Kad sam nedavno čitala roman Alabama song Gillesa Leroya (do tog romana relativno nepoznatog pisca u ovim krajevima), palo mi je na pamet koliko sličnosti ima s romanom Frida ili o boli autorice Slavenke Drakulić.
U prvom redu, oba su romana fragmentarna, birajući najjače momente iz života dviju žena. Nadalje, kako je već spomenuto, u oba se slučaja radi o slavnim ženama: Gilles Leroy je prikazao život Zelde Sayre Fitzgerald (supruge slavnog pisca Francisa Scotta Fitzgeralda, radilo se o bračnom paru koji je jedan od prvih celebrity parova na svijetu), spisateljice koja je usto i slikala, dok je Slavenka Drakulić za svoju heroinu izabrala Fridu Kahlo, slikaricu koja je povremeno pisala. U oba slučaja se, dakle, radi o romansiranim biografijama, ili, kako bi rekao Zec the toilet manager sa portala Booksi , to su romansirane fiktografije (s obzirom da se autori nisu strogo držali svoga stvarnog „predloška“).
Fokus je u oba slučaja sličan: postoji razlog zašto se roman Frida ili o boli zove baš tako – fokus je fizička bol žene – pacijentice koju je splet okolnosti doveo u bolesničku postelju. Zelda Sayre Fitzgerald je samu sebe dovela u bolesničku postelju nejedenjem, opijanjem, konzumiranjem droga i općenito neurednim životom. Ipak, fokus u romanu Alabama song prebacuje se na psihičku bol i psihičku nemoć (Zeldu Fitzgerald je suprug zatvorio u mentalnu instituciju radi što lakše kontrole). U tom smislu je Alabama song u meni izazvao gori bijes zbog nepravde prema ženi (ženama). Naime, kako kaže i citat koji ću navesti u cijelosti, Scott Fitzgerald je bio pijanac koji je u svoja djela ugrađivao djela i misli svoje supruge (iz njezinih privatnih bilježnica) bez njezina znanja.
(Meni trenutno ne ide najbolje u životu, ne mogu pronaći posao u struci i imam nevjerojatan osjećaj beskorisnosti, ali ipak – imam ovaj blog i imam svoje pisanje i da mi i to netko samo pokuša oduzeti...)
O ovome sam romanu pisala i u kolumni za portal www.knjizevnost.org pa i tamo možete pročitati nešto o tome. Za kraj, evo onog obećanog citata:
„Pisati sam znala i poticala sam sva njegova remek – djela, ali ne kao muza, ne kao građa, već kao nehotični crnac pisca koji kao da je smatrao da bračni ugovor uključuje da suprug može plagirati suprugu. Shrinks u bijelim bluzama imaju teoriju: mrzim Scotta jer se poslužio mojom osobom za sve svoje heroine, uzeo me je kao objekt i ukrao mi život. Ali to nije točno, jer taj je život pripadao oboma, taj smo materijal dijelili. Istina je da se služio mojim riječima, krao iz mog dnevnika i mojih pisama, potpisao novele i članke koje sam sama napisala. Istina je da je ukrao moju umjetnost i uvjerio me da je uopće ne posjedujem. Što hoćete da osjećam? Okradena, zloupotrijebljena, lišena tijela i duše, tako ja sebe vidim. To se ne zove postojati.“
Post je objavljen 09.03.2009. u 17:56 sati.