjeli biti uskogrudni i gajiti predrasude. Kao treće, čitajte i sami i vidite o čemu se radi.
Kome preporučujem «Živo čudo» G. K. Chestertona?
Hipijima, tj. onima od nekoliko preostalih boraca za flower power. Ljudima koji cijene britanski humor. Čitateljima koji vole početak 20. stoljeća i ponešto zgusnut stil.
BTW, zašto knjižničarke uvijek zalijepe onu oznaku preko teksta na koricama tako da se ne može pročitati o čemu se u knjizi radi?
